offline
- Pridružio: 19 Jul 2012
- Poruke: 1123
- Gde živiš: Banja Luka
|
Šta je ostalo od ukrajinske vojske nakon rata u Donbasu, a što su dobili Donjeck i Lugansk?
Početkom ovog mjeseca, prilikom proslave 150. obljetnice rođenja ukrajinskog grko-katoličkog mitropolita Andreja Šeptickog, ukrajinski premijer Arsenij Jacenjuk je slavodobitno izjavio "kako se ukrajinska vojska borila i pobjeđivala u proteklih 20 mjeseci". Ovo je zaista zapanjujuća izjava za čelnika jedne vlade koji je izgubio sve što je mogao izgubiti zbog nedostatka profesionalizma i vlastite gluposti, komentirajući izjavu ukrajinskog premijera u svom uvodniku od 7. studenog piše Oriental Review i navodi nekoliko podataka koji osporavaju Jacenjukovu tvrdnju.
Uzimajući u obzir sirove brojke, oružane snage Ukrajine se trenutno sastoje od 188 000 vojnika. Tijekom prošle godine je broj generala porastao za 60%, sa 121 u 2014. na 201 u rujnu 2015. Drugim riječima, ukrajinska vojska sada ima jednog generala na svakih 935 vojnika. No koji su to vojni uspjesi doveli do rasta ovog intelektualnog vojnog stroja, koji je rastao i širio se gotovo svaki mjesec?
Tijekom sukoba u Donbasu je u borbenim operacijama Ukrajina izgubila oko 24 000 vojnika, gotovo 54 000 je ranjeno, a više od 9 000 se vode kao nestali. Broj umrlih vojnika u neborbenim aktivnostima iznosi 1 309, uključujući 873 samoubojstava.
Posve je uništeno je više od 3 000 komada osnovne vojne opreme, a još 2 000 su ukrajinskoj vojsci kao ratni plijen oduzele snage samoproglašenih republika Novorusije.
Ukrajinskoj vojsci je uništeno 929 borbenih tenkova raznih vrsta, 887 oklopnih vozila, 238 višecijevnih raketnih bacača BM-21 Grad, 836 vojnih vozila, 21 vojni zrakoplov, 32 helikoptera i 46 bespilotnih letjelica.
Ukupno 2 500 vojnika je zarobljeno tijekom tijekom borbi, od kojih je većina kasnije vraćena rodbini ili razmijenjena. Međutim, neprijateljstva nisu uvijek bila tolika da bi opravdala takve primjere panike i predaje. Na primjer, tijekom kolovoza 2014. je u blizini grada Ilovajska zapovjednik južnog operativnog područja, general Ruslan Homčak, naredio svojim trupama da probiju utvrđene položaje koje su držale milicije Donbasa, dok je osobno pobjegao u suprotnom smjeru. General je čak napustio i svog osobnog vozača koji je bio ranjen. Toga dana je u vojnom smislu potpuno nepotrebno poginulo gotovo tisuću ukrajinskih vojnika.
Nimalo ne iznenađuje što je general-bojnik Viktor Nazarov, koji je u vrijeme bio načelnik Glavnog stožera za protuterorističke operacije (ATO), potvrdio da su nakon te sramotne epizode iz redova ukrajinskih snaga uslijedila masovna dezertiranja.
Vojni tužitelj Ukrajine je pokrenuo službenu istragu za 16 000 slučajeva dezerterstva iz "zone ATO," kao i za 6 000 slučajeva nepridržavanja zapovjedi. Većina tužbi se odnosi na časnike i pripadnike snaga sigurnosti Ukrajine koji su odbili izvršiti samoubilačke naredbe i pokušali povući svoje postrojbe iz tih "kotlova", odnosno područja gdje su bili okruženi neprijateljskim snagama, samo kako bi se smanjio broj žrtava.
Na kraju je otvoreno i oko 7 000 kaznenih predmeta protiv ljudi koji su bili sposobni za vojnu službu, ali su se odbili odazvati mobilizacijskom pozivu.
Proslavljena 24. Mehanizirana brigada, utemeljena u gradu Javorov u zapadnoj Ukrajini, koji je sada dom za instruktore i savjetnike NATO saveza, nakon što je više puta upala u taktička okruženja i na istoku i pretrpjela velike gubitke, bila je na rubu raspuštanja.
Korupcija, krađe i nedostatak zaliha su samo bili šlag torti samouništenja ukrajinske vojske.
Četiri milijuna grivna (160.000 dolara) je pronevjerio samo jedan visoki financijski dužnosnik u ukrajinskoj vojsci, bojnik Andrej Kvirel, koji je sebi uzeo novac namijenjen za plaće vojnika. Ovaj iznos je bio dovoljan da se četiri mjeseca plati cijeli jedan puk u području "antiterorističkih operacija".
Ako ovo ukrajinski premijer Arsenij Jacenjuk naziva "pobjedom", što je onda, po njegovom mišljenju, potpuni vojni poraz?
Međutim, kako ne bi ispalo da je ukrajinska vojska poraz pretrpjela zato što su u Glavnom stožeru sami tako odlučili i da nije riječ o samouništenju, nego o porazu na bojištu od kudikamo slabijeg neprijatelja, treba nešto reći i ponešto o milicijama Donbasa, koje su kasnije prerasle u ozbiljnu oružanu silu.
Uopće nema nikakve sumnje da su milicije Donbasa od samog početka dobivale veliku savjetodavnu, logističku i svaku drugu potrebnu pomoć od strane Ruske Federacije. Na njihovoj strani su se u rat uključile i dragovoljačke postrojbe iz Rusije i drugih zemalja, među kojima je bilo monarhista, nacionalista, komunista, nostalgičara za vremenima Sovjetskog Saveza i umirovljenih profesionalnih vojnika koji su prošli bojišta od Afganistana, preko Pridnjestrovlja i Čečenije sve Gruzije.
Međutim, sva ruska pomoć ne bi bila dovoljna da lokalno stanovništvo nije podržalo i priključilo se ustanku. Protiv prevratničke vlade u Kijevu. Iako brojno inferiornije, postrojbe Donbasa su imale neupitno veći borbeni moral od ukrajinskih snaga, naravno, izuzmemo li fanatike neonacističkih bojni "Desnog sektora", čija je ideologija za svaku osudu, ali im se ne može pripisati manjak hrabrosti.
Međutim, "Desni sektor" i njima slične postrojbe legalizirane formiranjem "Nacionalne garde" su bojištu raspolagale oklopnim vozilima, tenkovima, protuoklopnih i pješačkim naoružanjem, ali bez jedinstvenog zapovjedništva, ozbiljne zračne potpore i uz stalne nesuglasice s Glavnim stožerom regularne ukrajinske vojske se nisu mogle smatrati ozbiljnom vojnom silom.
Ishod rata u Donbasu je katastrofa za ukrajinsku vojsku
U prošlu nedjelju je vodstvo Donjecke Narodne Republike proglasilo "uvjetno primirje" u Donbasu, budući da su oružane provokacije s ukrajinske strane svakodnevna pojava. Naime, kako prenosi TASS, ukrajinske snage su na liniju razgraničenja 2. studenog u područje Donjecka i Nikolajevke dovukle 20 tenkova i 6 samohodnih topova, iako je prema Sporazumu iz Minska to oružje odavno trebalo biti povučeno u pozadinu.
Dan ranije su iz vojnog zapovjedništva u Donjecku priopćili "kako se iz smjera Artemovska prema Gorlovki kreće kolona tenkova, pješačkih borbenih vozila i samohodnih topova, ukupno više od 50 jedinica, a u ukrajinsku vojarnu u Artemovsku je došlo 12 jedinica višecijevnih raketnih bacača BM-21 Grad".
Jučer je zamjenik zapovjednika oružanih snaga Donjecke Narodne Republike, Eduard Basurin, priopćio kako ukrajinske snage i dalje dovlače tenkove i artiljeriju na liniju kontakta s Donbasom, a obavještajne službe NRD i LNR upozoravaju na nastavak kršenja Sporazuma iz Minska od strane Ukrajine o povlačenju teškog naoružanja.
Sudeći po premještanju ratne tehnike, stječe se dojam da ukrajinske snage još uvijek nisu poražene, pogotovo jer se, jedanko kao i premijer Jacenjuk, redovito pozivaju na "hrabro držanje u bitkama u kojima su redovito pobjeđivale".
Međutim, jednako kao i Jacenjukove fantazmagorije, sve je očita laž i ovaj je rat bio prava katastrofa za ukrajinsku vojsku, "Nacionalnu gardu" i dragovoljačke neonacističke i nacionalističke bojne.
Uz gore navedene podatke, treba reći da je samo u "kotlovima" Izvarino i Ilovajsk ukrajinska vojska nepovratno izgubila oko 700 oklopnih vozila, a milicije Donbasa su zarobile u prvom 98, a u drugom 97 jedinica vojne tehnike.
U "Debalcevskom kotlu" je Ukrajina izgubila oko 600 jedinica vojne tehnike, a borci Donbasa su zarobili 126 jedinica. Prije toga, pod Slavjanskom, ukrajinske snage su izgubile oko 150 oklopnih vozila, a milicije su zarobile 70 jedinica. Pogreške u vođenju vojnih operacija od strane Kijeva su bile sustavne prirode i unatoč stalnim porazima se su sustavne prirode i čak uz zamjenu pojedinih zapovjednika ili djelomičnu promjenu taktike nije bilo moguće ostvariti pobjede na području Donbasa.
"Taktika" generala Viktora Muženka
Konkretan primjer je rad načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga Ukrajine, miljenika predsjednika Petra Porošenka, generala Viktora Muženka.
Dakle, 14. srpnja 2014. Muženko, iako nije bio na čelu ukrajinske vojske, postaje zapovjednik svih postrojbi na području "antiterorističke operacije". On na područje od strane milicija blokirane zračne luke u Lugansk šalje transportni zrakoplov IL-76. Avion je oboren prilikom slijetanja u Lugansk, a tada je život izgubilo 45 padobranaca 25. Zračno-transportne brigade. Isti general Muženko u rano ljeto 2014. neuspješno pokušava ući u Slavjansk sa šest tisuća vojnika, dok je s druge strane bilo samo pet stotina boraca narodnih milicija pod zapovjedništvom Igora Strelkova.
U srpnju i kolovozu 2014. Muženko obećava da će pokrenuti operaciju prekida granice Donbasa s Rusijom, odnosno, duboko u neprijateljski teritorij šalje pojedinačne postrojbe bez ikakve međusobne komunikacije, kao da bojno polje nije u 2014. godini, nego se vodi Burski rat.
General Muženko ignorira potencijalno perspektivna područja napada, te ulazi duboko u teritorij sa otvoreno neprijateljski nastrojenom populacijom, gdje ostaje bez ikakve sigurnosti i zaštite, pojašnjava ruski stručnjak Evgenij Krutikov.
Zato i nije ispunio zadatak. Na primjer, mogao je iz područja Kramatorska i Slavjanska, odakle se Strelkov bez velikih gubitaka povukao krajem srpnja početkom kolovoza prošle godine, doći do Izvarina. Kako to da Muženko nije tako postupio, još uvijek nije jasno.
On iz nekog njemu znanog razloga 95. Zračno-transportnu brigadu tjera da prijeđe rijeku Miuskaja na jugu, bacajući svoje vojnike na milost i nemilost neprijatelju. Rasteže 25. Zračno-transportnu brigadu i počinje jurišati u pozadinu regije Donjeck. Najprije ide ka jugu kroz Šahtersk i Torez i gotovo se čini da će izbiti na Azovsko more i Mariupolj, ali zatim skreće prema sjeveroistoku, gdje je odlučio zauzeti stratešku uzvisinu Saur-Mogila i Amvrosievk. No, ulazi u to područje bez pojačanja, hrane, vode i streljiva. Nakon toga, uz veliku potporu zapadnih medija, priča kako je napad bio primjer "herojskih napora", usporediv s podvizima Drugog svjetskog rata.
Nedavno je Porošenko izjavio da je ta akcija bila možda "najveća vojna operacija" u povijesti svih ratova, jer su u njoj ukrajinski vojnici ušli u dubinu neprijateljskog teritorija oko 400 kilometara, ali bez većih rezultata i pretrpjevši strašne gubitke. Unatoč svemu, vlasti u Kijevu su na tu temu nedavno snimile i predstavile film s jednostavnim imenom - "Napad". (Opširnije: Porošenko najavio kraj rata: "Agresoru smo dali po zubima, a NATO generali su nam rekli da smo učinili nemoguće!")
Prema istom planu, Muženko zapovijeda 80. Padobranskoj brigadi da krene ide na 85 kilometara udaljenu zračnu luku u Lugansku. Naravno, proširen i potpuno okruženi garnizon zračne luke je zajedno s brigadom uništen u nekoliko mjeseci.
Treći i posljednji od takvih napada su pokrenule 79. i 95. Zračno-desantne brigade. Specijalne postrojbe su krenule iz Kramatorska i zaobilazeći Donjeck krenuli na Volnovahu, prešli rijeku Kalmius s improviziranim sredstvima, jer su zaboravili ili nisu obratili pažnju na potrebnu inženjeriju, a zatim su napadnuti kod Telmanova. Tamo su stali, a onda se vratili natrag, ostavljajući Telmanovo u ruševinama. Da su išli dalje, kao što je planirano od strane Glavnog stožera, spojili bi se s "Ilovasjkim kotlom" i svaki daljnji otpor ukrajinskih snaga bi bio besmislen.
Muženko je opravdao povlačenje činjenicom da zbog poraza ukrajinskih postrojbi u Ilovajsku "gotovo da nema borbeno spremanih jedinica koje bi mogle blokirati ili spriječiti napredovanje ruskih vojnika iz Ilovajska do Hersona, a od Hersona dalje skroz do blizine Odese".
Zanimljivo, pogibeljne borbene misije u kojima su sudjelovale ukrajinske snage i u kojima su poražene padobranske postrojbe su formulirane na sljedeći način: "One su se suprotstavile progresivnom napredovanju bataljuna ruske vojske koji su napali teritorij Ukrajine."
Međutim, govoreći ozbiljno i navodeći precizne podatke, snage Donbasa i ruski dragovoljci su imali tada 4 000 ljudi, od kojih se nitko nije udaljavao daleko od svojih područja. Problem među ukrajinskim snagama je bio i što su milicije Donbasa primijetile da mnoge od njih kaotično lutaju ukrajinskim stepama. Veći dio ukrajinskih snaga nije bilo lokalno stanovništvo, nego su uglavnom bili stanovnici Galicije i Zakapatja, a nisu imali čak ni uobičajenu satelitsku navigaciju i koristili su se kartama sovjetskog podrijetla.
No, padobranci koji su se povukli iz Telmanova su još i sretni, dok je ostatak ostao u Ilovajsku, na Saur-Mogili i Izvarinu. Dakle, četiri Zračno-desantne brigade (24./ 30./ 51./ 72.) i dvije Zračno-transportne odvojene brigade (25./ 79.) su razdvojene na dijelove, okružene i uništene
Samo u "Izvarinskom kotlu", gdje su se borbe vodile na raznim područjima je i na nekim uzvisinama, ne samo na punktu Izvarino, ukrajinska vojska je izgubila 4 000 ljudi. Zbog tih događaja Muženko je uklonjen s mjesta zapovjednika "snaga na područja antiterorističke operacije". Zbog svega što je učinio je trebao završiti na vojnom sudu, ali je suprotno logici i zdravom razumu, na osobno inzistiranje Porošenka, postavljen na mjesto načelnika Glavnog stožera, dobio orden reda "Daniela Galicijskog" i dodijeljen mu je čin general-pukovnika.
Smrtonosni "kotao" se ponavljaju unedogled
Još od kolovozu 2014. ukrajinske snage primjenjuju svoj nacionalni način ratovanja i oko 4 000 ukrajinskih vojnika se našlo okruženo u selu Ilovajsk. Od tamo su planirali okružiti Donjeck, a kasnije će to ponoviti nekoliko puta i do sada se Glavni stožer ukrajinske vojske dosljedno pridržava tog plana napada. Tri dana nakon pada "Ilovajskog kotla" počinje tzv. "planirano povlačenje" s cijelog fronta, što prerasta u masovni egzodus. Ukrajinske snage su napustile Telmanovo, Volnovahu, Privetnoje, Novosvjetlovku i Lutugino. Nakon oslobođenja Lutugina su se u opasnosti našli dijelovi ukrajinskih snaga koji su na kraju završili u okruženju u zračnoj luci, uključujući s pristiglim pojačanjima.
Zrakoplovstvo Ukrajine u to vrijeme više gotovo da nije nije postojalo, a u rujnu su milicije Donbasa u predgrađima Gorlovke i Faševki stvorio solidnu frontu prema sjevernu i sjeveroistoku. Zbog nemoći da učini bilo što, Kijev daje zapovijed za napad taktičkim projektilima Točka-U po naseljenom području Rovenke. Do tada su svi unutarnji džepovi otpora ukrajinskih snaga već bili likvidirani.
U zimu 2014. - 2015. Muženko kronično nepravovremeno i neučinkovito reagira na strateške promjene u regiji Debalcevo, misleći kako obzirom na uska područja u kojima je moguće kretanje vojnih snaga nije moguće upasti u "kotao", nego da će od tamo imati odskočnu dasku za novu ofenzivu okruživanja Donjecka i tako prekinuti njegovu vezu s Luganskom i Rusijom.
Rezultat njegove zamisli je da se u "Debalcevskom kotlu" našlo do 10 tisuća ukrajinskih vojnika i to na određenim razbacanim punktovima, gdje su u zimsko vrijeme imali slabo osiguranu dostavu, a ponekad jedna postrojba uopće nije imala ideju što se događa s postrojbom na susjednom punktu.
Nepovratan gubitak ukrajinskih snaga pod Debalcevom je iznosio oko 3 000 ljudi, a više od 300 ih je zarobljeno. U stvari, "kotao" je zatvoren 5. veljače ove godine, kada su milicije Donjecka i Luganska okupirale grad Uglegorsk. Međutim, Muženko je u Kijevu tada još uvijek tvrdio da "kotao ne postoji".
Tijekom borbi u potpunom okruženju, on je govorio "kako su borbe u Debalcevu najuspješniji rad ukrajinske vojske u tom ratu".
Usput, Muženko je tijekom pregovora u Minsku zamjerio predsjedniku Porošenku da je kao predsjednik trebao nastavili vjerovati u informacije o "pobjedama" ukrajinskih snaga u Debalcevu. U to su se vrijeme čak pojavile i informacije da je Muženko herojski poginuo 20. siječnja 2015. pod Avdejevkom. (Opširnije: „Debalcevski kotao“ u potpunom okruženju - Milicije NRD na ulazu u grad - VIDEO)
Međutim, nakon svega je Muženko na kraju dobio titulu generala armije, čime je ostvario najspektakularniju karijeru u povijesti ukrajinskih oružanih snaga. Od general-pukovnika do generala armije je napredovao u samo godinu dana, a izgubio je sve što se izgubiti moglo - zrakoplove, helikoptere, do 60% od ukupnih oklopnih vozila i što je najgore – imao je više od 15 tisuća poginulih vojnika.
Kao što se navodi u početku, ukupan broj zarobljenih u svim borbama je dosegao 2 500 ljudi, od kojih je većina jednostavno predana rodbini ili razmijenjena. Zanimljivi su detalji bijega zapovjednika operativnog južnog područja zone ATO, generala Ruslana Homčaka, koji je bio odgovoran za proboj "Ilovajskog kotla". On je dugo pregovarao s komandom milicija oko sigurnog prolaza i kada se dogovorio tražio je 15 minuta da dođe do točne koordinate.
Međutim general Homčak sa tamo stvorio u "dvije minute", a vojnicima dao naredbu da "kotao" i utvrđene položaje milicija probiju sa strojnicama, raketnim bacačima i minobacačima, dok se on kretao u suprotnom smjeru. Ostavljajući svog ranjenog vozača se Homčak spasio, a na bojnom polju je ostalo oko 1 000 ukrajinskih vojnika. Nakon ove epizode, koju je sličnim riječima potvrdio i zapovjednik ukrajinske specijalne postrojbe "Donbas", Semon Semenčenko, uslijedila su masovna dezertiranja iz redova ukrajinskih snaga.
Analizirajući događaje u Ilovajsku, glavni ukrajinski vojni tužitelj Anatolij Matios je rekao da je glavni uzrok pada u "kotao" bio neovlašteni odlazak 5. bojne teritorijalne obrane "Zakarpatje" kojoj je to područje dodijeljeno kao mjesto službe. Moguće je da se poraz u "Ilovajskom kotlu" može objasniti i ovom logikom, ali je isto tako činjenica da su mnogi borci sa zapada Ukrajine jednostavno pobjegli, tražeći nekako put da se vrate svojim kućama. Točnije bi bilo reći da je poraz u Ilovajsku posljedica uobičajenog ponašanja ukrajinskih snaga, a ne jedne bojne čiji je odlazak iznenada navodno srušio cijeli front.
Jednako tako, relativno blizu tom području, na Saur–Mogili, ponos ukrajinske vojske se našao u potpunom okruženju i nitko im nije mogao pomoći, čak ni ratoborni gorštaci s Karpata. I tako je "istraga" od progona poštedjela i generala Muženka i ostatak vodstva ukrajinske vojske.
Važno je napomenuti da su neke od elitnih vojnih jedinica više puta rasformirane, nakon čega su žurno u novom obliku opet poslane na front. Sudbina 72. Zračno-desantne brigade iz Bijele Crkve je bila takva da je ostavljena na udaru u goloj stepi u potpunom neredu, bez vode i hrane. Poznata 24. Oklopno-mehanizirane brigade iz Javorova, sada sjedištu NATO saveza, zbog gubitaka je bila na rubu raspuštanja. Razlog su teški gubici u borbama na istoku zemlje zbog izuzetno glupave taktike u kojoj se brigada našla pod udarom teškog granatiranja od strane milicija Donbasa. Gubici su bili toliki da su u Javorovu proglasili dan žalosti, a zapovjednici brigade su se spasili zbog osobne intervencije Petra Porošenka, iako je Turčinov zaprijetio da će ih sve pozatvarati zbog "kukavičluka i izdaje".
Ono što je nakon ovih bitaka ostalo od ukrajinske vojske je zanemarivo, a ostalo su učinili korupcija, krađe i manjak snabdijevanja.
Konačno, Ukrajina danas gotovo da i nema zračne snage ili mornaricu, a milijarde grivna se upumpavaju u izgradnju besmislenih utvrda, ne samo na izgradnju rova na granici s Rusijom. Manje je poznato, a kudikamo skuplje od rova na ukrajinsko-ruskoj granici, jest izgradnja dugoročne linije utvrda duž granice regija Dnjepropetrovsk i Donjeck, odnosno u pozadini današnje linije razdvajanja, "za svaki slučaj". Posljednji put kada se gradio takav fortifikacijski sustav, vjerojatno puno bolji, zabilježen je pred Drugi svjetski rat izgradnjom Mažinovljeve linije u Francuskoj, iako njenu "učinkovitost" ne treba posebno pojašnjavati, obzirom da su Nijemci umarširali u Pariz u nešto više od mjesec dana od početka napada.
Vjerojatno će izgradnja druge, treće četvrte ili pete linije utvrđene obrane prije Kijeva, ovisno na koliko ih se odluči Glavni stožer ukrajinske vojske, biti dobar izvor prihoda za izvoditelje radova. S druge strane nekada moćna ukrajinska vojska je, unatoč bajkama Porošenka i Jacenjuka kojima katastrofalne poraze žele pretvoriti u pobjedu, pred potpunim rasulom i pitanje je hoće li se i kada oporaviti?
Što na kraju reći za stanovnike Donbasa, odnosno Donjecke i Luganske Narodne Republike? Nakon ratnih razaranja, pretrpljene štete i gubitaka u ljudstvu, stanje u tom dijelu još uvijek jedinstvene Ukrajine, izuzmemo li Krim, naravno, nije sjajno, ali je još uvijek kudikamo bolje nego zapadno od linije razdvajanja i teritorija pod nadzorom vlasti iz Kijeva. Čak i ako uzmemo u obzir tužne prizore potpuno razrušene Gorlovke, zračne luke Donjeck i brojnih sela i stambenih četvrti u Donbasu, stanovništvo se uspjelo obraniti od napada kudikamo veće vojne sile i spriječiti da njim upravlja prevratnička vlada iz Kijeva. S druge strane, Porošenku i Jacenjuku je jedino preostalo iskaliti svoj bijes nad milijunima civila potpunom ekonomskom blokadom, prekidom isplata plaća i mirovina, isporuka plina i električne energije, lijekova, pa čak i duhanskih proizvoda.
Nakon što u rujnu prošle godine Kijev uvodi "ekonomsku blokadu pobunjenih regija" i obustavlja isplatu mirovina i svih socijalnih davanja, Donjeck i Lugansk ulaze u razdoblje u kojem funkcioniraju kao "multivalutna zona", da bi u rujnu ove godine kao jedino sredstvo plaćanja uveli rusku valutu i to po kursu tri ukrajinske grivne za jednu rublju.
Nakon tri mjeseca neisplata mirovina, plaća i socijalnih davanja, krajem 2014. de od ruske humanitarne pomoći osniva fond iz kojeg se redovito isplaćuju mirovine i plaće, prvo u grivnama, potom u rubljama po kursu 2 grivne -1 rubalj.
Kijev je prošlo ljeto obustavio slanje humanitarne pomoći civilima u Donjecku i Lugansku, a proljeće ove godine zabranio i isporuku obustavio isporuku prehrambenih i duhanskih proizvoda, ali i lijekova. Sve potrepštine su u Donjeck i Lugansk stizale iz Rusije i ukupno je u Donbas poslano 40 konvoja s 48 000 tona robe.
U veljači ove godine Kijev obustavlja isporuku plina Donbasu, a Rusiji ne želi platiti isporučenu električnu energiju koju su potrošila "pobunjena područja". Kao odgovor na energetsku blokadu, Rusija s vlastima u Donjecku i Lugansku dogovara izravnu isporuku plina i električne energije i mjesečno im isporučuje plin u vrijednosti 200 milijuna dolara, a struje u vrijednosti 13 milijuna dolara, prenosi Pogled.
U jesen 2014. Kijev odlučuje ne plaćati škole i fakultete u NRD i LNR i više ne priznaje svjedodžbe i diplome izdane na teritoriju "pobunjenih područja". Do kolovoza ove godine Moskva šalje tisuće učitelja i prosvjetnih radnika u Donbas koji tamo uvode ruski obrazovni sustav.
Osim što ukrajinska vojska zaista nema snagu da vojno vrati područja Donbasa u sastav Ukrajine, izgleda da vlasti u Kijevu čine sve kako bi Donjecku i Lugansku Narodnu Republiku gurnuli u naručje Moskve i čini se da ova tragična priča još uvijek nema svoj konačni epilog.
Izvor
Alter Mainstream
|
е лепо ме насмеја. па шта очекују, да им се поклоне и кажу ок ви сте супермени? можа бато! 
