offline
- Pridružio: 29 Jun 2013
- Poruke: 138
- Gde živiš: Sarajevo, Jugoslavija
|
Dezintegracija Libije se privodi kraju - Pokrajina Fezzan po uzoru na Cirenaicu proglasila autonomiju i ne priznaje odluke središnjih vlasti u Tripoliju
U Libiji je odmah nakon brutalne likvidacije Muammara Gaddafia i dolaska na vlast Prijelaznog nacionalnog vijeća (NTC) bilo jasno kako cilj Arapskog proljeća nije bila nikakva "demokratizacija zemlje", no to našim čitateljima nije ništa novo. Ubrzo nakon rušenja džamahirije brojni su mediji postavljali pitanje: "Tko vlada Libijom: Parlament ili naoružane bande?". Za odgovor na to pitanje, dovoljno se zapitati kakva je to zemlja u kojoj preplašeni premijer od straha ne živi u premijerskoj rezidenciji, nego u dragovoljnom kućnom pritvoru u hotelskoj sobi iz koje ga bez ikakve pravne osnove otme skupina naoružanih ljudi. Libijski premijer i američki odabranik Ali Zeidan je u četvrtak (10. listopada) odveden u nepoznatom pravcu i nakon nekoliko sati pušten na slobodu kao da ništa nije bilo, no posve je jasno kako je njegova otmica poruka marionetskim institucijama u zemlji, kao i njihovom sponzorima u Washingtonu.
U Libiji glavnu riječ vode naoružane bande, među kojima se posebno ističu vladari Tripolija iz Libijske Islamističke Borbene Skupine (LIFG) na čelu s Abdulom Hakimom Belhajom. O „autoritetu“ središnjih libijskih vlasti dovoljno govore zločinačke aktivnosti naoružanih militanata koji su u više navrata bez ikakvih posljedica vršili atentate, pod oružanom opsadom držali ministarstva, vladine urede, napadali strana veleposlanstva i policijske postaje, blokirali naftovode, itd. Budući da je Advance.hr u rubrici "Vijesti iz Libije“ o svemu pravovremeno izvještavao, lista zločina libijskih bandi je preduga da bi je iznova cijelu citirali.
U Libijskom kaosu je sigurno jedno: glavni grad Tripoli, kao i cijela pokrajina Tripolitanija, za SAD nemaju posebnu važnost, a povremene akcije u kojima se rješavaju svojih bivših prijatelja i saveznika (kršeći pri tom međunarodno pravo) služe, između ostalog, kako bi pred međunarodnom zajednicom opravdali svoj „kredibilitet“ na kojega se Barack Obama i John Kerry često vole pozivati. Prije nekoliko dana je američka administracija odlučila čovječanstvo spasiti od opasnog teroriste Abu Anasa Al-Libya, bez odobrenja libijskih vlasti otetog u Tripoliju, potom prebačenog na američki brod USS San Antonio u međunarodne gdje američki istražitelji s njim mogu raditi što im je volja. (Širi kontekst američke otmice u Tripoliju i transfer na "brod za mučenje": kršenje međunarodnog zakona kao potvrda "izuzetnosti")
Cirenaica od proglašenja samouprave do prisvajanja naftnih rezervi u samo tri mjeseca
Uhićenje Abu Anasa Al-Libya u Tripoliju potpuno je zasjenilo važna zbivanja u druge dvije libijske pokrajine, Cirenaici i Fezzanu, čiji plemenski vođe i vojni zapovjednici donose odluke koje bez ikakve sumnje vode ka raspadu zemlje. Iznova se (kao u iračkom slučaju) spominje „balkanizacija“ Libije, pa smo eto nakon pozitivnih stvari (Pokret nesvrstanih, samoupravni socijalizam, suživot brojnih naroda i konfesija) diljem svijeta opet vrlo popularni, ali ovog puta kao sinonim za krv, kaos i promjene granica u kojima se rađaju nove države.
U Libiji je od samog početka mnogima bilo jasno kako nema nikakvog „proljeća“ i da se Libijci nisu pobunili protiv Gaddafija, nego je zapad za svoje ciljeve iskoristio separatističke težnje dijela stanovništva pokrajine Cirenaica. Separatistički pokret koji je uz financijsku, logističku i vojnu podršku zapada inicirao pobunu, već tada je krenuo u rušenje džamahirije s ciljem dezintegracije Libije. Nakon dvije godine cilj je postignut. Tripoli je u kaosu i središnje vlasti su izgubile nadzor nad Cirenaicom i Fezzanom, a što potvrđuju i specijalni izaslanici Ujedinjenih naroda. Prirodna bogatstva Libije su sada isključivo u vlasništvu naoružanih bandi, plemenskih vođa i američkih multinacionalnih kompanija, a središnje institucije u Tripoliju postoje kako bi Libija i dalje imala privid države s institucijama, granicama i teritorijem, a sve kako bi Washington još uvijek mogao imati opravdanje za „humanitarnu vojnu intervenciju“.
Iako je Cirenaica svoje namjere obznanila još polovinom 2012., ta istočna - naftom bogata - pokrajina je tek u lipnju ove godine donijela odluku o proglašenju "samoupravne pokrajine", termin koji je prihvaćen isključivo po želji Washingtona koji je zahtijevao "da se poštuje nepovredivost granica". U Benghaziu je na „Kongresu naroda Cirenaice“ na stotine lokalnih plemenskih šeika, političara i vojnih zapovjednika donijelo odluku o stvaranju nove federalne jedinice. Pod vodstvom šeika Ahmeda al-Zubair Senussia je osnovano "Prijelazno vijeće Cirenaice" (Cyrenaica Transitional Council/CTC), koje ima sve karakteristike vlade s institucijama nužnim za funkcioniranje ovog političkog entiteta. (Libijska istočna naftom bogata pokrajina Cirenaica na putu prema odcjepljenju)
"Narodi Cirenaice će osnovati ministarstva neovisna o Tripoliju. Među prvima će biti ministarstvo unutarnjih poslova, ministarstvo ili ured za naftu, a vijeće će preuzeti nadzor nad javnim službama i obrazovanjem", izjavio je tada šeik Ahmed al-Zubair Senussi.
Potvrda da je Cirenaica de-facto neovisna pokrajina je i odluka Političkog ureda CTC-a koje je, kako prenosi Libya Herald, sredinom rujna odbilo zahtjev središnjih vlasti iz Tripolija da otvori naftne terminale na njihovom teritoriju, a kako se dvije trećine libijskih naftnih rezervi nalazi u Cirenaici, za marionetsku vladu u Tripoliju je to više od poniženja. Riječ je o odluci koja dovodi u pitanje opstojnost same Libije.
"Ovako smo odlučili jer su se nakon svrgavanja režima Muammara Gaddafia u zemlji rasplamsali etnički sukobi. Veliki broj oružanih skupina koje međusobno ratuju neučinkovita libijska vojska ne može poraziti. Vlada u Tripoliju ne uspijeva jamčiti sigurnost na cijelom teritoriju", poruka je središnjim vlastima od strane CTC-a iz Benghazia.
Ibrahim Jadhran, čelnik političkog ureda CTC-a, novim diktatorima je proglasio Muslimansko bratstvo i Nacionalni savez (National Forces Alliance) Mahmouda Jibrila, koji 200 ima 30 zastupničkih mjesta u (nazovimo ga tako op.a) „libijskom parlamentu“.
Pokrajina Fezzan proglašava autonomiju po uzoru na Cirenaicu
Nakon odluke Benghazia da sami raspolažu naftnim resursima, istim su putem krenuli plemenske vođe i vojni zapovjednici iz jugozapadne pokrajine Fezzan. Al Arabiya navodi kako su 27. rujna, prema gotovo istom scenariju kao u Cirenaici, vladari Fezzana također proglasili „autonomiju“. Nouri Mohammad Al-Qouizi, čovjek kojega su imenovali predsjednikom autonomne pokrajine, za medije je izjavio „kako će narod Fezzana učiniti sve da obrani svoje granice i resurse“.
NYT samo dva dana nakon podijele Libije objavljuje reportažu koja je skraćena verzija projekta Busheve administracije "Greater Middle East"
New York Times samo dva dana nakon odcijepljena Fezzana objavio opširnu reportažu koja je u stvari sažetak maksimalističkog projekta Busheve administracije „Greater Middle East“, područja američkog utjecaja koje bi se trebalo protezati od Maroka do Irana, a koje je bivši američki savjetnik za nacionalnu sigurnost Zbigniew Brzezinski u skraćenoj verziji "New Middle East" nazvao "Euroazijskim Balkanom".
U američkim suludim planovima je predviđeno postavljanje marionetskih vlada u svim zemljama gdje su na vlasti lideri koji ne vode politiku u skladu s američkim interesima, kao i prekrajanje kolonijalnih granica "koje ne odražavaju volju naroda, jer se u tim zemljama nikada nisu ni formirale nacije u pravom smislu riječi i stoga nije nužno da kao takve i opstanu".
Među prvima se na udaru našao Irak, gdje se također predlaže uspostava tri entiteta, dva na konfesionalnoj osnovi (šiitski i sunitski) i jedan na nacionalnoj (irački Kurdistan). Sjeverni Irak u kojem žive Kurdi je već sad neovisna pokrajina sa Erbilom kao glavnim gradom, zasebnom vladom, vojskom, institucijama i što je najvažnije: energetskim sektorom koji je potpuno neovisan o Bagdadu. Za takav su se status u ovom trenutku izborile i libijske pokrajine Cirenaica i Fezzan.
New York Times je u svom članku ide još dalje i od 5 postojećih međunarodno priznatih država je „stvorio“ 15. Iako se za sada ne nazire raspad Saudijske Arabije, Irak i Libija su na dobrom putu da prestanu postojati, Jemen također, a planove Washingtona i dalje remeti uporni Bashar Al-Assad koji nikako ne želi otići s vlasti i na taj način otvoriti vrata raspadu Sirije.
Libija – Od džamahirije Mummara Gaddafia do države terora
Vraćajući se na Libiju, potrebno je reći kako se proces dezintegracije ili "balkanizacije" Libije, koji je počeo likvidacijom Muammara Gaddafia, polako privodi kraju. Paradoks je što je se ta zemlja navodno trebala osloboditi „diktatora“, a prema podacima Ujedinjenih naroda u Libiji se danas događaju stvari koje su za vrijeme Gaddafieve „tiranije“ bile nezamislive. Misija UN-a za pomoć i podršku Libiji (UNSMIL) i Visoko povjerenstvo UN-a za ljudska prava u zajedničkom izvješću navode kako je samo do kraja 2011. u Libiji u zatvorima ubijeno 27 ljudi. Izvješće UNSMIL-a govori kako je u libijskim zatvorima 2011. držano i mučeno 8 000 ljudi samo zbog sumnje da su „na Gaddafievoj strani“, te koji nisu bili ratni zarobljenici. Većina njih nikada nije formalno ispitivana, niti optužena za neko kazneno djelo i nitko ne zna koliko će vremena ostati u zatvoru jer libijsko pravosuđe niti funkcionira, niti se održavaju ročišta na kojima bi se utvrdila eventualna odgovornost tih nesretnika.
Dolaskom „demokracije“, prema navodima NYT, u Libiji je moguće završiti iza rešetaka zbog etničke ili konfesionalne pripadnosti ili pod optužbom „da okrivljenik nije vjeran demokraciji“. Zatvorenici s kojima su uspjeli razgovarati predstavnici UN-a tvrde da su izloženi torturi, čemu se ne treba čuditi, no Libija je u travnju ove godina ipak izglasala zakon koji brani otmice i mučenja. Naravno zakon nikada do sad nije primijenjen u praksi.
U Libiji, državi terora i kaosa, još je samo Tripolitanija njezin dio i svi argumenti navode na razmišljanje kako ne postoji mogućnost ujedinjenja tri povijesne cjeline koje su od 1951. tvorile Libiju kao neovisnu, suverenu, međunarodno priznatu u slobodnom svijetu uglednu zemlju.
Barack Obama, dobitnik Nobelove nagrade za mir i poznati mirotvorac koji je na kraju ipak donio odluku „kako agresija na Siriju nije dobro rješenje“, u libijskom slučaju ima drugih „briga“. Obama mora vidjeti što mu je činiti s 30 milijardi dolara koje je oteo Libiji, što je bio novac kojega je Gaddafi izdvojio za brojne projekte u Afričkoj uniji. Možda bi američki predsjednik javnosti mogao reći i gdje završava gomila novca od libijske nafte? Posao s eksploatacijom nafte u Libiji jedan od najnetransparentnijih u svijetu i mali je broj onih koji znaju s kim se potpisuju ugovori i koncesije i gdje odlazi profit koji se ostvaruje krađom libijskih resursa. Od objašnjenja koja bi mogla dovesti u pitanje ugled i kredibilitet Sjedinjenih Država lakše je izvući jednom oproban (ali uvijek učinkovit) „balkanski“ scenarij stvaranja državica u kojima su pravna država i sigurnost znanstvena fantastika, a plemenski vođe postaju "predsjednici" novoosnovanih samostalnih pokrajina – budućih neovisnih država.
|
[Link mogu videti samo ulogovani korisnici]
