offline
- IlijaZ
- Počasni građanin
- Pridružio: 05 Maj 2013
- Poruke: 743
|
Donar tekst Hajrudina Somuna o najavljenom referendimu iračkih Kurda, usput i fin kratki podsjetnik na kurdski problem kroz istoriju.
https://www.oslobodjenje.ba/dosjei/kolumne/referen.....-kurdistan
Citat:Referendumi su u neoliberalnoj - više neliberalnoj nego neoliberalnoj - demokratiji postali omiljeno sredstvo izražavanja najšire volje građana i cijelih naroda, ali i njihove populističke manipulacije. Malo-pomalo pa neka politička grupacija, kler ili nacionalni vođa potegnu za tim sredstvom, tražeći od svojih privrženika da se izjasne o mnogočemu, od abortusa do otcjepljenja od zajedničke države. Ali najčešće da bi je osvojili ili ostali na vlasti. Neki referendumi prođu, neki ne prođu, ali su upravo ovih mjeseci i dana učestali, od španske Katalonije, preko rascjepkanog Balkana, do iračkog Kurdistana.
Jedan od referenduma koji ima sve istorijske, političke, kulturne, ekonomske i moralne rezone jeste kurdski, ali je zakazan u nevakat, za 25. septembar 2017. Još se do narednog ponedjeljka može dogoditi da bude odgođen ili otkazan, ali je većina iračkih pet, šest miliona Kurda odlučna da tog dana da svoj glas za nezavisnu državu. Njih još tridesetak miliona, rasutih po okolnim državama i svijetu, pratiće ga s nadom da će se i oni, u bližoj ili daljoj budućnosti, pridružiti nezavisnom Kurdistanu.
Niko dobronamjeran ne može Kurdima odreći pravo na vlastitu državu, jer su, ako ništa drugo, najbrojniji narod na svijetu koji je nemaju. Niko ne može dokazati da nisu jedan od starosjedilačkih naroda na Srednjem istoku i da ne žive na zemlji svojih predaka duže nego ijedan drugi narod tog područja koji danas imaju državu, članicu Ujedinjenih nacija. Mogu se naučnici sporiti oko kurdskog porijekla koje seže do sumerskog doba, dakle oko tri milenija. Neki su, iščitavajući glinene ćerpiče, našli da vuku korijen od plemena koja su nastanjivala antičku Korduenu, drugi Kardučiju, ali je o njima već Ksenofon, u trećem vijeku stare ere, ostavio pisani trag. Neki arheolozi i istoričari vežu ih za Medijce. Među njima je i moj prijatelj Džemal Rešid, koji je doktorirao na istoriji Kurda i napisao tri debela toma o njihovom medijskom porijeklu. Ovih dana biće dvije godine kako sam ga obišao u Erbilu. U kolicima je bio, s posljedicama moždanog udara, ali ne tolikim da se nije mogao sjećati naših studentskih dana od prije pola vijeka. Umro je tri mjeseca poslije tog susreta.
Nije Kurdima pomoglo ni autohtono porijeklo, ni jezik koji nema veze s arapskim ili turskim - jedan je od zapadnoiranskih jezika koji su se vremenom razgranali kao slavenski iz staroslavenskog - pa im se nije posrećilo da pri rasturanju Osmanske imperije na države i državice dobiju vlastitu. Bila im je obećana u Sevru, 1919, ali su iznevjereni poslije uspješnog Ataturkovog spasavanja Turske i formiranja arapskog Iraka. Iraku su, naime, da bi bio valjana država, kolonijalni Britanci dodali dio Kurdistana pod čijim je tlom, oko Kirkuka, nađena nafta, jedna od najčistijih na svijetu. Pa su zato skršili nekoliko oružanih kurdskih pobuna.
I tako je to sve do danas. Kad god se izbore, češće oružanim ustankom nego pregovorima, za još koji stepen autonomnih prava, Kurde pogodi nešto što je potrebno za završnicu, za nezavisnu državu. Posljednju godinu, dvije pokazali su se kao jedina oružana sila koja se uspješno suprotstavila fantomskoj Islamskoj državi. Upravo zbog hrabrosti koju su pokazali pišmerge, naoružani Kurdi i Kurdkinje, od Kobanea do Mosula, još jednom su postali trn u oku ne samo Iraka nego možda još više Turske, ali i Irana i svih krajeva do kojih sežu njihove nastambe i plemena. Svi su protiv njih, osim Izraela.
Razumljivo je što se vlada u Bagdadu protivi referendumu kao koraku pred otcjepljenje sjevera, jer bi se tako Irak jednostavno raspao. Irački Kurdistan je već četvrt vijeka država u državi. Na njegovo tle ostali Iračani mogu stupiti tek kroz graničnu kontrolu. Tamo ne smiju kročiti irački vojnici, a nad kurdskim nebom poletjeti irački borbeni avioni. Iračka vojska spalila je pet stotina kurdskih sela, ali nikad nije mogla osvojiti sav Kurdistan. Shvatljiv je i odnos Turske prema kurdskom referendumu, jer njenih dvadesetak miliona Kurda mogu jednog dana da slijede iračke. Tamo se već vodi novi okrutan rat. Ni Irancima nije svejedno, jer i oni imaju svojih pet miliona Kurda, koji bi u nekim budućim prilikama - ali ne sadašnjim, svakako - mogli da se pridruže nekom velikom Kurdistanu. Iako su u Iraku do sada postigli najviši stepen kulturnih prava i autonomnosti, Kurdi se tradicionalno ne vole s Arapima, i obrnuto. Osim islamske vjere ne veže ih ništa, a razdvaja mnogošta. Dovoljno je sjećanje na Halabdžu, 1988, kada su Sadamovi avioni otrovnim gasom u tren usmrtili sve živo u tom gradu.
Ironija je odnosa među narodima Srednjeg istoka da se Kurdi slažu mnogo više s Izraelom nego s arapskim i muslimanskim zemljama, iako bi se moglo naći analogije između položaja Palestinaca među Izraelcima i Kurda među Arapima. Kad sam u Kurdistanu pokušao da branim Palestince, naljutili su se. Kažu zašto Arafat nikad nije osudio Sadama za ono što je činio Kurdima. Svim izraelskim vladama, pa i sadašnjoj, odgovarao je razdor u arapskim zemljama, pa su čak i vojno pomagali kurdske pokrete za nezavisnost još u vrijeme njihovog vođe Mula Mustafe Barzanija. On je posjećivao Tel Aviv, a u arapskim centrima bio omražen. Zato nije čudo što je čak i premijer Netanyahu podržao kurdski referendum.
Za Masuda Barzanija, sina Mula Mustafe, najveći je problem što ga Amerikanci odvraćaju od referenduma, a oni su mu najvažniji saveznici. Da ga je zakazao prije desetak ili dvadeset godina, možda bi ga podržali. Dali su Kurdima priliku da se osamostale 1990-ih, poslije iračke invazije Kuvajta. Oni su je, međutim, prokockali, jer se dvije glavne struje i partije, Barzanijev KDP i PUK Dželala Talabanija, nisu mogli složiti, pa su čak poveli bratoubilački rat. Prilika je bila bolja i poslije obaranja Sadama Huseina, kada je irački Kurdistan procvjetao u miru i blagostanju, ali je ono splasnulo kad je Bagdad zaveo finansijsku blokadu Erbila zbog Barzanijevog jednostranog sporazuma s Turskom o izvozu nafte. Danas je stanje drukčije. Podjelu Iraka na tri države, a time i nezavisnost Kurdistana, podržavali su jaki ljudi iz američkih demokratskih administracija, na primjer nama poznati Richard Holbrooke, a Peter Galbraith, nekadašnji ambasador u Zagrebu, o tome je napisao cijelu knjigu.
Danas je stanje drukčije. Za razliku od Balkana, Amerikanci nisu Srednji istok prepustili Evropi, Rusima ili Kini, a irački Kurdistan im je i dalje jedna od strateških tačaka za osmatranje, a ako treba i djelovanje prema sjeveru, na Kavkazu na primjer, ali i niže, u Iranu i naftom bogatom Perzijskom zalivu. Podjela Sirije i Iraka mogla bi izazvati nove sukobe na Srednjem istoku, pa je već predsjednik Obama bio protiv slanja američkih trupa u to područje, a izgleda da tome nije, bar za sada, sklon ni predsjednik Trump. U odvagivanju strateških interesa na Srednjem istoku, za Ameriku i NATO još je u važnom fokusu Turska - iako se ona odmiče od njih - pa mogu lako žrtvovati Kurde. To im, uostalom, nije prvi put. Nije baš bilo milo Masudu Barzaniju kad sam mu prije dvije godine rekao da ne vjeruje previše Turcima, ali ni Amerikancima.
Barzani je, bar dok završavam ove redove, uporan. Ako popusti, izgubiće povjerenje i podršku kurdskih masa, a možda i položaj. Ako iziđe na referendum, ojačaće teško stečeno jedinstvo Kurda oko te odluke. Poslije dugo vremena njegovi i Talabanijevi sljedbenici, čak i posebne vojne formacije pišmerga - prvi s konzervativnom plemenskom bazom, a drugi bliži sekularizmu i socijaldemokratiji - našli su se zajedno na tako važnom nacionalnom pitanju. Izazovi su, međutim, takođe veliki. Ako vlada iz Bagdada naredi iračkim trupama da krenu prema sjeveru, lako može izbiti novi arapsko-kurdski oružani sukob. Krenuli bi najprije prema Kirkuku - najspornijem problemu u odnosima Kurda i Arapa. Kurdske pišmerge su osvojile Kirkuk, i neće ga lako prepustiti Arapima koji ga svojataju i naseljavaju beduinima još od vremena britanske uprave.
Kurdski referendum, i ako se održi, ne znači još secesiju, konačni raskid s Irakom, ili proglašenje nezavisnosti, ali će pokazati želju i volju kurdskog naroda da jednom, u boljim vremenima nego današnjim, postignu i taj cilj.
|
