offline
- Gama
- Legendarni građanin
- Pridružio: 14 Jun 2004
- Poruke: 4389
|
Napisano: 06 Jul 2016 14:17
Irbis - 06 Jul 2016 14:14 ::
"Assade, brate..." - Sprema li se Turska nakon pomirenja s Putinom na najveći i najšokantniji zaokret do sada?
D. Marjanović
Prošlog tjedna Turska je šokirala svijet nakon pokretanja velikog vanjskopolitičkog zaokreta koji je uključivao normalizaciju (ili početak normalizacije) odnosa s dvije zemlje - Izraelom i Rusijom.
Da će se Ankara uskoro pomiriti s Izraelom nije bilo neko veliko iznenađenje jer već mjesecima se znalo kako SAD intenzivno radi na tome da svoja dva bliskoistočna saveznika dovede za pregovarački stol.
No, normalizacija odnosa s Rusijom stigla je kao poprilično iznenađenje mnogima. Erdogan je šokirao mnoge kada je ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu poslao pismo u kojem traži pomirenje, normalizaciju te naziva Rusiju prijateljem i strateškim partnerom.
Spomenimo pritom kako ovdje imamo i određeni trokut, naime, neposredno prije no što je Erdogan šokirao sve svojim pismom Putinu, sličnu stvar je učinio i izraelski premijer Benjamin Netanyahu velikim posjetom Moskvi ističući kako želi, baš kao i Erdogan, jačanje odnosa s Rusijom.
Izgleda kao da geopolitičke netrpeljivosti nestaju preko noći. Naravno, nije baš tako. I dalje između ovih sila postoje brojne kontradikcije i njihovi interesi na Bliskom istoku se ponegdje preklapaju, a ponegdje sudaraju, no, moglo bi se reći kako je došlo do svojevrsnog zasićenja u sukobu koji traje već godinama.
Dakako fokus je Sirija - Turska i Izrael željeli su smjenu režima, zajedno sa SAD-om, Britanijom, Francuskom i većinom bliskoistočnih arapskih monarhija. Rusija se tada u priču uključila kao glavni protivnik ideje o smjeni režima i - rat je mogao početi. U konačnici se sve svelo na jedan simbol - sirijskog predsjednika Bashara al-Assada koji je, zapravo nezasluženo, postao utjelovljenje "sirijskog režima". Anti-režimske snage htjele su ga pod svaku cijenu maknuti s vlasti, živog ili mrtvog, dok su njegovi saveznici - Rusija, Iran i libanonski Hezbollah - činili sve više i više kako bi ga zadržali na vlasti.
Inicijalni entuzijazam postojao je na svim stranama. Anti-Assad strane mislile su kako će sve završiti kroz nekoliko tjedana. Upravo to su mislile i pro-Assad strane, vjerujući kako je sirijska država i vojska dovoljno jaka da uguši pobunjenike prije nego oni dovoljno ojačaju da bi mogli zaprijetiti samom Damasku.
U konačnici nitko nije bio u pravu i polako je svima postajalo jasno da će morati, ako žele u Siriji vidjeti ishod koji im odgovara, krenuti sa sve većim i većim vlastitim uključenjem. Tako su krenule sve veće isporuke oružja za militante, sve veće prebacivanje ljudstva preko Turske, Jordana, Saudijske Arabije... S druge strane ruski i iranski savjetnici na terenu bili su sve brojniji i brojniji, a onda je krenula i prva direktna vojna intervencija, ona iz pravca Libanona - moćni Hezbollah se uključio na stranu sirijske vojske (pitanje koliko je taj isti Hezbollah danas moćan jer su u međuvremenu u Siriji izgubili neke od svojih najboljih boraca, scenarij koji je Izrael mogao samo poželjeti).
Ulozi su znatno dodatno podignuti prošle godine kada se na stranu sirijske vojske uključila ruska vojska, odnosno ruske zračne snage. Velike su to eskalacije od proljeća 2011. i sukoba naoružanih ekstremista i sirijske interventne policije po predgrađima Homsa. No, bilo je tu prijetnji još i znatno većih eskalacija - dugo vremena se spominjalo da će na teren u Siriju ući i iranska vojska, izraelska vojska, turska vojska...
Ovaj binarni sukob između sekularnog režima i islamističke pobune znatno se zakomplicirao pojavom ISIL-a i od onda se počinju gubiti stroge linije razgraničenja po pitanju tko je kome prijatelj, a tko kome neprijatelj. ISIL jest strašna genocidna organizacija, no u geopolitičkom smislu ova skupina se pojavila taman u točno vrijeme da se zaraćene opcije "udruže protiv većeg zla".
Štoviše, zbog ISIL-a bi moglo doći i do okončanja rata između pro i anti režimskih snaga u Siriji i izvan nje. No, nije samo ISIL razlog tome. Naime, kako smo i spomenuli ranije, na početku ovog rata, pa možda i tijekom idućih nekoliko godina, vladao je entuzijazam i s jedne i druge strane da će pobjeda, puna i jasna, biti njihova. Takva pobjeda bi izgledala ovako:
a) Sirijska vojska vraća kontrolu nad kompletnim teritorijem Sirije
ili
b) Assad je srušen s vlasti
Danas, nekoliko stotina tisuća mrtvih kasnije i nakon što su obje strane pokušale sve i svašta kako bi ostvarile svoj cilj, svima postaje jasno kako su ti ciljevi možda neostvarivi ili barem toliko teško ostvarivi da se više ne isplati na njih trošiti toliki novac, vrijeme, ljudstvo i politički kapital.
Na kraju, kada svima to postane jasno, pomirenje i procesi unakrsnih normalizacija su sve što zapravo preostaje. Sada smo, čini se, u toj fazi - Turska je probila led na način da je pružila ruku pomirenja Rusiji, znajući itekako da pomirenje bez spominjanja rata u Siriji neće biti izvedivo.
No, ako uzmemo u obzir da su svi ovi procesi autentični, a ne nekakvi pokušaji nadmudrivanja protivnika, onda zapravo nedostaje samo još jedan, a taj bi trebao ponajviše šokirati - proces normalizacije između Turske i Sirije, odnosno između Erdogana i Assada.
Zvuči nemoguće? Možda, ali ponajviše onima koji do prije tjedan dana nisu mogli ni sanjati da bi Putin i Erdogan uskoro mogli ponovno postati partneri, nakon srušenog zrakoplova, nakon "noža u leđa" itd.
No, ako malo bolje pogledamo situaciju, ovaj scenarij i nije toliko nemoguć, štoviše, neki tvrde kako je upravo u procesu ostvarivanja.
Naime, lider parlamentarnog bloka turske pro-kurdske ljevičarske stranke HDP, Idris Baluken, rekao je kako Ankara možda već sada potajno vodi pregovore o obnovi odnosa sa Sirijom.
Baluken tvrdi kako su već počeli tajni pregovori između turskih i sirijskih dužnosnika te kako se isti upravo vode na prostoru trećih zemalja.
U razgovoru za rusku novinsku agenciju Sputnik, Baluken je rekao: "Prema nama dostupnim informacijama, tajni pregovori se vode između Sirije i Turske, u Alžiru i u još nekoliko država. Koliko se može procijeniti, izgleda kako tursko vodstvo priprema teren za tranziciju od retorike 'Assad neprijatelj' u retoriku 'Assad brat'. Vrlo je moguće da je pismo isprike već i poslano u Damask".
Nakon što je njegova stranka u parlamentu zatražila službeno očitovanje od strane Vlade po pitanju informacija o tajnim pregovorima sa Sirijom, nisu dobili potvrdu, ali ni demanti.
Baluken smatra kako dolazi do velikog zaokreta u turskoj vanjskoj politici. "Na temelju primjera odnosa s Izraelom, Rusijom i Egiptom, vidjeli smo velike promjene koje se događaju u vanjskoj politici Turske - Vlada je svjesna kako mora promijeniti taktiku ako ne žele izgubiti vlast. Imajući to u vidu, vladajuća stranka je spremna učiniti sve i sukladno tome smatramo kako su informacije o tajnim pregovorima sa Sirijom točne", rekao je. Dakako, Baluken se boji kako bi Erdogan i Assad u konačnici mogli naći zajednički jezik - na štetu Kurda.
Naime, Erdogan kao najveću prijetnju vidi kurdsku nezavisnost na sjeveru Sirije, a ni Assadu sigurno nije drago prepustiti dugoročno znatan dio teritorija Kurdima znajući kako će u konačnici završiti kao i u Iraku gdje irački Kurdi samo čekaju priliku za odcjepljenjem.
Može li se zaista desiti pomirenje između Assada i Erdogana? Može. Vjerojatno ne na način da se, kako je rekao Baluken, retorika preko noći prebaci s "Assade, neprijatelju" na "Assade, brate", ali vrlo je vjerojatno da se iza kulisa nešto događa, prije svega u Turskoj koja očito kreće u veliki zaokret.
Mada, sudeći po aktualnim izjavama, to se uopće ne čini tako. Naime, Erdogan je u subotu posjetio grad Kilis te tamo pred okupljenima rekao kako je Assad "najveći terorist - veći i od PYD-a, YPG-a i ISIL-a" ističući kako je Assad "ubio oko 600,000 vlastitih građana".
No, to su izjave za javnost koje u geopolitici ne znače gotovo ništa. Činjenica jest da je Turska shvatila kako je njena politika prema Siriji katastrofalno opasna po samu Tursku, a veliki napad u istanbulskoj zračnoj luci dodatno je potvrdio opasne posljedice te politike.
Hoće li se desiti nekakvo grandiozno pomirenje između Erdogana i Assada ili će se proces normalizacije polako odvijati "ispod radara", tek ćemo vidjeti, no, taj proces se nazire i bez sugestija koje je dao Idris Baluken.
To se vidi u izjavama koje stižu iz Ankare, po Erdoganovoj frustraciji sa Zapadom koji mu nije dovoljno pomogao u fizičkom uklanjanju Assada - kada god je Erdogan bio spreman vojno ući u Siriju iz Washingtona nije stizalo zeleno svijetlo, kada god je Erdogan vikao kako je Assad najveći terorist, ubojica, "mesar" i kriminalac, iz Washingtona su samo hladno (i sve hladnije) poručivali kako se trenutačno bave ISIL-om (a u stvari i oni već pregovaraju s Damaskom, sam Assad je to potvrdio u zadnjem intervjuu) - imajući sve ovo u vidu, Erdogan je shvatio da će u konačnici netko pasti, a ako nešto sada radikalno ne promijeni, on će biti taj koji će pasti, zato i mijenja, radikalno, a taj geopolitički oportunizam i gorljiva želja za opstankom bi lako mogao Assada, protiv svih očekivanja, ponovno učiniti "bratom".
http://www.advance.hr/vijesti/assade-brate-sprema-.....t-do-sada/
Dopuna: 06 Jul 2016 14:43
Tekst koji mi je prosledio kolega @Toni govori o PVO raketnom sistemu "Osa" koji poseduju teroristi.
Vredi pročitati.
WarIsBoring: Syrian Rebel Missileers Are Wreaking Havoc on Bashar Al Assad’s Air Force
https://warisboring.com/syrian-rebel-missileers-ar......1pxdqzemp
|
