offline
- Pridružio: 29 Jun 2013
- Poruke: 138
- Gde živiš: Sarajevo, Jugoslavija
|
Analiza sve većeg kaosa u Libiji: međusobni okršaji militanata Tripoli ponovno pretvaraju u ratnu zonu dok nemoćni premijer Ali Zeidan traži stranu vojnu intervenciju
U četvrtak 07. studenog je u libijskom glavnom gradu Tripoliju došlo do teških oružanih sukoba između pripadnika dvije od brojnih naoružanih milicija i ekstremističkih skupina koje nakon 'revolucije“ nikada nisu položile oružje i koje sijući strah i teror praktično vladaju zemljom. U sukobu naoružanih militanata dvije osobe su poginule, a oko tridesetak ih je ranjeno.
Reuters navodi kako se zbog kriminalnih aktivnosti naoružanih bandi i militanata koji su blokirali rad luka, rafinerija i naftnih bušotina ugrozio izvoz nafte, što je glavni izvor prihoda države koja subvencijama koje daje za kruh prehranjuje šest milijuna ljudi. Analitičari upozoravaju kako će, ukoliko se u Libiji po pitanju sigurnosti hitno ne poduzmu radikalne mjere, zavladati opća glad. Kako je Italija jedna od zemalja koja se dobivanjem koncesija za naftnu kompaniju ENI uvelike okoristila svrgavanjem Gaddafija, među prvima se oglasila talijanska ministrica vanjskih poslova Emma Bonino koja je izjavila 'kako je Libija potpuno izvan kontrole, ali da krizu treba riješiti političkim putem i da nema potrebe za stranom vojnom intervencijom'. Opservacija talijanske ministrice je više nego točna, ali prilično zakašnjela ako se uzmu u obzir aktivnosti naoružanih kriminalnih bandi, ekstremističkih i separatističkih skupina koji glavni grad, ali i cijelu zemlju drže u šaci još od onog dana kada je na opće zadovoljstvo zapada svrgnut 'diktator' Muammar Gaddafi.
Komentirajući prosvjede skupine građana Tripolija koji su od vlade tražili da im pruži minimum zaštite, EuroNews (inače glasilo koje prenosi službene stavove birokrata iz Burxuellesa) u članku objavljenom 08. studenog se pita 'Tko nadzire Libiju?' i govori o 'naoružanim bandama koje haraju glavnim gradom koji se još uvijek oporavlja od nasilnog svrgavanja Gaddafija prije dvije godine'. Sve ukazuje da sukobi naoružanih skupina u Libiji svakog trenutka mogu prerasti opći oružani sukob i građanski rat, a vlada i premijer Ali Zeidan, koji od straha živi u hotelu u središtu grada, a ne u premijerskoj palači i kojega su sredinom listopada oteli i ubrzo pustili naoružani militanti, potpuno su nemoćni u nastojanju da uvedu red u zemlji. (Analiza: Dvije godine nakon svrgnuća Muammara Gaddafija, Libija na rubu novog rata - militanti spremni na međusobni sukob)
Posljednje vijesti koje stižu iz Tripolija govore kako je nemoćni premijer Zeidan 'dao ultimatum naoružanim militantima i separatistima iz Cirenaice i Fezzana da do 31. prosinca polože oružje i da se integriraju u policiju ili vojsku, u protivnom će od međunarodne zajednice u skladu s člankom sedam Povelje Ujedinjenih naroda zatražiti stranu vojnu intervenciju", prenosi RT.
'Libija je dio svijeta koji se brine da kao zemlja postane sigurno mjesto, a ne izvor neprilika. Svijet neće dozvoliti da dio Mediterana postane izvor terorizma, nestabilnosti i nasilja. Međunarodna zajednica ne može više tolerirati ovakvu situaciju u srcu Mediterana, radi zaštite civila ćemo tražiti stranu vojnu intervenciju u skladu s Poveljom Ujedinjenih naroda', militantima koji haraju Tripolijem i ostalim gradovima, te separatistima koji su zauzeli komercijalne luke u Cirenaici je zaprijetio nemoćni libijski premijer Ali Zeidan i to pozivajući se na 'zaštitu civila', iako je pravi razlog pad izvoza libijske nafte posrnulom talijanskom gospodarstvu.
Tripoli – Poprište žestokih sukoba između naoružanih militanata iz Mistrate i glavnog grada
U četvrtak je u libijskom glavnom gradu došlo do najgoreg nasilja od kraja 2011. u kojem su dvije osobe ubijene, a 29 ih je teško ranjeno, prenosi Daily Star.
'Nakon smrti jednog od svojih vođa u Tripoliju su se sukobili pripadnici dvaju libijskih milicija, ostavljajući za sobom kaos, mrtve i ranjene', izjavili su svjedoci i dužnosnici snaga sigurnosti.
U sukobu su sudjelovali pristaše Nuria Friwana, ubijenog zapovjednika brigade iz Misrate, koji su napali lokalne brigade iz Tripolija u četvrtima Suq Al-Juma, Tajoura i drugdje. Iako su se napadnuti militanti pravdali kako nemaju veze s ubojstvom zapovjednika brigade iz Misrate, za pristaše Nuria Friwana je bilo dovoljno to što je njihov zapovjednik likvidiran na jednom od punktova bivših pobunjenika iz Suq Al-Jume i istočnom dijelu Tripolija.
Kako bi osvetili smrt zapovjednika, naoružani militanti iz Misrate su ušli u četvrt Suq Al-Juma na vozilima opremljenim teškim protuzrakoplovnih strojnicama, blokirajući pri tom sve prilaze tom području. Paljbom iz teških strojnica je zasut i Radisson Hotel kojeg koriste strani diplomati i poduzetnici, što je stvorilo pravu paniku u središtu grada.
Libya Herald prenosi kako dužnosnici iz Misrate, Suq Al-Jume i Tajoure, uz posredovanje čelnika gradskog vijeća Tripolija, Sadata Elbadria, pregovaraju kako bi došlo do okončanja sukoba, a Vojno vijeće je u Misrati blokiralo grad kako bi se spriječilo da militanti odlaze za Tripoli, ali i kako ne bi došlo upada u grad naoružanih pripadnika skupina željnih osvete.
Tripoli se također utvrdio i zatvorio sve prilaze, uključujući i autocestu, a blokirana je i obala kako ne bi došlo do ulaska naoružanih militanata morskim putem.
Vlada je bespomoćna i ne vidi načina kako stati na kraj samovolji naoružanih skupina. Prije dva mjeseca je premijer Zeidan od svojih zapadnih saveznika tražilo pomoć i vojnu intervenciju kako bi se obračunao s militantnim skupinama koje su potpuno paralizirale zemlju, no tada je dobio isti odgovor koji mu je prije nekoliko dana neizravno uputila Emma Bonino kada je rekla 'da u ovom trenutku još nema potreba za intervencijom i da probleme treba rješavati političkim putem'. Posljednji apel koji je uputio jučer teško da će imati pozitivan ishod i gotovo je sigurno da do 31. prosinca pripadnici raznih brigada, ekstremističkih skupina, ogranaka Al Qaede i kriminalnih bandi neće položiti oružje. (Politički i ekonomski kaos: nakon izgubljenih milijardi libijske vlasti traže međunarodnu pomoć u obračunu s militantnim skupinama)
Vojska šalje elitne postrojbe u obranu Benghazia
PressTV javlja kako je libijska vojska koja je krenula prema Benghaziju, koji mjesecima bilježi bombaške napade i ubojstva, stigla na odredište i da specijalne postrojbe pokušavaju uvesti red u drugom po veličini gradu u zemlji.
U petak poslijepodne je oko 500 stanovnika Benghazija pozdravilo dolazak oklopnih vozila, vojnih kamiona i pripadnika specijalnih postrojbi koji bi trebali uvesti reda u separatističku pokrajinu u kojoj su naoružani pripadnici bivših pobunjeničkih brigada zauzeli komercijalne luke i blokirali izvor nafte, a u samom gradu vlada opće bezakonje i kaos.
'Mi stojimo iza naroda i nećemo dopustiti da se bilo tko poigrava sa sigurnošću građana', izjavio je Wanis Bukhmada, zapovjednik specijalnih snaga u Benghaziju.
Svatko razuman bi se zapitao zašto vojska ostavlja glavni grad na milost i nemilost naoružanim militanatima i radikalnim islamistima, a svoje najelitnije postrojbe šalje u Benghazi i to u trenutku dok još uvijek postoji realna opasnost od eskalacije nasilja u Tripoliju? Odgovor je jednostavan: pokrajina Cirenaica, čiji je glavni grad Benghazi, obiluje naftnim resursima i procjenjuje se da se u njoj nalazi dvije trećine libijske nafte. Libijska vojska je, kao što navodi PressTV, dočekana s oduševljenjem u Benghaziu od strane nekoliko stotina građana, što se sigurno ne može reći za plemenske vođe koje su pokrenule proces odcjepljenja upravo zbog prirodnih bogatstava kojima obiluje pokrajina. Primjer Cirenaice je slijedila i pokrajina Fezzan i Libija se trenutno nalazi pred raspadom koji bi mogao imati krvavi rasplet. Stalno spominjana 'balkanizacija Libije' bi nažalost mogla postati surova stvarnost i to zbog ogromne količine preostalog oružja kojeg snage sigurnosti ne uspijevaju oduzeti pripadnicima raznoraznih islamističkih brigada, 'vojnih vijeća' i kriminalnih bandi, kao i zbog nesposobnosti središnjih vlasti koje od prvog dana nisu imale nikakvu viziju o tome kako voditi državu. Vojska je očito u ovom trenutku odlučila kako je važnije biti blizu naftnih resursa i ako dođe do najgoreg, postupati će ovisno o tome kako se bude razvijala situacija. (Dezintegracija Libije se privodi kraju - Pokrajina Fezzan po uzoru na Cirenaicu proglasila autonomiju i ne priznaje odluke središnjih vlasti u Tripoliju)
Kao što smo rekli, nakon dvije godine što središnje vlasti nisu uspjele nametnuti svoj autoritet na cijelom teritoriju zemlje, Libija je u kaosu koji bi prema mnogima mogao završiti građanskim ratom.
Nakon neuspjelog puča koji je kulminirao otmicom libijskog premijera Alia Zeidana jasno je da libijska država gotovo da i ne postoji. Bezakonje je postalo svakodnevnica, napadaju se strana veleposlanstva, a suparničke milicije i ogranci Al Qaede oružjem jedni od drugih otimaju dijelove teritorija, nimalo ne vodeći brigu o žrtvama koje ostaju za njima. Granice Libije također ne postoje i preko njih u zemlju ulazi i izlazi doslovno sve; od boraca globalnog džihada, do oružja, droge, obavlja se trgovina robljem i druge kriminalne aktivnosti.
Još jedan veliki udarac marionetskoj vladi u Tripoliju je svakako odluka Cirenaice da proglasi autonomiju. Ta istočna pokrajina je bila kolijevka pobune protiv Muammara Gaddafija i relativno je marginalizirana, ako se uzme u obzir da je s većinom libijskih naftnih rezervi, nekoliko strateških luka i rafinerija nafte na svom teritoriju bila pokretač gospodarskog razvoja.
Narod Cirenaice se prije nekoliko mjeseci odlučio na autonomiju i federalni ustroj Libije, a RT navodi 'kako to čini zbog političke i administrativne marginalizacije kojom je kažnjavaju središnje vlasti u Tripoliju koji odbija priznati njihove težnje za samoupravom'. Plemenske vođe u Benghaziu su u više navrata upozoravale da će se, ako se ne udovolji njihovim zahtjevima, odcijepiti od Libije.
Federalističke militantne skupine milicije i plemena su blokirali rad luka i naftnih polja na istoku zemlje i zahtijevaju veći udio u političkom odlučivanju i od prihoda od nafte, što je dovelo do smanjenja proizvodnje libijske nafte za 10% od mogućih 1.25 milijuna barela dnevno. Ova blokada državu košta oko 130 milijuna dolara dnevno i vlada koja više ne zna kako tome stati na kraj, na kraju se odlučila zatražiti međunarodnu pomoć u obračunu s naoružanim militantima. Prozapadne središnje vlasti podupiru prijelaznu vladu, ali u njoj ne sjede predstavnici najjačih regionalnih stranaka i ovakva situacija je postala neodrživa.(Velika kriza u Libiji: diljem zemlje obustavljen izvoz nafte, pripadnici "snaga sigurnosti" blokirali luke i žele sami izvoziti naftu, vlasti pripremaju vojnu intervenciju)
U samom Tripoliju imamo podjelu na 'revolucionare' sekulariste i islamiste i ona se jasno vidi i u samom parlamentu. O radu vlade dovoljno govori podatak kako još nisu pokrenute istrage za smrt više od 30 000 Libijaca tijekom sukoba 2011., a o procesu pomirbe gotovo da i nema riječi, piše RT. Sve to je dovelo do toga da se Cirenacica i Fezzan odluče oteti hegemoniji nesposobnog Tripolija koji je u sebi koncentrirao svu političku moć, što mnogi smatraju za značajku Gaddafijevog razdoblja, ali s 'malom' razlikom što je to vrijeme bilo vrijeme prosperiteta ,a ne oružanih sukoba, nasilja i samovolje bivših pobunjeničkih zapovjednika koji su zadržali svo oružje koje su dobili za rušenje džamahirije.
Rušenje džamahirije i postavljanje prozapadnih marioneta u Tripoliju
Stoga još više čudi naslov EuroNewsa koji se danas, dvije godine nakon što Libiju guta kaos, pita 'Tko vlada Libijom?'. Kada su SAD i saveznici 2011. vidjeli priliku za rušenje Muammara Gaddafija i ustoličenje disidenata i kojekakvih političkih marginalaca s dvojnim libijsko-europskim državljanstvom (bilo kojim od zemalja članica EU opa.a), bilo je jasno da će vlada u Tripoliju služiti samo za izdavanje koncesija stranim kompanijama, a da neće imati nikakvu vlast u zemlji. Članice NATO saveza su na lukav način igrali na kartu 'humanitrane katastrofe' koju su kao koncept do savršenstva razradili upravo ovdje kod nas tijekom '90-ih. Nakon odluke Vijeća sigurnosti da zaštiti civile, NATO savez je dobio zeleno svjetlo za agresiju i ostatak priče nam je poznat.
Budući da nije uspjela razoružati milicije, vlada u Tripoliju je počela davati redovne plaće pripadnicima bivših pobunjeničkih skupina i pokušala ih integrirati kroz postrojbe državnih snaga sigurnosti. Ove milicije ogromnom većinom nisu sastavljene od profesionalnih vojnika, nego je riječ o civilima koji su uzeli oružje u ruke. Iako formalno djeluju u nekakvom poluslužbenom obliku, svima je jasno da im zbog njihove upitne odanosti državi vlada novac daje samo kako ne bi stvarali probleme.
Naoružane milicije, kriminalne skupine i ogranci Al Qaede su do sada izveli na desetke atentata na visoke državne dužnosnike i čelne ljude sigurnosnih snaga, dok se na tisuće zatvorenika nalazi u tajnim logorima diljem zemlje. Tamnoputi Libijci s juga zemlje i iz gradova kao što su Tawargha i dalje se proganjaju zbog sumnje da su još uvijek lojalni ubijenom Gaddafiju.
Britanske obavještajne službe procjenjuju da libijska vlada nadzire samo 20 od 400 skladišta oružja zemlji, a na zapadu su zabrinuti jer u nekima od njih nedostaje na tisuće protuzrakoplovnih raketa koje se mogu koristiti za obaranje civilnih zrakoplova.
Rusija je nedavno objavila podatak da je u bivšem Gaddafijevom uporištu u Shabi pronađeno 6 400 barela koncentriranog urana (U3O8-Yellowcake) i to u blizini područja kojeg nadzire Al Qaeda, prenosi RT.
Najveću odgovornost za ovu situaciju snose oni koji su podupirali libijsku pobunu i na taj način otvorili Pandorinu kutiju ekstremizma i nasilja, što je za posljedicu imalo širenje jačanje terorističkih skupina u Maliju i Nigeriji koji graniče s jugom Libije.
Postoji li rješenje za libijski kaos?
Kako bi se zadovoljile težnje naroda u dvije povijesne libijske pokrajine, Cirenaica i Fezzan, podupirati federalizam u ovom trenutku bi bilo opasno jer bi to za Libijce značilo da su jedini sigurni period imali za vrijeme vladavine Muammara Gaddafija, što je opet neupitna istina. Tijekom svog nedavnog govora na Generalnoj skupštini UN-a predsjednik Obama je tvrdio kako 'ubijeni tiranin nije mogao ostati na vlasti'. Rezultat operacije NATO saveza u Libiji je da je jedan 'tiranin' zamijenjen s tisućama terorista koji ne prezaju od najgorih zločina kako bi se dokopali vlasti.
Zapadne kompanije i vlade nisu ni razmišljale o složenoj plemenskoj i etničkoj strukturi Libije koja je možda nabolje rješenja imala u uništenom demokratskom ustroju zemlje s narodnim komitetima koji su u Tripoliju predstavljali pojedina plemena i etničke skupine. Razlog ovakvog 'nemara' je više nego očit: postavljanje marionetske vlade je zapadnim kompanijama omogućilo povlašteni pristup ogromnim resursima pitke vode i nafte, najvećim u Africi.
Čelnik libijske naftne industrije je izjavio da je eksploatacija nafte gotovo blokirana i sada se zapadu njihov plan u potpunosti osvetio. Naoružane milicije vladu vide kao satelit Sjedinjenih Država, pogotovo nakon otmice Abu Anasa Al-Libya na ulicama Tripolija i vapaja premijera Alia Zeidana koji nakon njegove otmice i puštanja pomoć traži od Washingtona i međunarodne zajednice. (Širi kontekst američke otmice u Tripoliju i transfer na "brod za mučenje": kršenje međunarodnog zakona kao potvrda "izuzetnosti")
Situacija u Libiji se pogoršava iz sata u sat i suprotstavljene oružane skupina mogu pokrenuti spiralu nasilja koja se lako može pretvoriti u građanski rat. Desetak političkih stranaka pokušavaju provesti svoju viziju kako bi zemlja trebala izgledati i svaka je suprotstavljena onoj drugoj.
Utjecajna plemena koja su se u povijesti borila protiv talijanskog fašizma i kolonijalizma u Cirenaici pozvala su na modernizaciju ustava iz 1951. i federalizaciju zemlje i na taj bi način sve tri libijske pokrajine dobile znatno veću autonomiju. Skupštinu koja je osnovana u listopadu optužuju da kasni s izradom novog ustava, a mandat sadašnje vlade u Tripoliju istječe 8. veljače 2014. Ukoliko do isteka mandata ne bude usvojen novi ustav, vlada u Tripoliju će biti prisiljena na produženje mandata što nitko osim premijera i ministara ne vidi kao pametno rješenje. Politički vakuum bi bio još gore rješenje i to je scenarij koji bi u borbi za vlast zemlju odveo ravno u krvoproliće i raspad.
S druge strane, moguće odcjepljenje Cirenaice bi bila za Tripolitaniju i Fezzan ekonomska katastrofa i u tom scenariju bi se terorističke milicije bez ikakve sumnje borile kako bi ojačale svoje ovlasti i utjecaj.
Kada se analizira cijela situacija i ono što zapad (ne)čini, a što bi trebao kad je na sebe već preuzeo odgovornost u želji da šest milijuna Libijaca 2011. spasi od 'zloglasnog tiranina', sve govori kako će slijedećih nekoliko mjeseci biti presudni za opstanak Libije kao države, a što je još važnije - samih Libijaca. Vijesti koje svakodnevno stižu iz Tripolija i ostatka zemlje govore kako je na pomolu sukob većih razmjera u kojem će naoružane skupine grčevito boriti za svoj dio raskomadane, nekada bogate i prosperitetne Libije.
|
