To sve nešto zbrkano...ova od Aramisa slika kaže da je ZVS u pitanju, ali njihova stranica baš i ne spominje nešto tako!?
Ovi prospekti od Technopola...a firma izgleda neka hama-njama.
Konštrukta Defence opet isto kao ZVS ništa ne daje !???
Tako da vjerovatno VTF 100/200 će dugo biti veliki ''?''
Ja ću verovatno da dobijem negativno brojanje u ovoj papazjaniji no...
Slike iz Edepro PDF-a na koje je naleteo Raketaš
Upaljač:
Karakteristike iz prospekta:Fuze TM 120-U:
Range of timing 4 - 120 sec
Weight of fuse with reducing piece 0,9 kg
Fuse thread/ without reducing piece/ M45x2
PDF generisan 2006.
Slovački PDF-ovi koje je linkovao Drug Pukovnik
PDF-ovi generisani 2010.
Umoljavam cenjeni auditorijum da nađe razlike između ovih slika, ja ne umem ili sam totalno ćorav.
ha ha ima jedna tajna veza između Konštrukte iz Trenćina , Adamovih strojarni iz Dubnice nad Vahom , Zbrojovke iz Brna i Škodinih Zavoda , sa PRETISOM Vogošća i VTI Beograd i Strojarskim fakultetom u Zagrebu .
Naime, tamo daleke 1936 je specijalna Kraljevska komisija , nakon dugih potraga odabralo lokalitet u sela Jošanica, u kotlini rijeke Vogošće , na domak Sarajeva , za izgradnju Vojno Tehničkog Zavoda , kasnije poznatog kao Poduzeće Tito Sarajevo.
Zavod su gradili Škodini Zavodi , i tako nekako se desilo je majka našeg poznatog konstruktora naoružanja i uvaženog profesora Nikole Kršića bila Čehinja , a otac poznati sarajevski pjesnik Jovan Kršić, ha ha .
Nije Nikola po nekom nacionalnom ključu birao suradnike , ali eto desilo se da je dugi niz godina vodeći inženjer i šef konstrukcije nakon što je Nikola otišao u Zagreb, bio Emil Dobeš , Čeh iz Vojvodine ... , i gle slučajnosti i moj je maternji jezik češki .
Drugi čovjek iz naše priče je profesor Davorin Bazijanac , porijeklom Čeh , kao tehnički direktor Vojno Tehničkog Zavoda u Kragujevcu bio odgovoran član kraljevske komisije i bio jedan od zaslužnih za odabir te bogom dane lokacije za budući zavod u Vogošći . Profesor Bazijanac je bio praški đak , a studirao je on i u Francuskoj , doktorirao na ETH u Zurichu , surađivao sa Von Braunom na A-4 raketi , a družio se i s onim poznatim Stepanom Timošenkom iz Kijeva odnosno Amerike , a i major Vučurović je kod njega u stavu mirno polagao mehaniku na strojarskom faksu u Zagrebu , ha ha .
Dakle dokumentacije za raketu i lanser Plamen A je kupljena od Konštrukte , kasnije kad smo radili Ognja , bio nam je uzor češki Grad . Kad smo mimo JNA osvajali Grada za potrebe Egipta i Iraka opet smo iz Trenčina dobijali dijelove koji nam fale, itd...
Bilo je skoro normalno u poduzeću da tečno govorimo češki i ruski naravno , da se dobro snalazimo na francuskom jeziku ako se bavimo balistikom, i da savršeno govorimo njemački ako smo se bavili tehnologijama kovanja granata ili valjanja komora raketnih motora.
Eeee, baš je lijepo pročitati ovako nešto. Ja sam mehaniku polagao ''po Bazijancu'' i bila to neka druga vremena.
Sad kad kažem ovim mladim da proračunaju slijepu prirubnicu po Timošenku gledaju u mene ko da sam.....
Ne mogu se sjetiti prezimena Pelan , ostavi poruku na pp.
Kad smo već kod tih velikana koji su formirali vojnu industriju i vojno školstvo , nek ostane zapisano zbog generacija koje tek dolaze.
Profesor Stepan Timošenko je nakon Oktobarske revolucije i svih onih sranja koja su se tamo događala , kao izbjeglica preko Krima i i Dalmacije ,što na magarcu što pješke, sa ženom i kćerkama došao do Beograda, Tu je formirao katedru tehničke mehanike i tu je nastalo jezgro kasnije poznatih konstruktora topova , aviona i mostova, dio tih ljudi asistenata prof Timošenka je kasnije prešao u Zagreb , a dio je s njim otišao u Ameriku na Stanford Univresity.
Na isti način i istim putem je stigao u Beograd i prof. Vladimir Farmakovsky konstruktor lokomotiva i parnih kotlova , kasnije direktor mašinskog instituta u Beogradu , koji je još kasnije dekretom J.B. Tita priključen Vojno tehničkom Institutu kao centralnom institutu JNA i Jugoslavije općenito.
Duga je lista tih ljudi koji su kao izbjeglice ili ratni zarobljenici prošli kroz vojnu industriju i institute i koji su ostavili svoj duboki trag , bar u nama koji smo stariji i koji smo imali tu čast da budemo njihovi studenti.
Pretpostavljam da se programator preko konektora ušteka u upaljač dok je raketa na zemlji i ukuca vrijeme , koje onda pamti neki EPROM ili RAM kojeg napaja super capacitor neko vrijeme. Pretpostavljam isto tako da kod lansiranja zračna struja pokrene turbinicu koja napaja elektroniku i ujedno pokreće mehanizam osiguranja upaljača , nešto slično kao na našem BU .
Taj oblik nosa i kanal za izlaz zraka iz upaljača sam već negdje vidio , ali se ne mogu sjetiti na kojoj raketi, odnosno upaljaču .
Naš BU je imao karakterističan i prepoznatljiv oblik tog nosa i davalo je to malo čudo dovoljno struje i za elektroniku onog doba , a danas bi to pogonilo i neki jači kompjuter
