offline
- Gospodin-BP
- Zaslužni građanin
- Pridružio: 24 Jan 2012
- Poruke: 640
- Gde živiš: Sever
|
Citat:Nova saznanja o razlozima rušenja Libije: 2014 trebao je biti realiziran Gaddafijev san o jedinstvu i monetarnoj uniji
20. travnja se navršilo godinu i pol dana od ubojstva libijskog vođe i vizionara afričkog jedinstva, pukovnika Muammara Gaddafija. Moralna je dužnost uvijek iznova treba podsjećati kako su pukovnik Gaddafi i njegova djeca proganjani, ubijani i masakrirani, a da se na cijelom 'demokratskom' zapadu nije podigao skoro niti jedan jedini glas u njihovu obranu. Štoviše, svi su se predstavljali kao progresivne i pacifističke ikone, kritizirajući 'okrutni i bezobzirni otpor' kojega su se NATO savezu, njegovim satelitima iz zaljevskih petromonarhija i bandi integralističkih plaćenika usudili pružiti Gaddafi i džamahirija.
Veleumni znalci, ljevičari u službi Pentagona i anglo-francuskog socijal-kolonijalizma, od Jeana Zieglera, Illana Pappéa, Tariqa Alìa, Rashida Kalilia i ostalih, pa do naših domaćih političara i 'intelektualaca' (među ovim drugima bi se dali izuzeti rijetki), mahom su se svrstali na stranu atlantsko-islamističkih silovatelja Libije, jednako kao što to danas čine sa Sirijom.
Njima treba pridodati čitavu bulumentu novinara i reportera, koji su, plaćeni od strane Katara, vodili medijsku kampanju kojoj je jedina svrha bila medijsko pokriće za agresiju. Mediji koji su financirani isključivo kako bi informirali javnost, provodili su dezinformacijsku kampanju neviđenih razmjera i ono što se tada moglo čitati u dnevnom tisku, te vidjeti na javnim i privatnim televizijama, graničilo je sa znanstvenom fantastikom.
Iza te pseudo-revolucionarne retorike 'lijeve inteligencije' i dezinformacijske kampanje vođene od medija i političara u onim zemljama koje su imale interesa, kao i u onima koje se jednostavno nisu smjele usprotiviti, stajali su stvarni i konkretni imperijalistički interesi Atlantskog saveza. Iza nekakvog antirasizma i političke korektnosti su se skrivali realni ciljevi dezinformacijske i vojne kampanje, koju su protiv narodne i socijalističke narodne republike'Libijske Džamahirije' zajedno vodili plaćenička intelektualna i politička elita u Europi i NATO savez sa svojim vahabitskim saveznicima iz zaljevskih petromonarhija. Cilj je bi jedan i jedini: Libija vođena vizionarskom politikom Muammara Gaddafija nije smjela doživjeti 2014.
Muammar Gaddafi - Ubijen kako bi se 2014. spriječilo oslobađanje Afrike
Muammar Gaddafi
Ubiti pukovnika odmah ili izgubiti nadzor nad Afrikom počevši s 2014. godinom? To je glavni razlog zbog kojega su Francuska, SAD, Velika Britanija i njihovi saveznici pokrenuli vojnu kampanju protiv Libije. Svi su se pitali: 'Zašto Tunis?', 'Zašto Egipat?', 'Nisu li Mubarak i Ben Ali u dobrim odnosima s Amerikom, Europom i arapskim svijetom? Pa i sam Gaddafi je dao znakove popuštanja i otvorio se prema Europi!', itd. Sve je bila istina, ali su bili skloni jedinstvu Afrike, što se za Muslimansku braću koji su ustoličeni nakon 'arapskih proljeća' nikako ne može reći. Današnji lideri u Kairu, Tunisu, i Tripoliju ne žele nikakav politički savez sa zemljama koje ne pripadaju islamskom svijetu. Gaddafi je želio zajedničku valutu, Afrički Monetarni fond, Afričku središnju banku, ujediniti telekomunikacije, transport; želio je stvoriti Sjedinjene Afričke Države.
Muammar Gaddafi je sve detaljno isplanirao i 2014. je trebala zaživjeti središnja banka, a koja je, nakon pola stoljeća što je Afrika stekla političku neovisnost, trebala biti temelj za istinsko oslobođenje kontinenta. Afrička središnja banka je zamišljena kao institucija koja će upravljati, a ne nadzirati države i narode. Nakon što je 2000. na summitu Organizacije za afričko jedinstvo (Organization of African Unity) u Loméu krenuo u ostvarenje snova Kwame Nkrumaha i šeika Anta Diopa, te samo u nekoliko godina od te organizacije uspio stvoriti Afričku Uniju, libijski lider je još više pomaknuo granice.
Afrički sateliti u svemiru i 'Afriqiyah Airwyas' - Dvije konkretne ideje za jedinstvo
Gaddafi je uspio nagovoriti afričke lidere da kupe komunikacijski satelit, a sam osobno je među prvima izdvojio na stotine milijuna dolara za taj projekt. Težio je tomu da Afrika stekne neovisnost u sektoru komunikacija (danas jednom od najprofitabilnijih).
'Znao je trošiti velikodušno i za kupnju afričkog satelita je bilo potrebno odmah uplatiti 300 milijuna dolara, što je i učinio', nedavno je izjavio Moustapha Cissé, bivši veleposlanik Senegala i Libiji i specijalni savjetnik predsjednika Senegala, Abdiou Dioufa, utjecajnog lidera u islamskom svijetu.
Lider libijske džamahirije se pokazao spremnim da Africi 'pokloni' RASCOM-QAF1, prvi telekomunikacijski satelit za Afriku i njene otoke. Poslan je u orbitu 20. prosinca 2007. i to je bilo prvo lansiranje satelita u povijesti Afriqiyah Airwyassvih afričkih zemalja. Gaddafi je pokrenuo i projekt zrakoplovne kompanije, koja je povezivala sve glavne gradove zemalja na kontinentu, kao i sve značajnije regije. Zrakoplovna kompanija Afriqiyah Airwyas je imala redovne linije između Tripolija, Dakara, Kaira, te ostalih glavnih gradova.
'Mnogo ljudi se koristilo linijama Afriqiyah Airwyasa kako bi došli do Pariza ili ostalih gradova u Europi. Mogli smo putovati na liniji Dakar-Tripoli-Pariz i natrag za samo 400 000 FCFA (615 eura). Na taj je način Tripoli postao platforma za komunikaciju između Afrike, arapskog svijeta i Europe', dodaje sengalski diplomat Moustapha Cissé.
Valuta i Afrička središnja banka od 2014.
Gaddafi je prvi predložio stvaranje Afričke monetarne unije (African Monetary Union AMU). U tu svrhu je položio 30 milijardi dolara i predložio da sjedište AMU-a bude u Yaoundéu, u Kamerunu. Osim toga je zamislio i osnivanje Afričke središnje banke (ACB), koja je sjedište trebala imati u Abuji, glavnom gradu Nigerije. Afrička banka je trebala početi s radom i izdati svoje prve novčanice upravo 2014.
'Takva zamisao se nimalo nije svidjela zapadu, budući da bi afričke zemlje mogle napustiti srednjoafrički franak (CFA) ili ostale valute kojima je jedini cilj da iskorištavaju gospodarstva zemalja i korumpiraju političare', izjavio je ogorčeno Cissé.
Afričke investicije u Africi
Libijski lider je vodio jednu dinamičnu panafričku politiku. Od Senegala do Čada, preko Gvineje Obale Slonovače, Gane, Liberije, Benina, Toga, Nigerije, Nigera, Malija…, Libija je investirala na milijarde dolara u poljoprivredni sektor, naftu, turizam i infrastrukture. U Maliju je najmanja libijska investicija iznosila 50 milijardi CFA (1CFA=0,00152€) u turistički sektor, što potvrđuje i ministar turizma Malija, Balla Umar Touré. Više stotina milijardi dolara je potrošeno na projekte u poljoprivrednom sektoru. U Maliju za Gaddafija svi tvrde 'kako je čovjek koji je svoj život posvetio Africi'. Današnja vlada u Tripoliju, jednako kao i Tranzicijsko nacionalno vijeće, od većini afričkih zemalja se smatraju 'imperijalističkim slugama'. Još od samih početaka pobune u Bengaziju, potom od pokretanja vojne kampanje protiv Libije, muslimanske udruge i političke stranke su u Bamaku, u Maliju, održavale skupove potpore libijskom lideru i narodu, ali koje su mediji na zapadu ignorirali. Tada su svi podržavali 'revolucionarni duh libijskog naroda koji je ustao protiv tiranije' (iako se samom u početku radilo o nekoliko stotina prosvjednika uglavnom iz dobrostojećih obitelji višeg srednjeg sloja).
Gaddafi je (što priznaju i korporativni mediji) uplatio nekoliko milijardi dolara za stvaranje Sahel-Sahara banke (Sahel Sahara Bank). Ta je banka prema Gaddafijevoj zamisli trebala pružati usluge narodima Senegala, Malija, Nigera, Mauritanije, Čada te ostalih zemalja saharske i subsaharske regije, ali je prije svega trebala otkupiti dionice ili koncesije zapadnih multinacionalnih korporacija i na taj način smanjiti utjecaj zapada na gospodarski život kontinenta.
To se, recimo, dogodilo u slučaju naftne kompanije Mobile, iz grupe Exxon-Mobil iz SAD-a, koja je prešla u vlasništvo kompanije Oil Libia u većem dijelu zapadne Afrike. Guinea-Conakry upravo Muammaru Gaddafiju mora zahvaliti za pokretanje svog prvog televizijskog kanala, kojega je 'bratskom narodu Gvineje u ime libijskog naroda' poklonio ubijeni libijski lider još davne 1979. Osim toga, Libija je oružane snage Gvineje desetljećima opskrbljivala teškim naoružanjem i opremom za vojnike, te pružala izdašnu financijsku potporu toj siromašnoj zemlji.
'Danas se svi slažu kako su libijske investicije umnogome premašivale ulaganja svih drugih zemalja zajedno u tom dijelu Afrike', naglasio je bivši veleposlanik Senegala u Tripoliju, Mustapha Cissé.
Život Libijaca za vrijeme Gaddafijeve 'tiranije'
1 – Libija je bila zadnja na spisku zaduženih zemalja. Dug Libije je
iznosio 3,3% BDP-a. (U Francuskoj je taj omjer 84,5%, u SAD-u
88,9%, japanu 225,8% itd.)
2 – Električna energija je bila besplatna
3 – Topla voda je bila besplatna
4 – Litra benzina je stajala 0,08 €
5 – Libijske banke su davale zajmove bez kamata
6 – Građani Libije nisu plaćali PDV niti poreze
7 – Svaka obitelj u Libiji je uz potvrdu dobivala pomoć u protuvrijednosti od 300 eura mjesečno
8 – Svakom studentu, koji se htio školovati u inozemstvu, vlada je
davala stipendiju u iznosu 1627,11 eura mjesečno
Sve ovo je samo dio onoga u čemu su Libijci mogli uživati dok na valu 'arapskog proljeća' nisu odabrali 'slobodu i demokraciju'. 'Arapsko proljeće' je, osim onih koji su ga osmislili i iskoristili za uništenje džamahirije, oduševilo i mnoge pseudo-revolucionare i 'ljevičare' na zapadu, koji i sami snose veliki dio odgovornosti zbog uloge koju su imali u davanju legitimiteta vojnoj kampanji protiv jednog suverenog naroda i njegovog lidera koji je pokušao realizirati san naroda Afrike o ujedinjenju kontinenta.
Kada su u Europi i u Washingtonu uvidjeli da bi Afrika mogla slijediti primjer Latinske Amerike (koja se za vrijeme agresije NATO saveza na Afganistan i Irak i 'trenutka nepažnje' Washingtona uspjela osloboditi utjecaja SAD-a) i kako snovi o monetarnoj, političkoj i gospodarskoj uniji afričkih zemalja postaju stvarnost, odlučeno je kako Muammar Gaddafi mora umrijeti.
Prilika za uništenje jedne od najsuverenijih zemalja našeg doba, u sklopu dugo pripremanog plana pojavila se u obliku "Arapskog proljeća". Libija nije "morala" pasti samo zato što je bila simbol borbe za autonomiju narodima Afrike i šire, već i zato da bankarska i financijska elita Zapada spasi samu sebe. (vidi: Zlato, rat i krv: kako su čuvari zlatnih rezervi srušili Libiju)
Za realizaciju tog plana su odgovorni svi oni koji su na bilo koji način doprinijeli stvaranju konsenzusa o nužnosti agresije na Libiju. Posebnu odgovornost snose ljevičarska 'intelektualna elita' i europska socijaldemokracija, koji su pobunu u Benghaziju okarakterizirali kao 'spontano buđenje naroda koji je željan slobode', a 'arapsko proljeće' u svojim javnim istupima nazivali 'revolucijom'.
Sada, godinu i pol dana nakon ubojstva Muammara Gaddafija, čitajući afričke portale se sa zadovoljstvom može primijetiti kako zajedno s njim nije ubijen i san o ujedinjenju Afrike.
|
