offline
- Pridružio: 29 Dec 2011
- Poruke: 835
|
Citat:Advance.hr: Sastanak četvorke u Istanbulu i jedan možda vrlo radikalan plan za Siriju kojeg kuhaju Rusi i Iranci
Sutra će biti još jedan važan dan za Siriju. Naime, u Istanbulu se održava sastanak na kojem će biti nazočno četvero važnih aktera: ruski predsjednik Vladimir Putin, turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan, njemačka kancelarka Angela Merkel i francuski predsjednik Emmanuel Macron. Cilj sastanka je, navode službeni izvori, rasprava o situaciji u Idlibu te pitanje implementacije sporazuma kojeg su prošlog mjeseca u ruskom Sočiju dogovorili Erdogan i Putin.
Dakako, najveća "vijest" kod ovog sastanka u Istanbulu što će - nakon mnogih sastanaka gdje su primarno nazočni bili Rusija, Turska i Iran - ovog puta sudjelovati i lideri dvije najvažnije europske sile, Njemačke i Francuske. Ta činjenica je važna te može biti u konačnici po sirijski rat i mir ili pozitivna ili otežavajuća.
+ nastavak...Sirija je definitivno u fazi koju bismo mogli nazvati "priprema za mir". Velike vojne operacije su utihnule, znatan dio teritorija sada je već oslobođen te se nalazi pod direktnom kontrolom Damaska. Nadalje, čak i poprilično neugodne izraelske agresije na Siriju, koje su u jednom trenutku postale gotovo svakodnevna pojava, prestale su otkako je u Siriju stigao ruski S-300 sa zadatkom čuvanja neba.
Ova je dobra faza, jer svakako nagovještava da je kraj rata negdje blizu, ali u isto vrijeme ova faza donosi i najteže pregovore čiji ishod može odrediti hoće li se ovaj tragičan rat završiti kroz koji mjesec ili će se sukobi ponovno razbuktati, a iscrpljivanje nastaviti.
Rusija je poprilično optimistična, što je uvijek slučaj kada uspije u direktne pregovore uključiti Berlin i Pariz. Bez obzira što je zahlađenje između Moskve i Europe još uvijek definitivno aktivno, čini se kako Kremlj najviše od svega voli direktne pregovore sa Zapadom kada isti ne uključuju SAD (naročito ne Britaniju). U isto vrijeme to je optimizam koji je u više navrata podbacio, u slučaju Sirije već nekoliko puta. Dakako, Rusija polazi od logičke pretpostavke da će Europi okončanje rata u Siriji biti u interesu jer je isti itekako velik katalizator migrantske krize, a definitivno je i element u porastu terorističkih napada na prostoru Starog kontinenta.
No, kada bi ta logika bila faktor koji određuje političke i geopolitičke odluke, rat u Siriji već bi se završio. To pak ukazuje na to da Berlin i Pariz slijede nekakvu drugačiju "logiku". Uzmimo Njemačku kao primjer - ona je gotovo cijeli tijek rata držala se po strani, plasirajući samo protokolarne diplomatske izjave u kojima se sukobljene strane poziva na "smirivanje napetosti". No, kada je prije nešto više od mjesec dana situacija oko Idliba na sjeverozapadu Sirije eskalirala Njemačka je jasno dala do znanja svojim zapadnim saveznicima u Francuskoj, Britaniji i SAD-u, da i ona želi biti "dio akcije", odnosno da želi sudjelovati u vojnoj misiji protiv sirijske vojske ukoliko ova pokrene ofenzivu na Idlib.
Kakav se njemački stav može, imajući to u vidu, očekivati sutra u Istanbulu? Vjerojatno isti kao i stav Francuske, što nam dakako ne govori mnogo.
Kakva je situacija u Idlibu? Rokovi su došli i prošli. Putin je zaustavio sirijsku vojnu ofenzivu te dao Erdoganu da do 15-og ovoga mjeseca "počisti" Idlib, odnosno da se riješi terorista, barem iz tampon zone koja bi se oko ruba provincije trebala protezati u debljini od 15 do 20 kilometara. Naravno, kako smo i spekulirali, Erdogan takvo što niti je napravio niti će napraviti. Zašto i bi? Tko ga može natjerati? Pokušava li ga itko natjerati?
No, ovih dana Erdogan se ipak sprema na akciju, ali ne u Idlibu - Idlib je za njega skoro pa riješeno pitanje, zamrznuti konflikt kakav je i želio, a umjesto toga fokus sada prebacuje na prostore Sirije istočno od Eufrata te je upravo danas objavio "posljednje upozorenje teroristima koji ugrožavaju tursku granicu". Dakako, "teroristi" u Erdoganovom žargonu nisu ni Al-Qaeda ni druge ekstremističke skupine koje su se ukopale u Idlibu - za njega su teroristi pripadnici kurdskih oružanih YPG snaga. To što su se YPG-ovci borili protiv stvarnih terorista, ISIL-a, ne znači Erdoganu ništa, štoviše, čini se kako je bio puno mirniji dok je ISIL držao dijelove granice s Turskom (a ta situacija je, prema pojedinim kredibilnim izvorima, bila i vrlo unosna za Tursku koja je, preko tko zna kakvih posrednika, kupovala od ISIL-a naftu što su je ovi pak preoteli od Sirije).
Na današnjem govoru pred provincijskim liderima vladajuće stranke AKP u Ankari Erdogan je poručio kako će Turska sada "usmjeriti fokus" prema istoku Sirije, istočno od Eufrata, dalje od Manbija, kako bi se suočili s "kurdskim teroristima".
Trumpa u cijeloj priči ni ne spominjemo jer taj vjerojatno još uvijek ni ne zna gdje je Idlib, kako je i sam nedavno priznao, no američki angažman u Siriji odvija se bez njegovog "inputa" što pak znači da je ostao više-manje isti kao i za vrijeme prethodne administracije koja je nekoliko godina žonglirala između islamističkih militanata da bi na kraju odlučili kako im je najbolje za saveznike uzeti Kurde koji, u ovoj konstelaciji snaga, definitivno ne mogu računati na ni na koga drugog.
Bilo je govora da će Amerikanci "baciti Kurde pod autobus" kako bi popravili odnose s Turskom (da ova ne bi previše otišla "Istočno"), no kako vrijeme prolazi čini se kako te odluke ne prolaze baš dobro kroz vojne rangove ili pak vojni stratezi nemaju volje baš potpuno prekinuti s tom strategijom. U svakom slučaju, američko-kurdska suradnja na istoku Sirije i dalje postoji, možda je malo ograničenija, malo tiša, ali nije posve prekinuta - i Turska to zna, a Erdogana to jako ljuti jer ima osjećaj da ga Amerikanci zavlače.
Nešto značajno dogodilo se jučer, zapravo prije desetak dana, ali tek jučer je javno objavljeno - američki vojni izvori otkrili su kako su njihove vojne snage u Siriji, kod Manbija, 15. listopada, napali militanti - i to ne bilo koji militanti već, kako kasnije pojedini izvori pojašnjavaju, "pro-turski militanti".
Slučajno? Teško. Ne rade se takve stvari slučajno. Možda Turska šalje poruku, u skladu s Erdoganovim "posljednjim upozorenjem". U isto vrijeme pak Rusija iskopava vijest staru skoro godinu dana, ali dosad neobjavljenu, te tvrdi kako je američki špijunski zrakoplov koordinirao napad dronom na njihovu zračnu vojnu bazu kod Latakije - u siječnju ove godine. Jasno je da su Rusi, ako se to tako stvarno dogodilo, imali tu informaciju "odavno", ali plasiraju je baš sada, pred sastanak u Istanbul i u trenutku kada stižu vijesti o razmjeni vatre između američke vojske i pro-turskih militanata kod Manbija.
Što nam to sve govori o potencijalnom ishodu sutrašnjeg sastanka u Istanbulu? Merkel i Macron tu su da daju legitimitet samom sastanku, pozvani su u istoj mjeri kao što se zvučna imena pozivaju na otvorenje nekakvog novog noćnog kluba, no u stvarnosti neće doći ni s konkretnim idejama ni prijedlozima. Doći će poslušati "kakve su novosti", reći će kako se humanitarna katastrofa u Idlibu mora izbjeći, kako Rusija i Turska imaju "odgovornost" za okončanje sukoba, kako se kemijski napadi ne smiju ponoviti jer bi u tom slučaju mogli intervenirati (ne sami dakako, već kao potpora SAD-u), i to je otprilike to.
Konkretni pregovori, ako bude vremena za iste, ponovno će se voditi između Putina i Erdogana, a obojici je drago da mogu reći da su nazočni bili Merkel i Macron. Ako se pak predsjednici Turske i Rusije nađu u četiri oka, moglo bi biti govora o nekim vrlo konkretnim stvarima.
Erdogan bi se ruskom kolegi mogao požaliti kako ga Amerikanci sramote podupirući Saudijsku Arabiju koja je toliko zaštićena od strane SAD-a da ubija ljude po konzulatima u Turskoj. Ovaj bi mu pak mogao došapnuti - što vjerojatno ne bi bilo ni prvi put - da bi možda bilo najbolje, imajući sve to u vidu, da se te američke "gnjavatore" nekako izbaci iz igre, a igra je istočna Sirija.
Poprilično dalek scenarij? Možda, ali ne i nemoguć. S kojim ishodom bi Rusija lakše "izašla na kraj" - s dijelovima Sirije pod kontrolom Turske ili pod kontrolom SAD-a? Odgovor je vrlo jasan. Dakako, iako su već puno puta pregovarali o razno raznim idejama, najviše što Putin od svog turskog kolege može dobiti nakon takvih prijedloga je "razmislit ću" - i priča ponovno ide u krug: Turska još jače traži od SAD-a da usklade svoje interese, što možda neće dočekati, ali Rusija će opet biti ostavljena na čekanju.
Ideja "s Turskom kontra Amerike" je zasigurno jedan od većih ruskih planova, možda postoje još neke varijacije, ali ne mogu ih imati beskonačno. Za kraj, svakako treba ukazati na jedan vrlo zanimljiv podatak koji se ovog tjedna pojavio u medijima - Iran sutra neće sudjelovati na sastanku u Istanbulu (ne bi Macron i Merkel inače došli, ne zato što imaju nešto previše protiv Irana, nego paze da se previše ne zamjere Trumpu), no, glavni iranski pregovarač za Siriju, Hossein Jaberi Ansari, otkrio je u razgovoru za Press TV kako je cijeli dogovor za Idlib, sporazum Putin-Erdogan iz Sočija, zapravo bio "iranski plan" (!).
Iranski plan? E sad stvari počinju imati još i većeg smisla. Da, Rusija bi voljela vidjeti odlazak američke vojske iz Sirije, ali Iran priželjkuje takav scenarij još i puno više. Turska im "smeta" koliko i Rusiji, ne previše, odnosi su solidni, a s Ankarom bi se brzo mogli dogovoriti i oko slabljenja Kurda (s kojima i Iran u zadnje vrijeme ima sve većih problema).
Pustiti tek tako Tursku dublje u Siriju itekako je riskantno, itekako, ali tko zna, kada se sve stavi na stol, možda je i Damask voljan saslušati kako bi to sve u konačnici izgledalo - naročito ako je alternativa da Amerikanci na istoku Sirije stvore nekakvu kvazi državu: prije će vratiti Golan nego što bi vratili taj teritorij!
Naravno, scenarij u kojem sirijska vojska/vlast jednostavno uzima natrag sve što je njeno bio bi daleko najpravedniji, bez dvojbe, ali to se neće i ne može dogoditi ako Rusija ne želi. Rusija pak to ne želi jer misli da može upravo ona iz svega izaći kao nekakav vanjskopolitički gigant koji će kontrolirati kompleksnu dinamiku odnosa s Turskom, Sirijom, Iranom, pa i Saudijskom Arabijom... Uglavnom, govorimo o poprilično velikim ruskim ambicijama, a suradnja s Erdoganom itekako je ozbiljan rizik, možda i veći od onog da su jednostavno pustili, pa i pomogli, sirijskoj vojsci da Idlib riješi u jednoj munjevitoj akciji (nije to karta koje je posve pala sa stola).
Rusi i Iranci pak definitivno nisu uvijek bili pri istom stajalištu kada je riječ o Siriji, ali ne ni tako daleko da ne bi mogli dogovoriti jedan "makro-plan", na kraju krajeva njih dvoje ipak su na istoj strani, strani Damaska, nitko drugi. I sve je uključeno, baš sve - i Khashoggi afera, i turski odnos s Katarom, i iranski odnos s Muslimanskom braćom, i Trumpove prijetnje Iranu, i turska ekonomska situacija.... puno više od sirovog stanja na terenu u Siriji, što u konačnici može sve zajedno kulminirati jednim pravcem gdje će jedna skupina, a ne pojedinac, strateški profitirati, dok će drugi morati prihvatiti poraz. Rusija i Iran, ako udruže pregovaračke snage, mogu postići poprilično radikalan dogovor s Turskom na štetu SAD-a - ali teško da ikada mogu Turskoj vjerovati do kraja, ako mogu uopće i jedno drugom!
Jedna stvar je jasna, nikome od upetljanih aktera nije u interesu da se u Siriji dogodi totalni mir bez nekih konkretnih preinaka - svako smatra da je uložio previše "vremena i truda" da bi na kraju propustio ubiranje interesa i geopolitičkih nagrada. Vrlo tragično za Siriju, očekivano za geopolitiku.
|
