offline
- S2M
- Legendarni građanin
- No pasarán – Sie kommen nicht durch
- Pridružio: 21 Nov 2009
- Poruke: 6559
|
Stvarna pozadina sirijskog rata - velika vojna analiza: Čime Sirija može uzvratiti - III DIO
Protok vremena od nekih sedam dana,od dana kada je napisan drugi dio teksta (vidi: Velika vojna analiza: Čime Sirija može uzvratiti - II DIO), je bio sasvim dovoljan da se akumuliraju neki novi događaji i da se razviju novi pogledi na raspetljavanje,ali možda bi bolje bilo reći na zapetljavanje klupka oko Sirije. U ovom trećem dijelu će biti riječi kako o preostalom dijelu oružanog arsenala koji nismo spominjali, tako i o nekim političkim događajima i geopolitičkim kretanjima oko Sirije, jer oružje i politika su krajnje usko povezani termini. Oružje je u većini slučajeva instrument za provođenje politike, a za oružjem se obično ne poseže dok to ne odobri politika.
No, da krenemo prvo od oružanih sustava i to onih koji štite sirijsku obalu od prijetnji s mora.
Raketni sustavi obala-more
Sustav C-802 postavljen na kamion
Protu-brodska raketa C-802 predstavlja kineski odgovor na zapadne protu-brodske rakete i to francuski exocet i američki harpoon. Prošla je kroz niz modifikacija i usavršavanja. Sirijska verzija ima maksimalni domet od 120 kilometara. Sama raketa je veoma moderna, s malim radarskim odrazom, sposobna je podnijeti jaka elektronska ometanja i može se podesiti da ima veoma nizak profil leta. Ubojitost ove rakete je najvjerojatnije osjetila izraelska korveta INS Hanit 2006te za vrijeme Libanonskog rata o čemu smo već govorili u prvom tekstu. (vidi: Velika vojna analiza: Čime Sirija može uzvratiti - I DIO)
Treba reći da je ovaj izraelski brod izrazito moderan i da je imao višeslojan sustav zaštite od ovakvih tipova oružja,pa ipak C-802 je uspješno prošla sve ove sustave. Ipak pojavljuju se određene nedoumice oko ovog događaja, jer je prikazana šteta na samom brodu premala za djelovanje ovako moćne rakete. Postoji više verzija mogućih događaja.Raketa C-802 je pogodila brod, ali nije eksplodirala. Brod je pogođen puno manjom raketom C-701 koja je ispaljena da leti niskim profilom leta, a usporedo s njom je ispaljena i C-802 koja je letjela visokim trajetkorijom i služila je kao mamac za odvlačenje pažnje protu-brodske zaštite izraelskog broda INS Hanit. Pravu istinu znaju samo borci Hezbollaha i izraelska mornarica,a mi iz ovog događaja možemo zaključiti kako superiorno reklamirana protu-brodska obrana zapadnih brodova i nije tako superiorna.
Također možemo napomenuti da iste ove rakete tipa C-802 koriste mali raketni brodovi sirijske mornarice Tir II koje smo spominjali u prvom tekstu.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?feature=player_embedded&v=Ph5napXBxXU[/youtube]
Djelovanje sirijskog C-802 na vježbama krajem 2011. godine
Sustav 4K51 Rubež
Mobilni sustav obalne zaštite 4K51 Rubež koristi raketu iz sovjetske ere P-15 Termit NATO oznake styx ili SS-N-2. O ovoj raketi i njenim učincima u prošlim ratovima smo već govorili u prvom tekstu. Možemo zamjetiti kako istu ovu raketu koriste raketni brodovi sirijske mornarice tipa OSA II. Da kažemo još i da je maksimalni domet rakete P-15 Termit u idealnim uvjetima 80 kilometara i da su na sustav Rubež namontirane dvije rakete ovog tipa.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?feature=player_embedded&v=9Bp4wMht1iw[/youtube]
Djelovanje sirijskog Rubež-a na vježbama krajem 2011. godine
Sustav 4K44B Redut
Ovaj mobilni sustav obalne zaštite koristi poprilično zastarjele rakete sovjetske proizvodnje P-5 NATO klasifikacije SS-N-3C Shaddock. U ovisnosti od verzije rakete krajnji domet je do 350 kilometara. Problem kako ove rakete tako i gore spomenutog P-15 Termit-a je njihov profil leta koji je izuzetno visok ili da bih bolje pojasnio mogu reći da se raketa prilikom napada na brod ne može spustiti da leti tik iznad površine mora,već mora letjeti na njenoj minimalnoj visini leta od nekih stotinjak metara iznad površine mora. U takvoj konfiguraciji leta ona predstavlja veoma laku metu za američke brodove sa sustavom proturaketne zaštite AEGIS. U ovakvoj konstelaciji snaga možemo s ogromnom sigurnošću tvrditi da sustavi tipa Rubež i Redut nemaju gotovo nikakve šanse naškoditi američkim brodovima uzimajući u ovoj hipotetičkoj situaciji da se američki brodovi nađu u dometu ovih sustava.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?feature=player_embedded&v=AYStrWUchy4[/youtube]
Djelovanje sirijskog Redut-a na vježbama krajem 2011. Godine
Sustav K-300P Bastion-P
Ovo oružje predstavlja vjerojatno najmoderniji i najsofisticiraniji komad hardvera,a i softvera u sirijskoj vojsci. Mobilni sustav Bastion-P koristi najmodernije ruske rakete izvozne oznake Yakhont, a u ruskoj vojci se ove rakete nazivaju Oniks. Ista ova raketa s malim modifikacijama se u indijskoj vojsci naziva Brahmos. Oniks predstavlja univerzalnu varijantu rakete jer ju je moguće lansirati iz zraka, s mora i s kopna.
Prednosti ove rakete su mnogostruke,brzina krstarenja je na velikim visinama 2.5maha , a na malim visinama je 2 maha,visina leta može biti tik iznad morske površine međutim tada se smanjuje maksimalni domet rakete na 120 kilometara, a ako raketa leti kombiniranom putanjom visoko-nisko onda je krajnji domet znatno veći do 300 kilometara. Kretanje rakete Oniks ka cilju je moguće kako pri jakom radioelektroničkom ometanju od strane neprijatelja, tako i pri jakoj vatri s neprijateljskih brodova. Kada sam gore spomenuo da ova raketa predstavlja najbolji komad softvera u sirijskoj vojsci mislio sam na umjetnu inteligenciju ove rakete. Raketa Oniks/Yakhont je nasljednik starije,ali i dalje veoma moćne ruske rakete Granit.
Kako Granit tako i Oniks u sirijskom slučaju Yakhont ima mogućnost pojedinačnog, ali i grupnog lansiranja na dobro branjene mete, kakva je sigurno američka flota opremljena sustavima AEGIS. U slučaju grupnog lansiranja raketa, dolazi do punog izražaja umjetna inteligencija Oniks-a. Ispaljene rakete zauzimaju svoje unaprijed određene položaje tijekom leta i to tako da se vodeća raketa penje na veću visinu, a ostale rakete se spuštaju na par metara iznad mora, ispod dometa protivničkih radara.
Vodeća raketa povremeno pali svoj radar da bi izvršila osvjetljavanje cilja i tako dobivene podatke prosljeđuje raketama pratiocima koje su u stanju potpune radarske tišine. U slučaju da vodeća raketa koja je na velikoj visini bude oborena, njeno mjesto zauzima unaprijed programirana raketa koja nastavlja misiju. Pri prilasku formaciji brodova svaka raketa odabire svoj cilj tako da se ne može desiti da dvije rakete pogode isti cilj. Bojeva glava od 200 kilograma visoko-razornog eksloziva bi vjerojatno svaki brod američke mornarice poslala na dno oceana. Sirija je kupila od Rusije ukupno 36 mobilnih lansera s ukupno 72 rakete Yakhont u vrijednosti od 250 milijuna dolara. Dostava sustava je završena 2011. godine.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?feature=player_embedded&v=rmV7R5dubz4[/youtube]
[youtube]http://www.youtube.com/watch?feature=player_embedded&v=7792k0tuBgA[/youtube]
U zaključku vezanom za sirijske mobilne sustave zaštite obale s mora možemo reći da će američki brodovi sigurno ostati na dovoljnoj udaljenosti, to jest van domašaja ovih sustava.Ovi sustavi, ukoliko ostanu na sadašnjim pozicijama, to jest na sirijskoj obali, neće predstavljati prijetnju po američke brodove tijekom eventualne agresije zbog svog ograničenog dometa. No,uvijek postoji više opcija na raspolaganju u slučaju eventualnog rasplamsavanja sukoba. Jedna od mogućnosti je svakako da se neki od ovih gore nabrojanih sustava ,a prije svega C-802 i Bastion-P nađu u rukama prosirijskog i proiranskog Hezbollaha u Libanonu.
Ovo bi svakako bila najveća noćna mora izraelske ratne mornarice. Pri prodaji sustava BastionP Siriji ,Izrael i Sjedinjene Države su izvršili pritisak na Rusiju koja je zbog toga potpisala dodatni ugovor sa Sirijom u kojem piše da je Siriji zabranjen reeksport sustava, a zapravo se mislilo na moguću dostavu sirijskog Bastion-P Hezbollahu. Uzmimo da u hipotetičkom slučaju Sirija i odluči dostaviti neki od ovih gore nabrojanih sustava u dio Libanona pod kontrolom Hezbollaha, takav poduhvat bi svakako bilo veoma teško sprovesti i susreo bi se s nizom otežavajućih okolnosti.
Ovako veliki sustavi bi sigurno bili zamjećeni prilikom transporta, jer izraelsko zrakoplovstvo svakodnevno vrši agresiju nad libanonskim zračnim prostorom i vrlo dobro ga nadgledava. Pored ove otežavajuće okolnosti tu su također otežavajuće okolnosti transporta u samoj Siriji gdje su mnogi putevi pod kontrolom pobunjenika. Sam Libanon je duboko podijeljena država na dvije glavne struje prosirijsku i protusirijsku.
Iz ove mape koja prikazuje skorašnju situaciju snaga na terenu u Siriji možemo vidjeti da je komunikacija sirijska obala - ostatak zemlje veoma otežana, to jest povezana je putevima koji su jednim dijelom pod kontrolom pobunjenika. Stoga bi prijenos ovakvog dragocjenog tereta unutar sirijske teritorije, to jest od sirijske obale prema dijelu Libanona koji je pod kontrolom prosirijske koalicije bio veoma opasan.
Dio Libanona obojen narandžastom bojom prikazuje teritorije koje su pod kontrolom prosirijskih snaga. Ipak najjače uporište Hezbollaha u Libanonu je narandžasti dio na jugu na kojem se desio i prvi poraz izraelske vojske u Libanonskom ratu 2006. godine.
U nekom hipotetičkom slučaju kada bi se ovi sustavi i prenijeli u dio Libanona pod kontrolom prosirijske koalicije njegovo djelovanje bi bilo teško do gotovo nemoguće bez radarskih sustava koji otkrivaju neprijateljske brodove. Za te potrebe moguće je koristiti ili helikoptere tipa kamov-31 ili mobilni Monolit-B radar koji gleda iza horizonta dometa do 450 kilometara ili postojeće radare na obali.
Sirija nema helikoptere tip ka-31, a ne zna se da li je sa sustavom Bastion-P zajedno naručila i radare MonolitB. Samo u slučaju da Sirija posjeduje Monolit-B i da ih uspije prebaciti zajedno sa sustavom Bastion-P u ruke Hezbollaha tada će postojati izuzetna opasnost po izraelsku mornaricu.
Radar monolit-B
Transport ovih sustava je veoma težak do gotovo nemoguć kopnenim putem, ali bi možda bio moguć morskim putem. Zbog duboke podijeljenosti same države Libanon i gotovo nepostojanja mornarice prolaz manjih sirijskih teretnih brodova uz samu obalu Libanona bi možda bio i moguć. Kažem, možda jer obalu Libanona vjerojatno budno prati Izrael.
Da ovakav pothvat nije nemoguć pokazuje i jedan primjer iz malo dalje povijesti kada je njemačka podmornica U-47 u gotovo samoubilačkoj misiji prošla svu moguću
zaštitu dobro branjene engleske luke Scapa Flow i potopila kapitalni engleski ratni brod HMS Roayal Oak, a zatim se sigurno vratila istim putem kući ka nacističkoj Njemačkoj. Bio je to najveći pothvat u povijesti pomorskog ratovanja. Stoga ponavljanje sličnih akcija u današnje vrijeme nije nemoguće, ali je malo vjerojatno.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?feature=player_embedded&v=HFIiBqdVmrU[/youtube]
transport morskim putem sustava Redut
Interesantno je navesti da je posljednje bombardiranje Sirije od strane Izraela zabilježeno početkom srpnja i to na područiju Latakie. Najvjerojatnije je izvršen napad krstarećim raketama s podmornice, a mete su navodno bili sirijski projektili Yakhont. Da li su Yakhonti bili smješteni u običnom nadzemnom skladištu teško je za povjerovati, ali ni to nije odbačeno. Pravu istinu zna samo sirijski vojni vrh.
Najveće pitanje u ovom trenutku predstavlja nepoznavanje same dimenzije moguće američke akcije. Po najnovijim podacima najvjerojatnije je da bi se radilo o udarima krstarećim projektilima i bombarderima dugog dometa B-2,B-1B i B-52, ovdje je riječ o prvom valu iza kojeg će slijediti i udari zrakoplovstva u drugom valu, ako bi se otpor Assada i dalje nastavio istom jačinom na terenu. Američki nosači zrakoplova još uvijek nisu u Sredozemnom moru, stoga je najlogičnije ovo gore rečeno da prvi val čine tomahawci i bombarderi dugog dometa.
Pri ovakvim saznanjima možemo reći da će jedne od prioritetnih meta američke agresije u prvom valu biti sirijske zračne luke da bi se onemogućilo kako djelovanje jurišne avijacije koja pomaže sirijske trupe na terenu, tako i da bi se onemogućilo djelovanje sirijske lovačke avijacije protiv američkih velikih bombardera B-2,B-1B i B-52 u prvom valu.
Sirijsko zrakoplovstvo se može suprotstaviti ovom prvom valu, kako ovim bombarderima, tako i tomahawcima uz pomoć najmodernijih lovačkih zrakoplova koje trenutno imaju na raspolaganju, a to je MIG-29SM. Ugovorom s Rusijom je bila predviđena modernizacija ukupno 24 Mig-29 zrakoplova na razinu SM, pretpostavka je da je dobar dio moderniziranih Mig-29SM i dostavljen. Ova razina SM ima unaprijeđeni radar, mogućnost gađanja ciljeva na zemlji modernim avio bombama, a što je najvažnije mogućnost nošenja rakete srednjeg dometa R-77 efektivnog dometa do nekih 50 kilometara(informacije variraju u ovisnosti od izvora).
Djelovanje zrakoplova Mig-29SM će biti moguće najvjerojatnije samo tijekom prva dva dana,odnosno do onog trenutka dok ne budu uništeni aerodromi sirijskog zrakoplovstva. U tom kratkom vremenskom roku, ako budu polijetali, zadatak MIG-29SM će biti pokušaj obaranja nekog od kapitalnih američkih bombardera i pokušaj obaranja tomahawk raketa.
Sirijski zrakoplov Mig-29
Sirijska vojska pored konvencionalnog oružja posjeduje i oružje masovnog uništenja u vidu kemijskog oružja, ali je politika Sirije da se ovo oružje ne upotrebljava osim u slučaju vanjske agresije, a sada kako vidimo zapad vodi jedan specijalan tip rata, ima svoje trupe na terenu, a nije izvršio direktnu vanjsku agresiju. Stoga možemo zaključiti da je uporaba ovog tipa oružja skoro pa nemoguća.
U svom arsenalu Assad ima i balističke rakete, a najvećeg dometa do 700 kilometara je Scud-D koje mogu biti upotrijebljene protiv zapadnih baza u okruženju Sirije. Njihova upotreba se vjerojatno neće desiti, jer baze koje imaju visoko vrijedne ciljeve se nalaze u Turskoj i Izraelu, a ulazak Turske i Izraela u otvoreni rat sa Sirijom je zadnje što Assad želi.
Postoje određene sumnje da Sirija u svom arsenalu ima i sjevernokorejske rakete tipa Dongfeng 15.
Stvarna pozadina sirijskog rata
Bliski istok je jedna veoma zapetljana teritorijalna cjelina u kojoj se vrši preplitanje interesa raznih većih i manjih etničkih i religioznih grupacija. Sjedinjene Američke Države kao jedini svjetski hegemon koji je ostao nakon završetka Hladnog rata, danas se suočavaju s ubrzanim gubitkom moći i utjecaja. U takvoj situaciji političke i umne elite koje vode najveću svjetsku silu današnjice su pokrenule sveopću ofenzivu na jednom veoma širokom frontu u namjeri da zauzmu odgovarajuće pozicije prije nego li glavni suparnici Kina i Rusija dovoljno ojačaju da im se otvoreno suprotstave.
Ovdje ćemo govoriti samo o frontu Bliskog istoka. Za razliku od prijašnjih ratova današnji ratovi su duboko drugačiji, oni su spoj specijalnog rata s dodatkom vojne akcije u slučaju da je potrebno pospješiti pad određene nepogodne struje, kao npr.u Libiji.
Većinu rata obavljaju snage na terenu koje nisu zapadnog porijekla, a zapadne sile,to jest SAD potpomognut sa svojim modernim oružjem ukoliko postoji određeni otpor na terenu. Sjedinjene Države su u početku imale veliki uspjeh u svom velikom ratnom pothvatu na Bliskom istoku kojeg neki zovu i Arapsko proljeće. No, nakon nekog vremena stvari se i ne odvijaju po najboljem scenariju, najvjerojatnije je da su izgubili iz svoje sfere bezpogovornog utjecaja najveću arapsku državu Egipat, a još uvijek nisu uspjeli staviti pod kontrolu Siriju.
Ovladavanje Sirijom se vrši zbog širokog spektra manjih i većih razloga. U ovom pothvatu ima više zainteresiranih strana koje su u određenim sferama kako komplementarne, ali se isto tako i međusobno okrutno takmiče za prevlast nad određenim područjima i utjecajima. Situacija na Bliskom istoku se u najmanju ruku može opisati - šizofrenom.
Trojanski konj koji je trebao uzdrmati Siriju iznutra je bio maleni, ali izuzetno bogati Katar sa svojom Muslimanskom braćom, no međutim to se nikako nije sviđalo Saudijskoj Arabiji koja je pored Izraela najveći američki saveznik na Bliskom istoku. Nakon što je tada Egipat pao u ruke Muslimanske braće koji su pod financijskom i ideološkom kontrolom Katara, pad Sirije pod kontrolu Muslimanske braće bi bilo previše poguban po utjecaj Saudijske Arabije na Bliskom istoku. Od tada premoć na terenu na strani sirijskih pobunjenika preuzimaju radikalni islamisti Al-Nusra Front i ISIS koji su pod kontrolom Saudijske Arabije.
Skorašnje smjenjivanje katarskog kralja od strane SAD-a jasno daje do znanja tko je glavni Američki saveznik - Saudijska Arabija, a ne Katar. Ovdje opet dolazimo do jedne šizofrene situacije, glavnu vojsku pobunjenika danas zbog svega gore nabrojanog čini Al-Kaida - upravo ona zbog koje su SAD snage ušle u Afganistan, Afganistan koji uopće nije bio ideološko i financijsko središte Al-Kaide nego je to upravo Saudijska Arabija.
Danas tu istu Al-Kaidu podržava SAD, a logičkim sagledavanjem i uz niz činjenica mogu zaključiti da je Al-Kaida ništa drugo do američki proizvod koji je, pokazalo se to, veoma dobro služi interesima SAD-a na terenu u nizu ratova. Ovdje je došlo do preklapanja više vrsta interesa. Prije svega tu je nad-interes Sjedinjenih Država, a onda slijede interesi Saudijske Arabije i Izraela. Tko kroji politiku Sjedinjenih Država danas, to su političke i umne elite koje su pod snažnim utjecajem tri najjača lobija u SAD, a to su vojno-industrijski, židovski, pa saudijski lobi.
Koji su interesi kojeg lobija? Interesatno je napomenuti da je dobitnik Nobelove nagrade za mir, sadašnji američki predsjednik Barack Obama bio jedan od rijetkih kandidata na izborima u čitavoj američkoj povijesti koji se financirao od takozvanih malih priloga, dakle ne od strane velikih korporacija. Tako je bilo pri kandidiranju unutar demokratske stranke, ali je onda naprasno došlo do naglog preokreta nakon što je osvojio nominaciju demokratske stranke i suprotstavio se republikancima, prihvatio je financiranje od korporacija i time trajno uništio mogućnost da bude predsjednik nekih većih promjena i nade.
Sada bacamo pogled na današnji razvoj situacije i na Obamino vraćanje dugova tim elitama. Koji je interes američkog vojno-industrijskog kompleksa? Za njih Sirija predstavlja jednu od stepenica ka Iranu, ali veoma važnu stepenicu.
Interesatno je primjetiti da su Rusija i Kina postavile svoje crvene linije, za Rusiju je crvena linija Sirija, za Kinu je to Iran. 2011. godine jedan visoko pozicionirani kineski general je rekao "ne dirajte Iran započeti ćemo Treći svjetski rat zbog Irana, ako bude potrebno."
To je sasvim logično jer Kina uvozi ogromne količine nafte i drugih sirovina iz Irana i gubitak takve i tolike zemlje bi bio poguban za kinesku ekonomiju. Gubitak Sirije za Rusiju bi bio ekvivalentan gubitku Irana za Kinu. Gubitkom Sirije bi se otvorio prostor za gradnju naftovoda i plinovoda iz Katara, Kuvajta i Saudijske Arabije prema Europi preko Sredozemnog mora, što bi dovelo do gubitka ogromnih količina deviza koje Rusija danas ubire prodajom energenata Europi.
Jednostavno rečeno Europa bi dobila zamjenske energente - umjesto iz Rusije energenti bi dolazili s Bliskog istoka, a to se u najvećoj mjeri odnosi na plin i na uništavanje pozicija Gazproma u Europi. Hipotetičkim gubitkom tih deviza razvoj Rusije bi bio zaustavljen, a to bi se dogodilo prije nego bi došlo do diverzifikacije ruskog gospodarstva na poluproizvode i gotove proizvode, s današnjeg ruskog ekonomskog sustava gdje većinu prihoda čine devize od energenata. Rusija treba dodatno vrijeme.
Sve ovo bi se desilo ukoliko Assad padne s vlasti u Siriji. Situacija je slična onoj s početka Drugog Svjetskog Rata kada je Rusiji trebalo vremena i zato je potpisala desetogodišnji pakt o nenapadanju s Njemačkim Reichom, tako i danas - povijest se ponavlja. Amerika želi osakatiti Rusiju prije nego li dođe do potpunog preporoda i transfomacije Rusije, a za to treba kao i na početku Drugog Svjetskog rata nekih desetak godina. Upuštanje Rusije u otvoreni sukob sa SAD-om i saveznicima u ovom trenutku bi bilo pogubno ne samo za Rusiju nego i za cijeli svijet, stoga Rusiji ostaje na raspolaganju da se maksimalno suprotstavi nekim drugim sredstvima o čemu će riječi biti u daljnem tekstu.
Vratimo se sad interesima američkog vojno-industrijskog sektora,a jedan od interesa je i obnova uništene Sirije koju bi radile američke korporacije, zatim da američke vojne korporacije prodaju oružje nakon rata novoj sirijskoj vlasti. Američki vojno-industrijski lobi također želi da naftu i plin iz arapskih zemalja Europi prodaje u dolarima, a ne recimo u rubljima ili juanima kao što će se desiti u nekoj bližoj budućnosti, zaživi li BRICS i šiitska veza.
Prodajom energenata u nekoj drugoj valuti velika količina dolara bi se vratila u Ameriku što bi dovelo do hiperinflacije i kraha američke ekonomije u veoma kratkom roku, ali bi isto tako dovelo i do kraha i kineske ekonomije, stoga se taj proces smanjene količine dolara u opticaju koje imaju na umu države koje stoje nasuprot SAD-u mora obavljati polagano sve dok kineska ekonomija ne stvori jaku domaću potražnju koja će zamijeniti američku potražnju za kineskim proizvodima.
Onda dolazimo do šiitske veze Iran-Irak-Sirija-Libanon. Mada možemo reći da Irak I Libanon nisu u cijelosti u ovoj vezi već veliki dijelovi tih država. Ovdje dolazi do preklapanja interesa više država k ostvarenju uništenja ove veze. Izrael želi srušiti Siriju kako bi prekinuo vezu,a samim tim i pomoć k svom trenutno najvećem neprijatelju Hezbollahu kojeg izdašno financira i u svakom pogledu pomaže Iran. Saudijska Arabija želi uništenje šiitske veze jer joj Iran predstavlja najvećeg rivala na Bliskom istoku, pa tako Arabija podupire Al-Nusra front i ISIS jednu od najjačih pobunjeničkih grupa na terenu u Siriji, a koja se bori za stvaranje islamske države dijela Sirije i Iraka, a koja bi bila pod kontrolom
Arabije.
Turska opet podržava ISIS i Al-Nusra front koji se bore protiv Kurda na sjeveru Sirije, jer bi formiranjem jake kurdske autonomije na sjeveru Sirije, pored jake autonomije koju Kurdi već imaju na sjeveru Iraka došlo do pojavljivanja obrisa kurdske države. A znamo da najveći dio Kurda upravo živi u Turskoj, stoga bi ovo u nekoj budućnosti značilo komadanje i same Turske. Turska je stoga odlučila snažno pomoći ove militantne grupe koje vrše snažan progon i pritiske na Kurde u Siriji, a i pored svega toga Turska je sunitska država, a Sirija je dio šiitske veze. Interesi Turske su i predviđeni naftovodi i plinovodi koji bi prolazili jednim dijelom preko Turske i time bi ovu državu učinili još važnijim energetskim čvorištem. Svakako jedan od većih interesa je i uništavanje predviđenog šiitskog plinovoda Iran-Irak - Sirija,koji bi snažno ojačao ove države suprotstavljene američkim saveznicima na Bliskom istoku.
To je bilo jedno kratko predstavljanje dijela pozadine sirijskog sukoba. Zbog svega ovog današnja Sirija predstavlja veliko bojište na kojem bitke vode različite interesne grupe. Gubitak Sirije bi bio najpogubniji po Rusiju i Iran, a onda i po Kinu. Stoga sam uvjeren da su, ako imaju imalo domoljublja i logičkog prosuđivanja Rusija i Iran postavili crvenu liniju na Siriju.
Što stoji danas na raspolaganju Rusiji, a što bi ona mogla upotrijebiti u obrani svojih interesa? Ovdje Rusija nikako ne brani Siriju i Assada, nego samo brani budućnost svoje države. Rekli smo već da nekakav direktan vojni konflikt ne dolazi u obzir. U prošlosti, a i danas se zato konflikti između velikih sila događaju posredno preko drugih država,a nekad i krajnje direktno, ali istovremeno i krajnje skriveno. Jedan od zanimljivijih indirektnih, ali možemo ga svrstati i u direktan sukob u određenim sferama rata velikih sila je Korejski rat 1950-1953. Tada su se američki piloti na zrakoplovima F-86 Sabre na svoje zaprepaštenje susreli s tada najnovijim ruskim avionima Mig-15 i to s ruskim pilotima.
Polazeći od ove analogije mogu zaključiti da ono što danas stoji na raspolaganju Rusiji je dostava Siriji naprednih protiv-zračnih sustava i to s ruskim posadama, gdje bi oni branili ne interese Sirije nego Rusije. U ovakvoj hipotetičkoj situaciji zaključujemo - Rusija se nije umiješala u otvoreni konflikt sa zapadnim silama, ali ima svoje visoko sofisticirane sustave na zemlji u Siriji, a da to službeno poriče.
Da li se takvo što danas događa na sirijskom tlu? Možemo pratiti određene izjave. Putin je rekao da će Siriji pomoći u slučaju američkog napada.Da malo protumačimo ovo.
Pomoći Siriji može se samo prije početka napada, jer je dostava pomoći u tijeku napada skoro pa nemoguća, jer postoji rizik da od strane američke
mornarice zbog malih grešaka ruski brodovi postanu mete, a onda mala greška prerasta u sukob katastrofalnih razmjera. Stoga nitko u ruskom vrhu neće riskirati ovakav scenarij.
Što znači pomoći Siriji? Ovdje se prije svega misli na vojnu pomoć.Dostava onih sustava koje su Sirijci kupili od Rusa, a među njima je i S-300, ne predstavlja pomoć nego predstavlja ugovornu obavezu ruske vlade. Dakle pomoć je nešto drugo, pomoć predstavlja dostavu onog što Sirija nije kupila od Rusije,dakle onog što Rusija daje Siriji ili pak ga ona sama i koristi. Što Sirija nije kupila od Rusije, što Siriji nije dostavljeno od Rusije, a kupljeno je, a što se može u veoma kratkom roku efektivno vojno iskoristiti, ali samo s ruskim posadama - to je S-300 ,pa čak i S-400. Kada bi mene netko pitao od strane ruskog vojnog vrha što bih uradio u ovoj situaciji, rekao bih mu da uputi S-400 s ruskim posadama na tajnu misiju u Siriju. Mene, naravno, nitko ništa ne pita, ali možemo opet osluhnuti ruske izjave.
Ruski desantni brod Nikolai Filchenkov se prije nekoliko dana zaputio prema Siriji sa, kako su Rusi rekli, specijalnim teretom. Ova izjava je bila namijenjena zapadnom vojnom auditorijumu. Specijalan teret za zapadne poglede teško da može biti S-300, jer ga posjeduju kako Bugarska tako i Grčka, specijalno je ono što je posebno, a to je S-400. Uz pomoć ovog sustava, trebalo bi prije svega gađati američke bombardere B-2 ,B-1B i B-52.
U Sredozemno more uplovljava i jedan brod ruske flote tipa Slava koji na sebi ima S-300 i veoma moćan radar, a pored njega uplovio je i elektronički brod Prijazovje. Svrha ovih brodova bi mogla biti dostava informacija ruskim posadama u Siriji na sustavima S-300 ili S-400 o prilasku Siriji američkih bombardera dugog doleta. Na taj način ovi ruski sustavi bi se palili samo pri prilazu ovakvih kapitalnih ciljeva,a vrijeme dovođenja ovih sustava u borbenu gotovost je dovoljno kratko da se oni aktiviraju na vrijeme i obore nadolazeće američke bombardere, a da ostatak vremena provedu s isključenim radarima.
Ovo su samo neke pretpostavke što se sve dešava iza kulisa, ako Rusija želi odmjeriti snage i vidjeti kako se S-400 ili unaprijeđene verzije sustava S-300 ponašaju u realnim ratnim okolnostima,onda će znati što radeiti i što tajno rasporediti na sirijsko tlo. Možda nekom ovo zvuči kao naučna fantastika, ali u ratu je pravilo da je sve dozvoljeno, posebno ako je u pitanju ulog budućnost velikih sila.
Da li je ovo istina ili ne svjedočiti ćemo u prvim danima rata,ako bude obaranja američkih velikih bombardera,onda će se moje hipotetičke pretpostavke pokazati kao točne. Da je moj prvi tekst bio makar malo proročki svjedoči i incident od prije par dana kada su sirijski zrakoplovi tipa SU-24MK zašli poprilično duboko na Sredozemno more i uzbunili britanske lovce na Cipru. Ovo je vjerojatno bilo testiranje spremnosti trenutno najbližih lovaca koji bi mogli ugroziti sirijske zrakoplove Su- 24MK u slučaju napada na američke brodove.
Pored vojne komponente Rusiji je danas na raspolaganju i specijalna komponenta medijskog rata koju nisu imali u proteklom periodu, a to je televizija Russia Today. Interesantno je reći da je Putin na upravo završenom St. Peterburškom forumu G-20 rekao da ga je veoma iznenadila odluka britanskog parlamenta, pa mene i nije toliko iznenadila, a evo i zašto.
U trećem tromjesečju 2012. godine Russia Today je postala treća najgledanija informativna televizija u Britaniji, a danas je udjel u gledanosti sigurno i viši. Stanovnici Britanije su progledali kada su vidjeli i drugu stranu priče, stoga samo možemo zamisliti pritisak koji danas trpe britanski parlamentarci od strane javnosti, a kojeg u nekim prošlim ratovima nije uopće bilo.
Televizija Russia Today-RT je prvi informativni svjetski kanal koji je dostigao preko milijardu pregleda na svom YouTube kanalu. Možemo također i svjedočiti kakav ogroman pritisak se vrši na ovu televiziju u Sjedinjenim Državama, gdje pokušavaju na sve načine zaustaviti njen utjecaj. Dakle, rusko rukovodstvo možda nije ni svjesno kakve je promjene i pometnju napravilo njihovo možda i najjače oružje - televizija Russia Today.
Aljoša Dimitrijević
|
