offline
- Pridružio: 29 Dec 2011
- Poruke: 835
|
Citat:Analiza: UN i "Plan B" za Siriju vrijedan preko 20 milijardi dolara
U posljednje vrijeme je sve više naznaka koje upućuju kako SAD i njihovi europski i bliskoistočni saveznici razmišljaju da naoružane plaćenike u Siriji (kad već u dvije godine nisu bili u stanju ispuniti ono što se od njih očekivalo) prepuste sudbini, a da za Siriju, za čiju su destabilizaciju uložili previše sredstava i vremena, razrade "Plan B".
Nakon uzastopnih pobjeda sirijske vojske, a pogotovu one u Al-Qussayru, veći dio međunarodne javnosti je promijenio mišljenje i sve je manje onih koji misle da će Bashar Al-Assad 'pasti za nekoliko tjedana' (kako se u početku prognoziralo), a sve više ih misli kako pobunjenici neće ostvariti svoj naum, te kako će sirijski predsjednik izbore 2014. godine dočekati u svom uredu u Damasku.
Bitno je napomenuti kako se i u brojnim medijima na zapadu u proteklih znatno promijenjena retorika kada je u pitanju 'naoružana oporba'. Nakon niza dokumentiranih zločina (kao npr. slučaj kanibalizma zapovjednika Brigade Al-Farouq“, Abu Sakkara, te jučerašnje ubojstvo 15-godišnjeg dječaka 'zbog svetogrđa' u Aleppu) svijetu je postalo jasno kako se ne radi o nikakvoj 'demokratskoj oporbi' nego, kao što i američki tisak potvrđuje, bandama integralističkih plaćenika koji nikakve veze nemaju ni sa demokracijom, a još manje sa sekularizmom.
Ne treba zanemariti niti napise pojedinih medija o primopredaju vlasti u Kataru, gdje teško bolesni katarski emir, šeik Hamad bin Khalifa al-Thani, razmišlja da tron prepusti sinu Tamimu bin Hamadu, 33-godišnjem prijestolonasljedniku i diplomiranom pitomcu 'Kraljevske vojne akademije Sandhurst' iz Londona, a koji je za tu funkciju predodređen još 2003.
Katar je, kako navodi Financial Times, u sirijsku pobunu 'u protekle dvije godine uložio oko tri milijarde dolara', potom imamo Saudijsku Arabiju koja je sve nervoznija zbog očiglednog poraza pobunjenika na bojnom polju i Tursku u kojoj premijer Erdogan (osim silom) ne zna kako se nositi s neočekivanom narodnom pobunom koja se ne smiruje deseti dan za redom. Uzevši u obzir samo ove najbitnije detalje, 'Plan B' protu-sirijske koalicije je sasvim očekivana opcija, no o čemu se zapravo radi?
"Plan B" za Siriju ide preko Ujednjenih Naroda
U provedbi tog plana bi ključnu ulogu trebao odigrati bivši dopredsjednik Vijeća ministara vlade u Damasku i bivši sirijski ministar ekonomije Abdullah Al-Dardari, londonski učenik bolje poznat kao "trojanski konj neoliberalnog kapitalizma u Siriji". Abdullah Al-Dardari je 2011. (navodno zbog svađe s rođakom sirijskog predsjednika; Ramiem Makhloufom) smjenjen s položaja u sirijskoj vladi i od tada se nalazi na čelu UN-ovog ureda za globalizaciju zapadne Azije (Economic Development and Globalization Division-EDGD) i upravo je on čovjek na kojega zapad i njegovi regionalni saveznici računaju u 'poslijeratnoj Siriji'.
Onog trenutka kada je uvidio da pobuna neće donijeti očekivane rezultate Al-Dardari je prestao s prešutnom podrškom naoružanim pobunjenicima i ponudio se da koordinira financijski program poslijeratne rekonstrukcije Sirije. Radi se o projektu u iznosu od preko dvadeset milijardi dolara i kojega većina, po uzoru na "Marshallov plan" za rekonstrukciju Europe poslije Drugog svjetskog rata, kolokvijalnog naziva "Marshallovim planom za Siriju".
Al-Dardari se sa sirijskim predsjednikom Basharom Al-Assadom nedavno sastao u svojstvu direktora UN ovog ureda EDGD, a koji je dio UN-ovog Povjerenstva za gospodarsku i socijalnu politiku zapadne Azije (ESCWA) u čijem radu sudjeluje i Sirija. Međutim, kako navode jordanski izvori, sirijski predsjednik nije bio zainteresiran i kada se od njega izravno zatražilo da da svoje mišljenje, odbio je bilo kakvu mogućnost dogovora po tom pitanju. Bez obzira na odbijanje ove inicijative (koja bi navodno išla preko ureda Ujedinjenih naroda, ali tko zna s čijim novcem), diplomatski krugovi na zapadu se nisu dali pokolebati, te se moglo čuti "kako Assad prema ustavu i ovlastima nema pravo veta nad radom skupine koju bi vodio Al-Dardari".
Važno je naglasiti kako ovdje nije toliko važan sam Abdullah Al-Dardari, koliko projekt rekonstrukcije koji je zamisao financijske i poduzetničke oligarhije na zapadu, te njihovih arapskih i sirijskih pandana.
Projekt rekonstrukcije ili "Plan B" je osmišljen još ranije, ali je podrazumijevao politički i vojni poraz Bashara Al-Assada i vlade u Damasku. SAD, zaljevske petromonarhije i Turska su od samog početaka pokušavali gospodarski uništiti Siriju i na njenim ruševinama ubrzanom rekonstrukcijom (kao što je to bio slučaj s Irakom) zaraditi gomilu novca.
U gospodarstvu zemlje je trebalo doći do radikalnog zaokreta ka neoliberalnom kapitalizmu, kojega je dio sirijske javnosti već ranije žestoko kritizirao i to baš za vrijeme dok je Al-Dardari bio ministar gospodarstva. Prema tom planu je Sirija poslije Assada trebala provesti privatizaciju na svim razinama, liberalizaciju tržišta i slobodan protok kapitala, te najprofitabilnije sektore (energetika, infrastrukture, nekretnine, turizam i financije) otvoriti stranim ulagačima.
Ne treba posebno napominjati kakve su posljedice provedbe takve politike još od vremena Augusta Pinocheta u Čileu, pa do njenih posljednjih žrtava; Libije, Tunisa i Egipta. Sirija bi se zadužila, proračunski deficit bi rastao, uništio bi se industrijski i poljoprivredni sektor, kao i obrt, a Sirija bi se iz stabilne zemlje u razvoju pretvorila u kompradorsku satelitsku tvorevinu koja ni u kom smislu ne bi bila neovisna osim što bi imala grb, himnu, zastavu, te mjesto u UN-u gdje bi morala dizati ruke onako kako gazde zapovjede (ovaj je scenarij previše poznat ljudima i na ovim prostorima, te ga ne treba dodatno pojašnjavati op.a).
Gospodarska ovisnost bi dakle uzrokovala onu politiku i takav razvoj događaja bi doveo do dezintegracije politike koju Sirija vodi već desetljećima, a koju karakterizira financiranje jake nacionalne vojske koja je jamac političkog i vojnog otpora okupaciji Golanske visoravni, te palestinskog i libanonskog otpora (dovoljno je navesti prvu točku "Protokola iz Dohe" kako bi lakše razumjeli ozbiljnost situacije: marionetska oporba u egzilu je krajem 2012. svojim mentorima obećala kako sirijska vojska neće brojati više od 50 000 vojnika, te kako ta vojska neće imati nikakve veze s Rusijom, Kinom i Iranom s kojima će raskinuti sve ugovore o kupoprodaji oružja).Jednostavno rečeno, od Sirije kakvu poznajemo ne bi ostalo ništa.
Kako plan zapada u svom izvornom obliku više nije moguće provesti, a sve zahvaljujući ustrajnosti i pobjedama Sirijske Arapske Vojske (i to baš one vojske kojoj je prijetila sudbina da postane dio sirijskog folklora), sada je na red došla međunarodna diplomacija koja bi trebala preko UN-ovih tijela 'uvjeriti' predsjednika Assada 'kako je za Siriju najbolje da prihvati međunarodni plan za obnovu zemlje', a koji je u stvari isti onaj od prije dvije i pol godine, samo u nešto izmijenjenom obliku.
Sirijskom predsjedniku sigurno ne treba objašnjavati kako su upravo Abdullah Al-Dardari i njegove neoliberalne mjere koje je postepeno uvodio od 2005., do 2011. (kada je smijenjen) doveli do toga da je sirijska vlada ostala bez potpore ugroženog dijela stanovništva pogođenog tranzicijom. Seljaci, obrtnici i radnici su u drugoj polovini prošlog desetljeća pretrpjeli 'neoliberalni šok' i u tom su se periodu pojavili prvi znaci siromaštva, nezaposlenosti i marginalizacije društvenih skupina. U tim su slojevima reakcionarne snage u Siriji regrutirale ljude za rušenje predsjednika Assada i nakon sektaške indoktrinacije ih se na tisuće priključilo terorističkim skupinama.
Možda bi se scenarij zapada i ostvario da u obranu Sirijske Arapske Republike i njene legitimno izabrane vlade nisu u prvom redu stali:
1. Časnici i vojnici Sirijske Arapske Vojske
2. Skupine ugrožene na vjerskoj, etničkoj i/ili ideološkoj osnovi
3. Skupine patriotske progresivne mladeži iz svih društvenih slojeva
4. Ljevičarski aktivisti, ali i nacionalisti, koji se nadaju kako će ovaj rat (bez obzira koliko bio bolan) ipak na kraju dovesti do zaokreta u gospodarskoj i socijalnoj politici koja će dovesti do razvoja zemlje i demokracije
5. Sirijski dobrostojeći građanski sloj i industrijalci kojima je dosta 'otvaranja prema Turskoj i zapadu'.
Da je Sirija postala 'kompradorska država', po uzoru na one iz Latinske Amerike u prošlom stoljeću, ove bi skupine bile najviše pogođene i to možda baš ovim redoslijedom, tj. na prvom mjestu vojska koja je (nažalost) na trusnom području Bliskog Istoka najveći jamac opstojnosti.
Sirijska vlada jednostavno nije mogla postupiti drugačije i nije si mogla dozvoliti rizik da popusti obećanjima, kao što vjerojatno neće niti nakon ovog bolnog iskustva bez obzira na sva obećanja koja ovog puta dolaze s East Rivera.
Sama činjenica da je zapad svoj djelimično izmijenjeni plan o poslijeratnoj rekonstrukciji Sirije, a koji je 'težak' preko 20 mlrd$, prepustio UN-u i njegovim tijelima, govori više nego sva službena priopćenja zajedno. Sirijskom je vodstvu sigurno jasno kako se još uvijek radi o istoj ideji i istom scenariju i kako poslijeratna Sirija mora pripadati onima koji su se za nju borili. Sirija će opstati i postojati za svoju mladež, seljake i radnike, ali i domaće industrijalce koji se nikada nisu ogradili od otpora i ideje o neovisnosti.
|
