offline
- zoran-ruma
- Ugledni građanin
- Pridružio: 29 Sep 2006
- Poruke: 421
|
http://www.advance.hr/vijesti/sirija-kao-potencija.....icki-cilj/
+ TekstSve što će se u narednom periodu u Siriji desiti izgledati će iznenadno, ali upravo to je jedino što nije. Ključni igrač u tom procesu postaje Rusija koja je do sada, unatoč popriličnoj potpori sirijskim vlastima, tek sada prebacila u "višu brzinu". Ono što je pritom vrlo važno za istaknuti je činjenica kako Rusija do sada čak ni politički, odnosno javnim izjavama, nije nastupala odveć čvrsto, moglo bi se reći i da su se po tom pitanju zadnjih 4,5 godina postavili poprilično neutralno.
To sada više nije slučaj, Rusija sada - štoviše, sam ruski predsjednik - javno ističe kako će sirijski predsjednik Bashar al-Assad morati ostati na vlasti ukoliko se svijet ozbiljno želi obračunati s terorizmom. To, dakle, više nije onaj stav koji je Americi poručivao otprilike ovo: "Mi ćemo podupirati sirijske vlasti, a vi probajte srušiti Assada ako uspijete". Sada je stav drugačiji, sada se Americi poručuje da više ne smije ni probavati.
Naravno, nije Rusija baš toliko moćna sila da bi mogla Americi naređivati, toga su i u Moskvi svjesni, ali sada su zaključili kako su se napokon neke stvari posložile i da mogu pokušati s tvrđim stavom. Što se posložilo? Nekoliko stvari - mnogi u SAD-u počeli su se ozbiljno bojati napretka ISIL-a. Druga stvar je nervoza Europe zbog izbjegličke krize.
Zašto se SAD boji napretka ISIL-a? Ne boji ga se nužno zbog opasnosti od napada na teritoriju SAD-a (takav napad, uz toliku količinu američkog nadzora, teško da bi se mogao lako desiti), već i zbog promjene snage na prostoru Bliskog istoka. ISIL nekome odgovara, netko ISIL-om ipak upravlja iz sjene, a to nije SAD već očito jedan (ili više) njihovih partnera s prostora te regije.
Važno je istaknuti kako je ovdje svako konkurencija svakome. To što su SAD i Saudijska Arabija saveznici ne znači da obje zemlje žele ostvariti svoje, možemo ih slobodno nazvati "sebične", interese, naročito na prostoru Sirije koja je sada, u petoj godini rata, postala zrelom za "grabež".
Nije puno drugačija ni situacija između Rusije i Irana koji javno ističu kako imaju identične stavove po pitanju Sirije - ipak, svrha izgradnje ruske zračne vojne baze južno od Latakije nije samo aktualna demonstracija snage već i čuvanje ruskog utjecaja koji je ovdje prisutan još od sovjetskih dana i sirijskog predsjednika Hafeza al-Assada.
Ako stvari pođu po zlu i ako se Sirija u konačnici dezintegrira vjerojatno će na Mediteranskoj obali niknuti nekakva "Alawitska država", a Rusija preferira da ona bude u toj tvorevini glavni akter, a ne Iran koji smatra da ima veće pravo na to.
Dakako, Rusiji i Iranu sada je daleko važnije održati Siriju na okupu, održati Assada i eliminirati ISIL. No, kada bi došao "dan podjele", odnosi između Moskve i Teherana postali bi brzo napeti, u to nema sumnje. Utjecaj SAD-a tu bi svakako bio važan.
Spomenimo pritom kako je SAD, odmah nakon pobjede Islamske Revolucije u Iranu 1979., želio što bržu "normalizaciju odnosa" s Iranom. Bili su svjesni koliko će im nedostajati ovako moćan saveznik na prostoru Bliskog istoka, a i željeli su pod svaku cijenu imati pristup iranskoj nafti. No, SAD je tada naučio kako s pokretima koji imaju toliko snažnu ideološku platformu, nema pregovaranja.
Iranska religijska teokracija, kao i kubanska socijalistička vlast, bila je ideološki otporna na sve američke "mrkve i batine". Tek danas, desetljećima nakon, SAD je uspio u želji da se odnosi normaliziraju te bi stoga aktualni američki predsjednik Barack Obama mogao ostati zapamćen i kao državnik koji je itekako pridonio jačanju američke sile u svijetu, mada ga se danas u SAD-u kritizira da nije "učinio dovoljno".
Sirijska kriza može biti riješena jedino ako svi akteri, ili barem njih većina, namire svoje interese. Naravno, neće biti moguće zadovoljiti svih i netko će na kraju ipak morati izgubiti. Sada, kada se ulozi podižu, svi će se boriti da ne dođe do toga da baš oni ostanu po strani.
Ishodom rata u Siriji najmanje jedna velika sila će propasti, prestati će biti velikom silom, dok će se druge nahraniti i postati još i snažnije. Ako na vlasti ostane Assad, to bi bila velika pobjeda za Rusiju i Iran, ali to je opet scenarij u kojem SAD ispada gubitnik - drugim riječima, taj scenarij, zbog te činjenice, neće se desiti.
SAD nikada neće pristati na to da ispadne gubitnik u geopolitičkoj partiji brutalnog šaha, nikada. Prije će ući vojskom, desecima tisuća trupa, u Siriju prije nego će reći da Moskva i Teheran imaju bolje stratege od njih. To je nešto što treba svima biti posve jasno, sve drugo je nerealno.
Dakle, realniji ishod bi bio ostanak Assada, ali uz klauzulu (možda tajnu) da će ipak vlast morati predati uskoro, ili na izborima ili ranije, nije bitno, bitno je jedino da istaknuti američki dužnosnici - koji god bili tada na vlasti - mogu poručiti: "Sirijski narode i narode svijeta, mi, SAD, riješili smo vas okrutnog diktatora".
Samo uz tu klauzulu će SAD pristati na pregovore i udruživanje snaga protiv ISIL-a. No, dobro, Rusija i Iran će to prihvatiti kao razumljivu opciju. Tu nema, dakako, sentimentalnih čimbenika. Ipak, da ne bi ta neka post-Assad struktura postala anti-ruska do mjere koliko je u Ukrajini postala post-Janukovič struktura, Rusija će ipak na vrijeme izgraditi i svoju bazu i pojačati vojnu prisutnost u zemlji.
Popularna izreka kod mnogih postala je da "sirijski narod mora birati", ali je lažna - nikoga zapravo nije briga za sirijski narod, on je krajnji tragičar bez ikakve šanse da se izvuče od okrutne sudbine i neće ništa birati, za njega će biti odabrano.
No, ako bi ipak došlo do zajedničke anti-ISIL borbe, velike koalicije u kojoj bi sudjelovali i SAD i Rusija i Iran, to bi, barem, smanjilo malo tenzije koje osjećajmo na relaciji Zapad-Istok. Dakako, da bi se desio baš pravi mir, u toj koaliciji morale bi sudjelovati i zemlje poput Turske, Katara i Saudijske Arabije. Hoće li? Teško, jako teško. One mogu simbolički izvesti dva tri napada iznad Sirije, ali je jako teško vidjeti da se oni angažiraju u procesu za koji smatraju, vjerojatno točno, da će ih lišiti svih bodova na kraju ove geopolitičke igre u Siriji.
Budimo iskreni - da ne postoji ISIL, Saudijska Arabija, Katar i Turska već bi bili gubitnici u ovom ratu. Jedino SAD od anti-sirijske koalicije može izvući koliko-toliko neutralni ishod ili čak i pobjedu. Ne može ni Europa koja ni sama ne zna što će sa svim tim izbjeglicama koje dolaze u tisućama.
Što se tiče odnosa između Rusije i SAD-a dobra je stvar u tome da će SAD sada zapravo trebati rusku pomoć u eliminaciji ISIL-a. Pobjeda ISIL-a u Siriji ne može biti pobjeda SAD-a, znaju da s njima neće moći surađivati, nisu ni s Iranom nakon pobjede daleko umjerenijih Islamista, kako će onda s Islamistima koji žele srednjovjekovnu državu?
SAD želi ukloniti ISIL čim nađe načina kako će ukloniti Assada. Ako treba, nakratko će se udružiti s Rusijom, kao i u "dobra stara vremena" kada su se udružili s Rusijom, odnosno SSSR-om, protiv nacizma, da bi odmah nakon pobjede postali ljuti rivali.
Rusija pak sada više ne igra samo geopolitiku, sada je na red došla i nacionalna sigurnost. Od Aleppa do Groznog ima oko tisuću kilometara vožnje, to je otprilike koliko ima i od Zagreba do Berlina. Rusija je već jednom vodila rat protiv Islamista na svom teritoriju, Čečeniji, i znaju jako dobro što za njih to može značiti.
SAD, dakako, takvih problema nema, nitko neće iz Aleppa ući u SAD, ali u Rusiju bi itekako mogli.
Putin radi na tome, intenzivno razgovara sa svima (Izrael, Turska, Katar, Saudijska Arabija...) i sada nastoji stvoriti koaliciju kojom ne bi branio samo Siriju, sada će morati braniti i Rusiju. Sastati će se i s Obamom i njemu predložiti isto: ujedinjavanje snaga protiv ISIL-a i ostavljanje pitanja Assada "za kasnije".
Hoće li SAD pristati? Mogli bi. Tada bi mnogi u SAD-u, oni kratkovidniji, mogli napasti predsjednika Obamu da ide u savez s "jednim diktatorom (Putinom) kako bi obranio drugog diktatora (Assada)". No, to možda uopće ne bi značilo da je Obama slabić, kako ga vole nazivati njegovi protivnici u SAD-u, već bi to mogla biti jedna vrlo lukava strategija (kada je u interesu napredak američkih interesa).
Naime, nudeći ruku savezništva protiv ISIL-a SAD bi mogli namamiti Rusiju u Siriju do te mjere da Sirija za Rusiju postane novi Afganistan, a znamo jako dobro što je Afganistan značio za Rusiju, odnosno SSSR.
Da bi se što bolje razumjeli događaji koji će uslijediti treba se zapitati ovo - koji "režim" zapravo SAD želi pod svaku cijenu srušiti? Onaj u Damasku? Onaj u Teheranu? Onaj u Havani? Ne, jer niti jedan od navedenih nije ozbiljna prijetnja opstanku američkog statusa jedine svjetske sile - jedini režim kojeg SAD stvarno želi rušiti je onaj koji je na vlasti u Moskvi.
Ideja da će se negdje za stolom sastati neki "odgovorni i odrasli" ljudi koji će zaključiti da je sada već zaista dosta ljudi ubijeno u Siriji, da tako dalje više ne može, je krajnje naivna.
Sirija postaje kotao u kojem se kuha jedan cijeli novi svjetski odnos snaga jer nakon ove krize - koja polako, ali sigurno ulazi u svoju završnicu - ništa po pitanju geopolitičke moći više neće biti isto.
|
