offline
- raketaš
- Stručni saradnik foruma
- Pridružio: 07 Nov 2013
- Poruke: 5335
|
- 25Ovo se svidja korisnicima: jazbar, mikrimaus, darkangel, Sonyboy, BRATORIII, Davor Kondic, vathra, CheefCoach, vladetije, proka89, renba, djboj, Metanoja, Wisdomseeker, ljuba, bojank, victoria, voja64, DTB, pavle_pzs, Mercedes, Zerajic, Toni, Georgius, Granicar19
Registruj se da bi pohvalio/la poruku!
Ova tema ima naslov NORA izvozni adut...., a to bi trebalo značiti da ta NORA treba biti konkurentna na tržištu i zaposliti radnike u Srbiji , a ne u Rusiji ili ne znam gdje.
Bazirati izvoz ili opremanje vojske sa oružjem koje ne možeš proizvesti doma , a nisi član nekog vojnog saveza .... vidjet ćemo što Putin donosi u Beograd , a možda i ne budemo vidjeli sve ugovore koje donosi.
Ali ako govorimo o proizvodnji cijevi za top 155 /52 u Srbiji onda tu boli glava od problema.
1. Treba imati čeličanu kao što je ona u Jesenicama , znači ne polazi se od željezne rude i koksa , već se prerađuje otpadno željezo u elektro pećima. Liju se trupci promjera pol metra dužine 3-4m , takav se trupac može i kupiti na slobodnom svjetskom tržištu , tim prije što to i nije neki specijalni čelik , od njega se rade velike osovine za brodove ili turbine.
2. Treba imati kovnicu koje će slobodnim kovanjem otanjiti i produžiti taj otkivak , ali ostaviti i dovoljno velik promjer za barutnu komoru. I takav se otkivak može kupiti negdje vani i može se za njega imati pet dobavljača.
Takav je otkivak dugačak oko 9 metara i težak oko 10 tona .
3. Treba imati elektro peć za žarenje takvog komada , to su obično šahtne peći u podu , znači 10-12 metara u zemlji i 10-12 metara iznad, plus kran i krov, odosmo negdje a 18 -20m visine objekta , a tu užarenu cijev traba izvaditi i staviti negdje da se ladi , nakon toga spustiti na zemlju , uzdužno ili popreko , obrni okreni treba hala široka 15-18 metara i dugačka barem 50m .
Ta hala i ta peć mora biti u pogonu za proizvodnju jer se cijev nekoliko puta vrača u nju.
4. Treba imati veliki tokarski stroj da se taj otkivak ugrubo objeli dužina desetak metara i pol metra promjer vrtnje, nešto kao na slici
5. Treba imati stroj za duboko bušenje dužine dvadesetak metara i promjer vrtnje opet oko pol metra , nešto ovako
6. Nakon toga opet veliki tokarski stroj ( dužine desetak metara ) koji to izvana obradi u fino .
7. Treba imati mašinu za finu obradu cijevi iznutra , takozvano šelanje, nešto ovako
 .
8 Nakon toga opet tokarenje izvana na konačnu mjeru , ali bez obrade glavnih veznih dijelova.
9. Stvar još nije gotova , ha ha tek sad počinju problemi cijev treba iznutra prebrusiti, honati , opet mrcina od 20 metara, nešto ovako.
10. Nakon honanja dolazi provlakaćica koja radi žljebove u cijevi , opet mrcina od 20 metara , provlaći se žljeb pio žljeb i to desetak hodova za jedan žljeb .
11. Nakon honanja i provlačenja stvar se polira iznutra , doslovce se gura drveni trupac sa polir pastom u cijev i ciguli miguli satima.
12. Završna vanjska obrada izrada svih veza na gasnu kočnicu i zatvarač.
Sad i ovo još nije sve , namjerno sam preskočio nekoliko povrataka u onu prvu peć , žarenje na najbolju obradivost čelika , pa kalenje pa popuštanje, a sve to traži neke temperature , a treba dan da se to sve zagriije i ohladi , znači treba više takvih šahtnih peći.
Završno kaljenje se radi u vakum peći ili u atmosferi helija , a kaljenje se vrši mlazom komprimiranog dušika ili argona.
Ima tu još i nekih preša za ravnanje cijevi , čudo kontrolnika i prateće opreme .
E sad šečer na kraju , da bi neka vodovodna cijev postala cijev topa treba uvesti operaciju koja se zove fretaž, naime sve do te operacije je ta naša cijev samo malo bolje obrađena cijev za vodovod.
Ja ne znam koji je tip cijevi na topu NORA 52 , ali pretpostavimo dvije mogućnosti da je monoblok- samo jedna cijev , ili da je biblok - cijev u cijevi .
Ako je monoblok onda se negdje prije završne obrade , prije šelanja , cijev ubaci o prešu koja je zatvori sa oba kraja , napuni vodom i u nju nabije 12000 atmosfera ( nisam pogriješio u broju nula ha ha ...12 hiljada atmosfera ) . Kod tog tlaka se cijev napuhne , malo joj se sve poremeti , ali čelik od toga ojača, i ako tada cijev ne pukne nikad više ne bude pukla.
Ako je biblok onda se rade dvije cijevi odvojeno , ali tako točno da ulaze jedna u drugu onako lijepo klizno , ali tek kad je jedna zagrijana na 400 C , a druga ohlađena u tekučem dušiku , te dvije cijevi se na preši utisnu jedna u drugu i time se sjedine tako čvrsto da se više ne mogu rastaviti. Tim postupkom se unutrašnja cijev dovede u tlačno naponsko stanje , a vanjska u vlačno , sve je u ravnoteži do opaljenja granate . Kod opaljenja unutrašnja cijev se širi ali do tlaka od 1000 bara se ona ne napreže već se relaksira , njoj se zapravo smanjuje naponsko stanje iako tlak raste , tek preko 1000 bara ona preuzima silu ....
Malo sam zalutao ... jelda.. ha ha .
|
