offline
- Pridružio: 29 Dec 2011
- Poruke: 835
|
Citat:Analiza: američko - jordanske vojne vježbe uz sirijsku granicu
U građanskom ratu u Siriji je stav Ruske Federacije od samog početka nepromijenjen, a to je znači kako se Moskva neće izravno uplitati u vojne operacije s tehnikom i ljudstvom, ali će preko svojih obavještajaca na terenu (kojih ima na tisuće) budno pratiti razvoj situacije.
U svemu tome su Rusiji od velike pomoći i satelitske snimke, te podaci koje dobiva preko elektronskog sustava za praćenje i nadzor, ELINT, a koji se nalazi na brodovima u luci Tartus, u Siriji. Ako se sve ovo uzme u obzir, Rusija je jedina supersila koja za sve ono što se dogodi bilo kada i u bilo kojem dijelu zemlje sazna skoro istovremeno i slijedom toga zna koji su najučinkovitiji potezi koje treba vući.
Izlazak iz pat pozicije se dogodio onoga trenutka kada su pobunjenici pretrpjeli poraz i kada im je propao plan okruženja Damaska, a moglo bi se reći da se to dogodilo nakon operacije čišćenja posljednjih pobunjeničkih uporišta koje su u okolici prijestolnice završile 5. veljače 2013. Nakon uspjeha u protuudarima u ožujku ove godine uslijedile su ofenzive u svibnju i početkom ovog mjeseca u kojima je zajedno sa Sirijskom Arapskom Vojskom sudjelovao i Hezbollah koji je uspostavio nadzor nad granicom s Libanonom presjekavši tako pobunjeničke linije opskrbe ratnim materijalom i ljudstvom iz tog pravca.
Tihi rat između ruske "Mediteranske flote" i američke "6. Flote" u istočnom Sredozemlju
Vladine snage odane vladi u Damasku su mogle preuzeti inicijativu i pokrenuti opći napad (koji ovih dana kulminira oslobađanjem Aleppa) zahvaljujući i ruskoj floti koja je raspoređena u Mediteranu, a kojoj se matična luka nalazi u sirijskom gradu Tartusu. Dok su na terenu sirijske snage vodile žestoke bitke s pobunjenicima i fanaticima iz raznih terorističkih postrojbi bliskih Al-Qaedi, na Mediteranu se vodio tihi, ali mnogo kompleksniji rat između ruske i američke flote s manevrima u strateškom preraspoređivanju snaga koje je s točke gledišta moderne vojne doktrine bilo ekstremno rizično, no o kojem mediji nisu napisali niti jednog retka.
Uloga ruske flote je bila da spriječi podmornice i brodove američke 'Šeste flote' koja se nalazila u istočnom Mediteranu da krstarećim projektilima spriječi ofenzivu vladinih snaga koje već mjesecima nezaustavljivo napreduju.
Izraelci sa zračnim napadima protiv Sirije u svibnju i ukidanje embarga na isporuku oružja pobunjenicima od strane Europske Unije, dali su za pravo Moskvi da sirijskom predsjedniku Assadu isporuči sustave S-300PMU2, a sve kako bi Rusija bila sigurna da Izrael i Europa u Siriji neće intervenirati prema libijskom scenariju, te kako bi se neutralizirala američka vojna premoć. Čak i da sustavi S-300 i nisu u Siriji, Rusi ih mogu dopremiti u nekoliko sati, a izjave 'kako sustavi S-300 mogu postati operativni tek za nekoliko mjeseci' je puka diplomatska retorika u koji mogu povjerovati samo oni neupućeni.
Istina je kako projektili sustava S-300 nisu autonomni, nego su dio kompleksnog obrambenog protuzračnog sustava kojega prati i radarski sustav, te različiti elementi elektronskog ratovanja, kao i suradnja s protuzračnom obranom srednjeg i kratkog dometa. Na neke od ovih elemenata je predsjednik Assad mislio kada je izjavio 'da je jedan dio sustava S-300 već u Siriji'.
Znamo kakav je uspjeh bio oslobađanje Al-Qussayra, grada koji je bio pobunjenički logistički centar i kroz kojeg je prošlo sve naoružanje i ljudstvo iz pravca Libanona. Isti slučaj je bio i s Dara'aom, gradom koji se nalazi 10 km od jordanske granice na jugu zemlje i 30 km udaljenim od granice s Izraelom. U istom je periodu sirijska vojska učvrstila svoje položaje na dijelu granice s Turskom i to u dužini 50 km u pokrajini Latakia. I u tom su dijelu pobunjenici ostali odsječeni od logističkih centara u Turskoj.
U borbama za Qussayr i na potezu do Homsa su pobunjeničke vođe u borbu poslali 15 000 boraca, a u provinciji Idlib se zbog ovakvog razvoja situacije u okruženju našla cijela jedna divizija od preko 10 000 pobunjenika.
Republikanski senator John McCain 27.svibnja u turskom gradu Gaziantepu, u pratnji zapovjednika FSA generala i prebjega iz sirijske vojske Salima Idrisa, posjećuje zapovjednike islamističkih pobunjeničkih postrojbi iz Al-Qussayra, Homsa, Hame, Idliba, Aleppa, Dara'ae i iz provincije Damaska. McCain je razgovarao i s visokim državnim dužnosnicima iz Ankare, posjetio je američki kontigent u vojnoj bazi Incirlik u kojoj je raspoređen protuzračni raketni sustav Patriot.
Posjet američkog senatora McCaina je organiziran od strane SETF-a (Syrian Emergency Task Force), američke nevladine udruge koja podržava sirijsku oporbu u egzilu, a nedugo potom sirijska vojska pokreće vojnu kampanju za oslobađanje Aleppa, o kojoj svakodnevno izvještavamo.
Otpor sirijskoj vojsci pruža 25 000 pobunjenika (uglavnom stranih plaćenika i fanatika), a on će svakako biti duži i žešći od onoga u Al-Qussayru, budući da konfiguracija terena u okolici Aleppa daje malu prednost pobunjenicima, a u blizini je i turska granica koja se nalazi na 20-30 km udaljenosti.
Međutim, analitičari tvrde kako se John McCain s pobunjeničkim vođama sastao s vrlo jasnim ciljem. Naime, nakon posjete McCaina je odlučeno da američka vojska održi združene vojne vježbe u s jordanskom vojskom u blizini sirijske granice, ali s kojim ciljem?
"Eager Lion" - Vojne vježbe kako bi se u pogodnom trenutku izvukle pobunjeničke postrojbe koje se u Siriji nalaze u okruženju
Jedan od temeljnih principa vojne doktrine govori kako se vojni manevri u blizini granice sa zemljom u kojoj je u tijeku građanski rat održavaju samo onda kada se namjerava pomoći jednoj od zaraćenih strana u sukobu. Upravo sada kada su pobunjenici u Siriji pred slomom, američka vojska u Jordanu započinje vojne vježbe pod nazivom 'Eager Lion', a koje bi trebale trajati 12 dana.
U združenim vojnim manevrima će sudjelovati 8 000 vojnika iz arapskih zemalja u okruženju, 4 500 pripadnika specijalnih američkih i britanskih postrojbi. Postrojba 'Expeditionary Unit 26' je formirana od vojnika s američkog ratnog broda USS Kearsarge, a koji je 14. svibnja uplovio u izraelsku luku Eliat. Tamo je iskrcao 3. Bataljon marinaca koji je opremljen oklopnim vozilima LAV-25 i jurišnim amfibijskim borbenim vozilom AAVP-7A1. U Izraelu su se iskrcali i pripadnici Eskadrona podrške 226 koji koriste višenamjenski vojni zrakoplov V-22 Osprey.
Osim ove dvije jedinice, američka vojska u vojnim vježbama koristi i protuzračne raketne sustave MIM-104 Patriot, posebne jedinice kopnene vojske, te zrakoplove F-16 koji joj stoje na raspolaganju u regiji.
Sjeveroistok Jordana, mjesto na kojem se održavaju vojne vježbe, pod nadzorom je 'Istočnog korpusa jordanske vojske'. Sastavni dio korpusa je 2. Oklopna mehanizirana brigada, koju čine dva mehanizirana bataljuna, svaki s 80 pješadijskih borbenih vozila M113, jedan oklopni bataljun s 40 tenkova M60A3 Patton i jedna divizija s 24 borbena vozila M109. Svemu ovome treba dodati i 90. Mehaniziranu brigadu jordanske vojske sa dva mehanizirana bataljuna.
3. Oklopna divizija jordanske vojske je strateški najjača postrojba i kičma oružanih snaga u zemlji. Nju čine 40., 60. i 91. brigada, svaka s 90 oklopnih vozila Al-Hussein (britanski tenk FV4030/4 Challenger 1 moderniziran u jordanskom KADDB-u). Jordansko zrakoplovstvo raspolaže s 12 zrakoplova F-16A Block-15 i 34 zrakoplova F-16AM Block-40 koje su rabljenje kupili od Nizozemske i Belgije, te s 29 helikoptera AH-1FCobra.
Bez obzira na gore navedeno, vojni analitičari tvrde kako jordanska vojska pod američkim zapovjedništvom, zbog tehnike i morala sirijske vojske, te obavještajne podrške koju joj pruža Rusija, u Siriji može voditi vremenski ograničene bitke i to isključivo kako bi otvorili koridore za izvlačenje pobunjeničkih islamističkih postrojbi koje se nalaze na rubu predaje. Ukoliko bi došlo do ulaska jordanske vojske na sirijski teritorij ona bi se usredotočila isključivo na izvlačenje pobunjenika iz Idliba i Hame koji se nalaze u okruženju i to je mogla biti svrha susreta McCaina s pobujeničkim zapovjednicima.
Ovakav scenarij je moguć jer se sirijska vojska već dvije godine bori protiv pobunjeničkih postrojbi i združeni američko-jordanski korpus bi preko pustinje 300 km mogao preći u roku 24 sata i zaobilazeći Damask doći do Idliba, a da praktično i ne uđe u neki veći sukob sa sirijskom vojskom.
Kako ovo nije puko naklapanje potvrđuju i ruski obavještajni izvori koji potvrđuju da je primjećeno raspoređivanje jordanskih i američkih zrakoplova u zonama u kojima mogu intervenirati nad Idlibom, kako i premještanje 5-6 baterija Dvina/S-75M (SA-2) i S-125 Neva/S-125M Pechora koje u blizini sirijske granice mogu poslužiti samo u tu svrhu.
Postavlja se pitanje zbog čega bi Sjedinjenim Državama bilo toliko važno spašavanje boraca globalnog džihada i sprečavanje da padnu u zarobljeništvo Assadove vojske? Ovo je pitanje ne koje zasada nitko nema odgovor.
|
