Rat u Siriji, 2011-2015. godina

• 7Ovo se svidja korisnicima: Dostanic09, nizam, Wrangler, Iwo Jima, _commandos_, fonspeakerfon, deri3891
  
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

[Link mogu videti samo ulogovani korisnici]



+ TekstEuropska unija pokušat će zaštititi svoje vanjske granice od izbjeglica kako bi osigurala funkcioniranje svojih unutarnjih granica bez vojske i ograda, odnosno da bi sačuvala Schengensku zonu i zaustavila širenje kaosa.

Tako bi mogao glasiti sažetak dogovora koji su lideri zemalja EU postigli na jučer održanom hitnom summitu u Bruxellesu, ali za konkretnim i toliko željenim sveobuhvatnim rješenjem tek moraju tragati zajedno sa trećim državama.

'Najveći val izbjeglica i imigranata tek treba stići. Moramo promijeniti našu politiku širom otvorenih vrata i prozora', objasnio je predsjednik Vijeća EU Donald Tusk, otkrivajući suštinu problema s kojim se suočila Europa.

No da bi uspjela u namjeri da zadrži taj novi veliki val izbjeglica s Bliskog istoka i iz Afrike, EU će pored najmanje milijardu eura koje će potrošiti na održavanje izbjegličkih kampova van Europe, morati pridobiti za svoj plan Tursku, Rusiju, SAD, ali i sirijskog predsjednika Bashara Al Asada, te regionalne sile poput Irana i Saudijske Arabije.

'Rješenje problema na vanjskim granicama EU nije moguće bez Turske. Morati ćemo razgovarati s još mnogim akterima. Asad je dio toga, ali i drugi kao što su SAD i Rusija. Također i važni regionalni partneri poput Irana ili Saudijske Arabije', rekla je po završetku summita njemačka kancelarka Angela Merkel.

Informirajući danas zastupnike Bundestaga o rezultatima summita, Merkel je navela da što prije bude ovaj izazov tretiran na nacionalnom, europskom i globalnom nivou, to će prije moći biti riješen.

Zapad će morati pregovarati s Asadom, jer bez toga nema izgleda da se građanski rat u Siriji može zaustaviti, kazala je Merkel, nakon što je iz Washingtona stigao jasan signal da su SAD spremne za razgovore.

'Spremni smo pregovarati. No, je li Asad spreman za pregovore? Da li je Rusija spremna dovesti ga za pregovarački stol i zapravo pronaći rješenje za ovo nasilje?', naveo je u subotu američki državni tajnik John Kerry poslije sastanka s britanskim MVP Philipom Hammondom, koji je tom prilikom istaknuo da London u potpunosti podržava stavove Washingtona.

Prema još nepotvrđenim informacijama američkih medija o rješenju sirijske krize već idućeg tjedna u New Yorku razgovarati će predsjednici SAD i Rusije Barack Obama i Vladimir Putin na marginama Generalne skupštine UN 27. ili 28. Rujna, a s ruskim predsjednikom htjela bi razgovarati i Merkel.

Kada je riječ o Turskoj, u koju je izbjeglo oko dva milijuna ljudi, mahom iz Sirije, ona svoju suradnju s EU uvjetuje konkretnim ustupcima.
U pismu koje je turski MVP Ahmet Davutoglu uputio europskim liderima na dan summita zatraženo je da EU i SAD podrže stvaranje tampon zone i zabranu letenja u sjevernoj Siriji prema turskoj granici na površini 80 s 40 kilometara.

To bi trebalo garantirati zaštitu Turske od Kurda koji se bore protiv Islamske države, a također bi otvorilo mogućnost Ankari da vrati izbjeglice na sirijski teritorij.

Drugi konkretan prijedlog stigao je od turskog predsjednika Redžepa Tajipa Erdogana koji traži vizne olakšice za putovanje svojih građana u EU, što nailazi na snažan otpor dijela država EU, posebice onih istočnoeuropskih.

Dakle, najzad je potvrđeno ono što je odavno bilo jasno – Europa neće moći sama zaštititi vlastiti teritorij od izbjegličke krize, kao što ni rješenje krize nije moguće bez okončanja rata u Siriji odakle joj dolaze izbjeglice, a taj rat mogu zaustaviti samo Rusija i SAD.

Ono o čemu su se samostalno mogli dogovoriti lideri EU, manje više se svelo na novčanu pomoć za izbjegličke kampova na Bliskom istoku i na uspostavu centara za njihovo registriranje u Grčkoj i Italiji, koji bi trebali profunkcionirati do studenog.

Iz fondova EU biti će izdvojen novac za pokretanje ovog programa, no od država članica očekuje se da ubrzo osiguraju njegovo daljnje financiranje.
Zasjedanje ministara unutarnjih poslova država EU koje je održano dan prije summita, potvrdilo nam je još jednom da europske zemlje nisu u stanju artikulirati zajednički stav i interes u pogledu krize.

Oni su pokušali postignuti dogovor o prihvatu oko 160.000 izbjeglica po određenim kvotama, a prema prijedlogu Europske komisije, odnosno takozvanom Junckerovom planu.

Kada je bilo jasno da se neće moći dogovoriti, kao što nisu mogli ni tjedan ranije (vidi: Europa u konfuziji: Nema dogovora o prihvatu izbjeglica, Schengen praktički ne postoji) odustali su od traganja za konsenzusom i pribjegli preglasavanju.

Češka, Slovačka, Rumunjska i Mađarska glasale su protiv, Poljska je ostala suzdržana, dok su ostali podržali plan, pa su mediji izvijestili da je plan usvojen.

Ne treba međutim gubiti iz vida da je riječ o presedanu, jer se ranije nije dešavalo da se u EU odluke o pitanjima od vitalnog nacionalnog značaja donose na ovaj način.

Nakon što je 'plan usvojen' predsjedavajući rotirajućeg Vijeća ministara EU i ministar unutarnjih poslova Luxembourga Jean Asselborn objasnio je da željeni konsenzus nije mogao biti postignut, te se odustalo od pokušaja da se za njim i dalje traga.

Nesvakidašnja procedura izazvala je i neobično oštre reakcije, pa je tako slovački premijer Robert Fico rekao da je guranje u sistem kvota 'nonsens', te da ih Bratislava neće mijenjati dok je on šef vlade.
Fico je naglasio da Slovačka pripada Slovacima, te da neće tolerirati naseljavanje muslimana i izgradnju njihovih bogomolja na svom teritoriju, zbog čega je pretrpio kritike predsjednika frakcije socijalista i demokrata u Europskom parlamentu, Giannija Pittelle.

Češki ministar unutarnjih poslova Milan Čovanec ocijenio je da je odlukom o nametanju obaveznih kvota 'izgubljen zdrav razum', kao i da će uskoro biti jasno da je 'car gol'.

Hrvatski ministar Ranko Ostojić demonstrativno je napustio zasjedanje u Bruxellesu, ljut zbog toga što Srbija izbjeglice usmjerava samo prema Hrvatskoj, dok je istodobno mađarska granica zatvorena za njihov ulazak.

U atmosferi rijetko viđene napetosti i međusobnog nepovjerenja došao je summit na kojemu su lideri praktički zaobišli daljnju raspravu o ovim očiglednim unutarnjim problemima i suglasili se da bi krizu trebalo premjestiti van Europe.

Prijedlog mađarskog premijera Viktora Orbana da bi EU trebala zajednički zaštititi granice Grčke nije niti ozbiljno razmatran, već je rasprava o tome odložena na neodređeni rok.

Orban je negodovao zbog 'moralnog imperijalizma' njemačke kancelarke, a Merkel je poručila da podizanje ograda od bodljikave žice ne može riješiti problem, ali da je sveobuhvatno rješenje još daleko.

Neimenovani europski diplomat opisao je trenutačnu situaciju kao 'susret s brutalnom realnošću', a realnost je takva da će Europi biti još gore, prije nego što joj možda bude bolje.

To 'možda' ovisi više o drugima nego o njoj samoj, a ono što se doima izvjesnim jeste da će do dostizanja željenog cilja proteći još vremena u kojem će se nastaviti priliv stotina tisuća izbjeglica.

Oni će i dalje stizati, tražeći poput vode pukotine u granicama i ogradama na svom putu prema zapadnoj Europi i teško da će ih u tome moći spriječiti vojske, policije i negostoljubivi premijeri i ministri.

Biti će to idealni uvjeti za bujanje desničarskih, a ponajprije ultradesničarskih europskih političkih opcija, koje bi uskoro mogle zamijeniti ove postojeće, manje ili više tolerantne političare.

Sa stanovišta prosječnog europskog građanina posve je apsurdno da su za daljnji razvoj europske demokracije, a ne samo izbjegličke krize, sada važniji Asad, Erdogan i Putin nego li Merkel ili Tusk, ali to je valjda ta 'brutalna realnost' koju je spomenuo onaj diplomat.

• 3Ovo se svidja korisnicima: Wrangler, Iwo Jima, deri3891
  
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

[Link mogu videti samo ulogovani korisnici]


+ TekstSirijska vojna doktrina do građanskog rata

Organizacija i doktrina sirijske arapske vojske do početka oružanog sukoba u zemlji 2011 bile su oblikovane tijekom tri decenije duge vladavine Hafeza el-Asada kao reakcija na dva definirajuća procesa u modernoj sirijskoj povijesti. Prvi od njih je bila nestabilnost koja je karakterizirala period sirijske državnosti od stjecanja neovisnosti do preuzimanja vlasti od strane Asada vojnim pučem 1970. Do te godine Sirija nije imala nijednu stabilnu vladu koja bi trajala duže od nekoliko godina jer bi svaka vlada koja bi došla na čelo zemlje ubrzo bila svrgnuta od strane opozicionih frakcija u sirijskoj vojsci, koje bi izvršile čistku vladinih simpatizera u vojsci. Nakon sto je došao na vlast na isti način kao i njegovi prethodnici Asad, zapovjednik sirijskog zrakoplovstva u trenutku puča, je morao naći način kako da izbjegne sudbinu svojih prethodnika.

Prvi korak ka tom cilju predstavljalo je stvaranje elitnih jedinica posvećenih isključivo zaštiti samog režima i predsjednika Asada, a ne borbi protiv vanjskih neprijatelja. Da bi osigurao lojalnost ovih postrojbi, Asad ih je regrutirao isključivo iz vlastite Alavitske sekte i iz klanova lojalnih njegovoj obitelji. Republikanska garda, osnovana 1976, predstavlja najočigledniji primjer, a njen prvi zapovjednik Adnan Mahluf, bliski rođak Hafezove žene, je samo jedan od mnogobrojnih ljudi povezanih s obitelji Asad koji je postavljen na najviše vojne funkcije.

Ipak, čak ni to nije bilo dovoljno da bi osiguralo neospornu Asadovu vlast u Siriji, jer je 1984. njegov vlastiti brat Rifat pokušao izvršiti državni udar i svrgnuti Hafeza. Puč nije uspio, a da bi spriječio eventualni novi pokušaj svog svrgavanja Asad je odlučio stvoriti više međusobno suprotstavljenih formacija namijenjenih zaštiti režima, kako bi svaka od njih mogla kontrolirati druge i predstavljati kontrabalans u slučaju bilo kakve pobune. Tako pored Republikanske garde u Damasku je stacionirana i 4. oklopna divizija, kao i specijalne snage sirijske vojske. Sve ove formacije imaju zasebno zapovjedništvo, a jedino odgovaraju samom predsjedniku Sirije. Pored njih, Sirija ima i četiri obavještajne službe, zadužene da kontroliraju lojalnost ovih postrojbi u Damasku, a također i jedni druge. Uz pomoć ovakvih metoda međusobne kontrole i stvaranja atmosfere rivalstva među različitim sigurnosnim i vojnim jedinicama, Hafez je uspio spriječiti bilo kakav ozbiljan pokušaj državnog udara sve do svoje smrti 2000. godine i bez problema je predao vlast svom sinu Bašaru.

Drugi proces koji je imao ključan utjecaj na formiranje sirijske vojske je bila serija ratova koje je Sirija vodila, i izgubila, protiv Izraela. Da bi spriječio buduće poraze i osigurao strateški deterent prema okupiranoj golanskoj visoravni, Asadov režim je pristupio temeljnoj reformi sirijskih oružanih snaga. Sredinom 80-ih stvorena su tri korpusa kojima je podređeno devet od trinaest divizija sirijske vojske. Republikanska garda, 4. oklopna divizija i jedinice specijalnih snaga su ostale samostalne formacije. Cilj ove reorganizacije je bio centralizirati zapovjedni lanac kroz stvaranje jasnih zona odgovornosti svakog individualnog korpusa. Prvi korpus stacioniran na granici s Izraelom imao je zadatak formiranja prve linije obrane protiv potencijalne izraelske agresije i usporavanja izraelskog napredovanja do dolaska ostalih jedinica. Drugi korpus je do 2005 služio kao okupacijska snaga Sirije u Libanonu, a nakon povlačenja je ostao raspoređen na granici sa Libanonom. Treći korpus je imao ulogu strateške rezerve u slučaju rata s Izraelom, a također je služio i za suzbijanje eventualne pobune protiv režima u Damasku i njegovoj okolini.

Do početka građanskog rata 2011, sirijska vojska je bila organizirana i obučena za vođenje konvencionalnog rata s Izraelom oko Golanske visoravni, kao i projektiranje sirijske moći na teritoriji Libanona. Osim ove klasične uloge, dijelovi sirijske vojske su bili namijenjeni održavanju režima na vlasti i sprječavanju bilo kakve pobune unutar samih režimskih snaga. Sirijska vojska je do 2011 bila karakteristična po velikom stupnju centraliziranosti zapovjednog lanca, s predsjednikom Sirije kao apsolutnim zapovjednikom svih rodova oružanih snaga i osobom od koje su poticale sve odluke, a također i po velikoj nefleksibilnosti i rigidnosti svojih jedinica koje su bile organizirane i opremljene na tipični sovjetski način, s mnogo tenkova i oklopnih vozila i izuzetno slabom sposobnošću vojnika da djeluju samostalno u malim jedinicama.

Adaptacija sirijske vojske tijekom građanskog rata

S početkom masovnih prosvjeda i oružane pobune protiv režima Bašara el-Asada, sirijska armija se suočila sa zadatkom za koji nije bila obučena i za koji nije bila spremna; rat protiv vlastitog stanovništva u urbanim sredinama i gerilski rat u ruralnim predjelima Sirije.

Kako bi spriječio masovnu defekciju cijelih jedinica kao što se dogodilo u Libiji, Asadov režim je bio prinuđen ograničiti učešće u borbenim djelovanjima protiv pobunjenika na svega nekoliko elitnih jedinica u koje režim ima puno povjerenje. Te jedinice, republikanska garda, 4. oklopna divizija, specijalne snage, su u početku masovnih prosvjeda i prvih oružanih sukoba korištene kao osnovna borbena okosnica režima, ali su obično bile pomiješane s regularnim jedinicama sirijske vojske kako bi povećali broj dostupnih snaga i ujedno nadzirali manje pouzdane jedinice i spriječili njihovu eventualnu pobunu.

Najbolji primjer nepovjerenja koje režim gaji prema jedinicama regularne vojske je prvi korpus sirijske vojske, pozicioniran na granici s Izraelom. Korpus, sastavljen od moćnih jedinica kao što su 5. i 7. mehanizirana divizija i 9. oklopna divizija, je veći dio rata proveo zatvoren u svojim bazama. Razlog za ovo može biti strah od potencijalne izraelske invazije, ali je prije zasnovan na uvjerenju režima da su neke od postrojbi tog korpusa nepouzdane.

Budući da je režim bio primoran da ostavi većinu regularnih jedinica vojske u vojarnama iz straha da bi Suniti koji čine većinu u njima mogli stati na stranu sunitskih pobunjeničkih grupa, elitne jedinice koje su sastavljene od Alavita su podnijele najveće žrtve tijekom rata. Prema procjenama sirijske opservatorije za ljudska prava, oko 44 000 pripadnika sirijske vojske je poginulo do prosinca 2014 u borbama širom Sirije. Broj ranjenika je sigurno višestruko veći, a diskutabilno je koliko njih se može vratiti u svoje jedinice i sudjelovati u operacijama na frontu. Kao rezultat ovih gubitaka i masovnog dezertiranja, efektivna snaga regularne sirijske vojske je smanjena s predratnih 325 000 na svega 150 000 vojnika.

Masovni gubici i nepouzdanost velikog dijela regularne vojske primorali su režim da odustane od pokušaja da povrati cijelu Siriju pod svoju kontrolu i ograniči se na obranu onih regija koje su mu još preostale. Ofenzivne operacije koje je provodila sirijska armija više nisu mogle biti organizirane po principima stare doktrine zbog nedostatka pješadijske podrške i sve veće dostupnosti anti-tenkovskih oružja među pobunjenicima što je umanjilo prednost režima u njegovim oklopnim snagama.

Da bi kompenzirala opadajuće brojeve regularnih snaga i ujedno suzbila nezadovoljstvo stanovništva zbog duge i opasne službe u vojsci, sirijska vlada se okrenula masovnom regrutiranju i naoružavanju paravojnih formacija među skupinama koje podržavaju vladu. Pristupanje iregularnim formacijama je među pristalicama sirijskog režima percipirano kao primamljivija opcija od borbe u okviru sirijske vojske. Za razliku od regularne vojske, paravojne formacije se pretežno bore u neposrednoj blizini svog mjesta, a ne na udaljenim frontovima i nisu podložne vojnoj disciplini kao regularne trupe.

Sve veće oslanjanje sirijskog režima na paravojne formacije ima i svoju negativnu stranu, naročito ako se uzme u obzir priroda režima koji je stvorio Hafez el-Asad. Autoritarni režim, u kojem je moć bila centralizirana u rukama predsjednika i koji se zasnivao na vladavini institucija kao što su birokracija, sigurnosne službe i vojska, će biti značajno oslabljene delegiranjem autoriteta raznim lokalnim postrojbama koje često nemaju dobre odnose s alavitskim vladajućim krugovima. Iako je većina paravojnih formacija formalno organizirana pod kontrolom Nacionalnih obrambenih snaga, lokalne jedinice su često pod kontrolom ljudi s kriminalnom pozadinom koji koriste svoje snage da bi terorizirali i pljačkali lokalno stanovništvo. Kao rezultat ove decentralizacije moći sirijska vlada stvara moćne paralelne strukture vlasti u mjestima djelovanja tih formacija i ujedno diskreditira sebe među sirijskom populacijom, koja krivi vladu za divljanje paravojnih formacija.

Priroda rata u Siriji, zasnovanog na asimetričnom sukobu za koji vojska iz vremena Hafeza el-Asada nije bila spremna, je primorala sirijsku vladu da se prilagodi nametnutim okolnostima i reformira svoj vojni aparat da bi opstala. Ipak, slabljenje regularne sirijske vojske ugrožava centraliziranu strukturu vlasti u Siriji, dok istovremeno jačanje paravojnih formacija stvara rizik od fragmentacije vladine teritorije na nezavisne mini-države pod kontrolom lokalnih paravojnih lidera; fenomen koji je već preživio susjedni Libanon tijekom svog građanskog rata.

• 3Ovo se svidja korisnicima: Wrangler, Iwo Jima, deri3891
  
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

[Link mogu videti samo ulogovani korisnici]


+ TekstSve veći broj zastupnika Demokratske stranke otvoreno propituje da li je rušenje sirijskog predsjednika Bašara al-Asada s vlasti i dalje prioritet američke vanjske politike u odnosu na borbu protiv Daeša (ISIL). Ova razmišljanja dolaze nakon što je američki Senat održao panel raspravu o Daešu i nakon što je potvrđeno da Rusija naoružava vlast u Damasku.

Ruski predsjednik Vladimir Putin ponovno je u srijedu apelirao na međunarodnu zajednicu da stvori savez s Asadom i na taj način osigura pobjedu protiv Daeša u Siriji. Rusija, SAD i ostatak svijeta moraju djelovati zajedno i udariti na uzroke rata, vala izbjeglica i širenja terora u Siriji. Nazadovanje po tom pitanju je izravna posljedica nedostatka dijaloga Zapada s Putinom. Prije tri godine Rusija je čak bila spremna da razgovara o budućnosti Sirije bez Asada, ali tada Zapad također nije htio surađivati s Moskvom.

Naivna euforija Zapada oko tzv. arapskog proljeća davno je iscrpljena. Kaos koji je nastao uvođenjem 'demokracije' jasno je vidljiv u Libiji, Tunisu, Egiptu, Iraku i Siriji. Sada je vrijeme da se nakon pet godina sve svjetske sile sjednu za stol i pronađu rješenje ludila u Siriji, umjesto da se saniraju posljedice kao što je val izbjeglica po Europi. Prihvaćanje ruskog plana imalo bi nekoliko velikih prednosti za Europu. Prvo, nastao bi realan plan za rješavanje sirijske krize. Drugo, suradnjom bi se završio novi hladnoratovski odnos Europe i Rusije. Treće, preusmjeravanjem američke, turske i saudijske politike u regiji zaustavio bi se i nadirući izbjeglički val, a izbjeglicama bi se omogućio povratak svojim kućama.

Čak i u pogledu odnosa prihvaćanja ili neprihvaćanja Asadove vlasti, Europa shvaća da je Damask očito manje zlo u ovom kolopletu nasilja i terora. Jedino je on sposoban da uspostavi centralizirano upravljanu sekularnu državu. Polovica stanovništva koja je ostala u Siriji živi u područjima pod državnom upravom, očito jer se tamo osjećaju sigurnijima i jer tamo žive relativno normalne živote. Ovo je jedino područje gdje dva milijuna Kurda živi izvan opasnosti od Daeša ili turskih ofenziva. Pitanje je samo povjerenja – da li će Europa prihvatiti takav plan, i ako hoće, da li će ga na kraju izdati i ipak srušiti Asada suprotno mogućim dogovorima.

Slične misli iskazali su u Washingtonu američki zastupnici Demokratske stranke Claire McCaskill, Jeanne Shaheen, Tim Kaine i Joe Manchin. Nitko od njih nije ponudio konkretan plan, već su pozvali na promišljanje dosadašnje strategije, te posljedice tih planova, posebno kako ispuniti prazninu u vlasti u Damasku, ako se sruši Asad. Joe Manchin je tom prilikom bio jasan jer je podsjetio da je strategija završila rušenjem autokrata kao što su Sadam Husein, Hosni Mubarak i Muamar Gadafi, nakon čega je nastala pomutnja i kaos.

Tijekom panela u Washingtonu zapovjednik Središnjeg stožera američke vojske Lloyd Austin se suočio s tvrdnjom demokratskih zastupnika da će američki zakonodavci gotovo sigurno odbiti molbu Pentagona za 600 milijuna dolara za obučavanje i opremanje pobunjenika koje podržava američka vlada. Američki Kongres je alocirao 531 milijun dolara za program potpore u 2016., od čega će manji dio ići za Siriju. Zastupnici savjetuju da se taj novac preusmjeri prije svega na centar u Ujedinjenim arapskim emiratima koji bi trebao jače širiti anti-daešovsku propagandu u regiji.

Američki zakonodavci također smatraju da bi se dio novca trebao preusmjeriti na borce u Kurdskim narodnim zaštitnim jedinicama (YPG) u Siriji. Međutim, to bi moglo dovesti do snažnog otpora Turske, jer Ankara smatra da se radi o terorističkoj skupini koja se na terenu sve više koordinira s Asadovim snagama ne bi li zajedno pružali otpor Daešu. Zastupnici upozoravaju da se već godinama naoružavaju sirijski pobunjenici bez jasnog cilja, a da se odbija suradnja s pešmergama koji su voljni boriti se i koji zapravo postižu realne rezultate na terenu. Zbog toga se treba pristupiti Turskoj s jasnim porukama.

To je zanimljivo pošto čelnik Kurdskog nacionalnog vijeća i tajnik središnjeg odbora Kurdske unionističke stranke u Siriji Ibrahim Biro, jedan od najpoznatijih protivnika sirijske vlasti, smatra da je potrebno maknuti cijeli vrh piramide vlasti u Siriji. Ova skupina se pokušala približiti s Demokratskom unionističkom strankom (PYD), kojima je YPG oružana potpora, ali nakon što je ta stranka postala pridružena sirijskoj vlasti nastao je raskol među Kurdima. Stoga je pitanje kojim Kurdima se treba pomoći.

Čak je i republikanski senator iz Arizone i nekadašnji protukandidat Baracku Obami na predsjedničkim izborima 2008., John McCain, dugogodišnji pobornik većeg američkog uključenja u rušenje Asada, izjavio da program obučavanja i opremanja zahtjeva velike i korjenite promjene. I iako on smatra da je potrebno oduprijeti se Rusima u Siriji, jača mišljenje da se ovdje mogu uvidjeti neke druge mogućnosti. U SAD-u, barem među Demokratima, postoji uvjerenje da Rusi ne brinu oko Asada i da u konačnici mogu biti skloni i njegovom osobnom micanju s mjesta predsjednika. Ali, Rusi žele stabilnost, a ako je to tako, i ako se dvije strane slažu da su Džabhat al-Nusra i Daeš glavne prijetnje toj stabilnosti, onda je to velika prilika za suradnju.

Dio dobrog promišljanja strategije jest da se taktike mijenjaju kako se mijenja situacija. Izbacivanje Asada je dio te strategije od 2012., s uvjerenjem da je vlast u Damasku pred kolapsom. Zapravo, na terenu je istina sasvim drugačija. Asad promišljenom i pozitivnom politikom okuplja prosirijske snage koje se ne temelje na vjerskim ili političkim podjelama, već na jedinstvu Sirije. U tom jedinstvu, kako stara uzrečica kaže, Sirijci su jači. Zašto bi se onda rušila ta prednost?

Uz to, podržavanje sirijskih pobunjenika nosi sa sobom i opasnost od podržavanja onih Sirijaca koji su skloni i suradnji s teroristima ne bi li time rušili vlast. Nedavno istraživanje britanske tvrtke za istraživanje tržišta ORB International na 1365 Sirijaca u svih 14 provincija države pokazuje da petina njih smatra kako Daeš ima pozitivan učinak na zemlju. Osim tog šoka, čak 82 posto ispitanih vjeruje da je Daeš stvorila Amerika i njezini saveznici. Velika većina Sirijaca smatra da se stanje pogoršava, a samo 21 posto je reklo da im je život danas bolji nego pod punom kontrolom al-Asadove vlasti prije 2011.

Gotovo polovica ispitanih Sirijaca se protivi američkim zračnim napadima, a skoro 80 posto je reklo da se rat pogoršao uslijed pojave stranih boraca. Većina smatra da je diplomatsko rješenje mogući kraj rata i da Sirijci mogu živjeti zajedno bez obzira na vjeru ili denominaciju.

I dok se Europa i SAD premišljaju nisu li pogriješili u koracima prema al-Asadu, Rusija djeluje. U obraćanju u srijedu, Putin je opisao američku bliskoistočnu politiku kao katastrofu koja daje priliku pobunjenicima, potpomognutim Saudijskom Arabijom, da udare na Siriju i Irak te da izgnaju kršćane, te druge etničke i vjerske manjine. Putin je upozorio da na Levantu, u Siriji i Libanonu, živi dva milijuna kršćana raznih pravoslavnih denominacija, te sveukupno nekih pet milijuna kršćana na cijelom Bliskom istoku. Uz to, ruski predsjednik je predvidio da unatoč ishodu američkih predsjedničkih izbora, Bijela kuća će i dalje podupirati fanatične islamističke organizacije u arabijskim monarhijama, koje služe kao isplatne postaje Daešu i al-Nusri.

Putin je poznat kao praktični vjernik Ruske pravoslavne crkve i sklon je univerzalnom kršćanskom pomaganju. Stoga je u svojoj izjavi Putin naglasio moralnu odgovornost Rusije prema groznom statusu quo na Bliskom istoku, te pokrenuo operaciju 'Spasenje' s Božjom pomoći. U tu svrhu bi se koristila i vojna oprema koja se pojavila na nepotvrđenim satelitskim snimkama i obavještajnim podacima da ruska vojska gradi nekoliko zračnih pista diljem Sirije koje bi omogućile slijetanje divovskih Antonova An-225 Mriya, u kojima bi se prevozili borbeni tenkovi, teška oklopna vozila, ofenzivno oružje i ruske elitne snage za obračun s radikalnim terorističkim skupinama.

Očekivano, Bijela kuća je kritizirala rusko vojno sudjelovanje u Siriji te tvrdi da Moskva pokušava osnovati središnju zrakoplovnu bazu južno od provincije Latakija, gdje Asad ima veliko uporište. Kao što smo već pisali, Rusija je pružala oružje Damasku još od sovjetskih vremena, a Moskva je više od četrdeset godina bila ključan međunarodni saveznik obitelji al-Asad koja je štitila Siriju od islamističkih politika. Sada bi upravo Rusija mogla poraziti daešovske teroriste i spasiti Bliski istok, te time zadati snažan udarac saudijskoj ideji kaosa.

I Izrael je preneražen ruskim uplitanjem, iako do sada nije imao nikakvih zabrinutosti da bi teroristi ili sirijske izbjeglice mogli ući na njegovo područje. Izraelski premijer Benjamin Netanyahu priprema se za posjet Moskvi idući tjedan kako bi upitao Putina da li namjerava postaviti projektile zemlja-zrak i time pomoći sirijskoj vladi. Izraelci se boje da bi to oružje lako moglo doći u ruke libanonskog Hezbolaha i time ugroziti izraelske granice.

Putin će krajem mjeseca otići i u UN, te će tamo predložiti novi međunarodni savez protiv Daeša. Tamo će ruski predsjednik sugerirati da je jedini način da se poraze teroristi i zaustavi izbjeglički val u Europu da Zapad proguta svoj ponos i barem privremeno da podršku Asadovoj vlasti. Čak se obratio i al-Asad koji je na ruskim medijima dao poruku Europljanima: Ako ste zabrinuti zbog izbjeglica, prestanite podupirati teroriste!

Ako Putin uspije uvjeriti svijet da je Rusija neodvojiva od borbe protiv Daeša, to bi pomoglo u izlasku Moskve iz međunarodne izolacije, koja je započela aneksijom Krima. Uz to bi Putinov legitimitet porastao i pokazao bi se kao skladan suradnik Zapada u svjetskoj borbi protiv terorizma.

Zanimljivo je da ovaj prijedlog dolazi nakon što je početkom rujna francuski predsjednik Francois Hollande izrazio nadu da će se sankcije protiv Rusije podići uskoro. Uz to je Hollande istaknuo da će povećati francuske zračne napade protiv Daeša iz zrakoplovnih baza u Jordanu.
Ishod suradnje osigurao bi rusku prisutnost u Siriji i izlazak iz međunarodne izolacije. Zapad bi dobio odlučnog i sposobnog saveznika za uništenje Daeša i otvaranje trgovinske suradnje s Moskvom, čiji nedostatak sakati europske ekonomije.

• 4Ovo se svidja korisnicima: Dostanic09, Wrangler, Iwo Jima, deri3891
  
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

[Link mogu videti samo ulogovani korisnici]


+ TekstRatovi su strašni, a istine o njima često još i strašnije. Ratove i njihove posljedice dobro poznajemo, upravo ih promatramo dok gledamo kako se val izbjeglica iz ratom uništene Sirije kreće Europom tražeći spas od kaosa. No, o istinama znamo daleko manje jer su iste često "neugodne".

Mnogima jednostavno nije prikladno pisati o istinama sirijskog rata, naročito ne danas i naročito ne onima koji već godinama sustavno rade da te istine negdje ne "isplivaju" vani. No, politika je fluidna pojava i upravo ta njena karakteristika izbaciti će istinu na površinu, po potrebi, tako je i danas.

Istina kojom ćemo se danas baviti zapravo je grozna, tužna i prije svega tragična. No, pošto je alternativa istini oduvijek bila neznanje, izbora nemamo i ne bismo ga po tom pitanju nikada ni smjeli imati.

Ono što nam predstojeća istina kazuje je otprilike ovo: 200,000 ljudi nije trebalo umrijeti. Ne govorimo ovdje o nekakvom utopističkom "rat je zlo", već doslovno o stvarnom potezu - tih 200,000 ljudi zaista nije trebalo umrijeti. Naime, 2012. godine postojao je prijedlog, o kojem se tek danas javno progovorilo, o zaustavljanju rata u Siriji.

Prijedlog je bio vrlo jasan, kratak, trebao je biti prihvatljiv apsolutno svima. Da je bio implementiran ne bi bilo tih 200,000 mrtvih, ne bi bilo milijuna izbjeglica, ne bi bilo ni ISIL-a ni odrubljenih glava, uključujući i glavu našeg sugrađana Tomislava Salopeka, ne bi bilo širenja rata na Irak, drevni hramovi Palmire još bi stajali...

Da, u zimu 2012. se moglo, trebalo i moralo zaustaviti ovu tragediju u Siriji. Što je bilo u tom prijedlogu? Što je to moglo zaustaviti rat? Tko je dao prijedlog? Tko ga je odbio?

Rat je bio tek ušao u drugu godinu. Do tada je poginulo "samo" 7,500 ljudi - da, i to je tragično previše, ali u usporedbi s 220,000 koliko ih je poginulo do danas, ta brojka ne može se ni mjeriti s veličinom današnje tragedije koja lomi srce svih normalnih ljudi svijeta.

SAD i druge Zapadne sile, u prvom redu Francuske i Britanija, zajedno s pojedinim zemljama iz sirijskog okruženja (Turska, Katar, Saudijska Arabija) od proljeća 2011. podržavaju sirijske pobunjenike - medijski, financijski i oružano. Isti se bore protiv sirijske vlasti na čijem se čelu nalazi predsjednik Bashar al-Assad.

Pobunjenici su mahom, što umjereniji, što radikalniji, Islamisti. Zapad to zna, ali ne mari, uzima ih kao "svoje" i daje im sve potrebno za rat. Navedene zemlje iz sirijskog okruženja su ipak sve redom američki saveznici i stoga Washington u konačnici, očekujući pobjedu pobunjenika, očekuje i dolazak jedne nove, pro-Zapadne vlasti.

To što će ista biti islamistička nikoga previše ne zamara, pa i u Turskoj, Kataru i Saudijskoj Arabiji su na vlasti Islamisti i sve skupa jako dobro funkcionira po Zapad, zašto onda ne bi i u Siriji? Assad je pak sekularni predsjednik na čelu autoritarne države koja nije politički orijentirana prema Zapadu, već prema njihovim regionalnim i globalnim rivalima, odnosno prema Iranu, Rusiji i Kini.

Dodajmo pritom kako se Sirija nalazi na iznimno važnom geostrateškom prostoru u blizini glavnih energetskih resursa svijeta i to je već sasvim dovoljan razlog da Zapad, na čelu sa SAD-om, želi pod svaku cijenu pad Assada i dolazak Islamista na vlast u Siriji.

Taj "pod svaku cijenu" element zapadnjačke politike je nešto najgore što se moglo desiti i Siriji i regiji i svijetu jer to znači da neće biti kompromisa, neće biti dozvoljene polu-pobjede ili polu-porazi, ići će se na apsolutnu pobjedu, baš kao i te 2011. godine u Libiji kada je SAD zemlju bombardirao i bombardirao, danju i noću, sve dok njen predsjednik, također lider autoritarne države koja nije željela biti tuđa marioneta, Muammar Gaddafi, nije brutalno ubijen i to pred očima cijelog svijeta na video snimci.

Neki će reći... ma što neki, mnogi, da su za svu tragediju Sirije krivi oni koji inzistiraju na tome da Assad ostane na vlasti, odnosno oni koji odbijaju udovoljiti američkom prohtjevu. No, ni to nije točno kako sada otkrivamo.

Jedan od glavnih sirijskih saveznika, daleko najmoćniji, je Rusija i jasno je da Rusija odlučuje puno toga kada je riječ o ratu u Siriji. Baš kako SAD naoružava islamističke pobunjenike tako i Rusija naoružava sirijsku vojsku.

No, u veljači te 2012. Rusija je dala prijedlog u kojem se nudio odlazak Assada s vlasti. Drugim riječima, Rusija je nudila zaustavljanje rata. Dakako, ponuda je data iza kulisa, putem diplomatskih kanala, a ne u javnosti, jer Rusiji svakako nije u interesu da pred ostatkom svijeta, koji itekako odmjerava njenu snagu, napusti svog lojalnog saveznika, sirijskog predsjednika Bashara al-Assada.

Assad jest postao simbol ovog rata koji daleko nadilazi sirijske i bliskoistočne granice, ali na kraju dana on je ipak samo čovjek, zamjenjiv čovjek i otprilike tako na njega gleda i Rusija.

Rusija je pristala na njegov odlazak, "elegantan" odlazak, što bi bio u konačnici ishod koji bi trebao sve usrećiti - i one koji žele njegov odlazak i one koji ne žele da taj odlazak završi video snimkom njegovog krvavog tijela kojeg kasape ekstremisti kao što se desilo u slučaju Libije.

Otkuda vijest da je Rusija bila spremna na takav scenarij? Jučer ju je potvrdio vrlo pouzdan izvor, dobitnik Nobelove nagrade za mir, bivši finski predsjednik Martti Ahtisaari koji će mnogima biti poznat i po djelovanju na ovim prostorima.

Naime, Ahtisaari je jučer "otvorio dušu" u razgovoru za britanski list The Guardian i otkrio neke od onih neugodnih istina o ratu u Siriji. Ispričao je kako je u veljači 2012. u New Yorku razgovarao nasamo s ruskim ambasadorom pri UN-u, Vitalijem Čurkinom koji mu je iznio prijedlog o kojem ovdje govorimo.

Bio je to kratak prijedlog, sa samo tri točke. Da se prestane naoružavati opozicija, da se pokrene mirovni dijalog između sirijskih vlasti i opozicije, i da se Assadu omogući "elegantan" silazak s vlasti. Kratko, jednostavno, učinkovito. Što znači "elegantan" silazak s vlasti? Stvar je jasna - potpiše se mirovni sporazum, formira se zajednička sirijska Vlada u kojoj bi sudjelovali i elementi sadašnje vlasti i elementi opozicije, a Assad bi tada sišao s vlasti kroz možda nekoliko mjeseci, vjerojatno na idućim izborima, a još je i vjerojatnije da bi i sam sišao s vlasti uz nekakvu prigodnu poruku u stilu "rat je završen, sačuvao sam cjelovitost Sirije i sada se povlačim". Dakako, biti će onih koji će reći kako Assad ne bi tek tako lako sišao s vlasti, no sišao bi, da mu Moskva naredi sišao bi jer zna da ga Moskva i drži na životu.

No, Zapad je jednostavno odbio ruski prijedlog. Zašto? Ahtisaari ističe kako su SAD, Britanija i Francuska bile toliko uvjerene da Assad "samo što nije pao" da su odlučile pritiskati i dalje naoružavajući Islamiste.

Kasnije se ispostavilo da su im prognoze vrlo pogrešne. Ne samo da Assad nije pao već je sirijska vojska bila na korak da potpuno porazi pobunjenike. No, taman u trenutku kada je izgledalo da će sirijska vojska zauzeti i zadnja uporišta pobunjenika odjednom se "pojavio" ISIL - najveća teroristička organizacija u povijesti koja je iz dana u dan bujala usisavajući nove borce iz doslovno cijelog svijeta.

Jako je teško povjerovati da se ISIL tek tako pojavio u kritičnom trenutku, a ako nije nastao "sam od sebe", onda je to dovoljna potvrda da živimo u jednom zaista ekstremno opasnom svijetu gdje su politike spremne i na nezamislivo brutalne poteze kako bi ostvarile svoje ciljeve.

Još uvijek nitko ne propitkuje nastanak ISIL-a, to je još uvijek tabu tema, ali jednog dana će i ta istina "isplivati", baš kao i ovaj tajni prijedlog Rusije, a tada put neće voditi daleko od moćnih islamističkih režima u regiji kojima se danas na baš sve progledava kroz prste.

Sve u svemu, otkako se pojavio ISIL sirijski rat postao je još daleko brutalniji, a broj mrtvih je nezaustavljivao rastao. Taj ISIL danas kontrolira ogromne dijelove Sirije i susjednog Iraka.

ISIL je zapravo Frankenstein, stvoren od strane vrlo opasnih i genocidnih politika, ali sada je slobodan i opasnost je po svih pa stoga ne čudi da ga nastoje obuzdati i oni koji su se donedavno nadali kako će baš ova teroristička sila umarširati u Damask i lišiti sirijskog predsjednika glave.

No, sve ove strahote koje danima i godinama već gledamo mogle su ne postojati, moglo se sve zaustaviti još u veljači 2012. "Izgubili smo tu priliku", rekao je Ahtisaari u razgovoru za The Guardian.

Opisujući svoj dolazak, 22. veljače 2012., u sjedište UN Vijeća Sigurnosti, Ahtisaari ističe: "Najintrigantniji susret je bio s Vitalijem Čurkinom jer ga poznajem. Ne slažemo se nužno oko puno stvari, ali razgovarali smo tog dana iskreno. Kazao sam mu što radim ovdje i on mi je zatim rekao: 'Martti, sjedni i reći ću ti što nam je činiti'. Rekao mi je tri stvari: Prvo - ne bismo smjeli davati oružje opoziciji. Drugo - trebamo odmah pokrenuti dijalog između Assada i opozicije. Treće - trebamo pronaći elegantan način za Assada da siđe s vlasti".

"Nije tu bilo nikakve dvojbe jer sam se kasnije vratio i još jednom ga pitao o tome", prisjeća se Ahtisaari ističući kako je s Čurkinom razgovarao neposredno nakon što je Čurkin stigao iz Moskve, drugim riječima ovo nije bio prijedlog samo ruskog UN ambasadora, ovo je bio prijedlog samog Kremlja.

Ahtisaari navodi kako je poruku prenio Amerikancima, Britancima i Francuzima, ali su ovi odlučili ignorirati je. "Ništa se nije desilo jer su oni, kao i mnogi drugi, bili uvjereni kako da će Assad biti svrgnut s vlasti kroz nekoliko tjedana pa stoga nije bilo potrebno ništa ni poduzimati".

Nekoliko dana nakon posjete Ahtisaarija New Yorku tadašnja američka državna tajnica, Hillary Clinton, nazvala je Assada ratnim zločincem ističući kako ne može postojati bilo kakvo drugo rješenje osim Assadovog odlaska s vlasti.

Do tada je u Siriji poginulo 7,500 ljudi. UN ističe da je brojka danas prešla 220,000, a mrtvih je možda i znatno više. Preko 11 milijuna stanovnika Sirije je raseljeno.

Martti Ahtisaari zaključuje: "Morali smo ovo spriječiti jer ovo je katastrofa za koju smo sami krivi i za ovaj val izbjeglica u zemlje Europe. Ne vidim sada niti jedne druge opcije nego da se dobro pobrinemo za ove jadne ljude... Jer plaćamo račune za ono što smo sami proizveli".

Da, Ahtisaari je u pravu. Nema nikakve dvojbe tko je ovo proizveo jer u konačnici on je svojim otkrićem potvrdio kako se rat mogao zaustaviti, mogao se, ali nije.

Do koje je mjere sve ovo tragično pokazati će i ovaj podatak - naime, prošlog tjedna je britanski ministar vanjskih poslova, Philip Hammond, predložio upravo to kao dio mirovnog plana - istaknuo je da Assad može ostati na vlasti još šest mjeseci, za vrijeme trajanja tranzicijskog perioda. Drugim riječima, 200,000 mrtvih kasnije, ponudio je isto ono što je Rusija nudila i u veljači 2012.

Preko 200,000 ljudi nije trebalo umrijeti, preko 11 milijuna nisu trebali postati izbjeglice... Rješenje je postojalo, to je neugodna istina, sada je znamo. Sirija je mogla biti jedan gadan bliskoistočni sukob s nekoliko tisuća mrtvih, a sada je postala najveća tragedija našeg doba u kojoj se mrtvi mjere u stotinama tisuća. Teška je to spoznaja, neugodna je to stvarnost, to je ona otrovna informacija od koje pucaju srca, ali to je istina.

• 4Ovo se svidja korisnicima: Dostanic09, Wrangler, Iwo Jima, deri3891
  
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

[Link mogu videti samo ulogovani korisnici]


+ TekstRusija je potvrdila da su njezini vojni savjetnici u Siriji, nakon nagađanja uslijed izvještaja kako su ruske vojne trupe viđene na nekim lokacijama diljem ove ratom opustošene zemlje. Glasnogovornica Ministarstva vanjskih poslova Ruske Federacije Maria Zaharova izjavila je da ruski vojni specijalisti pomažu Sirijcima da nauče rukovati ruskim naoružanjem, te da ne može shvatiti zašto je došlo do tolike antiruske histerije. Zaharova je dodala da Rusija nikad nije skrivala svoju suradnju sa Sirijom u vojnoj tehnologiji i da je Rusija to uvijek činila u skladu s postojećim ugovorima i u potpunom poštivanju međunarodnog zakona.

Zaharova je svjetskim medijima poručila da je Moskva opremala Siriju oružjem i vojnom opremom već dugo vrijeme. Ukoliko je potrebno da poduzmemo mjere za jačanjem protuterorističkih napora, ova pitanja će svakako biti kasnije proučena, ali isključivo na temelju međunarodnog zakona i ruskog zakonodavstva, zaključila je glasnogovornica. Medijske kuće su nastojale pokazati ruske vojnike na lokacijama diljem Sirije.

Na ta medijska nagađanja oštro je reagirala američka administracija. Bijela kuća je upozorila rusku vojsku da bilo koja uključenost u Siriju može prouzročiti konfrontaciju s američkim snagama koje vode zračnu kampanju protiv Daeša.

Glasnogovornik Bijele kuće Josh Earnest izjavio je da su SAD zabrinute izvješćima koja govore da je Rusija možda poslala dodano vojno osoblje i vojne zrakoplove u Siriju. Ti koraci mogli bi voditi većem gubitku života, povećati izbjegličke valove i riskirati sukob s ostalim protudaešovskim članovima koalicije koji djeluju unutar Sirije, rekao je Earnest.

Rusija je pod sankcijama SAD-a i Europske unije zbog svoje potpore separatistima u Ukrajini i zbog toga je pod većim povećalom diplomatskih aktivnosti koje nastoje stvoriti uvjete po kojima bi se razriješio sirijski sukob. Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov raspravio je sirijsko pitanje sa svojim američkim kolegom Johnom Kerryjem preko telefona ovaj tjedan. Lavrov je ponovno naglasio potrebu konsolidiranog odgovora protiv terorističkih skupina koje su zauzele značajan dio sirijskog teritorija i koje prijete globalnoj sigurnosti. Rusija je pozvala na široku koaliciju protiv Daeša koja bi uključivala i trenutačnog sirijskog predsjednika Bašara al-Asada, ali to su Amerikanci i njihovi saveznici odbili.

Rusija je vodila razgovore i sa Saudijskom Arabijom i sa SAD-om, koji podupiru pobunjenike protiv Asada, kao i s Iranom, koji podržava Asada, te s drugim ključnim arapskim državama. Kremlj je odbio zahtjeve da se Asad odmah makne s vlasti, a ruski predsjednik Vladimir Putin izjavio je kako je sirijski vođa prihvatio održavanje ranih parlamentarnih izbora i dijeljenje vlasti s nekim svojim protivnicima.

Prema medijskim izjavama Ruslana Puhova, čelnika Centra za analizu strategija i tehnologija, koji savjetuje Ministarstvo obrane, Rusija najvjerojatnije neće riskirati izravno učešće u sukobu, čak i ako se ubrza izvoz oružja Asadu. Prijevoz municije, oružja i goriva Siriji povećali su se od kolovoza ove godine. Zanimljivo je da je Bugarska zabranila ruskim zrakoplovima prelet preko svog zračnog prostora zbog sumnje da ne nose humanitarnu pomoć Siriji, te time zabranila glavni zračni prilaz toj zemlji. Sada se isto traži od Grčke.

Odnosi Rusije i Sirije dugi su. Započeli su tajnim ugovorom između Sirije i Sovjetskog saveza potpisanim 10.veljače 1946., nešto prije nego što je Sirija proglasila nezavisnost od francuske kolonijalne uprave. Ovaj ugovor predviđao je diplomatsku i političku potporu SSSR-a u međunarodnom području i sovjetsku vojnu pomoć u stvaranju sirijske nacionalne vojske. Pakt o nenapadanju uslijedio je 1950., kojim su se dodatno osnažili ovi odnosi.

Približavanje dvaju zemalja prirodno je nastavljeno uslijed međunarodnih odnosa hladnoratovskog razdoblja. Svaki sukob na Bliskom istoku vodio je Damask bliže Sovjetima. Prvi takav događaj bio je Sueska kriza. Prestiž Sovjeta povećao se na Bliskom istoku nakon odgovora na krizu krajem 1956., a sovjetska pomoć Siriji povećana je uslijed općeg sukoba interesa zapadnih i istočnih vlada u regiji. Dodatno osnaživanje odnosa uslijedilo je potpisivanjem Bagdadskog pakta, čime je nastao CENTO što je posljedično vodilo jačanju sirijsko-sovjetskih odnosa. Ti odnosi zacementirani su dolaskom na vlast Hafeza al-Asada 1970.

Ovdje se jasno može vidjeti da su rusko-sirijske veze trajnije i dublje od veza koje je Sirija uspostavila sa zapadnim silama ili njihovim saveznicima u arapskom svijetu. Vojna suradnja Sovjeta i Sirije bila je velikom sastavnicom tog odnosa. Sirijska luka Tartus od 1971. pružala je sovjetskoj ratnoj mornarici bazu na Sredozemlju. Kako je Rusija oprostila Siriji tri četvrtine duga iz sovjetskog razdoblja i postala glavnim snabdjevačem oružja, Rusija i Sirija su održali mnogobrojne razgovore o razvoju i proširenju pomorske baze. Tijekom sukoba na Kavkazu i kavgi oko američkog obrambenog štita u Poljskoj i Češkoj 2008., predsjednik Asad se složio da se luka u potpunosti pretvori u trajnu sredozemnu bazu za ruske brodove.

Rusi su sirijsku vlast opremili mnogim modernim naoružanjem, protutenkovskim i protuzračnim naoružanjem, te poboljšali borbene sposobnosti sirijske vojske. Sirija je 2008. bila spremna kupiti MiG-29SMT zrakoplove, obrambene sustave Pantsir S1E, taktične balističke sustave Iskander, zrakoplove Yak-130 i dvije podmornice Amur-1650. U godinama 2011. i 2012. Sirija je kupila oružja od Rusije u vrijednosti od 687 milijuna dolara.

Rusija je također jedan od glavnih sirijskih ekonomskih partnera. Rusija je izvela 2010. u Siriju robu u vrijednosti od 1,1 milijardi dolara, a ulaganja su se procjenjivala na 19,4 milijarde dolara. Osim lukrativnih ugovora o prodaji oružja, ruske tvrtke su imale veliko prisustvo u sirijskoj infrastrukturi, energiji i turizmu. Prije početka sirijskog građanskog rata, Stroitransgaz, tvrtka koja gradi postrojenja za vađenje prirodnog plina, bila je najveća infrastrukturna kompanija u Siriji, koja je gradila Arapski plinovod. Tatneft je bila najznačajnija ruska energetska firma u Siriji, koja je crpila sirijsku naftu za Sirijsku nacionalnu naftnu kompaniju, i planirala potrošiti 12 milijuna dolara na istraživanje područja blizu iračke granice.

Sve se to prevodilo i u političke odnose. Rusija je jedna od tri zemalja koja je glasala protiv formalne osude UN-ovog Vijeća sigurnosti vlade Bašara al-Asada zbog navodnih napada na građane u gradu Homsu u veljači 2012. Također se protivila bilo kakvim sankcijama i intervencijama protiv sirijske vlade. Ruska povezanost s obitelji al-Asad duga je četiri desetljeća. Iako nisu protivni skidanju al-Asada s vlasti, ipak Kremlj važe mogućnosti tko bi preuzeo vlast ako ne bi bilo dobro održivog sustava.

Stoga je od svih zemalja uključenih u sirijsku krizu Rusija bila najviše povrijeđena njezinim raspadom. Zapadne zemlje i njihovi regionalni saveznici frustrirani su trajnim padom nastojanja da smijene Bašara al-Asada, uz istovremeni kaos koji stvaraju takfiristički teroristi iz Daeša i Džabhat al-Nusre. Izbjeglice su napučile sirijske susjedne zemlje, a čak tvrdokorni Asadov saveznik Iran nije u mogućnosti da usmjerava postupke vlade u Damasku.

Za Kremlj posljedice podupiranja sirijske vlasti postale su opipljive. Početkom prosinca prošle godine, teroristi su počeli borbu protiv ruskih vojnih snaga u Groznom, ubivši 20 ruskih vojnika i stvarajući strah od tzv. Kavkaskog kalifata, skupine lojalne Daešu koja širi nasilje na sjevernom Kavkazu. Cijene nafte srušene su na 65 dolara po barelu, kao dio strategije Saudijske Arabije da kazni Iran i Rusiju. Ta cijena je 35 posto ispod ruske proračunske cijene i zajedno sa zapadnim sankcijama cilja golemoj šteti za rusko gospodarstvo i probleme za budući proračun. Međutim, to će teško preokrenuti rusku politiku prema Siriji.

Na početku krize u Siriji, zapadni promatrači uobičajeno su pogrešno tumačili da je Putinova potpora očuvanje ruskih interesa u Siriji koja se sastoji od omanje vojne pomorske baze u Tartusu i za Rusiju skromne prodaje oružja. Takvi interesi su u realističkim oblicima međunarodnih političkih odnosa marginalni. Umjesto toga, Putin vidi Siriju kao kamen međaš ruske geostrategije na Bliskom istoku. I dok su Katar, Saudijska Arabija i Turska preuzela kampanju protiv Asada, Rusija vidi da se tu događa i jedan geostrateški konflikt u kojemu nisu uključene samo regionalne sile, već i SAD.

Rusija se osjećala izdanom kada je dopustila suzdržanim glasom humanitarnu pomoć Libiji 2011., na temelju koje je NATO srušio Gadafija, te vjeruje da Amerika ima isti cilj u Siriji. Poniženje iz Libije je ostalo kao gorak okus u ustina i Putin je odlučan da ne dopusti opet takvo mijenjanje režima koje vodi u kaos. Načelo obrane državnog suvereniteta snažno odzvanja u Moskvi.

Putin riskira bijes turskih i arapskih neprijatelja Asada, te stalno ulaže veto u UN-u kako bi očuvao potporu Siriji i stalno snabdjevanje oružjem, do te mjere da dolazi do diplomatskih skandala, poput vrijeđanja veleposlanika u Dohi. Unatoč tome, Rusija se poštiva u arabijskim monarhijama jer se postavlja jasno i konzistentno, a ne nestabilno i prevrtljivo kao zapadne zemlje. Uz to, Rusija mora pažljivo održavati svoje trgovačke odnose s Turskom i nastojati pragmatično zanemariti razlike u pristupu Siriji.

Na domaćem terenu, Putinova odlučnost u potpori Siriji povećala se nakon neočekivanih prosvjeda u Moskvi u prosincu 2011. kad je mogućnost pada Asada dovela do ideje da je moguće osnažiti oporbu u Rusiji. Te prijetnje su opale nakon što se povećala Putinova popularnost, djelomično zbog aneksije Krima, ali ostala unutarpolitička pitanja ostala su visjeti u zraku. To uključuje zabrinutost ruske oporbe zbog utjecaja Ruske pravoslavne crkve oko sirijskih kršćana, ali i zbog 14 posto ruskog stanovništva koji su muslimani. Moskva se dugo vremena smatra odličnom metom za radikalne skupine koji su skloni sirijskoj oporbi i koji su spremni nadahnuti nasilje u Rusiji, naročito na sjevernom Kavkazu.

Prevrtljivost zapada, međutim, ne mora biti negativna u ovom slučaju. Kampanja protiv Daeša mogla bi gurnuti Zapad bliže ruskoj poziciji o Siriji. Moskva je dugo vremena naglašavala dogovorno rješenje o sirijskoj suverenoj vladi. Doista, Putinov izaslanik Mihail Bogdanov nedavno je predložio Moskvovsku konferenciju između sirijskog režima i oporbe kao prvi korak povratku procesu Ženeva II., koji je napušten u veljači prošle godine. Iako je poznato da Putin nema osobnih simpatija prema Bašaru al-Asadu, koji je više proveo vremena u Parizu nego u Moskvi, zapadni preduvjet da Asad mora otići kako bi se pregovori nastavili neučinkovit je. Jedino je moguće da se taj preduvjet postigne uključenjem saudijske vojske koja ne bi rušila Daeš, nego Damask.

• 3Ovo se svidja korisnicima: Wrangler, Iwo Jima, deri3891
  
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

[Link mogu videti samo ulogovani korisnici]



+ TekstTri libanonska izvora, upoznata s političkom i vojnom situacijom u Siriji, rekli su u razgovoru za novinsku agenciju Reuters kako su ruske snage počele sudjelovati u vojnim operacijama u Siriji na strani vladinih snaga.

Izvori su pristali na razgovor pod uvjetom da njihovi identiteti ostanu anonimni. Ovu informaciju, dakako, možemo uzeti onakvom kakva se ona predstavlja ili s određenom rezervom.

Činjenica jest da se zadnjih dana u američkim medijima često spominje "znatniji" ruski vojni angažman u Siriji i da se isti prikazuje kao krajnje destabilizirajući faktor. S druge strane ruska strana poriče pojedine medijske informacije te ističu kako se na terenu nalaze samo "vojni savjetnici" koji pomažu pri dostavi oružja sirijskoj vojsci.

Naime, dostava oružja sirijskoj vojsci nije nešto što Rusija taji. Naravno, to nije nešto ni o čemu baš pretjerano otvoreno govori, ali ne poriče. Štoviše, ovog tjedna rusko ministarstvo vanjskih poslova još jednom je potvrdilo kako rusko oružje stiže redovno u Siriju s "ciljem borbe protiv terorizma".

No, vratimo se na glavnu vijest, onu koja se već sada prikazuje kao jednom od najvažnijih od početka rata u Siriji. Je li ruska vojska zaista počela pravne vojne operacije na strani sirijske vojske? Je li ruska vojska danas postala akter asistencije ekvivalentan Hezbollahu? To su sve pitanja koja će, bez obzira na ekskluzivni izvještaj Reutersa koji je jutros objavljen, u narednim danima ostati u "sivoj zoni".

Ipak, kako nas novija ruska vojna povijest uči, upravo je ta siva zona prostor u kojem Rusija poprilično djeluje. Dakako, govorimo o tzv. "malim zelenima" koji su se pojavili na Krimu neposredno nakon rušenja ukrajinskih vlasti u Kijevu. Maskirani vojnici, u uniformama bez službenih oznaka, tada su krenuli u kompleksnu i dobro pripremljenu operaciju preuzimanja kontrole nad krimskim poluotokom, za Rusiju strateški vrlo važnim mjestom što zbog vojnih instalacija, što zbog demografskih elemenata (većina stanovnika Krima govori ruski, odnosno identificiraju se kao Rusi).

Danima službena Moskva nije htjela potvrditi da su to zapravo ruski vojnici bez formalnih oznaka. Tek kada je uspostavljena puna kontrola nad Krimom, kada je zapravo sve već bilo spremno za održavanje referenduma na kojem će stanovništvo Krima odabrati odcjepljenje od Ukrajine i pripajanje Ruskoj Federaciji, tek tada je Moskva, uz dozu određenog ponosa zbog dobro obavljene operacije, potvrdila "da, to su bili naši".

Događa li se sada ponovno scenarij s "malim zelenima" i u Siriji? Pretpostavimo, na trenutak, da Rusija zaista već ima svoje snage u Siriji, ako se vodi istom taktikom kao i ranije, jasno je da neće odmah to potvrđivati.

No, kako procijeniti jesu li informacije točne? Možemo samo nagađati, no valja istaknuti kako se sada broj izvora koji spominju rusku vojnu aktivnost u Siriji povećava, što je svakako indikator. Možda neki izvori preuveličavaju ruski angažman, možda ga neki umanjuju, ali on očito u jednoj mjeri postoji. Primjerice, jedan od libanonskih izvora u razgovoru za Reuters rekao je kako je broj Rusa u operaciji za sada još uvijek malen.

Dakako, magnituda operacije je ovdje najvažnija stvar. Velika je razlika između asistiranja u dostavi oružja, zbog čega su navodni ruski stručnjaci na terenu (službena potvrda Moskve), i sudjelovanje u vojnim operacijama (o čemu već nekoliko dana govore razni anonimni izvori).

U isto vrijeme oglasili su se i pojedini američki dužnosnici, također neimenovani, koji ističu kako je Rusija poslala dva broda prema Siriji. Isti navode kako je "ova namjera ruske vojske u Siriji nejasna". Neki smatraju kako se radi na pripremi zračne piste u blizini luke Latakija te se pritom ne isključuje mogućnost ruskog sudjelovanja u zračnim misijama.

Uskoro je uslijedio i telefonski razgovor između američkog državnog tajnika Johna Kerrya i ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova - njihov već drugi razgovor u zadnja 4 dana. Kerry je izrazio "zabrinutost" ističući kako bi ruske vojne aktivnosti u Siriji mogle "dovesti do dodatnog nasilja" dok Bijela kuća ističe kako "pomno prate razvoj situacije".

Nemojmo pritom zaboraviti kako SAD već godinu dana sudjeluje u vojnim operacijama u Siriji izvodeći zračne napade protiv ISIL-a. Iz te perspektive Rusija ima daleko veći legitimitet sudjelovati u Siriji protiv ISIL-a jer za razliku od SAD-a imala bi u tom slučaju i službenu podršku sirijskih vlasti, što SAD nema.

Štogod SAD, ili bilo tko drugi, mislio o sirijskim vlastima, one jesu još uvijek jedina legitimna vlast u zemlji - njihova zastava se vijori pred UN-om i njihov čovjek, ambasador Bashar Jaafari, predstavlja zemlju pred međunarodnom zajednicom u sjedištu UN-a u New Yorku.

Stavovi Rusije i SAD-a po pitanju Sirije se ponegdje donekle preklapaju, a ponegdje drastično razdvajaju. Obje zemlje tvrde kako smatraju ISIL velikom prijetnjom koju treba neutralizirati i obje se slažu da je političko rješenje sukoba u Siriji najbolji prvi korak. No, SAD želi odlazak Assada, Rusija kaže da ne uvjetuje njegov ostanak, ali da sirijski narod mora izabrati, drugim riječima Rusija ipak preferira njegov ostanak.

Nadalje, SAD smatra da ima svojeg aktera na terenu, u samom ratu, tzv. "umjerene pobunjenike", a to su, iz perspektive SAD-a, gotovo svi oni koji se ne nazivaju ISIL ili Al-Nusra Front (ovi drugi već naginju prema "sivoj zoni"). No, među umjerenima je malo toga umjereno - isti možda imaju drugačije teritorijalne, ekonomske i političke ambicije, ali ideološki su često vrlo slični spomenutim terorističkim organizacijama.

Pobunjenici su, dakako, velikom većinom suniti, a SAD je veliki saveznik velikih sunitskih sila regije (Turska, Saudijska Arabija, Katar...). Sirijske vlasti pak svu oružanu opoziciju smatraju teroristima po sličnom ključu kao što i Porošenko sve pobunjenike na istoku Ukrajine smatra teroristima, dakle tu nema ničeg čudnog i SAD se čudi bez veze, jedina razlika je u tome da kompletna sirijska opozicija zaista naginje teroristima jer dolaze iz iste religijske fundamentalističke osnove.

Ako bi Rusija ušla kao novi vojni akter u sirijski rat, tko bi joj bio meta? Samo ISIL ili i pro-Zapadni pobunjenici? U svrhu što manjeg rasplamsavanja ovog rata, idealno bi bilo da joj meta bude samo ISIL jer ako Rusija pokuša ući u rat kao pojačanje sirijskoj vojsci, onda će to učiniti i druga strana, a to nas pak dovodi do situacije gdje ne bi bilo teško kroz neko naredno vrijeme zamisliti američke i ruske vojnike kako se sukobljavaju na sirijskom tlu - ne treba posebno ni naglašavati kako bi to bilo vrlo loše po stabilnost planete.

No, Rusija u nekom većem kapacitetu ni ne mora kretati u sukob s pobunjenicima, dovoljno je da budu prisutni na terenu pa da ovima samim time blokiraju put naprijed, a kada govorimo o putu naprijed, on se pobunjenicima u zadnje vrijeme itekako otvara. Naime, sirijska vojska je ovog tjedna izgubila i posljednju vojnu bazu na prostoru važne sjeverozapadne provincije Idlib koja graniči s Turskom.

Hoće li Rusija tek tako pustiti da ovi militanti dospiju do Latakije ili do njihove jedne vojne baze na Bliskom istoku, Tartusa? Neće. Stoga, ukoliko su se Rusi sada počeli pojavljivati onda to znači da su došli napraviti preokret ili spriječiti kolaps. Sjetimo se još jednom rata u Ukrajini - izgledalo je kao da bi pobuna na istoku mogla pokleknuti kada su pali gradovi Slaviansk i Kramatorsk, no onda, odjednom, pobunjenici postaju znatno jači i, odjednom, barataju s vrlo snažnim oružjima. Kako? Sve je više manje jasno, Rusija je spriječila kolaps dajući im potporu preko granice, a vjerojatno je i određen broj njihovih ljudi - ponovno bez službenih oznaka na uniformi - ušao u Ukrajinu.

Slična operaciju sada se može ponoviti i u Siriji, ali to će, ako krene, još dodatno zaoštriti odnose između Rusije i Zapada što je, kada se malo bolje pogleda, prava šteta, jer upravo je zajednička borba protiv ISIL-a mogla smanjiti tenzije.

No, što će biti s odnosima, tek ćemo vidjeti. Naime, neke znakovite stvari, odnosno izjave, stižu ovih dana - baš otkako se pročulo da bi Rusija mogla ući vojno u Siriju. Nekoliko europskih dužnosnika, uključujući i visoke predstavnike, javno je izrazilo potporu "ruskom" viđenju situacije u Siriji, odnosno stavu da bi se sirijske vlasti i vojsku trebalo gledati kao partnera u ovom ratu, kao aktera koji može doprinijeti borbi protiv ISIL-a jer nitko nema toliko iskustva u ratovanju protiv ovih terorista kao sirijska vojska.

Ipak, ne i svi - njemački MVP danas je upozorio Rusiju da ne pokreću "vojnu intervenciju u Siriji". Francuska također ističe kako bi veći ruski angažman "otežao postizanje političkog rješenja". No, sve veći broj europskih zemalja počinje okretati leđa američkoj isključivosti koja nalaže da nipošto, nikako, nikada, ne smije biti završen sirijski rat dok Assad postoji na vlasti.

Sada kada stotine tisuća izbjeglica ulaze u Europu, možda i Europa počne malo drugačije razmišljati. Dakako, ako je trebalo čekati da dođe do toga kako bi se desile sitne političke preinake, onda je to uistinu ekstremno tragično. No, baš te sitne političke preinake, koje da su donijete prije 2,3 godine su mogle spasiti stotine tisuća života, sada se donose pa je tako jučer britanski ministar vanjskih poslova, Philip Hammond, izjavio kako bi Britanija mogla prihvatiti sirijskog predsjednika Bashara al-Assada da ostane na vlasti za vrijeme tranzicijskoj perioda, ukoliko bi to riješilo sukob u Siriji.

Zar je na to trebalo čekati tri duge krvave godine? Jer isti prijedlog je dat za vrijeme sastanka u Ženevi u ljeto 2012. Tada je tadašnja američka državna tajnica Hillary Clinton strogo odbacivala takvu ideju, ali to je od početka bila jedina prava ideja za zaustavljanje rata. Nadalje, da je taj potez donijet tada, ISIL-a danas možda ne bi niti bilo jer ne bi postojali uvjeti za njegov nastanak.

I dok Europa polako dolazi k sebi, SAD nastoji fizički spriječiti rusko jačanje prisutnosti pa redom traže od europskih zemalja da se zatvori zračni prostor za ruske zrakoplove koji lete prema Siriji. Dakako, to neće biti veliki problem za Rusiju jer uvijek mogu računati na iranski zračni prostor.

Konkretni vojni ulazak Rusije u Siriju, ako se desi ili ako se već dešava, potez je koji Rusija sigurno nije donijela olako, naročito ne u ovom trenutku kada joj geopolitika već zadaje ozbiljne izazove. S druge strane, ovo je Sirija - epicentar velike geopolitičke borbe i koliko god najutjecajniji akteri govorili o rješavanju krize, istima je i dalje na pameti prije svega geopolitička pobjeda.

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Zelim svu srecu Ruskoj Federaciji u tom haosu. Nadam se da znaju sta rade. USA vuce sve konce vec godinama u tom regionu. Nadam se da secanje na Avganistan jos uvek nije izbledeo. Ukrajinska kriza jos nije gotova a Putin se baca u nove probleme. I u slucaju da desi, da problem sa drekavcima bude resen za pola sata. Rusija ce biti optuzena za ako nista drugo za gazenje ljuckih prava tih istih drekavaca.
Rusija nema sansu. Trosenje para i resursa u nesto sto je osudeno na propast. Sto se Kineza tice njima manje veujem nego ikome na ovoj planeti. Ljigavi, karatko receno

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

"Кинези ће стићи у наредним седмицама", рекао је један сиријски војни званичник за веб сајт Ел Масдар eл Араби из Либана, пренео је АП.

RTS

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Na severu Latakije SAA ubila preko 30 inostrani šehida.
Almasdar news

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Egypt’s Sisi warns neighbors are ‘sliding into failure’ amid ‘ferocious war’ with ISIL
[Link mogu videti samo ulogovani korisnici]
Citat:In the interview, Sisi said Syria should not be divided when hostilities end and warned that the collapse of Bashar Assad’s regime could result in all of its weaponry ending up in the hands “of the terrorists” and would “pose a serious threat to the rest of the region, and this is what we fear.”
Sisi also expressed hope that the Palestinian issue would be resolved and in expanding Egypt’s peace deal with Israel to include more Arab countries.
Egipt je protiv ISIL-a.