offline
- Irbis
- Legendarni građanin
- Pridružio: 10 Avg 2014
- Poruke: 3556
|
Ruske bliskoistočne pobjede – od Libije i Zaljeva do Turske
Vedran Obućina
Diljem Bliskog istoka dolazi do značajnog povećanja ruske diplomatske aktivnosti. I iako je Turska napravila veliki zaokret, nakon četrdesetminutnog razgovora Putina i Erdogana, puno važnija prekretnica mogla bi se dogoditi u Libiji. Krajem lipnja u Moskvu je doputovao general Halifa Hifter. Govorkalo se u medijima da se pokušava dogovoriti trgovina oružja između dvije zemlje, tvrdnja koju je ruski veleposlanik u Libiji Ivan Molotov odbacio, naglašavajući da nema ruskog izvoza oružja u tu zemlju sve dok postoji embargo Vijeća sigurnosti UN-a.
Dolazak upravo Hiftera u Moskvu je vrlo važan, s obzirom da se radi o čovjeku koji će najvjerojatnije oblikovati libijsku budućnost. Njegovi suprotstavljeni neprijatelji u Misrati i Tripoliju uvijek su propitivali njegove motive i namjere, ali čini se da je vrlo predan promatranju sebe kao ujedinjujućeg vođe u fragmentiranoj zemlji. Pitanje je, ipak, da li će svojim političkim djelovanjem dovesti zemlju u stanje veće fragmentacije. General je nacionalni junak, koji je oslobodio Bengazi, te kreće prema Sirti, gdje Daeš (ISIL) vlada skoro dvije godine. Izrazio je cilj oslobođenja Libije od islamističke opasnosti, ali nije jasno što će napraviti kada Sirte bude oslobođen. Na putu do Tripolija je Misrata, koja ima jednu od najjačih lokalnih milicija. Sukob s njima može produbiti građanski rat u zemlji koja de facto postoji samo na papiru. Zanimljivo, Hifter je osoba koja se pojavljivala i nestajala na libijskoj političkoj sceni u posljednjih 40 godina, stalno mijenjajući strane. Bio je lojalan Moamaru Gadafiju, ali je bio i njegov zakleti neprijatelj, pa na kraju načelnik vojnog stožera međunarodno priznate vlade u Tobruku.
Stoga je zanimljivo da se takva ličnost prima na visokoj razini u Moskvi. Primili su ga ruski ministar vanjskih poslova i ministar obrane, kao i Nikolaj Patrušev, tajnik Sigurnosnog vijeća, ključnog tijela za donošenje odluka u krugu predsjednika Putina. Sasvim je sigurno da takvi susreti nisu samo vezani za prodaju ruskog oružja, već se radi i o diplomatskim naporima Rusije za stvaranjem utjecaja i moći u Libiji i cijeloj regiji Sjeverne Afrike. Ruska diplomacija ima dugoročan interes pronalaženja svog mjesta u postkonfliktnoj političkoj strukturi Libije. Tu Moskva donekle kasni, jer nakon Muamara Gadafija Rusija nije uspjela dobiti političkog saveznika u Libiji. S obzirom na veliku mrežu koju ima Hifter, u Moskvi se smatra kako bi se naoružavanjem i osnaživanjem libijske vlade u kojoj Hifter ima ulogu stvorilo političku elitu sa snažnim osloncem na Rusiju.
Znak da se mijenja pogled prema ruskoj ulozi u cijeloj regiji jest pozicioniranje Mihaila Bogdanova na mjesto rješavanja libijskog pitanja. Bogdanov je zamjenik ministra vanjskih poslova koji je započeo i vodio dvije diplomatske misije oko Sirije u vidu dviju konferencija u Moskvi. Njegovo postavljanje stoga nosi simboliku ozbiljnosti oko diplomacije u Libiji, gdje Rusija želi pronaći stabilnog i lojalnog saveznika. Naglasak na vojnim časnicima nije nimalo slučajno, jer je većina libijskih časnika, uključujući Hiftera, dobila sovjetsko vojno obrazovanje.
Vojna sastavnica osobito je važna Rusiji jer preko vojnih krugova ili vojnog obrazovanja Moskva postiže značajne diplomatske bodove na Bliskom istoku. Primjerice, otkako je Abdel Fatah al-Sisi posjetio Moskvu kao ministar obrane, a potom postao predsjednikom, bilateralni odnosi Rusije i Egipta popeli su se na razine viđene posljednji put za vrijeme Nasera. Ujedno su ostvareni srdačni odnosi s Jordanom, pa čak i sa Saudijcima. Hifter se opire jedinstvenoj vladi i pokušava spriječiti da Predstavnički dom daje legitimitet vladi u Tripoliju, čime je stekao više protivnika nego saveznika i u Libiji i izvan nje. Tu Rusi vide svoju prednost, te poručuju da je parlament u Tobruku legitimno izabrano predstavničko tijelo, dok je vlada premijera Fajeza al-Saradža u načelu legitimna. Čini se kako Rusija nastoji usporiti proces legitimizacije libijske vlade nacionalnog jedinstva sve dok Hifter ne izraste u sposobnu političku osobnost.
Uskoro bi u Moskvu trebao doći i predsjednik Predstavničkog doma Agila Saleh Isa, a tu bi onda Hifter mogao isplanirati taj posjet kao posrednik, te bi se izgradila solidna osnova za bilateralnu suradnju ruskog državnog vodstva i političke elite u Tobruku. No, europske sile su zbunjene ruskim interesom koji nema nikakvog vidljivog rezultata. Međutim, sirijska kriza te diplomatska i vojna uključenost u rješavanje sukoba u Siriji, pokazuju da je Rusija u samo nekoliko mjeseci postala ključan igrač na Bliskom istoku, te da ima geopolitičke ambicije izvan okvira Levanta.
Relativan pad američkog utjecaja na Bliskom istoku pomaže takvom ruskom diplomatskom proboju, ali postoji i suprotna putanja, ona u kojoj zemlje regije traže veću suradnju s Rusijom. Primjer toga je Bahrein, koji želi dublje odnose s drugim svjetskim silama izuzev Amerike. Dužnosnici u Manami smatraju da je američka potpora sporazumu s Iranom ostavila manje zemlje Vijeća za zaljevsku suradnju (GCC) ranjivima na konsolidiranje iranskog i općenito šijitskog utjecaja u cijeloj regiji. Istovremeno, Washington kritizira malenu kraljevinu zbog kršenja ljudskih prava, te Manama želi novog velikog partnera.
Bahreinski kralj Hamad bin Isa al-Halifa posjetio je u veljači ruskog predsjednika u njegovoj vili u Sočiju. Tom se prilikom istaknula činjenica da dvije zemlje gledaju jednako na situaciju u nemirnoj regiji, a Putin je bahreinskom vladaru darovao konja, dok je ruski predsjednik dobio mač izrađen od damaskanskog čelika, kojega je Halifa nazvao mačem pobjede za trenutačnu pobjedu. Razvila se rasprava da li je taj simboličan čin zapravo pokazao bahreinsku potporu za izravnu rusku vojnu intervenciju u Siriji. Nedugo nakon tog susreta, Sergej Lavrov je spomenuo da i Rusija i Bahrein žele stabilnu Siriju, gdje su ojačane osnove sekularne države, te gdje država osigurava teritorijalni integritet i prava građana.
Osim toga, obje zemlje podupiru trenutačnu egipatsku vladu i ne vole američku promociju 'demokracije' na Bliskom istoku. Nije ta poveznica ni toliko nova. Kada su Washington i Bruxelles postavili ekonomske sankcije Rusiji 2014., Bahrein i Rusija potpisali su investicijske ugovore, a Manama je također promijenila vizni režim za ruske poduzetnike, dok je nacionalna zrakoplovna kompanija Gulf Air otvorila novu direktnu liniju između Maname i Moskve. Washington je zbog toga snažno kritizirao otočnu monarhiju, te po prvi puta počeo propitivati gušenje političke oporbe u Bahreinu, koji sve više smatra da Amerikanci ruše postavke GCC sigurnosti. Za razliku od SAD-a, koji je djelomično smanjio vojnu pomoć Egiptu u vrijednosti od 1,3 milijarde dolara, tijekom rušenja Muslimanskog bratstva 2013, Rusija ne veže svoju prodaju oružja Bahreinu za propitivanje ljudskih prava u zemlji. Kremlj jednostavno ne optužuje niti jednu vladu na svijetu za kršenje ljudskih prava.
Prva takva prodaja ostvarena je tijekom velikih prosvjeda šijitske potlačene većine od strane represivnog bahreinskog aparata u rukama sunitskih vladara. Ruska državna industrija oružja stigla je nakon što su Velika Britanija i Francuska odlučile zabraniti svojim tvrtkama da prodaju vojnu opremu Bahreinu. Rusija je stoga uskočila, iskoristila priliku slobodnog tržišta, te bahreinskim vladarima prodala jurišne kalašnjikove AK-103, te još neku opremu. Bahreinske obrambene snage počele su dobivati i vojnu obuku od Rusa. Bahrein je tako postao ulaznica ruskoj oružanoj industriji na za oružje uvijek gladno tržište Arabijskog poluotoka. Rusija bi morala pažljivo graditi te odnose, s obzirom da je naoružavanje Bahreina u izravnoj opreci s približavanjem Rusije i Irana, a Saudijska Arabija također želi srušiti približavanje Maname i Rijada. Saudijci imaju značajan utjecaj u Bahreinu, koji ekonomski stagnira zbog političkih i društvenih nemira, te druge članice GCC-a čak smatraju da je Bahrein postao provincija Saudijske Arabije.
Ruska suradnja s Bahreinom pokazuje koliko je raznovrsna ruska diplomatska akcija na terenu. Manama nema poteškoća surađivati s Moskvom, iako je u zemlji stacionirana američka Peta flota, i iako postoje značajne razlike u pogledu prema Siriji. Rusija djeluje na strani iranskih, iračkih i libanonskih šijitskih snaga koje se bore protiv sunitskog ekstremizma, kojega arabijske monarhije potiču i financiraju. Ovo je golem test za rusku diplomaciju koja će pokazati da li se radi o utjecaju svjetske sile na regionalna pitanja ili zainteresiranog regionalnog igrača.
Moskva i Teheran također imaju svojih problema; prodaja oružane opreme Iranu je ostvarena, ali zasada nema nove paradigme dubljih političkih odnosa između dvije zemlje. Rusi su oprezni, jer ne žele razljutiti do beskraja Rijad, a istovremeno očuvati svoj stav u Siriji. Briljantna ponuda Rusije da služi kao posrednik između Rijada i Teherana nakon pogubljenja šijitskog klerika Nimra al-Nimra nije tada prihvaćena, ali bi mogla postaviti Rusiju kao zemlju s kojom svi žele imati posla, posebice jer se radi o zemljama koje ne prihvaćaju liberalnu demokraciju.
Najzad, tu je i rusko-tursko pomirenje, koje pokazuje dvije glavne razvojne činjenice. Prva jest da se Rusija pokazala kao svjetska sila u svom ponašanju, te natjerala jednu veliku zemlju da padne na koljena zbog ruskog gospodarskog udarca na Tursku. Druga je što Erdogan gubi sve više utjecaja u islamskom svijetu. Samoproglašen spasitelj političkog islama sada stoji podosta sam, s gubljenjem potpore u Rijadu, Amanu i drugim prijestolnicama, pa do nemogućnosti razgovora s egipatskim i iranskim državnim vrhom. Turski turizam i trgovina značajno su stradali jer su ruski turisti bili nekoć najbrojniji gosti u Turskoj i konzumirali su mnogobrojne turske proizvode. Mnoge turske građevinske kompanije izgubile su milijune dolara jer je njihovo prisustvo na ruskom tržištu značajno oslabljeno.
U novom preokretu, Erdogan smatra Rusiju prijateljem i strateškim partnerom, te pokazuje spremnost na sve kako bi se obnovili tradicionalno prijateljski odnosi između Turske i Rusije kao pokazatelji zajedništva u borbi protiv terorizma. Koliko će Rusija pružiti ruku pomirenja, te koji će biti uvjeti novog savezništva, pokazat će daljnje sposobnosti ruske diplomacije na Bliskom istoku.
izvor(i): english.alarabiya.net | www.interfax.ru | www.interfax.ru | izvestia.ru | www.middleeasteye.net | www.reuters.com | www.bna.bh | www.reuters.com | www.aljazeera.com | www.reuters.com | www.voanews.com | www.kp.ru | rbth.com
http://www.advance.hr/…/ruske-bliskoistocne-pobjede-od-lib…/
|
