offline
- Iskander M
- Super građanin
- Pridružio: 05 Jul 2012
- Poruke: 1246
|
Napisano: 05 Feb 2014 20:47
Што се тиче провинције Дара ситуација више ного добра, у граду Nawa војска је повратила већину изгубљених положаја,док су покушавају да отворе нови коридор ка самом граду из правца провинције Сувајда преко градова Босра и Ал Јиза у самој провинцији Дара. Видиће мо исход ових борби.
Dopuna: 05 Feb 2014 20:52
ANALIZA:
Kraj Erdoganovog neo-otomanskog projekta - predsjednik Abdullah Gül, svjestan opasnosti po zemlju, traži da se sirijska kriza riješi u dogovoru s Moskvom i Teheranom
Sve do političkog uspona Stranke pravde i razvoja (AKP) Turska je preko 80 godina bila zemlja koja je gotovo u potpunosti okrenula leđa Bliskom Istoku, arapskim i islamskim zemljama, a kao takva smatrana je marionetom NATO saveza, čak neupitnim saveznikom Izraela. Sve se međutim promijenilo s vizijom AKP-a, koja se temelji na doktrini "strateške dubine" (Strategic Depth) koju je razradio aktualni ministar vanjskih poslova Turske, Ahmet Davutoglu. Temelj te strategije, koju je naravno odobrio i njome bio opčinjen turski premijer Erdogan, bio je otvaranje Turske zemljama u svom regionalnom okruženju, Balkanu, Bliskom Istoku i Kavkazu. Arapske i muslimanske zemlje su za Erdogana i Ahmeta Davutoglua bile srce ove strategije. Politika "Zero Problems" (nikakvih problema sa susjedima i zoni interesa Turske op.a.) je dovela do toga da Ankara ima izvrsne veze s cijelim arapskim svijetu, bez iznimke, ali i s Iranom, Armenijom, Ciprom i Izraelom. Doktrina "strataške dubine" je prelazila regionalne okvire i prodirala duboko u Europu, sve do bivših granica Otomanskog carstva.
U to je vrijeme Turska sa svim zemljama ojačala gospodarske veze, pokrenula ekonomsku integraciju s Irakom i Sirijom, a došlo je i do velikih međusobnih ulaganja sa zemljama iz Zaljevskog vijeća za suradnju. Takva je politika imala za posljedicu da je Ankara imala i važnu posredničku ulogu u rješavanju problema između prijateljskih zemalja i zahvaljujući toj politici je Turska stekla povjerenje međunarodne zajednice, a s druge strane postala primjer politički i gospodarski uspješne zemlje.
Tada dolazi prekretnica. Takozvano "Arapsko proljeće" je dovelo do toga da Turska redefinira svoju politiku, ulogu i položaj u široj regiji. Libanonski analitičar i ekspert za tursku unutarnju i vanjsku politiku, Mohamed Noureddine, sredinom siječnja piše "kako je Turska napustila politiku koju je vodila godinama i podjednako se udaljila od svih zemalja s kojima je izgradila dobre odnose". Postala je pristrana prema nekima, a otvoreno se svrstala protiv drugih. Osim toga, AKP i premijer Recep Tayyip Erdogan su isti stav zauzeli i prema određenim skupinama unutar svake od pojedinih zemalja. Kada su kasnije započeli unutarnji sukobi, Ankara je zauvijek izgubila sliku neutralne zemlje i odustala od politike "Zero Problems". Podržavala je Muslimansko bratstvo, ne samo u zemljama koje je zahvatilo Arapsko proljeće, nego i u drugim zemljama Zaljevskog vijeća za suradnju i time dala prednost svojim ideološkim ciljevima. Takva je potpora naišla na neodobravanje Zaljevskog vijeća i Jordana koji se prvi otvoreno usprotivio vezama MB i Turske, što je dovelo do slabljenja nekoć jakih veza s Ankarom.
Regionalna politika Ankare se loše odrazila i na njezino gospodarstvo, a rasle su etničke, vjerske i političke napetosti i u samoj Turskoj. Kao rezultat toga, Turska je, tri godine nakon izbijanja Arapskog proljeća, izolirana zemlja i više nije u prijateljskim odnosima sa zemljama s kojima je nekad imala vrlo dobru suradnju. Zbog svoje uloge u Arapskom proljeću, Turska je izgubila povjerenje Sirije, Iraka i Irana. S druge strane je došlo do zahlađenja odnosa s Jordanom, Saudijskom Arabijom i zemljama Zaljevskog vijeća za suradnju. Naravno, izuzetak je Katar kao glavna utvrda i financijer Muslimanskog bratstva. Na kraju je, zbog pružanja podrške Mohamedu Morsiju do posljednjeg trenutka, došlo do prekida veza s Egiptom, što je značilo da je neo-otomanski projekt, s Muslimanskim bratstvom kao instrumentom za njegovo ostvarenje, zauvijek propao.
Zbog te su politike i odnosi s Rusijom u jednom trenutku dosegli rekordnu razinu napetosti. Zbog svih tih gubitaka, posve je jasno da Turska više neće imati onakvu ulogu u regiji kakvu su u početku priželjkivali Ahmeta Davutoglu i Recep Tayyip Erdogan .
Turska sada ima i problem s fundamentalističkih skupinama koje kontroliraju dijelove granice sa Sirijom. Želja Turske da izgradi mostove povjerenja s Kurdima u regiji (ne toliko s onima u domovini op.a.), posebice u iračkom Kurdistanu, nikako ne može nadoknaditi sve ove gubitke. Dnevni list Asharq Al Awsat navodi "kako je Turska sada potpuno paralizirana, a možda najveći gubitak Turske je taj što je povratak u regiju, nakon osam desetljeća izbivanja, bio kratkog vijeka, povjerenje izgrađeno sa susjedima u tih nekoliko godina je propalo i Ankara će ga u doglednoj budućnosti teško povratiti".
Sve gore navedeno je teško osporiti, osim što bi se ipak trebalo zapitati je li ta šteta baš toliko nepovratna? Turska analitičarka Barçin Yinanç, koja se slaže da je politika premijera Erdogana u početku bila mudra i racionalna, ali da je sve uništio s aktivnom podrškom jednoj strani, te otvorenom suprotstavljanju zemljama, dojučerašnjim partnerima i saveznicima, tvrdi da Turska u široj regiji još uvijek može igrati aktivnu ulogu. Kao najveći problem Barçin Yinanç navodi "rušenje mostova koje je izgradio s Basharom Al-Assadom, pružanje podrške sirijskoj oporbi što je rezultiralo strašnim građanskim ratom i zahlađenjem odnosa Ankare s Teheranom i Moskvom, kao i kritike upućene vojnom vrhu u Kairu zbog svrgavanja Muslimanskog bratstva". Međutim, isto tako tvrdi i da je, prema anketama koje godinama provodi Turska zaklada za gospodarske i socijalne studije (Turkey Economic and Social Studies Foundation/TESEV), u 16 bliskoistočnih zemalja od 2011. pa do 3. prosinca 2013. turska popularnost pala sa 78 % na 59 %, što svakako nije loš rezultat, iako ove ankete treba uzeti s rezervom zbog proste činjenice da narodi zaljevskih monarhija uglavnom ne znaju detalje vanjske politike koju vode njihovi monarsi ili državni dužnosnici.
Sve ovo je prepoznao i turski premijer Erdogan koji se trenutno grčevito bori protiv nastojanja zapada i islamskog klerika Fethullaha Gulena, koji (ako ćemo vjerovati turskom premijeru) u suradnji s Washingtonom sa svojim pokretom Hizmet želi uništiti AKP i vladu u Ankari. Erdogan je vjerojatno jedan od rijetkih političara kojemu bi trebalo oprostiti počinjenu štetu, no kako se politika ne vodi emocijama, treba pozdraviti što je za obnavljanje pokidanih veza Turska odabrala upravo Rusiju, a potom i Teheran.
Da je suradnja Ankare i Teherana nešto što je nemoguće izbjeći mišljenja je i poznati politički analitičar i autor knjige "Globalizacija NATO saveza", Mahdi Darius Nazemroaya, koji je u kolumni za Global Research napisao: "Dok Turska pokušava obnoviti veze s Iranom i Rusijom, u zemlji se rasplamsava sukob između premijera Erdogana i gulenista koji žele ugroziti taj proces, no veze između Teherana i Ankare su ipak toliko jake da ih je skoro nemoguće pokidati".
"Odnosi Turske s Iranom i Rusijom nadilaze sve ono što se događalo u protekle tri godine. Turska s te dvije zemlje nije povezana samo geografski, nego i stoljetnom zajedničkom poviješću, trgovinskim odnosima, kulturnom suradnjom, jezikom i vezama etničkih manjina. Iako su politički odnosi između Turske s jedne, te Rusije i Irana s druge strane znatno slabiji, što je posljedica aktivnosti vlade u Ankari tijekom i poslije Arapskog proljeća, veze koje turski narod ima s ruskim i iranskim se ne mogu tek tako izbrisati, a tu su naravno i ekonomski interesi", za Global Research piše Mahdi Darius Nazemroaya.
Abdullah Gül: "Samo Rusija i Iran mogu riješiti sirijsku krizu, a ne Amerika sa svojom poznatom politikom i mi zbog toga želimo surađivati s Teheranom"
Turski predsjednik Abdullah Gül, također iz Stranke pravde i razvoja (AKP), 30. siječnja, tijekom službene posjete Rimu, je izjavio "kako su Turska i Iran dvije zemlje koje trebaju ojačati prijateljsku suradnju i na taj način riješiti sirijsku krizu".
Treba naglasiti kako je Abdullah Gül kritizirao politiku na koju su se 2010. odlučili Erdogan i Davutoglu, a zbog koje je Turska ušla u svojevrsnu izolaciju i pretrpjela gubitke na globalnoj i regionalnoj razini. Gülova zapažanja i stavovi imaju jak utjecaj na stranačkoj bazu AKP-a, ali i u vrhu stranke gdje turski predsjednik nikada nije usamljen u svojim procjenama. Stoga i na ovaj posjet Erdogana Teheranu treba gledati kao na plod dogovora s predsjednikom i stranačkim kolegom Abdullahom Gülom.
Abdullah Gül je, prije nego će postati turski predsjednik, bio drugi čovjek stranke AKP i nikada se nije odrekao politike stranke, iako neki tvrde da postoje neke ideološke razlike između premijera i predsjednika. Turski predsjednik oko nekih pitanja ima različito mišljenje od vlade: zagovara brži ulazak Turske u EU (ali ne pod svaku cijenu), želi provoditi reforme, zalaže se za pravnu državu i slobodu medija, itd. U danima nakon dramatičnog intenziviranja sukoba između AKP-a i pokreta Fethullaha Gulena, potom oko istraga o korupciji kojima se izravno udara na vladu premijera Erdogana, Gül je i dalje ostajao pri svojim stavovima, što znači: "Ne dirati u neovisnost pravosuđa!" i "Tko je kriv mora i odgovarati, ma čiji sin ili prijatelj bio!", a što je dokazao i neprihvaćanjem zakona koji zadire upravo u neovisnost pravosuđa i trodiobu vlasti.
Sve ovo, što sada možda i izgleda kao sukob, razjasniti će se na izborima 30. ožujka i tada će biti jasno mogu li razmimoilaženja u vrhu stranke po nekim pitanjima utjecati i na sudbinu AKP-a.
Već ranije su se pojavili napisi kako je Abdullah Gül jedina moguća alternativa Recepu Tayyipu Erdoganu i njegovoj politici sukobljavanja s cijelim svijetom i da bi u slučaju zaoštravanja sukoba unutar stranke mogao izaći kao apsolutni pobjednik.
Al Monitor piše kako je turski predsjednik po pitanju Sirije realniji i ima racionalniji pristup u usporedbi s onim kojeg imaju premijer Erdogan i ministar vanjskih poslova Ahmet Davutoglu.
U razgovoru s novinarima u Rimu, turski predsjednik Gül je po pitanju Sirije predložio predložio suradnju s Iranom.
"Iranski dijalog s međunarodnom zajednicom i zapadom je dokaz da se problemi bolje rješavaju na taj način i time se svijet čini puno ugodnijim mjestom za življenje. Početak nove ere s Teheranom može omogućiti Iranu da sudjeluje u rješavanju sirijske krize. S iranskim predsjednikom Hassanom Rohaniem smo razgovarali o načinu na koji bi naše dvije zemlje pronašle rješenje za sirijsku krizu. Našim ministrima vanjskih poslova smo dali zadaću da porade na tome. To je nešto u što moramo uložiti zajedničke napore. Ako Turska oko Sirije može blisko i iskreno surađivati s Iranom, onda taj prijedlog može doći i pred međunarodnu zajednicu, a zapadni svijet naše prijedloge može uzeti ozbiljno", izjavio je turski predsjednik.
Abdullah Gül želi da se prema Siriji vodi racionalna politika, koja će davati prednost sekularnim snagama i koja će biti oslobođena ideologije, što znači radikalni zaokret o odnosu na politiku Erdogana i Davutoglua.
Istina je da je Gül ovo izjavio samo dan nakon što je Erdogan novinarima u svom zrakoplovu po povratku iz Teherana izjavio "kako s Iranom nije sklopio nikakav sporazum s o Siriji", ali isto tako treba reći da je nerealno za očekivati da turski premijer javno prizna o čemu je razgovarao s Hassanom Rohaniem i ajatolahom Aliem Hamneiem po pitanju Sirije. Al Monitor piše "kako je Erdogan priznao svoje pogreške i da se posebno ražestio kada je glasnogovornik ISIL-a Abu Layth izjavio kako će Tursku uzeti i bez oružja". Rohani je sa svoje strane izjavio "kako Tehran i Ankara imaju isti stav kada je u pitanju ekstremizam i terorizam". Iranski Fars News piše "kako bi Turska i Iran, nakon perioda napetih odnosa uvjetovanih sirijskom krizom, opet mogli ući u zlatno doba prijateljske suradnje".
Međutim, ukoliko Ankara želi surađivati s Teheranom, to znači da mora prihvatiti činjenicu da sirijska vlada, barem u bliskoj budućnosti, gotovo sigurno neće pasti. Abdullah Gül je tu realnost shvatio i javno izjavljuje kako on može surađivati i s onima iz dojučerašnjeg "suprotnog tabora".
"U intervjuu kojega sam dao za Foreign Affairs sam izjavio kako su Rusija i Iran dvije ključne zemlje u rješavanju sirijskog pitanja. Govorio sam o zapadu i o Turskoj. Za Iran, Sirija je egzistencijalno pitanje, za nas, to je humanitarno pitanje . Za Rusiju, to je pitanje izlaska na Sredozemlje gdje ima svoju bazu. S druge strane, neki govore o tome kako će Sjedinjene Američke Države biti te koje će svojom poznatom politikom okončati ovaj rat,a danas je Damask još jači nego prije. Jeste li vidjeli to u Ženevi?“, novinarima je izjavio turski predsjednik Abdullah Gül.
Što se tiče analize stanja u Turskoj, Gül je izrazito realniji od Erdogana i Davutolgua, tvoraca katastrofalne politike prema Siriji.
Na pitanje je li turska vojska u znak odmazde 30. siječnja bombardirala položaje Islamske države Irak i Levanta, turski predsjednik je izjavio: "Nemamo razloga biti optimistični kada je u pitanju Sirija. Ukoliko Ženeva II dogovori jaku tranzicijsku vladu, onda se možemo nečemu nadati, ali važno je reći da je ovakva situacija i prijetnja za samu Tursku. U okruženju neizvjesnosti su se pojavile mnoge skupine. To nije samo rat između vlasti i oporbe, nego i unutar oporbe koja nema ciljeva. Taj se rat vodi uz našu granicu dugu 900 kilometara i nikada ne možete znati gdje će se proširiti. Takve situacije stvaraju i izazivaju ekstremizam, radikalizam i ne može se znati kako će sve završiti".
"To je razlog zašto postoji velika razlika u percepciji prijetnje Turskoj prije četiri ili pet godina i prijetnje danas. U to vrijeme je najveća prijetnja za nas bila borba protiv Kurdske radničke partije. Danas vidimo brojne druge skupine i moramo biti puno oprezniji. Želim reći da je situacija na našoj južnoj granici još gora. Ako se turske oružane snage suzdrže od miješanja, tko zna, sutra će se možda morati boriti s mnogo jačim neprijateljem“, izjavio je Abdullah Gül.
Znamo da je premijer Erdogan u više navrata izjavio da su istrage o korupciji "međunarodna urota kojim ga se želi ukloniti s vlasti", a na pitanje novinara da kaže svoj stav o tome turski predsjednik je izjavio:
"Zar nije istina da u posljednjih nekoliko dana zapadni mediji o Turskoj pišu kao nestabilnoj zemlji, ali su mediji po prirodi kritični i treba napraviti objektivnu analizu."
"U inozemstvu ima onih koji namjerno žele stvoriti negativnu sliku o Turskoj, ali nije točno da nas baš svi žele prikazati u negativnom svjetlu. Postoji kampanja protiv nas, ali nemojmo zaboraviti da su to novine koje se raskošno hvale svojim uspjesima i to je razlog zašto moramo biti objektivni. S vremena na vrijeme možete naići na članke koji su izrazito negativni i pristrani i ne bi ih trebalo sve staviti u isti koš kao neprijatelje Turske. To bi bilo pogrešno. Kasnije će se vidjeti tko nam je neprijatelj i tko sve to nije pisao slučajno", prilično racionalno medijsku kampanju protiv Turske pojašnjava Gül.
Posljednje pitanje na koje je odgovorio je bilo ono o stogodišnjici genocida nad Armencima, što je posebno osjetljivo pitanje u Turskoj, ali je i tu turski predsjednik imao jasan stav.
"2014. i 2015. će biti presudne godine i Turska će se na globalnoj razini suočiti s mnogo teških pitanja. Prije tri ili četiri godine, kada smo bili zemlja s mnogo prijatelja, mislili smo da možemo prevladati ovako teška pitanja. Da budem iskren, situacija u svijetu i regiji zahtijeva da se posvetimo domaćim problemima i zbog toga ćemo se još teže nositi s međunarodnim pitanjima. Naša vlada poduzima određene mjere i mi moramo naći načina da ukažemo drugima na važnost prijateljskih odnosa s Turskom“, prije tjedan dana je izjavio turski predsjednik.
Nakon izjava turskog predsjednika je posve jasno da AKP nije isključivo stranka premijera Erdogana i da unutar Stranke za obnovu i razvoj postoje oni koji su svjesni sloma avanture podrške Muslimanskom bratstvu, kao i oni koji bi, po cijenu vlastite propasti, išli do samog kraja. Iako pojedini analitičari prognoziraju kraj AKP-a, posjet Teheranu je dokaz da se Erdogan i Davutolgu također trijezne i da polako počinju shvaćati da je bi pad vlade u Damasku označio početak puno goreg razdoblja za Tursku, budući da "sirijska oporba", koja je imala svu potporu Erdoganove vlade, po svemu sudeći neće uspjeti srušiti Bashara Al-Assada.
Dio AKP-a je odlučio kako je ovo posljednji trenutak da Turska ipak zauzme mjesto koje joj pripada, a to može ostvariti samo ako se vrati na prijašnju poziciju, tj. politike “Zero Problems” , te u potpunosti napusti romantični, ali agresivni neo-otomanski projekt. Spomenimo na kraju i dva ključna problema koja su nastala ostvarivanjem tog projekta, a to su: veliki ekonomski gubici zbog prekida prijateljskih odnosa sa susjedima i nestabilnost na jugu Turske gdje su se uz Kurdsku radničku partiju (s kojim je ipak pokrenut proces dijaloga) kao gospodari juga zemlje nametnule ekstremističke skupine koje nemaju nikakvih dodirnih točaka s turskim narodom, a s Kurdima (na sjeveru Sirije op.a.) su čak u oružanom sukobu. Sve to se na kraju moralo odraziti i na unutarnjem planu, ali i po pitanju ugleda Turske na globalnoj razini.
Turski predsjednik se odlučio na povratak Turske u jedan razumniji kolosijek, a to je politička i gospodarska suradnja s Rusijom i Iranom, dvije zemlje za koje je Abdullah Gül još prije dvije godine u intervjuu za Foreign Affairs tvrdio "kako jedino one mogu riješiti sirijsku krizu, a ne poznata politika Sjedinjenih Država, nakon čega je Damask izašao još jači nego prije".
Sada se očekuje potez turskog premijera Erdogana, posebice u Siriji koja bi u slučaju potpunog zatvaranja turskih granica islamskim ekstremističkim skupinama sukob u zemlji okončala u vrlo kratkom roku, a s druge strane je svima jasno da AKP ne može voditi dvije politike, a raskol u stranci bi bio ujedno i njezin kraj, što sigurno ne žele ni Erdogan, niti Abdullah Gül, kao ni ministar vanjskih poslova Turske Ahmet Davutoglu.
http://www.advance.hr/vijesti/kraj-erdoganovog-neo.....teheranom/
|
:
