offline
- Irbis
- Legendarni građanin
- Pridružio: 10 Avg 2014
- Poruke: 3556
|
Napisano: 08 Maj 2016 12:52
slonic_tonic ::Irbis ::
1.Da pregovori poropadnu,a da pritom FSA bude krivac za to...
Irbis ::
2.Da Nusra pokrene jaku ofazivu na polozaje SAA u Alepu.(Tesko da ce SAD to dozvoliti...
nekad mi se čini kao da živimo na različitoj planeti. to bi trebalo provjeriti.
Na kojoj ti planeti zivis ne znam,ali ovo sto sam napisao su jedina dva nacina kako bi SAA imala povod za akciju oko grada Alepa,a da pritom Asad ne bude politicki unisten i da posle rata mu ostane bar neki kredibilitet,ako mislis da nisam upravu izvoli iznesi svoj stav.
Videli smo kako to izgleda u skubo 90-tih kada ratujes zanemarivaci medjunarodnu politiku.
Dopuna: 08 Maj 2016 12:58
Jedna stvar se već mnogo puta ponovila i do sada je svima jasna – o pobjedniku u sirijskom ratu, u onom klasičnom vojnom smislu, odlučivat će se na način da će se pobjednička zastava vijoriti u cijelom najvećem sirijskom gradu Aleppu.
Nije dovoljno kontrolirati samo Damask, ili Latakiju, ili čak i Raqqu. Damask i sve centralno-južno, od Hame do Homsa, se i pretpostavlja da će ostati u rukama vladinih snaga. Rijetko naseljeni istok Sirije pak može još neko vrijeme ostati pun terorističkih enklava, ali i to će se uskoro promijeniti jer ISIL je već sada samo blijeda slika onog blitzkriega kojim su poharali Siriju i Irak u ljeto 2014.
Aleppo je jedna sasvim druga priča. To je ogroman više-milijunski povijesni grad koji se, tako mu je sudbina htjela, nalazi nadomak današnjoj granici s Turskom. Što je 34 kilometra u strateškom smislu? Ništa, toliko militanti pješice, ako treba, prevale u jedno jutro. U zoru su u Turskoj, popodne su već unutar samog grada.
No, sudbina Aleppa je htjela još nešto – ta Turska koja se nalazi na svega 34 kilometra od grada, danas se transformirala u nešto novo. Turska kakva je postojala u trenutku kada je bitka za Aleppo počinjala u ljeto 2012. više ne postoji. Erdogan je tada bio perspektivni autoritarni lider u usponu, ali pred njim je bilo još puno “posla” – bilo je tu na desetke generala koje je trebalo uhititi, mase novinara koje je trebalo progoniti, a u konačnici, kako zadnje vijesti govore, i ne baš uvijek poslušnog premijera za smijeniti.
Danas Turskom 34 kilometara istočno i sjeverno od Aleppa upravlja jedan “super-Erdogan”, onaj isti Erdogan, ali u novom moćnijem ruhu. 2012. turski predsjednik bio je Abdullah Gul, a Erdogan je tada bio premijer. Abdullah Gul bio je jedan od mudrijih AKP-ovaca. Bio je itekako svjestan opasnosti u koju se Turska upušta aktivno destabilizirajući susjednu Siriju. Upozoravao je i svoje stranačke kolege i samog Erdogana da treba promijeniti politiku, da se treba desiti “reset” glede odnosa prema Siriji.
No, Guleva era predsjedanja Turskom trajala je od 2007. do 2014. te tada predsjednikom postaje Recep Tayyip Erdogan koji je do tada bio premijer. Ubrzo je pokrenuo procese kako bi predsjedničku funkciju sada ojačao, a premijersku oslabio. Sada je već skoro ljeto 2016., a Erdogan je moćniji no ikad, a to znači da je i Aleppo u većoj opasnosti nego ikad.
Možda su do sada unutar Turske postojali ljudi koji bili spremni reći “polakše s tih 34 kilometra”, ali to više nije slučaj. Erdogan doživljava bitku za Aleppo kao i svoju bitku i neće dozvoliti da se grad u potpunosti oslobodi, a na svojoj strani po tom pitanju i dalje ima gotovo sve sile Zapada. Da, mnogi se na Zapadu već potiho bune na Erdogana, ali mu agresivnu politiku prema Siriji ne zamjeraju jer to je i njihova politika.
No, dok Erdogan gleda prema Aleppu sa sjevera, mora znati da je tu na sceni još jedan jako žilavi igrač koji je premašio sva očekivanja po pitanju održavanja iznad vode, na vlasti, pa i na samom životu jer bi toliki željeli da nije među živima. Dakako, govorimo o sirijskom predsjedniku Basharu al-Assadu koji se jako voli, čak i u najtežim danima, svijetu prikazivati kao kontrast Erdoganu, kao smireni lider koji ne diže glas, koji ne galami, koji mirno sagledava situaciju i vodi rat.
No, vanjski izgled i držanje sirijskog predsjednika ne bi trebao nikoga zavarati, ispod površine riječ je o izuzetno borbenoj ličnosti koja je u stanju, kada odmjeri da za to postoje taktične nužnosti, biti i krajnje nemilosrdan prema svojim protivnicima. Došao je na vlast klasično za ovo podneblje, dinastijski, ali i sasvim slučajno, kao mladi oftalmolog iz Londona tek u svojoj 34. godini. No, danas je riječ je o jednom drugom Assadu, danas ima 50 godina i pet godina teškog rata iza sebe, rata koji ga je očeličio.
Još uvijek ima one uglađene manire i izjave daje na način da “smiruje situaciju”, ali nakon pet godina ratovanja nije spreman popuštati nikome, a vjerojatno ni Rusima, mada je jasno da je svako njegovo protivljenje Moskvi ujedno i “ugriz ruke koja ga hrani”. No, ako Erdogan i partneri na Zapadu misle da će Rusija Assada “dovesti u red”, možda se jako varaju.
Naime, Amerikanci smatraju kako je spašavanje Aleppa od oslobođenja gotova stvar jer su se Kerry i Lavrov dogovorili da neće biti više sukoba u Aleppu i da na snagu stupa primirje. No, mogu li Putin i Lavrov govoriti u ime Assada? Sam Assad svojim zadnjim izjavama pokazuje da ne mogu.
Nešto je rekao jučer i Amerikanci su se jako zabrinuli zbog toga. Štoviše, danas su odmah dali izjavu u kojoj oštro osuđuju zadnje komentare sirijskog predsjednika. Što je Assad rekao da je tako uznemirilo Washington? Američke vlasti do te mjere su se uznemirile da su odmah pozvale Rusiju da “iskoristi svoj utjecaj na Damask”.
Evo o čemu je riječ – Assad je jučer poslao telegram ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu, a u telegramu piše, jasno i glasno, kako njegova vojska neće prihvatiti ništa manje od “konačne pobjede i uništenja agresije u Aleppu”. Sadržaj telegrama objavili su zatim ruski državni mediji.
Što ovo znači? Znači da je Assad, uz dužno poštovanje, javio Putinu da mu se zahvaljuje na svoj pomoći koju je ovaj dao za Siriju, ali da to ne znači da će Kremlj određivati što sirijska vojska, u svojoj zemlji, smije ili ne smije osloboditi.
Glasnogovornik američkog State Departmenta, Mark Toner, panično izjavljuje: “Pozivamo Rusiju da hitno adresira ovu totalno neprihvatljivu izjavu”.
Što očekuje da Rusija učini? Da “dovedu Assada u red”? Upravo to se i traži iz SAD-a i sada je pitanje što će Rusija zaista učiniti. Može zapravo učiniti samo dvije stvari – ili zaista zaprijetiti Assadu da se ne može, pa makar i na svojoj zemlji, ponašati kako ga volja, da je to vrijeme prošlo i da danas vlada i egzistira isključivo zahvaljujući blagoslovu Moskve (što je, koliko god se njemu to neće svidjeti, ipak uvelike istina, jer znamo kako je prošao Gaddafi koji nije imao uz sebe ovako jake zaštitnike). Ili, Rusija može jednostavno slegnuti ramenima i poručiti Amerikancima da se Assad “oteo kontroli” te ga pustiti da izvede tu završnu ofenzivu, operaciju potpunog oslobođenja Aleppa.
Očito je kako Assad to želi i htio bi krenuti s time što je prije moguće, po mogućnosti uz potporu ruskih zračnih snaga, ali ako treba i bez njih. Pritom ne treba posebno ni naglašavati da će to biti jedna od najriskantnijih vojnih operacija u modernoj povijesti – ne zato što se ishod bitke za grad ne zna, zna se da bi u silovitom naletu gotovo sigurno sirijska vojska odnijela pobjedu, već zato što se ne zna što bi se desilo u trenutku kada vojska krene. Što bi se desilo s onih 34 kilometara? Bi li u isti tren turska vojska masovna nahrupila u Siriju? Bi li se sukobile ruska i turska vojska? Bi li to bio početak vojnog sukoba Rusije i NATO pakta? Bi li to bio početak, po čistom automatizmu, i globalnog rata? Imajući sve te potencijalne nepoznanice u vidu, nije čudo da Amerikanci reagiraju panično na Assadove najave, ali umjesto da pozivaju Rusiju da ukori svog saveznika, možda bi oni prvo mogli učiniti istu stvar sa svojim čije se snage gomilaju 34 kilometra od Aleppa.
Piše: D.MARJANOVIĆ
|
