|
Sjećam se, jutarnje sunce tjeralo je mraz sa suhe planine. Umorna, snena vojska, nakon nekoliko dana žestokih borbi, pomaljala se iz ruševina. Ugašene vatre opet su se palile. A miris kave, privid doma, jedino je dobro što možeš osjetiti na frontu. U ofenzivi. Tu i tamo zalutali bi metak okrhnuo komad krova ili žbuke. ISIS je žilavo odugovlačio neumitan poraz. Bila je to borba na život i smrt. Nitko se nije obazirao na fijuke dok su se motale vreće za spavanje, repetirali kalašnjikovi i žvakali suhi ostaci pogače od siromašne večere. Zapamtio sam ime. Azadine Nebi. Izišla je iz nekog podruma, raspustila dugu crnu kosu, češljala se držeći komadić razbijenog ogledala, uza zid je bio naslonjen ručni bacač. Nasmijano lijepo lice, orošeno mladošću, i zabrinut pogled. Uhvatio sam taj trenutak, onaj romantični, kad se mladi život nudi u zamjenu za slobodu, kad ljepota prkosi destrukciji. Kad snovi postaju tek puko preživljavanje. Bila je to ona romantična kurdska priča koju smo svi htjeli vidjeti. Priča o ženama ratnicama. Priča o idealima. Kad podčinjeni postaju slobodni. Kad se razjedinjeni ujedine. Ta slika bila je varka. Ništa više nego nada, malo istinitija od iluzije.
https://www.jutarnji.hr/globus/Globus-svijet/kurdi.....e/9623164/
|
