offline
- Pridružio: 30 Apr 2012
- Poruke: 212
|
Gama ::Almasdarnews.com: Breaking News in the Golan: Syrian Army Liberates Vital Village
http://www.almasdarnews.com/article/breaking-news-.....l-village/
Moze neko da otkljuca ovaj tekst sa Advance.hr?
http://www.advance.hr/vijesti/analiza-zbog-deficit.....ek-dolazi/
ANALIZA:
Zbog deficita racionalne diplomacije za Siriju najgore možda tek dolazi!
Zemlje Zapada koje su od početka rata u Siriji ulagale velike napore kako bi došlo do nasilnog rušenja sirijskih vlasti pokazuju se danas, sasvim očekivano, kao zemlje s najvećim deficitom diplomacije i logičnog promišljanja o aktualnoj evoluciji sukoba u Siriji.
Čak iz jedne Saudijske Arabije stižu neslužbene informacije kako "smjena režima" za njih više nije prioritet (ali i dalje žele odlazak Assada, vidi: Analiza: Sprema li se za Siriju "ograničena" smjena režima i Irački scenarij?), već to postaje potreba hitnog zaustavljanja ISIL-a čiji bi se militanti mogli okrenuti i protiv Rijada, naročito lokalni saudijski ekstremisti koje su snage sigurnosti počele hapsiti diljem zemlje, no nitko ne zna koliko ih zapravo ima.
Strah za tron polako tupi saudijsku oštricu prema Siriji
Na laganu promjenu stajališta pojedinih aktera u Rijadu nevojbeno je utjecala i pretpostavka da su ISIL zapravo samo ekstremnija i radikalnija verzija inicijalne prijetnje od koje strahuju desetljećima - Muslimanske Braće. Kada promatramo šire kompleksne odnose na Bliskom istoku nije teško uočiti kako protiv ISIL-a progovaraju svi, izuzev dvije zemlje koje slove kao ključni simpatizeri Muslimanske Braće - Turska i Katar (opširnije: Geopolitika genocida: ISIL, Turska i napad na američke ekonomske interese u Iraku).
Utjecajni saudijski klerici, pa čak i oni čiji se stavovi mogu opisati kao vrlo radikalni, među prvima su odbacili ISIL i ISIL-ov kalifat. Nije teško shvatiti zašto. Naravno, stvar valja promatrati isključivo kao političko teritorijalni rat, a ne religijski. Rivalstvo između Saudijske Arabije i Katara pojačava se već godinama i može se osjetiti diljem regije.
Nema boljeg primjera od Egipta - kada je Muslimanska Braća trijumfirala i nametnula se kao vodeća politička sila nakon rušenja Hosnija Mubaraka početkom 2011., tri strane su bile vrlo zadovoljne ishodom: Zapad, Katar i Turska. Dobro, na taj popis se djelomično može staviti i Hamas, no on je zadovoljan sa svime što nije negativno nastrojeno protiv njega, kao i Iran koji je pokušao potencijalno obnoviti davno prekinute diplomatske odnose s Egiptom, ali je žestoka podrška Morsija za militantne u Siriji poprilično spriječila takvu mogućnost.
Kako otpor prema Muslimanskoj Braći kroji politiku regije
Morsija je ta fanatična želja za ulaskom u Damask u konačnici vjerojatno i koštala karijere. Dopuštao si je previše - za vrijeme posjete Teheranu, gdje su ga Iranci ugostili kao iznimno uvaženog gosta, počeo je vikati kako Assad mora otići. Za ovakve Islamiste poput Morsija Assad je najveći neprijatelj, a on to nije znao sakriti čak ni u osjetljivim diplomatskim trenucima.
Kada je pak u Egiptu, za vrijeme islamističke konferencije, počeo vikati kako Egipat treba vojno krenuti na Siriju s ciljem rušenja Assada, to je probudilo veliki nemir u redovima egipatske vojske koja im nikada nije bila sklona, ali se već bila pomirila s činjenicom da su Morsi i Muslimanska Braća nova stvarnost. No, mogućnost rata sa Sirijom, zemljom s kojom Egipat - naročito vojna nomenklatura - ima duboke povijesne i prisne odnose, izazvala je uzbunu u vojnim krugovima i to je zapravo bila točka bez povratka za Morsija.
Nedugo zatim krenuli su prosvjedi koji su veličinom potpuno posramili one s početka 2011., a oni su bili ogromni. No, ta kaotična situacija na scenu je izbacila samozatajnog ministra obrane koji je odradio završni čin i razriješio Morsija dužnosti - početkom ove godine narod Egipta ga izabire novim predsjednikom i otkako se na čelu zemlje nalazi Abdel Fattah al-Sisi, situacija u Egiptu, ali i regiji, počinje se mijenjati.
Glavni egipatski saveznik postaje Saudijska Arabija, a ta činjenica zasigurno je dovela, s vremenom, do laganog popuštanja Rijada oko Sirije. Zadnje što bi Rijad sada želio vidjeti je pobjeda njima nenaklonjenih Islamista u Damasku. Naime, bitno je pretpostaviti tko bi ušao u taj Damask u slučaju rušenja Assada - to može biti ili umjereno (FSA, SNC i drugi ogranci Muslimanske Braće) ili radikalno (ISIL) krilo jedne te iste ideologije (mada se dva krila sukobljavaju na terenu zbog praktičnih i teritorijalnih razloga).
Da ne bi bilo nikakve zabune - ove informacije koje putem neslužbenih izvora stižu iz Rijada nipošto ne znače da saudijska vlast pristaje na ostanak Assada. Oni će i dalje podržavati opoziciju, ali žele da ta opozicija radi za njihove interese, a ne da im eventualno prijeti.
Zapadna MB veza
Bitno je vratiti se u dane rušenja Morsija, ti dani su ključ za razumijevanje cjelokupne situacije oko Sirije i šire. Zapad, na čelu sa SAD-om i Britanijom, bio je šokiran otporom prema Muslimanskoj Braći i Morsiju s kojim su razvili prisne odnose. U danima nakon rušenja Morsija još se nije znalo kakva će biti sudbina Muslimanske Braće, tj. da li će situacija ostati samo kao puč u Kairu ili će se krenuti s potpunom ideološkom i fizičkom eliminacijom Muslimanske Braće i cijelog njenog kadra.
Visoki Zapadni dužnosnici, uključujući američkog državnog tajnika Johna Kerrya i EU povjerenicu za vanjske poslove, Catherine Ashton, u više su navrata posjećivali Kairu te održavali sastanke sa Sisijem, već tada de-facto novim liderom Egipta, uvjeravajući ga kako ne smije nipošto učiniti nešto radikalno, kako Muslimanska Braća moraju ostati politička snaga u zemlji itd.
Zašto? Zato jer je Morsi demokratski izabran? Pa i Janukovič je demokratski izabran, a vidimo kakav pristup su po tom pitanju zauzeli isti Kerry i Ashton. Da li ovaj dvojac urgira nove vlasti u Kijevu da se spasi, recimo, politički opstanak Stranke Regija ili možda Ukrajinske Komunističke Partije?
Sve u svemu, Sisi je odlučio prkositi Zapadu, a iz Rijada su mu dali veliko zeleno svjetlo da krene u siloviti i brutalan obračun protiv Muslimanske Braće. Sisi je to i učinio i još uvijek čini. Još od doba Nassera nije MB pretrpio toliko snažan udarac. Posljedica ovog poteza je jačanje islamističkih militanata na Sinaju i drugdje koji ciljano napadaju glavnu egipatsku ekonomsku granu - turizam. Odrubljivanje glava četvorici Egipćana prije nekoliko dana na Sinaju bio je čin koji je ciljao upravo egipatski turizam nastojeći zemlju prikazati opasnom.
Bliskoistočna scena zna što se događa, za razliku od javnosti na Zapadu gdje vijesti iz ove regije stižu kroz nekoliko filtera cenzure i propagande. Svima je tamo jasno da Saudijska Arabija preko Egipta vodi indirektan rat kontra Muslimanske Braće - svakako najorganiziranijeg političkog pokreta u regiji iza kojeg stoje vrlo moćni akteri na Zapadu.
Neke nove stvarnosti natjerale su Rijad da se bavi kalkuliranjem. Što je gore po njih imati u Damasku? Iranskog saveznika ili Muslimansku Braću? Odgovor prije dvije, tri godine nije bio baš jasan, no danas su stvari vrlo bolje posložene.
Nadalje, kada govorimo o anti-MB sentimentima u regiji, koji sve više jačaju, onda treba spomenuti još jednu zemlju teške kategorije kada je riječ o utjecaju na regionalnu politiku - Ujedinjene Arapske Emirate.
I Saudijsku Arabiju i UAE može se smatrati iznimno bliskim američkim saveznicima u regiji, no njihovo odobravanje politike Obamine administracije sve je manje. Naime, iz UAE-a su ovog tjedna, dan pred početak NATO summita u Walesu (UAE ima status promatrača), pozvali na "formiranje ujedinjenog napora s ciljem istrebljenja radikalnih militanata u Iraku, Siriji, Jemenu, Libiji, Somaliji i Afganistanu".
"Želimo kooperaciju i koordinaciju protiv pošasti terorizma, naročito u Siriji i Iraku", navodi se u izjavi ministarstava vanjskih poslove ovog zaljevskog naftnog i poslovnog centra. Posebno se ističe važnost borbe protiv ISIL-a.
Spomenimo pritom kako su američki dužnosnici nedavno optužili, mada u konačnici nisu službeno potvrdili, kako Egipat i UAE (preko egipatskih baza) izvode zračne napade protiv libijskih Islamista. Što ovo znači? Ako je informacija točna, Egipat i UAE vode zračnu kampanju protiv režima (također iz ideološke kuhinje Muslimanske Braće) kojeg je SAD 2011. doveo na vlast naoružavajući militante koji su s vlasti srušili Gaddafija.
Možda su sve spomenute zemlje američki saveznici u širem kontekstu, ali po pitanju regionalne politike očito dolazi do ekstremnih neslaganja.
Unatoč činjenici da su MB poraženi u Egiptu, gdje su proglašeni terorističkom organizacijom, pojedini utjecajni Zapadni izvori, kao što je britanski Reuters, vidljivo još uvijek pozitivno izvještavaju o njima, pa se tako u jučerašnjem izvještaju o poruci UAE-a, ističe: "Saudijska Arabija, UAE i Egipat su zakleti neprijatelji Muslimanske Braće, egipatskog najstarijeg i najorganiziranijeg islamističkog pokreta koji ističe kako se protivi nasilju i ima pristaše u mnogim muslimanskim zemljama".
Koliko se MB "protivi nasilju" možemo vidjeti u Libiji i Siriji, a i u stavovima njihovog svrgnutog predsjednika u Egiptu koji je zazivao rat protiv Sirije. MB je organizacija koja nema velik utjecaj samo na Bliskom istoku već i na Zapadu. Njihovo glavno sjedište je drugo vremena bio London, no, u travnju ove godine - nakon što su britanske vlasti počele pokretati nekakve istrage - MB podižu sidro i odlaze iz Britanije. List The Economist ističe kako brojne informacije upućuju na to kako su za novo sjedište izabrali Graz u Austriji, mada službeni predstavnici MB-a opovrgavaju tu informaciju.
Zašto bi ijedna europska država dopustila da ova organizacija ima sjedište u njihovom gradu? Odgovor je jasan - novac, jako puno novca. Mnogi EU državnici gotovo na koljenima dolaze u Dohu, glavni grad Katara, nadajući se nekakvoj investiciji (ili novcu u drugim oblicima).
Assad i MB se nikada ne mogu pomiriti
Sve u svemu situacija po pitanju Sirije danas izgleda ovako - dio njenih neprijatelja se povlači jer više ne vidi interes u smjeni režima u Damasku, štoviše, u takvom potezu sada već vidi problem. No, za MB pad Assada i sirijske vlasti je apsolutni imperativ i od toga neće odustati, a sudeći prema najnovijim vijestima, Zapad je - kao i do sada - čvrsto na strani MB-a.
Otac aktualnog predsjednika, bivši sirijski predsjednik Hafez al-Assad, bio je smrtni neprijatelj Muslimanske Braće te ih je progonio istom žestinom kao i danas Sisi u Egiptu. Ovaj sukob, između dinastije Assad i MB-a, nikada se neće mirno završiti dok jedna strana ne bude poražena.
No, Zapad je još davno izabrao stranu, a to će se odraziti i u kontekstu eventualnog rata protiv ISIL-a. Nadalje, baš ta činjenica pokazuje kako Zapad nije dovoljno ozbiljan po pitanju sudjelovanja u pravoj anti-ISIL fronti već samo u sprječavanju ISIL-a da prijeti njihovim direktnim ekonomskim interesima (u slučaju SAD-a to su interesi u Bagdadu i na prostoru Iračkog Kurdistana). Zanimljivo je osvrnuti se i na izjavu Baracka Obame kako će "SAD uništiti ISIL" - ta izjava je naširoko strujala medijima ovog tjedna, no ono što je on zapravo rekao da će SAD "degradirati i uništiti ISIL" do te mjere da više "ne predstavljaju prijetnju". To dakle nije uništenje već sprječavanje ISIL-a da im upada u poslove, a kao anti-Assad borbena snaga i dalje je toleriran.
Iznimno su zanimljivi komentari američkih pro-vladinih geopolitičkih komentatora koji argumentiraju kako SAD nikada ne smije stati na stranu sirijskih vlasti jer bi tada protiv sebe imali "cijeli sunitski svijet". Te izjave su potpune besmislice - protiv sebe bi svakako imali jedan dio sunita, ali koji dio? Muslimansku Braću i njihove brojne frakcije. Dakle, kada bi se ova izjava preformulirala u nešto istinitiju, zvučala bi zapravo ovako: "Ako surađujemo sa Assadom imali bi protiv sebe utjecajan pokret MB".
Da Zapad ne želi pravi anti-ISIL front za vrijeme prvog dana NATO summita u Walesu potvrdio i britanski premijer David Cameron ističući kako je sirijski predsjednik Bashar al-Assad "dio problema, a ne dio rješenja". Spojimo to s njegovom izjavom (identičnom izjavom koja je ranije stigla iz SAD-a) kako se napadi u Siriji mogu pokrenuti "bez odobrenja Assada", jer je Assad, tvrdi Cameron, "izgubio legitimitet".
Neki na Zapadu, ozbiljni diplomati i racionalni akteri, shvaćaju da nema borbe protiv ISIL-a bez kooperacije s Damaskom - no, Obama i Cameron ne žele niti čuti za takvu mogućnost.
Ponovno igranje na kemijsku kartu i opasni krojači američke vanjske politike
Ovo je potvrda da od ujedinjenog fronta očito neće biti ništa. Zapad dobiva tolike prilike za racionalnu diplomaciju, no nikada ih ne prihvaća. Ovaj žestoki stav protiv Damaska još je jedan pokazatelj do koje mjere racionalna diplomacija nedostaje aktualnom Zapadnom vodstvu.
No, ne samo da od anti-ISIL fronta s Damaskom neće biti ništa, jučer stižu i neke poprilično indikativne vijesti. Američka UN ambasadorica, Samantha Power, poručila je u razgovoru s novinarima nakon zasjedanja UN Vijeća Sigurnosti, kako je "SAD zabrinut da Assad nije predao svo kemijsko oružje" te kako bi isto "moglo pasti u ruke terorista". Na ove tvrdnje se čekalo točno godinu dana, a mnogi su znali da će jednog dana ipak doći - "nije predao svo kemijsko oružje" uvijek je bila američka karta u rukavu protiv Assada.
Sve ove informacije dovode do jednog jasnog zaključka - strane vojske nemaju što tražiti na teritoriju Sirije bez odobrenja Damaska i svaki upad vojnim zrakoplovima može se smatrati početkom vojne agresije na Siriju, bez obzira što oni tvrdili da je meta ISIL. Ovih dana novinski izvještaji o Siriji ponovno se pune propagandom od prvog do zadnjeg reda (odličan osvrt o aktualnim mitovima objavio je Rick Sterling u tekstu za CounterPunch), a u trendu je tvrditi kako su Damask i ISIL na neki način povezani (!). Logika iza ovoga? Javnosti podvaliti da su Assad i ISIL jedna te ista stvar pa bi ih u slučaju vojne intervencije trebalo neutralizirati oboje. U isto vrijeme polazi se od pretpostavke da će Rusija biti zaokupljena vlastitim problemima da bi stigla previše reagirati.
Prije dva dana Kenneth Pollack, bivši CIA-in analitičar, a danas utjecajno ime u još utjecajnijem Brookings Institution-u, objavio je veliki tekst pod naslovom "Evo kako SAD može poraziti ISIL i Assada", a u njemu ističe: "Svaki prijedlog mora se voditi porazom i Assadovog režima i najradikalnijih islamističkih militanata jer oboje prijete američkim interesima".
Tako otprilike razmišlja prosječan američki geopolitički analitičar s utjecajem. Za njega istu prijetnju predstavljaju i oni koji tvrde kako će crnu zastavu izvjesiti iznad Bijele kuće i oni koji nakon svega predlažu SAD-u razuman savez u borbi protiv terorizma. To je mentalni sklop takvih osoba, a taj mentalni sklop predstavlja radikalni militarizam, politički ekstremizam i apsolutni deficit bilo kakvog oblika racionalne diplomacije. Tragična stvar u ovoj priči je da su upravo ovakvi "intelektualci" glavni lobisti i često krojači američke vanjske politike. Ako njihova agenda dobije potpis američkih vlasti, onda u Siriji, nakon više od 3 godine rata, najgore tek dolazi.
|