offline
- Pridružio: 29 Jun 2013
- Poruke: 138
- Gde živiš: Sarajevo, Jugoslavija
|
Konačni pad "princa džihada" Bandara bin Sultana i mogući neočekivani zaokret u regionalnoj politici službenog Rijada
10. veljače 2014. saudijsko veleposlanstvo u Sjedinjenim Državama javlja kako je ministar unutarnjih poslova Saudijske Arabije, princ Mohammed bin Nayef Al Saud, doputovao u službeni posjet Washingtonu, a u zračnoj luci su ga dočekali direktor CIA-e, John Brennan, te saudijski veleposlanik u SAD-u, Adel bin Ahmed Al-Jubeir. Na sam dan dolaska je saudijsko veleposlanstvo najavilo kako će se u svom višednevnom posjetu princ Mohammed bin Nayef sastati s brojnim američkim dužnosnicima. Ovaj posjet svakako treba povezati s američkom najavom o vraćanju vojne opcije u Siriji, ali i sa sudbinom "princa džihada" Bandara bin Sultana, još uvijek šefa saudijskih obavještajnih službi kojem se očigledno bliži konačni pad.
Princ Mohammed bin Nayef je u Washingtonu boravio do 16. veljače i nije slučajno odmah po njegovom odlasku The Wall Street Journal objavio vijest kako je Obamina administracija spremna ponovno razmotriti mogućnosti vojnog angažmana u Siriji kako bi se "stavio dodatni pritisak na Assadov režim i njegove ruske saveznike". (Povratak na "vojno rješenje": SAD ponovno ozbiljno razmatra pokretanje vojne intervencije protiv Sirije)
Al-Arabiya: "Princ Mohammed bin Nayef omiljen među saudijskim kolegama, prinčevima i plemenima, te veliki borac protiv terorizma"
Po povratku princa Mohammed bin Nayefa Al-Arabiya piše "kako se čini da su se pritužbe na politiku američke administracije od strane saudijskih dužnosnika isplatile i da je Obamina administracija odlučila izgladiti razlike u stavovima između dviju zemalja".
"Posjet saudijskog ministra unutarnjih poslova Mohammeda bin Nayefa Washingtonu je doveo do novog razumijevanja sirijske situacije. Znakovito je da se kralj Abdullah odlučio poslati Mohammeda bin Nayefa kako bi pregovarao o Siriji, što je potez kojega su sa zadovoljstvom dočekali kreatori politike u Washingtonu. U zemlji je dobio vrlo važno priznanje od saudijskog uleme Sheikha Abdulaziza al-Sheikha koji je pohvalio ulogu ministra unutarnjih poslova u ublažavanju patnje sirijskog naroda i podršku koju Sirijcima pruža u njihovoj borbi", piše Al-Arabiya i dodaje "kako princ Mohammed bin Nayef, baš kao i prvi čovjek Nacionalne garde, princ Miteb, nikada nije bio pobornik uplitanja u sirijski sukob".
Uz hvalospjeve "kako saudijskog ministra unutarnjih poslova poštuju u Washingtonu i Londonu, te kako je omiljen među saudijskim kolegama, prinčevima i plemenima jer je uspješno proveo program de-radikalizacije ekstremista, koji su danas mirni i pobožni ljudi", Al Arabiya dalje navodi "kako se princ Mohammed bin Nayef u Washingtonu sastao sa šefovima obavještajnih službi Turske, Katara, Jordana i drugih zemalja koje podupiru sirijske pobunjenike, a sve "kako bi s njima zajedno u djelo proveo plan organiziranja i opremanja umjerenih boraca Islamskog Fronta, koji su jedina budućnost u borbi protiv Assada".
Saudijski princ je uvjeravao visoke dužnosnike anti-sirijske koalicije "kako Islamski Front treba pomoći u borbi protiv Assadovih trupa, pozvati i druge da mu s pridruže, ali nadzirati kako ta skupina ne bi pratila tendencije i retoriku džihada".
"Princ Mohammed bin Nayef za Ženevu III namjerava u potpunosti uskladiti stavove s američkom administracijom, a želi utjecati i na Egipat, od čega će u konačnici imati koristi i Amerika", za saudijsku medijsku kuću piše dr. Theodore Karasik.
Dalje se spominju i drugi problemi koji u novim okolnostima zahtijevaju drugačiji pristup. Prema arapskim izvorima, Saudijci se suočavaju s ozbiljnom prijetnjom zbog tisuća domaćih ekstremista koji se bore u Siriji i Iraku. Kraljevskim dekretom od početka veljače "za sudjelovanje na bilo koji način saudijskih državljana u neprijateljstvima izvan Kraljevstva određuju se teške zatvorske kazne" (više desetaka godina zatvora op.a.), a izričito se kriminalizira sudjelovanje u izravnim oružanim sukobima u inozemstvu. Saudijski izvori navode "kako je ovaj dekret posebno usmjeren na ekstremističke pobunjeničke skupine u Siriji".
Saudijski analitičari tvrde kako to drugim riječima znači da se saudijski državljani više ne mogu vratiti kući i takva politika će one koji se u Siriji ili Iraku bore u ime Al-Qaede natjerati da se bore do smrti ili da se prebace u neko drugo krizno žarište. Washington najviše strahuje kako bi ovaj zakon mogao dovesti do toga da se Saudijci umjesto povratka u domovinu odluče otputovati na Zapad i tamo nastave svoje terorističke aktivnosti.
SAD i Saudijska Arabija su navodno "usuglasili potrebu reguliranja i koordiniranja vojnih aktivnosti na terenu, gdje će se usredotočiti na ključna područja u kojima umjereni Islamski Front može uspješno pružati otpor Assadovim trupama".
Važno je napomenuti kako Al-Arabiya naglašava da su dvije zemlje "svjesne da sirijski predsjednik Bashar Al-Assad neće skoro kapitulirati, a to se pogotovo neće dogoditi do izbora koji bi se u Siriji trebali održati ovog ljeta".
Drugim riječima, Saudijci u konačnici vide Assada kao doživotnog predsjednika, ali s ovlastima engleske kraljice, dok bi u stvari premijer, tko god to bio, a najvjerojatnije iz redova sunitske većine, imao stvarnu političku moć u zemlji i prema analitičaru dr. Theodoru Karasiku, upravo to je scenarij kojeg želi kraljevska kuća u Rijadu i kojega će u bliskoj budućnosti pokušati nametnuti. Sirija, kakvu je pobjedom Islamskog Fronta i ustoličenjem tvrdolinijaške sunitske vlade vide Saudijci, trebala bi dakle postati neka vrsta islamističke konfesionalne države s odlikama parlamentarne demokracije, ali ne po modelu Muslimanskog bratstva kojeg Saudijska Arabija ne podržava. Budući da takav model vladavine nigdje ne postoji, osim ako Assada ne proglase kraljem, slobodno možemo reći kako je Sirija je u glavama kraljevske kuće Al Saud ništa drugo nego poligon za još jedan politički ekperiment.
Saudijci tvrde "kako ovakvim pristupom žele u potpunosti iskorijeniti Al-Qaedu iz Sirije, ali i cijele regije". Amerika i Saudijska Arabija se dakle slažu kako Assad neće biti svrgnut, a navodno saudijski mediji više ne upućuju onako teške optužbe na račun sirijskog predsjednika, kao što su to činili prije nekoliko mjeseci.
Uskoro će se održati i susret između američkog predsjednika Baracka Obame i kralja Abdullaha gdje će se pokušati izgladiti svi nesporazumi. Za razliku od prije nekoliko tjedana, kada se činilo da ne postoji ništa što bi povezivalo Washington i Rijad , sadašnji okvir se čini u potpunosti prihvatljiv za Saudijsku Arabiju, osim što postoji jedan problem kojega smo spomenuli na početku, a to je princ Bandar bin Sultan. Američki dužnosnici su izjavili kako princ Mohammed bin Nayef uživa njihovo puno povjerenje, što znači da "princ džihada", koji nije ispunio američka očekivanja i prošlog ljeta u roku od dva mjeseca nije sredio situaciju u Siriji, napušta visoku politiku i što je još gore: polako ali sigurno mu izmiče saudijsko prijestolje za kojega se tako grčevito borio. (Bandar Bin Sultan - saudijski "princ džihada", pravi zapovjednik sirijskih ekstremista i moćni akter koji iz sjene nastoji krojiti budućnost Sirije)
Ostavimo li po strani retoriku kojom Al Arabiya opisuje "borbu za mir i stabilnost u regiji koju vode princ Mohammed bin Nayef i kralj Abdullah", te "kako je kraljevina spremna Assadu dozvoliti da uživa u proceduralnoj funkciji predsjednika države", kao naglašavanje cijelom svijetu "poznate" borbe protiv Al-Qaede, iz ovog članka se da naslutiti kako saudijsku kraljevsku obitelj trese tektonski poremećaj većih razmjera, što bi moglo imati nesagledive posljedice za širu regiju (pozitivne ili negativne, ovisno o razvoju situacije).
Odmah po povratku princa Mohammeda bin Nayefa iz Washingtona PressTV je objavio vijest kako će upravo on preuzeti saudijski obavještajni sektor, a Reuters piše kako je to dogovoreno u pregovorima s američkim državnim tajnikom Johnom Kerryem, čelnicom američke Nacionalne sigurnosti, Susan Rice, potom su to tražili CIA i njen direktor John Brenan, Ured za domovinsku sigurnost s tajnikom Jehom Johnsonom, FBI na čelu s Jamesom Comeyem i NSA i njen direktor Keith Alexander. Svi su se složili kako se islamski ekstremizam ne smije proširiti van granica Sirije i zbog toga su odlučili otkazati povjerenje Bandaru bin Sultanu i za čelnika obavještajnih službi priznati saudijskog ministra unutarnjih poslova, koji će ujedno dovesti do sveopće američko-saudijske pomirbe.
Što se tiče "umjerenog" Islamskog Fronta za kojeg princ Mohammed bin Nayef misli da ga može držati pod nadzorom i de-radikalizirati, on je osnovan u studenom 2013. i američke obavještajne službe su već tada znale sve detalje o krovnoj organizaciji koja okuplja sedam islamističkih pobunjeničkih skupina i broji od 45 000 do 60 000 boraca. Tada je Washington, najavljujući suradnju s Islamskim Frontom, tvrdio "kako se Islamski Front distancirao od Al Qaedinih ogranaka, Al Nusra Fronta i ISIL-a". Naravno da najveći dio tih tvrdnji uopće ne odgovara istini i osim sporadičnih sukoba u borbi za prevlast nad područjima koje u Siriji pod nadzorom drže pobunjeničke skupine, nikada između njih nije bilo sukoba širih razmjera. Američkim časnicima to nije smetalo da se sredinom prosinca 2013. u Turskoj sastanu s ratnim zapovjednicima "Islamskog Fronta" i dogovore daljnju suradnju.
Dakle, tvrditi kako je Islamski Front u Siriji "umjerena pobunjenička skupina" graniči sa znanstvenom fantastikom i posve je sigurno da zbog ove odluke sirijskom narodu predstoji dugi period patnje i stradanja, osim ako Assadove trupe u potpunosti ne slome pobunu ili ne dođe do radikalnog zaokreta u vanjskoj politici Saudijske Arabije.
Konačni pad "princa džihada" Bandara bin Sultana
Kao što smo rekli , dana 17. veljače je PressTV objavio vijest da bi šef saudijskih obavještajnih službi, princ Bandar bin Sultan, uskoro mogao biti razriješen dužnosti. New Eastern Outlook 18. veljače javlja kako se princ Bandar također nalazi u Washingtonu, ali na liječenju u bolnici Johns Hopkins gdje se planira sastati s američkim senatorom Johnom McCainom. Nakon plejade visokih dužnosnika koji su razgovarali s princem Mohammedom bin Nayefom, velikom "princu džihada" je ostao jastreb John McCain, što za Bandara bin Sultana sigurno nije nimalo utješno.
Muhammed bin Nayef je imenovan ministrom vanjskih poslova kraljevine još u studenom 2012. , a prije toga je služio u svojstvu pomoćnika za sigurnosne poslove ministra unutarnjih poslova Saudijske Arabije. U ovom odjelu je postao poznat po svojim učinkovitim mjerama za borbu protiv terorizma i borbi protiv "zabludjele sekte, kako u Saudijskoj Arabiji zovu Al-Qaedu. 2009. Mohammed bin Nayef preživljava atentat iz kojega je izašao s manjim ozljedama i opeklinama. Nećak je saudijskog monarha i sin princa nasljednika krune, Nayefa bin Abdul-Aziza Al Sauda, koji je umro u lipnju 2012 . Mohammed bin Nayef kao prijestolonasljednik poziciju ministra unutarnjih poslova drži već desetljećima i nimalo ne čudi što ga mnogi vide kao mogućeg kralja Saudijske Arabije.
Neki smatraju da je prerano govoriti o odlasku princa Bandara koji je tek 18 mjeseci na čelu saudijske obavještajne agencije i to navodno iz razloga što on osobno misli kako još uvijek nije izgubio povjerenje kralja Abdullaha. Iako se u kraljevini kao razlog njegovog mogućeg odlaska navode "zdravstveni razlozi", njegova ostavka može biti izazvana nizom čimbenika.
Princ Bandar je u Saudijskoj Arabiji mozak skupine koja insistira na svrgavanju sirijskog režima, uključujući i one koji zagovaraju suradnju s teroristima. Istu ulogu Bandar ima u Iraku, gdje je na vlasti šiitska većina na čelu s Nourijem Al-Malikijem. Međutim, bez obzira na izdašnu financijsku potporu, nijedan plan kojega je osmislio princ Bandar nije uspio. Stoga se može zaključiti da su, osim nalogodavaca u Washingtonu, točnije Johna Kerrya koji mu je ljetos dao rok da "odradi veliki posao u Siriji", nervozni i zaljevski šeici koji ga obasipaju petrodolarima da bi osnivao, naoružavao i koordinirao terorističke skupine diljem Bliskog Istoka, pa i šire. (Analiza: Kako se financira Al-Qaeda? Ugledni zaljevski filantropi, suradnici istaknutih udruga za ljudska prava, daju milijune teroristima)
Analitičar i ekspert za Bliski istok, Viktor Titov, tvrdi kako je razjašnjena uloga princa Bandara u napadu kemijskim oružjem i kolovozu prošle godine u Istočnoj Ghouti (Damask) i da su kemijske tvari koje su korištene u tom napadu pobunjenicima dopremljene iz Libije.
"Tada je princ postao neoprezan. Prošle godine je princ Bandar Moskvu posjetio dva puta. Tamo je pokušao ucijeniti ruskog predsjednika Vladimira Putina hvaleći se kako on nadzire militante sa Sjevernog Kavkaza, a koji bi, ukoliko Moskva odbije promijeniti svoj stav o Siriji mogli napasti igre u Sočiju. Na taj način je Bandar u Rusiji odlučio širiti paniku, a ne treba zaboraviti da je, kada je bio zaposlen kao saudijski veleposlanik u Washingtonu, princ bio osumnjičen za umiješanost u tragediju 11. rujna 2001. Jasno je da se sada vladari Saudijske Arabije pred američkim dužnosnicima pokušavaju ograditi od bilo kakvih veza s čovjekom koji nije oklijevao koristiti terorizam kao sredstvo za postizanje svojih političkih ciljeva i time prešao sve zamislive crvene linije. Borba za saudijsko prijestolje je nemilosrdna i princ Bandar sa svojim prljavim trikovima lako može izbaciti iz igre mnoge natjecatelje. Što se tiče Mohammeda bin Nayefa, on se uklapa u ulogu budućeg vladara i kao predstavnik mlađe generacije, ali i zbog stečenog ugleda u borbi protiv terorizma", piše Viktor Titov i dodaje "kako ćemo u bliskoj budućnosti svjedočiti konkretnim koracima koji će omogućiti smjenu princa Bandara, a to je prijeko potrebno ovom izrazito konzervativnom kraljevstvu". (Uloga Bandara bin Sultana u napadu 9/11:Poveznica između 9/11 i Saudijske Arabije: SAD skida oznaku tajnosti s ključnog izvješća i poništava imunitet kraljevskoj obitelji)
Je li moguće popravljanje imidža kraljevine i zaokret u politici s Mohammadom bin Nayefom nakon katastrofalne i zločinačke politike Bandara bin Sultana?
Od 10. do 16. veljače 2014. je ministar unutarnjih poslova Saudijske Arabije, princ Mohammed bin Nayef , boravio u Washingtonu, gdje je održao niz razgovora s gotovo svim predstavnicima američke administracije - s čelnicima State Departmenta, CIA-e, Ministarstva financija i Ministarstva domovinske sigurnosti, te raznih obavještajnih agencija. Maxim Egorov dobro opaža da je neobično što se svi ovi sastanci održali u zgradi veleposlanstva Saudijske Arabije, a svi su imali prilično zatvoreni karakter.
Posjete princa Mohammeda bin Nayefa Americi su uvijek bile tema za analize, ali su se polemike ovog puta vodile oko tajminga odlaska u SAD. Svi su uglavnom upoznati sa saudijskom politikom, a Mohammed bin Nayef je, osim pitanja unutarnje sigurnosti kraljevstva, bio zadužen za nadzor Bahreina i Jemena, što bi formalno trebalo biti u nadležnosti ministra vanjskih poslova Saudijske Arabije, Sauda al-Faisala.
Unatoč naizgled čudne podjele odgovornosti, gledajući iz Rijada se ovaj izbor činio logičnim, jer se šiiti koji su većina u Bahreinu i za zaljevske monarhije su izvor unutarnje krize u toj zemlji, žive također i u Saudijskoj Arabiji, gdje predstavljaju 15 % stanovništva. Ista je situacija u Jemenu. Kralj i osnivač aktualne saudijske dinastije, Abdelaziz, prije 1920. godine je Saudijskoj Arabiji pripojio je sjeverna planinska područja Jemena i to je razlog zbog kojeg kriza koja proteklih nekoliko godina potresa Jemen ima neposredni utjecaj i na prilike u Saudijskoj Arabiji. Sigurnost i stabilnost predstavljaju važan aspekt unutarnje politike Mohammeda bin Nayefa i stoga je u opisu njegovog radnog mjesta "briga" o Jemenu i Bahreinu.
Međutim, tijekom svog posljednjeg posjeta Washingtonu, Mohammed bin Nayef, kako navode brojni saudijski mediji, s američkim saveznicima nije govorio o problemima vezanim uz situaciju u Bahreinu i Jemenu. Razgovarali su o mnogo široj suradnji, od koje smo spomenuli temu antiterorizma i što je najvažnije o situaciji u Siriji.
To je nešto posve novo, budući da je sve do sad ovo područje bilo u isključivoj nadležnosti čelnika Nacionalnog sigurnosnog vijeća i ravnatelja Opće obavještajne službe (General Intelligence Service/GIS ), princa Bandara bin Sultana, čovjeka bliskog raznim republikanskim administracijama u SAD-u.
Što se dogodilo? Zašto je princ Bandar bin Sultan, arhitekt, planer i glavni izvršilac saudijske politike u Siriji, te najbliži američki prijatelj, uklonjen iz rasprave o sirijskom sukobu? To pitanje nema jasan odgovor. Međutim, jasno je kako njegovo nesudjelovanje u sastancima princa Mohammeda bin Nayefa s američkim visokim dužnosnicima zaduženima za sirijsko pitanje ukazuje da on više nije važna politička ličnost kao što je to bio proteklih nekoliko mjeseci.
New Eastern Outlook naglašava kako je politička težina Bandara bin Sultana postala vrlo upitna, a što se vidjelo prošle jeseni nakon što je zbog teških optužbi za izdaju na račun SAD-a došlo do pogoršanja američko-saudijskog savezništva.
Treba reći da na kraju sve odluke ipak donosi kralj Abdullah, a on je prema pisanju arapskih medija iznimno nezadovoljan Bandarom, kao i nekim drugim saudijskim čelnicima, kao što su princ Turki al-Faisal i princ Mohammad bin Nawwaf. Oni su zajedno s prvim obavještajcem kraljevine, zbog pregovora s Iranom i odbijanja napada na Bashara Al-Assada u rujnu 2013., prvi počeli optuživati Washington da je izdao Saudijsku Arabiju.
Naravno da ima istine i u tome, ali je stvar ovog puta puno ozbiljnija. Sporovi između SAD-a i Saudijske Arabije su se događali i ranije, kao na primjer "naftni embargo 1973"., ali se nakon glasnih uvreda uvijek sve mirno završio. Saudijska Arabija naprosto nije spremna i nije se u stanju odreći svoje ovisnosti o SAD-u.
Pravi razlog što je princ Bandar je pao u nemilost, a kako kažu, ne samo kod kralja, nego i u drugih vodećih kraljevskih prinčeva, je u tome što je upravo on upravljao vanjskom politikom u kraljevini, a koja je posve očito bila pod utjecajem američkih neokonzervativaca i Saudijsku Arabiju je princ džihada takvom politikom doveo do bankrota.
U Egiptu je svrgavanje predsjednika Mursija Bandar pozdravio i rekao "kako je to i politika Saudijske Arabije". Rijad se nesmotreno upuštao u sva Arapska proljeća gdje nije imao čvrst i konsistentan stav, a najveći poraz princa Bandara, unatoč svim njegovim naporima, je ostanak na vlasti Bashar Al-Assada i neuspjeh u razbijanju "šiitskog polumjeseca".
Takozvana "Slobodna sirijska vojska" u koju su Saudijska Arabija i Amerikanci polagali velike nade, pokazala se kao nekompetentna, a nakon napada islamista iz Islamske Države Iraka i Levanta u jesen 2013. gotovo u potpunosti je uništena. Sada je FSA navodno u fazi obnove. Pod tim uvjetima se Bandar upustio u organiziranje vojske koja ima vrlo upitne stavove, a plod toga je Islamski Front kojega čini nekoliko islamističkih brigada.
Kako sam sebe se ne bi diskreditirao kao zagovornika terorizma, u jesen 2013. sve jedinice pod kontrolom Bandara objavljuju rat Al Nusra Frontu i ISIL-u, krvnicima koji otvoreno zagovaraju teroristički islamski kalifat na teritoriju dviju država. Situacija se nije popravila, a Saudijska Arabija je optužena da pruža podršku ekstremistima. U isto vrijeme su, na radost Bashara Al-Assada, počeli i obračuni i unutar skupina Islamskog Fronta.
Islamisti su imali sve manje vremena za rješavanje glavne zadaće koju su im zadali njihovi sponzori – svrgavanje Bashara Al-Assada, a u konačnici je takva situacija pridonijela daljnjem širenju islamskog fundamentaizma i pojavom manjih teritorijalnih cjelina s ekstremističkim ciljevima u Siriji i susjednim zemljama.
Princ Bandar je imao jednako pogubnu politiku u Libanonu i Iraku. Nakon gubitka uporišta na libanonsko-sirijskoj granici (Al-Qussayra) u lipnju prošle godine, pobunjenici su ostali bez oružja i novca koji su pristizali iz Libanona. Nakon toga je sve prolazilo kroz Yabrud u planinama Qalamouna, ali je upravo ovih dana sirijska regularna vojska poduzela uspješne akcije povratka nadzora nad tim gradom. (Analiza: razvoj situacije u Siriji nakon Ženeve II )
Saad Hariri, glavni saveznik Saudijaca u Libanonu, ali i koordinator za prihvat boraca globalnog džihada i dobavljač novca i oružja, u političkoj areni se nalazi u izolaciji i nikad se ne pojavljuje u javnosti. Kao lider libanonskog sunitskog bloka Al-Mustaqbal živi između Pariza i Rijada, gdje se i sada nalazi.
Princ Bandar iz nekog razloga vjeruje kako mu je premijer Iraka, Nouri al-Maliki, neprijatelj i zagovaratelj interesa Irana (što nije točno). Saudijci, pogotovo princ Bandar, različitim sunitskim skupinama u Iraku šalju vojnu i financijsku pomoć pod uvjetom da te skupine na kraju završe u istom logoru s teroristima iz Islamske države Iraka i Levanta koji su zauzeli gradove Falluja i Ramadi u provinciji Al-Anbar. Iračka vlada je protiv njih bila prisiljena pokrenuti veliku vojnu operaciju u kojoj se otkrilo kako Saudijska Arabija šalje i oružje i novac.
Dolazi li do zaokreta u politici Rijada?
U siječnju i veljači ove godine su uzaludnost i beznađe ovakve regionalne politike, koju je osmislio princ Bandar, postali očiti u očima svih visokih vojnih i političkih dužnosnika Saudijske Arabije. Naravno, nije on jedini krivac, jer su se sve odluke donosile zajedno i nikako bez zelenog svjetla kralja Abdullaha, ali se kao voditelj i izvršitelj naloga saudijskog monarha u svemu spomenutom "žrtveni jarac" pronašao u princu Bandaru. Dakle, Bandarove optužbe protiv politike Bijele kuće su običan izgovor.
Sljedećih nekoliko dana će se pokazati je li istina ili ne da je princ džihada razriješen svih visokih dužnosti, no i bez toga je jasno da danas ima vrlo malo onih koji će u Saudijskoj Arabiji stati u njegovu obranu. Činjenica je i da kraljevski klanovi (Shammar i Sudairy) koji dijele stvarnu vlast u kraljevstvu imaju vrlo malo razumijevanja za princa "miješane krvi". Kralj Abdullah je ranije koristio Bandara kako bi se osigurala ravnoteža između različitih klanova unutar vladajuće elite. Sada, prema nekim izvještajima, ključni klanovi su pristali na prijenos ovlasti sa slabog i bolesnog kralja na njegovog sina Meteba, ali u toj igri u preraspodjeli vlasti ostaje i Mohammed bin Nayef, ako ne kao kralj, sigurno ostaje na mjestu ministra unutarnjih poslova.
Međutim, nova konfiguracija vlasti očito upućuje na novu politiku. Sudeći po akcijama saudijskih vlasti, ta politika znači povlačenje svih saudijskih mudžahedina iz Sirije, odbacivanja svrgavanja Bashara Al-Assada i uspostava više ili manje razumnog dijaloga s Iranom. Ovaj razvoj događaja potvrđuje i nedavno odobreni zakon protiv terorizma koji predviđa strogu kaznu ljudi koji su uključeni u vojnim operacijama u trećim zemljama.
Na isti način se može objasniti saudijska suglasnost za formiranje Vijeća ministara 16. veljače u Libanonu u kojem sudjeluje i Hezbollah. Ovo je bilo moguće nakon što je Saad Hariri povukao zahtjev njegova Al-Mustaqbal bloka o povlačenju Hezbollaha iz Sirije, a što je bio glavnu preduvjet za suglasnost u sastavljanju libanonske vlade.
Još jedan argument za drugačije ponašanje Rijada može biti oživljavanje kontakata između predstavnika Saudijske Arabije i Irana. Bivši načelnik obavještajne službe Turki al-Faisal u siječnju u Davosu je imao kratak razgovor s predsjednikom Irana Hassanom Rohaniem.
Dana 4. veljače novi glavni tajnik Organizacije islamske suradnje, I. Madanijem, putuje u Teheran o čemu su izvijestili samo iranski elektronski mediji. Postoje napisi u kojima se spominje očekivani posjet iranskog ministra vanjskih poslova M. Javada Zarifa Rijadu.
Ove informacije ukazuju da je vrlo lako moguće kako je Saudijska Arabija konačno shvatila fatalnost klađenja na džihadiste i druge radikalne islamističke skupine kao sredstvo postizanja svojih vanjskopolitičkih ciljeva u regiji.
Znači li to da se Bandar, koji u rukama drži brojne račune kraljevske obitelji, predao? Naravno da nije. To nije u njegovoj prirodi kao samouvjerenog političkog borca, analitičara i čovjeka velike osobne karizme. On će i dalje voditi očajničku borbu za vlast, iako je posve jasno da mu ona curi kroz prste. Osim toga, princ Bandar čini sve kako bi dokazao ispravnost svojih odluka, ali on prvo treba uvjeriti kraljevsku obitelj da je vojno rješenje u rješavanju sukoba u Siriji još uvijek moguće. Dakle, on će pokrenuti sve veze i politički utjecaj u Washingtonu, posebice u Republikanskoj stranci, kao i izraelskom lobiju. Nije slučajno prvi čovjek kojega u bolnici želi vidjeti John McCain.
Međutim, on može promijeniti tijek događaja samo ako se ispostavi da odnosi Washingtona s Iranom ne funkcioniraju. Dakle, potrebno je prisiliti Iran da se vrati na tvrdolinijaške pozicije u pregovorima o iranskom nuklearnom programu. Jedna od opcija je bila odustajanje sirijske službene delegacije u pregovorima Ženeva II, ali to se nije dogodilo.
Da bi se minirao politički proces u Siriji, potrebno je promijeniti odnos snaga na bojištu. Bandar ima skupinu od 40 000 ekstremista u Jordanu, pripremljenu uz pomoć američkih instruktora upravo u tu svrhu. Stvarnost ovog scenarija su naglašavali neki mediji, a govori se kako su 18. veljače pobunjenici najavili napad na vladine snage u Dera'ai (na jugu Sirije, na granici s Jordanom ) u proljeće ove godine.
Međutim, šanse za takav ishod su još uvijek male, a s druge strane vodeće svjetske sile i Iran se nalaze u fazi smirivanja tenzija. Iranci su pokazali svoju spremnost za rad u tom smjeru, te su isto kao i Rijad podržali novu formulu za formiranje vlade u Libanonu. Štoviše, oni su utjecali na Hezbollah da odustane od dosadašnjih zahtijeva.
Vođa šijitskog pokreta, Hassan Nasrallah, pozvao je regionalne stranke da se zaustavi rat u Siriji. Čini se da će Teheran djelovati na isti način i na drugim područjima, pokazujući pragmatizam i spremnost da se pronađu rješenja.
Vladari u Rijadu su postali svjesni kako nemaju drugu opciju nego da se integriraju u nove trendove, jer bi u protivnom mogli biti meta slijedeće Arapske revolucije, a to bi ujedno označilo kraj dinastije Al Saud. U svakom slučaju, postoje dobri razlozi za optimizam kod svih, naravno ne i kod princa Bandara bin Sultana. Doduše, odluke u regionalnoj politici Saudijske Arabije uvijek treba uzeti s dobrom dozom opreza, ali to je nešto na što su već svi navikli.
|
