offline
- Pridružio: 30 Avg 2014
- Poruke: 70
|
Više od greške - Palmira
Može da zvuči nategnuto, teksta radi, ali nije. Politika Sjedinjenih Američkih Država u Siriji pa i šire na Bliskom Istoku doživjela je jučer identičnu sudbinu drevne Palmire: Djelomično će, možda, biti obnovljena uz mnogo novca, napora i materijala koji doduše nije originalan ali, historijski, to nikada više neće biti što je bilo nekada!
Amerikanci su sa Sirijom i Palmirom potvrdili postojanje dvije osnovne činjenice koje su u temeljima njihove tamošnje tužne storije: Jedna je ogromna greška, i više od toga, u arogantnoj početnoj procjeni o lakoj pobjedi, uz nedostatak pameti i vizije kad je krenulo nizbrdo da se iz toga valja izvući na vrijeme i kako treba. Druga je u neminovnosti plaćanja cijene neznanju koliko je povijest civilizacija, onih prije njih, važna "ostatku planete". Otud i bagatelisanje sentimentima ljudi unaokolo povodom drame Palmire. I zatečenost istinom da to nema ama baš nikakve veze s kaubojskim pitanjem – jeste li za Assada ili ne!
Nepobitno je: Amerikanci nisu spriječili rušenje Palmire, jedne od najznačajnijih kolijevki moderne civilizacije, kada su zombiji krenuli na nju. A mogli su. Nisu sada pomogli ni u njenom oslobađanju, a mogli su, mada to više nije bilo presudno. Više stvar mudrosti.
Običan Sirijac, kao i većina ljudi na Bliskom Istoku i dalje, u Evropi, Aziji, Latinskoj Americi... rezonuju s razlogom: Onda nisu htjeli da zaustave ISIL na pustinjskim putevima od Iraka prema Palmiri jer naprosto nisu htjeli da zaustave ISIL. Njihov napredak protiv Damaska im je trebao. Danas nisu htjeli da se pridruže oslobodiocima jer bi priznali da su to Sirijska vojska, Putin, Iran i drugih "nepodobni" iz koalicije što pobjeđuje njihove "umjerene" i poražene.
Washington ni danas zapravo, pojma nema kako da u Siriji ostane na svojoj, pogrešnoj strani, a ne bude svrstan među poražene. S priznavanjem poraza ne pokazuju iskustva koliko ih spada. Problem s današnjim danom je u tome što se ova pobjeda, ili poraz, ne mjere u svijetu suhim političkim aršinima, već ipak temeljno civilizacijskim. Ne biti oduševljen oslobađanjem ostataka Palmire, ma koliki oni bili, može biti samo posljednji trećekategornik, potpuno nevažno kojeg je političkog uvjerenja, nacije, vjere ili boje kože. Washington čestitku oslobodiocima ne može da prevali preko usta jer oni ne pripadaju oslobodiocima Palmire. "Njihovi su", govoreći pošteno, tamo poraženi.
Odakle ta i tolika nesvijest američke politike u Siriji, čak gledajući i samo ekskluzivno njihove uske interese tamo. Zar su im utezi oko nogu u "liku" Turske, Izraela i Saudijska Arabije toliki da se moraju ponašati mazohistički. Teško. Evo da im se i oprosti što možda baš i ne drže do civilizacijskog značaja mjesta poput Palmire ili sutra Petre, Jerasha, Bosre... Za to treba vremena. Mnogi tamo ionako misle da sve to mogu sazidati opet kako treba, stvar para. Ali, šta još treba da se desi pa da prihvate da je Assad živ i da neće otići onako kako navijaju evo punih pet godina. Niti su ga njihovi mediji pobijedili. Kako ne vide da se u Siriji tuku do posljednjeg između sebe oni što su ih uporno naoružavali, finansirali i trenirali. Istim, američkim oružjem. Uz to, zar doista ne vjeruju da ISIL kopni iz dana u dan pred sirijskom vojskom, Rusima, Kurdima i ostalima kojima nisu htjeli da se pridruže onda kada ih je Putin zvao. Koji argument treba ponuditi da shvate kako nema mirovnih pregovora u Ženevi bez Kurda a oni ih tamo ne zovu jer njihov partner Erdogan to ne dozvoljava. Je li velika pamet znati da će Erdogan proći, a Kurdi neće. Jesu li doista iznenađeni činjenicom da svijet kojem oni širom planete hoće da se stave na čelo obožava razne Palmire i svoju prošlost. Pa i da je sada, i ovim povodom, bliži praštanju i Saddamu, i Gadafiju i Assadu nego ikad.
Politika, najčešće, nije crno-bijela, a na Bliskom Istoku to je sve više i više. Arogancija moćnih ne može više pod kožu. Pa još i svrstavanje te sile protiv civilizacijskih korijena. Malo mnogo. Nemati, zato, prava kazati danas punih usta ono što je oduševljeno kazao gradonačelnik Londona Boris Johnson, popriličan je poraz koji će gubitnici, možda, pokušavati da zakrpe ali, to nikada više neće biti što je nekad bilo.
A gradonačelnik je uzviknuo glasno da ga svi čuju: "Čestitam Putinu na nemilosrdnoj jasnoći kojom je pomogao Assadu da oslobodi Palmiru!" I vidjelo se, baš mu drago.
Pametnom u politici, ma koliko sujetan bio, dosta.
Zlatko Dizdarević
|
