offline
- Gospodin-BP
- Zaslužni građanin
- Pridružio: 24 Jan 2012
- Poruke: 640
- Gde živiš: Sever
|
Citat: Washingtonske dileme po pitanju Sirije: unutarnje kontradikcije, crvene linije, naoružavanje i ekstremisti na terenu
FOTO: www.pressmedya.com
U članku Bena Hubbarda kojega je New York Times objavio 27. travnja 2013., jedna je rečenica uzrokovala brojne polemike: "Ni na jednom dijelu teritorija kojega kontroliraju pobunjenici ne postoji borbena frakcija koja bi bila se mogla zvati laičkom, a samo malobrojne skupine koje su sposobne nastaviti borbu još uvijek dijele političku viziju SAD-a".
Sirijski pobunjenici primjenjuju šerijatske zakone i ne može se govoriti o "prodemokratskoj oporbi"
To znači da su pobunjenici koji se bore protiv predsjednika Assada i vlade u Damasku mahom u redovima raznih ekstremnih islamističkih skupina, uključujući i one za koje i sam Washington priznaje da su 'opasniji od samog Assada'. Situacija na terenu koju opisuje Hubbard unijela je pravu pomutnju u State Departmentu, kao i među političarima u Kongresu. Naime, Ben Hubbard u svom članku navodi:
"U drugom po veličini gradu u Siriji, Aleppu, pobunjenici koji surađuju s Al-Qaedom (ili su njen dio) kontroliraju električnu centralu, pekare i sud koji primjenjuje šerijatske zakone. Na drugim mjestima su zauzeli naftne bušotine koje bi mogli staviti u pogon i zaraditi na prodaji sirove nafte. Pobunjenici diljem Sirije, gdje god su uspjeli uspostaviti nadzor, postavljaju sudove koje vode vjerske vođe i klerikalni odvjetnici, a oni sami su pripadnici raznih brigada koje vode islamski ekstremisti. Čak i samo Vrhovno vojno vijeće, krovna organizacija pobunjeničkih frakcija kroz koju zapad pokušava marginalizirati ekstremiste, prepuno je zapovjednika koji u Siriji žele nametnuti islamske zakone. Ni na jednom dijelu teritorija kojega kontroliraju pobunjenici ne postoji borbena frakcija koja bi se mogla zvati laičkom. Ovo je pejzaž s kojim se predsjednik Barack Obama mora suočiti nakon dokaza da su sirijski časnici u više navrata upotrijebili kemijsko oružje i prešli 'crvenu liniju' koju je on zacrtao. Nasilje koje u Siriji traje više od dvije godine radikaliziralo je naoružanu oporbu koja se bori protiv vlade predsjednika Bashara Al-Assada, a samo malobrojne skupine koje su sposobne nastaviti borbu još uvijek dijele političku viziju SAD-a".
"Nakon što je odredio crvenu liniju, Obaminu neodlučnost bi Iran i Sjeverna Koreja protumačili kao znak slabosti"
Mediji u Sjedinjenim Državama, kako bi pokušali razumjeti novonastalu situaciju, dali su se u potjeru za izjavama visokih državnih dužnosnika i samo dva dana kasnije, 29. travnja 2013.., NYT u svom 'maestralnom' uratku pojašnjava protuslovlja američke politike i anti-sirijskog bloka, kao i pat poziciju u kojoj su se našli Washington i njegovi saveznici. NYT daje naglasak na i 'neodgovorno i kontradiktorno ponašanje jastrebova iz Kongresa, među kojima se ističu Lindsey Graham i John McCain'. NYT primjećuje kako je Ben H. sve dosada reagirao oprezno, ali kako je upao u zamku 'crvene linije' čiji bi prelazak značio odlučniji stav Washingtona prema sirijskoj krizi. Ben H. ostaje pri stavu da bi nakon dokazane uporabe kemijskog oružja bilo nužno vojno intervenirati i pomoći pobunjenicima, ali bi taj postupak, budući da su islamistički ekstremisti opasniji od Assada, mogao uzrokovati katastrofu.
"Za razliku od McCaina i Grahama, koji su predsjednika Obamu optužili čak i za povlačenje trupa iz Iraka i koji su od njega zahtjevali da zauzme agresivniji stav prema Iranu, predsjednik Ameriku pokušava držati podalje od prekomorskih ratova i slijedom toga je vrlo oprezan glede vojne intervencije u Siriji. Međutim, sada kada su snage predsjednika Assada optužene za uporabu kemijskog oružja, mogao bi promijeniti mišljenje. Obama je sam sebe doveo u složenu situaciju kada je sirijskom lideru poručio kako je korištenje kemijskog oružja 'crvena linija' i 'prekretnica', jer je na taj način jasno, ali i neoprezno, dao do znanja kako će prelazak te crte neminovno uzrokovati američku reakciju. Nesposobnost da se sada reagira bi od Assada (ali i od Irana i Sjeverne Koreje) mogla biti pogrešno protumačena. Obama mora reagirati samo ako ima uvjerljivu dokumentaciju da su vladine snage koristile sarin i da se nije radilo o incidentu ili umjetnim gnojivima i drugim kemikalijama. Financial Times navodi kako su dokazi temeljeni na dva različita uzorka koji su uzeti sa žrtava napada. U građanskom ratu u Siriji, koji sada ulazi u treću godinu i u kojem je život izgubilo preko 70 000 ljudi, situacija se pogoršala. Assad je još uvijek na vlasti, a sve prisutnije su sektaške podijele među pobunjenicima. Izbjeglice u susjednim zemljama su također destabilizirajući faktor u regiji. Ono što najviše brine je to što su džihadisti povezani s Al-Qaedom postali najjača borbena skupina, kao što je prije nekoliko dana naveo Ben Hubbard, i kako su malobrojne skupine koje su u stanju nastaviti borbu, a da o budućnosti Sirije dijele viziju SAD-a. Washington nikada nije imao jednostavna rješenja za Siriju, a ni trenutna situacija nije puno bolja. Rusija i Iran, zemlje koje podržavaju Assada, zaslužuju posebnu osudu. Bez njihove podrške on ne bi izdržao toliko vremena. Međutim, Sirija je od posebne važnosti za stabilnost regije i Obama što prije mora objasniti na koji način misli iskoristiti američki utjecaj u otklanjanju prijetnje globalnog džihada u završnom dijelu sirijske utakmice".
Kontradiktorne izjave američkih dužnosnika
NYT dan nakon što je Ben Hubbard objavio svoj članak, 28. travnja 2013., citirao razne savjetnike, parlamentarne zastupnike i sve one koji zagovaraju 'čvršći pristup sirijskom pitanju' Svi redom spominju korištenje kemijskog oružja kao razlog za donošenje takve nužne odluke. Prije svega je potrebno spomenuti jastrebove iz Kongresa, Grahama i McCaina, kao i neke druge koji su svojim izjavama u Washington unijeli pravu pomutnju.
"…Prošlog su tjedna mnogi republikanci, među kojima i senatori
Lindsey Graham (South Carolina) i John McCain (Arizona), obojica članovi Povjerenstva za Oružane snage, u svojim poznatim istupima na televiziji upozorili kako bi odustajanje od vojne intervencije u Siriji išlo u prilog zemljama kao što su Iran i Sjeverna Koreja. Ako i dalje budemo imali ovakav pasivan i neodlučan pristup prema Siriji, s ovom vrstom akcije bez cilja, započet ćemo rat s Iranom, jer će Iran ovakav naš stav protumačiti kao znak slabosti i nedostatak ozbiljnog pristupa prema njihovom nuklearnom programu", izjavio je Graham u programu CBS-a 'Face The Nation'. Graham je i dodao: 'Ništa se u Siriji ne može učiniti bez rizika, a najveći rizik je jedna propala država u kojoj kemijsko oružje može pasti u ruke radikalnim islamistima koji se tamo nalaze'.
Senator Saxby Chambliss, republikanac iz Georgie, također član vojnog povjerenstva,u 'Face the Nation' je izjavio kako je prošlog tjedna razgovarao s jordanskim kraljem Abdullahom II o zoni zabrane leta (no-fly zone), dok je republikanac Mike Rogers iz Michigana, predsjednik Povjerenstva za sigurnosna pitanja Donjeg doma američkog Kongresa, izjavio kako su zastupnici zaprimili klasificirane informacije koje sugeriraju da je Assad u protekle dvije godine koristio kemijsko oružje.
'Problem je što je predsjednik zacrtao liniju i ona više ne može biti pomjerena. Ne može se uzimati u obzir niti jedna druga osim crvene linije. Na naše postupke s više pozornosti od same Sirije gledaju iran i Sjeverna Koreja', izjavio je Rogers za This Week ABC-a.
Republikanci drže kako SAD ne bi smjele poslati kopnenu vojsku u Siriju.
'Najgora stvar koju bi Sjedinjene Države mogle učiniti u ovom trenutku je slanje kopnenih trupa u Siriju. To bi okrenulo narod protiv nas', izjavio je McCain za NBC Meet the Press'.
Demokrati, među kojima senatorica Claire McCaskill iz Missouria i zastupnik Keith Ellison iz Minnesote, smatraju 'kako bi trebalo smanjiti vojnu pomoć i pričekati da se pruži podrška i pošalje humanitarna pomoć onim Sirijcima koji su napustili oružanu borbu'.
Naravno da se ovim citatima i komentarima kojima su popraćeni ne mogu predvidjeti odluke State Departmenta u bliskoj budućnosti. Prije bi se moglo govoriti o klimi koja vlada u Washingtonu i nemoći Obamine administracije koja je posljedica 'nepromišljene i ishitrene izjave o crvenoj liniji', a koja je postala svojevrsni Rubikon iza kojega nitko sa sigurnošću ne može reći što se nalazi. New York Times se ne ustručava pisati o katastrofalnoj situaciji na terenu, kao i o izjavama političara koji 'traže da se povuku konkretni potezi', koje potom bivaju komentirane riječima 'kako se u ovom trenutku u Siriji ne može učiniti ništa konkretno'.
Ni sam se 'uznemireni' Lindsay Graham nije potrudio da pobije (ili barem ublaži) argumente koji ne idu u prilog njegovoj ratno-huškačkoj retorici. Štoviše, nakon svojih eskapada i sam javno citira. Graham kaže kako se u Siriji 'odmah mora intervenirati, bilo kemijskog oružja ili ne, u protivnom bi Assad, Kim Jong Un i iranski vjerski vođe američku neodlučnost mogli protumačiti kao znak slabosti'. Potom odmah dodaje kako bi veći rizik od Assadovog ostanka na vlasti bio 'da kemijsko oružje padne u ruke islamističkih terorističkih skupina', što bi se svakako dogodilo i Amerika bi svojom aktivnom ulogom u sirijskoj krizi bila glavni krivac za takav rasplet događaja. John McCain s druge strane tvrdi 'kako bi u ovom trenutku najgora opcija bila slanje kopnenih trupa u Siriju', iako se među ekstremistima iz republikanskih redova baš o toj opciji najviše raspravljalo. Američki predsjednik Obama ni sam ne zna kako se nositi s novonastalom situacijom, jer je Washington duboko podijeljen po pitanju izravne vojne intervencije u Siriji.
Val kontradiktornih izjava je dokaz kako političari u Sjedinjenim Državama imaju prilično šizofrenu predodžbu o mogućim scenarijima za sirijsku krizu i to isključivo iz razloga što se nisu nadali da će sirijska vojska dvije godine uspješno odolijevati pobunjeničkim napadima, plaćeničkim skupinama, diplomatskim pritiscima i sankcijama pod kojima vodi borbu. Na kraju treba spomenuti ono najvažnije, a to je da se bliži 2014. Godina u kojoj će se, kao što je u svom govoru najavio sirijski predsjednik 'održati izbori na kojima će sirijski narod odlučiti tko će vladati zemljom', a to dočekati je za SAD, njihove saveznike, te za islamske plaćenike u Siriji najcrnji mogući scenarij.
|
