offline
- dejoglina
- Počasni građanin
- Pridružio: 15 Mar 2011
- Poruke: 763
|
Naporno putovanje kroz uzavreli Tunis trebalo je završiti susretom sa Zafirom, vođom pobunjenika iz Tripolija. Naime, punktovi tuniske vojske jako su gusto razmješteni, a kontrola dokumenata, kako se pokazalo, užasno iritantna.
Zafira sam upoznao telefonom, ali ne znam kako izgleda. Na sreću, on prepoznaje mene i odmah me lovi u klinč:
– Što si nervozan, prijatelju? – grli me i smije se. – Znaš, kad uđeš u Libiju, ne valja ti biti nervozan. Nema smisla. Ja sam prošli put čekao sedam dana u koloni da natočim rezervoar benzina. Ali, isplatilo se, napokon smo slobodni.
Sjeli smo u Zafirov automobil i još nekoliko sati čekali da konačno prijeđemo na libijsko tlo, te nastavili voziti prema gradu Zoara. Zafir mi je tamo dogovorio susret s Abdulahom Abu Kashasom, zapovjednikom pobunjenika toga grada. Upravo u tom gradu uhićena su dva hrvatska državljanina pod optužbom da su Gadafijevi plaćenici. Na punktu na ulazu u grad on nas je spremno čekao. Zasjevši na stražnje sjedalo do tjelesnog čuvara, Abu Kashas me pozdravio, a potom se obratio Zafiru:
– Hajmo se maknuti s ove ceste jer nije sigurno. Još uvijek ima onih koji pucaju po nama. Jučer su pucali na jednog mog borca. Na sreću, samo je lakše ranjen – govori Abu Kashas i, dok ulazimo u grad, rukom pokazuje:
– Evo, ovdje su se vodile žestoke borbe jer su nas, osim Gadafijevih snaga, napadali i plaćenici.
Prelijepa Ukrajinka
– Odakle su? – pitam.
– Ma odasvud. Iz afričkih zemalja, Rusije, Bjelorusije, Ukrajine...
– A iz Hrvatske? – uskačem.
– Imamo dvojicu uhićenih, koliko znam. Jedan se zove Zoran, a drugi Jura. Ali, nisu imali dokumente kod sebe jer Gadafi plaćenicima oduzima sve dokumente kako ne bi mogli bježati – objašnjava Abu Kashas i dodaje:
– Svega ima među plaćenicima, ali najviše me zaprepastilo kad smo uhapsili skupinu Ukrajinaca, među kojima i jednu prelijepu ženu. Bila je snajperistica, a kad sam je pitao kako tako lijepa žena može biti ubojica, odgovorila mi je da za toliko novca koliko dobije svatko može biti ubojica.
– A što je s onom dvojicom Hrvata?! – vraćam ga na temu. – Gdje su sada?!
– Tu su bili tri dana, a onda su odvedeni u Tripoli na daljnje ispitivanje. Sad su pod nadležnosti libijskog nacionalnog vijeća.
– Zna li se odakle su, iz kojeg dijela Hrvatske?!
– Ja sam s njima razgovarao na engleskom jer odlično govore engleski, ali nisu htjeli reći iz kojeg su kraja Hrvatske – objašnjava Abu Kashas. Rekli su da su došli odmah nakon izbijanja sukoba i da su u početku dobivali četiri tisuće eura mjesečno, a da im je plaća trebala biti povećana za još tisuću eura, i to baš kad su naše snage ulazile u Tripoli. Tada su im obećani i stanovi, auti, zlatne poluge...
Nabildani profesionalci
– Jesu li vjerovali da mogu dobiti taj rat?!
– Jesu, a to je ono što je najtragičnije. Neki su priznali da nisu očekivali takav otpor i da su vjerovali da će sve brzo završiti. Zato ih je bilo toliko. Samo u gradu Zoara uhitili smo ih 150.
– Kako izgledaju ti iz Hrvatske?! – zanimalo me. – Obični momci, zalutali u svemu ili profesionalci?!
– Ma kakvi obični momci. Pravi psi rata. Nabildani, utrenirani.
– I što će biti s njima?! Kakva ih sudbina čeka?
– Ako im se dokaže da su ubijali, bit će im suđeno prema libijskom zakonu, a to znači smrtna kazna. Na žalost, toliko je nevinih ljudi ubijeno samo u ovom gradu pa baš i nisam siguran da će dokazati svoju nevinost – zaključio je Abu Kashas.
Zašto su se vaši borili za Gadafija?
Na libijskoj granici mladi pobunjenik uzima moju hrvatsku putovnicu i kaže:
– Što ste sad došli? Nema više plaćenika, nema više Gadafija!
– Ali, ja nisam plaćenik, nego novinar! Mladac me odmjerava pogledom hladnim kao u kobre, uvjeren da sam plaćenik. Tada se moj prijatelj Zafir budi iz kome i mladiću bez riječi pruža svoju iskaznicu.
– Pa što niste odmah pokazali iskaznicu?! – zbunjeno će mladić.
– Ako vi jamčite za njega, onda može proći! Izvor Hrvaske Vecrnje Novosti,opat su poslae novinara u Libiji ovaj je ve bio tamo na pocetu sukoba.
|
