offline
- Irbis
- Legendarni građanin
- Pridružio: 10 Avg 2014
- Poruke: 3556
|
Vojna i politička analiza: Kako su slabosti sirijske vojske u miru postale njezina najveća prednost u ratu
advance
2011. godine, masovni prosvjedi koji su buknuli protiv sirijskog režima eskalirali su u jedan nemilosrdni građanski, vjerski i sektaški rat. U tom periodu, zbog niza faktora, sirijska vojska nije bila spremna za sukob. Desetljeća korupcije te ukorijenjeni sistem nepotizma i pokroviteljstva su je lišile profesionalnosti i borbene učinkovitosti. Unatoč tome, uspjela je prebroditi masovnu pobunu, rat na više fronti, desetke tisuća dezerterstva, gubitak velikog dijela teritorija, a predsjednik Bashar al-Assad, kojem su mnogi na početku sukoba pripisivali smrtnu presudu, je i dalje na vlasti i snažniji no ikad.
Sposobnost vojske da zadrži kontrolu nad teritorijima od vitalne važnosti za opstanak režima je rezultat neočekivanog paradoksa. Faktori koji su oslabili vojsku u godinama mira su postali njezina glavna prednost za vrijeme rata.
To se posebno očituje u snažnoj korupciji koja je vladala unutar vojske kao i raširenoj mreži nepotizma i poznanstva koja je prethodila ratu. Ti fenomeni su kao posljedicu imali stvaranje jedne vojne strukture srednjih i visokorangiranih časnika snažno povezanih obiteljskim, sektaškim, vjerskim i poslovnim vezama. Ta nemeritokratska struktura se s izbijanjem sukoba transformirala u jedan, sirijskome režimu odan, paralelni zapovjedni lanac koji je u stanju donositi strateške odluke adaptirajući se stalno mijenjajućoj situaciji na bojnome polju. Naime, prilagođavajući se novim dinamikama na terenu, povlačeći vojsku s određenih fronti, sklapajući dogovore i paktove s raznim skupinama te vršeći outsourcing pješadije na paravojne formacije i milicije, sirijski režim je uspio osigurati svoje preživljavanje te zadržati kontrolu nad vitalnim i najvećim urbanim centrima.
No sirijska vojska nije samo instrument u rukama režima. Radi se o dva odvojena, ali međuovisna entiteta. Osim bitaka na terenu, vojska pruža logističku podršku odanim paravojskama i predstavlja glavni kanal kroz koji dolazi pomoć iz Irana i Rusije. I dok je potreba režima za pješadijom zadovoljena dobrim dijelom iz paravojnih formacija, vojska je zadržala kontrolu nad zračnim snagama i teškim naoružanjem poput artiljerije. Duboka evolucija Sirijske vojske od 2011. je kao posljedicu imalo opadanje broja dezerterstva i jačanje slike režima kao simbola nacionalnog jedinstva.
Nastanak sirijske vojske
Osnovana 1946. sirijska vojska se ubrzo nametnula kao važan igrač u unutarnjim i vanjsko političkim dinamikama Bliskog istoka. Šezdesetih godina prošlog stoljeća, tenzije unutar vojnih snaga su prouzročili niz državnih udara od kojih je zadnji doveo na vlast tadašnjeg ministra obrane i zapovjednika zračnih snaga Hafeza al-Assada, oca Bashara al-Assada, 1970. Od tog trenutka vojne snage i sigurnosne službe će biti pod čvrstom kontrolom režima koji je uspostavio sustav napredovanja temeljenog uvelike na nepotizmu i patronatu. Nakon zadnjeg sukoba s Izraelom 1982. sirijska vojska je prestala direktno sudjelovati u vanjsko političkim sukobima. Njena funkcija je postala više latentna i indirektna, ali i dalje usmjerena protiv države Izrael te je u tom kontekstu zajedno s Iranom financirala libanonski pokret Hezbollah i palestinske terorističke organizacije.
S dolaskom Bashara al-Assada na vlast 2000. stvari se nisu puno promijenile s vojnog aspekta. Osim financiranja libanonskih i palestinskih skupina, s američkom invazijom na Irak 2003., vlasti u Damasku su, dijelom i zbog zabrinutosti da bi mogle biti sljedeće u nizu, dopustile da Sirija postane jedna nesmetana tranzitna zona za veliki broj džihadista koji su išli u Irak boriti se protiv američkih snaga.
Sistem korupcije i nepotizma
Sistem korupcije i napredovanja putem poznanstava koji je lišio sirijsku vojsku borbene operativnosti i profesionalnosti ima duboke korijene utkane u ekonomski, socijalni i politički razvoj zemlje.
Što se tiče ekonomskog aspekta, plaće vojnih časnika kretale su se između 400 i 800 dolara. Iz tog razloga mnoga vojna lica su desetljećima koristili svoj utjecaj da bi poboljšali vlastitu financijsku situaciju. Pa su tako na primjer mladići koji su dolazili iz dobrostojećih obitelji izbjegavali u potpunosti ili djelomično obavezni vojni rok plaćajući mito. Također, časnici bi često koristili novake za privatne usluge poput radova na kući ili vožnje djece u školu te primali poklone od novaka da bi ignorirali njihove prijestupe. Uz sve to, bliske povezanosti režima i privatnih investitora su omogućile stvaranje nove vrste bogatih umirovljenih vojnih lica.
S aspekta vojne karijere, iako se moglo napredovati besprijekornim radom, često je ta praksa funkcionirala preko poznanstva. S malim iznimkama, iznad čina pukovnika se nije moglo napredovati bez pravih veza. U intervjuu jedan bivši vojnik koji je služio rok 2002. te je aktivan u Sektoru za vojnu kartografiju je izjavio da njegov nadređeni s činom pukovnika nije posjedovao ni osnovno znanje izrada mapa za vojne svrhe. Taj isti pukovnik, zahvaljujući obiteljskim vezama u sigurnosnim službama je 2005. postao brigadir general, a 2012. preuzeo zapovjedništvo brigade u gradu Daraa koja se i 2016. nalazi u rukama režima.
Jedan drugi oficir u intervjuu se prisjeća kako od osamdesetih godina do 2000-tih, godišnje vojne inspekcije su bile samo formalnost. Nakon obilnog ručka sa časnicima inspektor bi potpisao svu potrebnu dokumentaciju.
Sve je to doprinijelo da se sirijska vojska s vremenom razvije u klasičnu glomaznu birokraciju.
Što se tiče političko-socijalnog aspekta, sirijski režim, koji potiče iz šijitske sekte alavita, je tolerirao korupciju i nemeritokratski sustav napredovanja kako bi ojačao vlastitu egzistenciju i poziciju. Budući da se radi o manjinskoj sekti u državi, favorizirajući uspon, u vojnom i sigurnosnom aparatu, uglavnom pripadnika alavita koji su obiteljski, poslovno i sektaški povezani, je stvorena jedna čvrsta međusobna odanost. Sirijskom režimu je vojska bila potrebna da bi opstala na vlasti, a zauzvrat su pripadnici vojske, povezani s državnim vrhom, bili svjesni da su njihova egzistencija, uspjeh i eventualna propast usko vezani za sudbinu režima.
Izbijanje sukoba
Nakon izbijanja građanskog rata, upravo je ta međuovisnost, koja je u godinama mira dovela do neučinkovitosti i manjka profesionalnosti, omogućila opstanak sirijske vojske i u konačnici režima. Protivljenje, od strane jednog dijela nižih sirijskih časnika, represiji koju je režim vršio nad opozicijom nije imalo većeg utjecaja iz razloga jer su svi visoko rangirani časnici bili povezani s vladajućom garniturom. U takvoj situaciji čak ni dezerterstvo preko 3000 sunitskih časnika nije imalo veći efekt na koheziju vojske.
Na taj način stvoren je jedan paralelni zapovjedni lanac koji se sastojao od osoba povezanih obiteljskim, plemenskim, prijateljskim i poslovnim vezama i lojalnih režimu. Na primjer, Rami Makhlouf, bratić sirijskog predsjednika i jedan od najvećih investitora u zemlji, je 2013. počeo financirati Tigrove. Radi se o elitnoj jedinici sirijske vojske sastavljene uglavnom od alavitskih časnika pod zapovjedništvom generala Suheil al-Hassana, visoko rangiranog časnika tajne služe i također pripadnika alavitske manjine baš poput i sirijskog predsjednika Bashara al-Assada.
Vojno-administrativna podjela
Uz to, sirijska vojska je uspjela zadržati i uspostaviti kontrolu nad važnim urbanim centrima djelomično i zbog teritorijalne organizacije vojnih snaga. Naime, svaka divizija je zadužena za određeni teritorij i urbane centre koji spadaju pod njega. Sjedište divizije, vojne instalacije i baze, skladišta municije i opreme se također nalaze u tim regijama koje predstavljaju jedan kompleksnu administrativnu jedinicu poznatu kao 'Sektor'.
Povezujući vojsku i teritorij, privatni i poslovni životi vojnih časnika postaju isprepleteni sa teritorijem u kojem prebivaju što je djelomično spriječilo dezertiranja i ojačalo otpor sirijske vojske. Vojni zapovjednik divizije ima velike ovlasti nad teritorijem kojeg kontrolira. Taj autoritet je formaliziran u sirijskom vojnom kodu koji ovlašćuje zapovjednika da u izvanrednim situacijama, kada je komunikacija otežana ili onemogućena, riješi bilo koji problem u teritoriju kojeg kontrolira, bez potrebe da traži odobrenje političkog vrha.
Sistem 'Sektora' je uspostavljen 1984. od strane tadašnjeg predsjednika Hafeza al-Assada s ciljem osiguravanja vlastite moći. Takav sistem je davao velike ovlasti zapovjednicima divizija, ali je istovremeno potencirao konkurenciju između zapovjednika različitih Sektora te tako smanjivao šanse njihova udruženja protiv državnog vrha. Sistem Sektora je moderna inačica feudalnog sistema iz Srednjeg vijeka s kojim si je kralj, među ostalog, osiguravao vlast koristeći razmirice i podjele lokalnih vladara.
Prije i nakon rata, sirijska vojska je bila podijeljena u 12 divizija od kojih se većina nalazila na jugu i jugoistoku zemlje što je refleksija naglaska na sigurnosna pitanja vezana za Izrael i Libanon dok je samo jedna divizija bila zadužena za Raqqu, glavni grad ISIL-a u Siriji. I dok je Sektor u Raqqi najnoviji, osnovan 2003. nakon američke invazije na Irak, u Aleppu i u provinciji Idlib vojska je bila prisutna bez osnovanog Sektora. Pojedini sirijski vojni zapovjednici smatraju i da je taj sistem djelomično doprinio trenutnoj situaciji na terenu.
Drugim riječima, režim se brže povukao ili registrirao gubitke u provincijama Aleppa i Idliba gdje vojska nije bila utkana u teritorijalnu i socijalnu svakodnevicu okoline nego na jugu i jugo-zapadu zemlje gdje se nalazi većina Sektora i koji su u nekim slučajevima bili pod žešćim ofenzivama pobunjenika nego na sjeveru zemlje. S druge strane, potrebno je uzeti u obzir lokaciju Aleppa i provincije Idlib, odnosno blizinu turske granice koja je služila pobunjenicima kao opskrbna ruta kao i drugi niz faktora.
Vojska je zadržala veliku kontrolu većinom značajnih gradova koji su spadali pod Sektore, iznimkom 17. Divizije u Raqqi, de facto glavnim gradom ISIL-a u Siriji.
Outsourcing pješadije
S izbijanjem konflikta 2011. režim je imao drastičnu potrebu za pješadijom. Na taj problem je odgovoreno vojnim outsourcingom (koji je čak prisutan i u zakonu) tog dijela vojske paravojnim formacijama.
Za razliku od vojske koja funkcionira na temelju obaveznog vojnog roka, milicije i paravojne grupe su uspostavljene na dobrovoljnoj bazi te nude različite pogodnosti.
Osim veće plaće te lakši ulazak i izlazak iz organizacije naspram vojske, u pravilu je borcima dopušteno ostati blizu svojih domova što povećava moral u slučaju kada su njihovi krajevi ugroženi. Jedan od primjera takve paravojske su Nacionalne obrambene snage koja je u gradu Homsu i okolici 2013. privukla preko 30.000 boraca.
Paravojne milicije se inače mogu podijeliti u dva aspekta. Jedne su osnovane od strane časnika u sigurnosnom i vojnom aparatu Sirije dok su druge pak stvorene od strane privatnih biznismena povezanih s režimom. Na primjer elitni Pustinjski jastrebovi su osnovani od strane bivšeg sirijskog generala Mohammada Jabera koji je nakon mirovine iskoristio svoj utjecaj i veze da postane uspješni biznismen i ostvari lukrativne poslove s plinom i naftom.(Poslovni uspjeh generala Jabera je savršen primjer povezanosti sirijskog režima i vojske kao i pogodnosti koje taj odnos nudi).
Od 2012. takve paravojske su se počele širiti Sirijom neke na nivou susjedstva, druge na nivou velikog dijela države.
Također, sirijski režim je stavljao veliki naglasak na kontroliranje i koordiniranje paravojnih snaga pobrinuvši se da iste ostanu ovisne o režimu. Svjesni rizika pobune velikog broja naoružanih skupina, kontrola nad paravojskama je uspostavljena putem distribucije i financiranja oružja kao i osiguravanja da iste uglavnom posjeduju lagano oružje dok je Sirijskoj vojsci prepušteno upravljanje teškim naoružanjem i zračnim snagama.
Uz to paravojne milicije su ili pod direktnim zapovjedništvom režima ili pod njegovim snažnim utjecajem. Na primjer, Nacionalne obrambene snage su pod zapovjedništvom Hawasha Mohammeda, Brigadir generala sirijske vojske.
S outsourcingom pješadije, srž sirijske vojske se velikim dijelom počeo sastojati od časnika koji osim što su često podložni korupciji, su i alaviti. No razlog zašto su baš alaviti favorizirani ne leži samo u nepotizmu već se radi i o sigurnosnom pitanju. Funkcije u sirijskoj vojsci, pogotovo one srednje-višeg čina zahtijevaju sigurnosnu provjeru osobe i njezine šire obitelji. Stoga je vjerojatnije da će sirijski sunit imati pripadnika šire obitelji koji je priključen nekoj pobunjeničkoj skupini negoli jedan alavit.
Uslijed rata, sirijska vojska je osim oruđa za borbu postala i simbolom nacionalnog jedinstva te izvor iz koje režim crpi legitimnost kao predstavnik naroda. Naime, za mnoge Sirijce koji žive u teritorijima pod kontrolom režima, vojska je sinonim reda i zakona iako vrvi korupcijom i odgovorna je za veliki broj civilnih žrtava i ratnih zločina.
Inozemna pomoć
Uz domaće saveznike sirijska vojska je bila ojačana i od strane saveznika: Rusije, Irana i libanonskog Hezbollaha.
Moskva je još za vrijeme Hladnog rata bila tradicionalni saveznik Sirije te je uvelike doprinijela razvijanju Sirijske vojske. 2005. Rusija je oprostila Damasku 10 od 13 milijardi dolara duga vezanog za modernizaciju Sirijske vojske te je u sljedeće četiri godine nabavljanje oružja iz Rusije znatno povećano. Samo je 2012. sirijski režim dobio 60 tona municije iz Rusije koja osim financijske i logističke, Siriji pruža i političku podršku na međunarodnoj sceni. Od rujna 2015. Moskva se odlučila još aktivnije uključiti u sukob sa zračnim napadima. Ti napadi su zahtijevali bolju koordinaciju kopnenih i zračnih snaga te je stoga osnovan Četvrti korpus sa sjedištem u Latakiji pod nadzorom ruskih, sirijskih i iranskih časnika.
Iran
Osim financijske pomoći, dostave oružja i treniranja sirijskih trupa, Iran je doprinio sirijskoj vojsci s velikim brojem šijitskih milicija iz Iraka, Afganistana i Pakistana koji za razliku od sirijskih paravojski imaju veći stupanj neovisnosti, ali su unatoč tome pod striktnom kontrolom sirijske vojske.
Hezbollah
Ova moćna libanonska šijitska paravojska se od početka aktivno uključila u sirijski sukob i stala na stranu Bashara al-Assada sa značajnim brojem boraca. Iako su financirani od strane Irana, prisutni su u Siriji s vlastitim zapovjednicima te od početka pružaju vojnu i moralnu potporu režimu.
Zaključci
Sirijska vojska se tijekom desetljeća, s blagonaklonim stavom režima, pretvorila u jedan glomazni, korumpirani i neprofesionalni aparat. I upravo su te slabosti u razdoblju mira postale glavna snaga u doba rata. Nepotizam, napredovanje na temelju poznanstva i favoriziranje alavita za više funkcije u vojsci i u sigurnosnom aparatu su omogućile stvaranje jednog režimu odanog paralelnog i informalnog zapovjednog lanca koji je u stanju brzo reagirati i prilagoditi se situaciji na terenu.
I dok je taj paralelni zapovjedni lanac, neophodan za koheziju, organizaciju i operativnost sirijske vojske, blisko povezan obiteljskim, plemenskim ili poslovnim vezama, niže funkcije poput pješadije su velikim dijelom prepuštene domaćim (poput Nacionalnih obrambenih snaga) i inozemnim paravojnim snagama (poput Hezbollaha i šijitskih milicija iz Iraka, Afganistana i Pakistana pod pokroviteljstvom Teherana). Taj outsourcing pješadije lojalne režimu je osim smanjenog broja dezerterstva omogućio sirijskoj vojsci da se koncentrira uglavnom na zračne snage i artiljeriju te smanji vlastite gubitke.
S druge strane pak, zadržavajući monopol nad zračnim snagama i teškim naoružanjem, sirijska vojska si osigurava dominaciju nad paravojskama za koje predstavlja glavni kanal financiranja uglavnom lakog naoružanja.
Također, sistem vojno-teritorijalne podjele divizija na regije poznate kao Sektori, je pridonio isprepletenosti i povezanosti privatnog i poslovnog života časnika i drugih vojnih lica. Najveći gubitci su zamijećeni na teritoriju najnovijeg Sektora Raqqae te provincije Idliba i Aleppa gdje nije bilo uspostavljenih Sektora.
Za kraj, sirijska vojska nije samo oruđe režima za borbu protiv pobunjenika. Ona, kao državna institucija, predstavlja i instrument putem kojeg režim crpi svoj legitimitet i predstavlja se kao zaštitnik i predstavnik sirijskog naroda.
Svi ti razlozi su omogućili sirijskoj vojsci da, unatoč pesimističnim prognozama, prebrodi pet godina jednog kompleksnog rata na više fronti i da zadrži kontrolu nad većinom najbitnijih urbanih centara. Iako su ruski zračni napadi uvelike pomogli režimu u ofenzivama, sirijska vojska je i bez zračne ruske potpore uspjela opstati, reorganizirati i regrupirati se, zadržati defenzivnu poziciju te polako napredovati.
Predsjednik Bashar al-Assad je snažniji no ikada i upravo vojska koja ga podržava onemogućava bilo kakav politički kompromis u Siriji bez uključivanja vlasti iz Damaska.
izvor(i): Foreign Affairs | BBC | Ea Worldview | Brookings Institution | Global Firepower | Al Masdar News
http://www.advance.hr/vijesti/vojna-i-politicka-an.....st-u-ratu/
|
