offline
- Gospodin-BP
- Zaslužni građanin
- Pridružio: 24 Jan 2012
- Poruke: 640
- Gde živiš: Sever
|
Evo od Advance.hr jedna analiza kako bi izgledala americka invazija na Siriju ako bi do nje doslo:
Citat:Analiza: američki plan invazije na Siriju s 20,000 vojnika iz pravca Jordana
Hoće li u jeku novih pobjeda sirijske vojske SAD ipak vojno intervenirati u Siriju, ostaje pitanje - no potvrđeno je kako takav scenarij na papiru već postoji. Prema opširnom izvještaju lista LA Times, američki Pentagon šalje 200 vojnika u Jordan koji će tamo "pripremati teren" za potencijalni napad s ukupno 20,000 vojnika na Siriju - ako se predsjednik Obama odluči na takav potez.
Dva "povoda" za opravdanje agresije na Siriju
Do sada je već složen "povod" za takav napad, štoviše, postoje čak dva. Naravno, kada govorimo o "povodu" zapravo govorimo o opravdanju za javnost, u esenciji ovo bi bila čista vojna agresija protiv jedne suverene države koja nije nikoga napala niti ikome prijeti napadom. Dakle, prvi povod je "osiguranje arsenala kemijskog oružja" i on se spominje već mjesecima. Nije tajna kako Sirija posjeduje znatne količine kemijskog i biološkog oružja, no u nekoliko navrata sirijski dužnosnici su istaknuli kako se to oružje sigurno neće koristiti u kontekstu aktualnog konflikta. Drugim riječima, ostavljena je mogućnost da bi se njime moglo udariti na stranu vojsku koja pokuša ući u Siriju.
Očekivano, ove izjave su uzete za formiranje propagande. Naime, anti-sirijski mediji ističu kako sirijske vlasti često pobunjenike nazivaju "stranim plaćenicima" te se zbog toga "strahuje" da bi kemijsko oružje ipak moglo biti iskorišteno u sklopu sukoba unutar Sirije. To je teško za povjerovati jer sirijska vojska ima niz drugih opcija kojima može dovesti do poraza pobunjenika, a kada je riječ o "stranim plaćenicima" to zaista nisu klevete, već dokazane činjenice.
Jasno, Damask vodi svoju ratnu kampanju i sve pobunjeničke elemente naziva "stranim plaćenicima" što svakako nije slučaj, no znatan dio boraca u Siriji zaista je stigao iz stranih zemalja. O kolikom se točno postotku radi, teško je reći, jer brojke variraju od izvora do izvora. Nema sumnje kako je u borbi protiv sirijske vojske uključen i znatan broj domaćih militanata koji su, dobrim dijelom, pod utjecajem radikalnih ideologija koje stižu većinom iz drugih zemalja, primjerice Saudijske Arabije.
Kronologija medijske konstrukcije
U svrhu okretanja konflikta u svoju korist, Zapadni mediji iskonstruirali su slijedeću situaciju - ističe se kako u sirijskom sukobu zapravo sada ratuju 3 skupine: vojska, "umjereni" pobunjenici i radikalni ekstremisti. Ovo je znatan zaokret od prvotno propagirane slike u kojoj se isticalo kako se radi o sektaškom sukobu gdje "potlačene" sekte vode bitku protiv dominantnih Alawita. Ova prva verzija je bila obična - i pogrešna - simplifikacija konflikta, no pomno skrojena za uši zapadne publike koje voli slušati priče o "borbi potlačenih protiv zlog diktatora". No, ta priča više nije adekvatna jer postaje jasno da pobunjenici neće sami pobjediti u ovom ratu, stoga se krenulo s još jednom medijskom manipulacijom.
Tako se sada više ne daje bezuvjetna podrška "demokratskoj" opoziciji već se sve češće spominje jak utjecaj radikalnih skupina - što se zapravo od povezivanja al-Nusra Fronta s al-Qaedom više ni ne može ignorirati. Spomenimo u tom kontekstu kako je izuzetno neprofesionalno od zapadnih medija da tek sada, nakon toliko mjeseci, ističu činjenicu da su al-Nusra Front zapravo produžna ruka al-Qaede u Siriji, jer taj podatak bio je poznat i potvrđen već kada su počeli prvi samoubilački napadi u Aleppu, Damasku i drugdje.
Mora se priznati, uz toliku medijsku silu, anti-sirijska koalicija izuzetno vješto svaki razvoj situacije okreće u svoju korist. Kada se desi pokolj u selu, okrive vojsku, kada postane jasno da nije moguće da je vojska to učinila, okrive "Assadove paramilitarne skupine". Kada se desi bombaški napad, ističu kako "Assad bombardira sam sebe" da bi dobio potporu stanovnika. Kada postane jasno da su terorističke skupine u Siriji, ističu kako su one opasnost jer bi se mogle domoći kemijskog oružja. Mediji u SAD-u vole se izrugivati iz poznatog radio voditelja Alexa Jonesa koji u gotovo svemu vidi "teoriju zavjere", no ako sagledamo stvari s distance uvidjeti ćemo kako se oni ponašaju upravo kao i on.
Ukratko, to je glavna agenda danas na stolu - u Siriji postoje "zli teroristi" koji će se domoći opasnog oružja - te odmah isto uperiti protiv Izraela - ukoliko ih mi ne spriječimo. Drugim riječima, imaju skovano "opravdanje" za napad i mogu ga pokrenuti kada god procjene da je došlo vrijeme. No, ovaj povod ima i jednu negativnu stranu po njih - naime, mnogi, pa i oni koji ne prate međunarodnu politiku, do sada su već načuli kako je George W. Bush napao Irak zbog nepostojećeg oružja. Ukoliko bi SAD krenuo u još jedan rat "u lovu na oružje za masovno uništenje", reakcije javnosti mogle bi biti poprilično negativne. S druge strane, možda i ne bi - svijet se poprilično promjenio u zadnjih 10 godina otkako se desila agresija na Irak. Danas su mediji daleko "kompaktniji" u prezentaciji svoje propagande i ostavlja se daleko manji prostor kritičkom razmišljanju.
Širenje sukoba na Jordan
Sve u svemu, kemijsko oružje je prvi povod, drugi povod je "strah" od širenje konflikta na susjedne države, konkretno na Jordan. Zašto baš Jordan, a ne primjerice Tursku? Stvar je proprilično zanimljiva - naime, za razliku od Turske, u Jordanu već neko vrijeme - od početka 2011. zapravo - vriju tenzije između vlasti kralja Abdullaha II koji vodi pro-američku, ali sekularnu, politiku, i sve radikalnijih Islamista koji događanja u Tunisu, Egiptu, Libiji i Siriji vide kao nešto jako pozitivno i povijesni trenutak kada bi mogli svrgnuti monarhiju i dovesti sebe na vlast. Drugim riječima - nije sirijska vojska ta koja predstavlja prijetnju za Jordan, već upravo oni elementi koje jordanska Vlada naivno podupire u kontekstu sirijskog konflikta.
Da li se Abdullah II nalazi u situaciji kada ni ne može drugačiji postupiti nego se podrediti interesima SAD-a u regiji? Svakako - on je u ovom trenutku primarno okupiran idejom kako očuvati vlastitu poziciju, no mogao bi lako završiti kao i brojni drugi pro-američki vladari ukoliko Washington dođe na ideju da više nije potreban.
Osvrnimo se na konkretne informacije glede američke vojne prisutnosti u Jordanu. 200 vojnika iz Prve Oklopne Divizije dolazi s ciljem pripremanja terena za invaziju i vjerojatno poboljšanja aktualne logistike za pobunjenike unutar Sirije - pojedini zapadni mediji ističu kako će "pomagati u dostavljanju humanitarnih naminirnica" što je jedna od većih besmislica ikad objavljena u bilo kojoj štampi.
Plan invazije
Potencijalni dolazak 20,000 američkih vojnika - ili i više - zahtjevaju inicijalnu pripremu na terenu, to je njihov glavni zadatak. Promotrimo na trenutak terensku kartu:
Na karti možemo primjetiti kako je Damask odlično zaštićen brdima prema sjeveru i zapadu, no ravna dolina koja vodi prema Jordanu izuzetno je opasna i vjerojatno bi upravo ona bila korištena u slučaju američkog napada. Uz samu granicu s Jordanom nalazi se grad Daraa koji je trenutačno, barem djelomično, pod okupacijom pobunjenika i to su jako loše vijesti za sirijsku vojsku. Od apsolutne je važnosti da Daraa padne jer u protivnom je ruta od Jordana prema Damasku izuzetno kratka.
Najnovije informacije govore kako sirijska vojska ovih dana vodi žestoke sukobe upravo na ovom prostoru. Za vrijeme jučerašnjeg sukoba vojska je nanijela veće gubitke pobunjenicima u naselju Basra Al-Sham u blizini grada Daraa.
Aktualni dolazak američkih vojnika u Jordan najveća je eskalacija do sada. Pentagon je do sada postavio baterije raketnih sustava Patriot u Tursku i nekoliko desetaka američkih vojnika nalazilo se u Jordanu od ranije, no ovo je prvi puta da se eksplicitno šalju trupe s vojnim angažmanom kao mogućim idućim korakom. Slanje trupa je ove srijede potvrdio američki ministar obrane Chuck Hagel pred Uredom za oružane snage pri Američkom Senatu. Pritom je istaknuo kako je predsjednik Obama "duboko zabrinut zbog situacije u Siriji".
Stav američkog vojnog vrha i uloga jordanskog kralja
Američki dužnosnici ističu kako političko rješenje u Siriji nije na vidiku, zato jer njihovo "političko rješenje" ima samo jedan uvjet - Bashar al-Assad mora otići. SAD inzistira na ovakvom scenariju i ići će do kraja jer moraju svoju dominantnost pokazati sve snažnijoj Rusiji i Kini. Kada je 2011. brutalno ubijen libijski vođa Pukovnik Muammar Gaddafi, tadašnja državna tajnica Hillary Clitnon rekla je "došli smo, vidjeli, umro je". To nije bila samo manifestacija njenog militarističkog stava, to je filozofija kompletne američke administracije i po tom pitanju nema nikakve razlike između Demokrata i Republikanaca.
"Vojna intervencija je uvijek opcija, ali ta opcija bi trebala biti zadnja. Veće slanje vojske moglo bi SAD odvesti u dugotrajan, velik i neizvjestan vojni sukob", rekao je američki ministar obrane Hagel ove srijede. Zanimljivo je kako bi možda i jedini otpor protiv sukoba sa Sirijom mogao doći iz redova američke vojske koja, za razliku od politike i ratnih profitera, nema ambicije voditi konflikte diljem svijeta. Sjetimo se samo kandidature Rona Paula koji je zagovarao potpuni zaokret u američkoj vanjskoj politici i prestanak sukoba u stranim zemljama - podržali su ga svi redovi američke vojske, od mornarice do zrakoplovstva.
Značajno je da je jordanski kralj prihvatio dolazak američke vojske, makar se trenutačno radi o relativno malom broju, no jasno je kako ovih 200 vojnika služe kao mogući uvod u znatno veću operaciju i prisutnost američke vojske u Jordanu. Naime, unatoč činjenici da je Jordan jedan od najvećih saveznika SAD-a u regiji, u Jordanu nema američkih vojnih baza i Jordan nikada nije dopustio veću američku vojnu prisutnost na svom teritoriju. Razlog je jasan - vlasti se boje reakcije domaće javnosti. Nemojmo zaboraviti da politika pojedinih država, naročito na Bliskom istoku, nema previše veze sa stavovima naroda.
Čak i 2003. kada je SAD pokrenuo agresiju na Irak - koju je Jordan podržao - prisutnost američkih specijalnih snaga koje su iz Jordana ušle u Irak bila je strogo čuvana tajna. No, situacija je sada drugačija, američki dužnosnici već ističu kako bi Jordan vjerojatno prihvatio i veću američku prisutnost koja bi imala za cilj napasti Siriju.
Spomenimo i to kako će američki ministar obrane idućeg tjedna posjetiti Bliski istok - sastati će se s dužnosnicima u Izraelu, Jordanu, Egiptu, Saudijskoj Arabiji i Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Već sada je poznato kako će Sirija biti glavna tema. Neki će reći kako je ovo možda konačno ispitivanje spremnosti regije na američku vojnu invaziju na Siriju.
Američki dužnosnici ističu kako bi broj vojnika mogao biti i veći od 20,000. Čak se ističe da kada bi došlo do "kolapsa Assadovog režima" kako bi američki vojnici ušli u Siriju s ciljem "uspostavljanja reda". Izgleda kako SAD, u svakom scenariju, ima ambicije ući u Siriju te kako je taj plan već zacrtan.
Dvije stvari su jasne - pobunjenici ne mogu srušiti vlast u Damasku, no sirijska vojska ne može se suprostaviti američkoj vojsci. Iz perspektive SAD-a "najelegenatnije" rješenje bilo bi kada bi pobunjenici zaista sami odradili posao rušenja Assada, no izgleda - baš kao što je bio i slučaj u Libiji - da se to ipak neće dogoditi.
Oprezni general Martin Dempsey
General Martin Dempsey, načelnik glavnog stožera
Aktualnu situaciju komentirao je i američki general Martin Dempsey, načelnik glavnog stožera, koji je istaknuo kako sumnja da bi američke vojne snage mogle zauzeti sve lokacije sirijskog kemijskog oružja zato jer je sirijska vojska do sada već znatan dio arsenala prebacila na druga mjesta kako isto ne bi palo u ruke pobunjenika. "Broj lokacija je jako velik", komentirao je Dempsey. Ako čitamo malo "ispod površine", još jednom možemo uvidjeti kako je upravo američka vojska jedina snaga koja donekle pruža otpor prema planu invazije na Siriju. To je još vidljivije i u ovom komentaru Martina Dempseya: "Ne vidim kako bi uvođenje vojnih snaga dovelo do ishoda koji tražimo. Mislim da se ova tema mora otvoriti, po tom pitanju sam izravan, no uvođenje vojnih snaga u ovom trenutku moglo bi potencijalno situaciju učiniti još i gorom".
Nadalje, Dempsey također ističe kako je skeptičan po pitanju naoružavanja pobunjenika. "Danas sam više zabrinut nego ranije jer su islamistički borci preuzeli vodstvo", rekao je. Oružje koje se dostavlja u Siriju danas vjerojatno završi direktno u rukama radikalnih Islamista jer su oni, kako i sam Dempsey, ističe, preuzeli vodstvo.
Bez iluzija da bi se Dempsey oglušio na zapovjed iz Washingtona, ipak se mora reći kako je ovo izuzetno razborit stav američkog načelnika glavnog stožera i on zapravo opisuje kolektivno stajalište američke vojske po pitanju pokretanja vojne invazije na Siriju. Vojska u SAD-u je i dalje inferiorna politici, no pitanje je što bi se desilo kada bi Obama pozvao na veći vojni konflikt protiv Sirije, naročito ako bi bilo izvjesno da bi se taj konflikt proširio i na širu regiju.
Sirijska vojska u borbi s vremenom
Ako SAD zaista misli pokrenuti napad na Siriju, onda će to morati napraviti već ovog ljeta jer unatoč oružju koje je masovnije počelo stizati pobunjenicima, postaje jasno kako oni u ovom sukobu ne mogu odnijeti pobjedu i samo je pitanja dana kada bi u nekoj većoj ofenzivi sirijske vojske mogli izgubiti uporišta na sjeveru zemlje.
U slučaju američke agresije na Siriju teško je predvijeti posljedice. Rusija i Kina spremne su blokirati svaku UN rezoluciju koja bi se mogla iskoristiti kao pokretanje napada na Siriju, no to je vjerojatno i njihov doseg u ovom kontekstu. Teško je vjerovati da bi se ove sile uključile u sukob, prije svega zbog činjenice da i Moskva i Peking imaju unutarnje elemente koji zapravo ne vide nikakve koristi od Sirije te su zabrinuti kako su se već i do sada zamjerili SAD-u. Oči Damaska bi vjerojatno bile okrenute prema Teheranu, no nitko ne može sa sigurnošću reći što bi se sve dogodilo kada bi SAD zaista odlučili napasti Siriju.
Što vrijeme više prolazi ovakva mogućnost sve je izvjesnija. Jedino rješenje za Siriju, kojim bi se izbjegao ovaj pakao, je pokretanje narodnog dijaloga sa svim stranama. Da bi se to dogodilo pobunjenici moraju biti dodatno oslabljeni. Kada bi primjerice cijeli Aleppo vojska oslobodila i bio u rukama vojske, velika je vjerojatnost da bi opozicija pristala na prekid sukoba, no to se pokazalo kao izuzetno teška operacija - vojska će morati prvo prekinuti sve logističke puteve prema istoku grada. Posljednje informacije govore kako upravo to i nastoji.
|
