offline
- raketaš
- Stručni saradnik foruma
- Pridružio: 07 Nov 2013
- Poruke: 5333
|
Bilo je puno tih velikih strojeva za dugačko tokarenje , duboko bušenje , razbušivanje , honovanje i žljebljenje , mislim da su svi bili iz njemačke i to većinom WDF Boehringer .
Kod lansera za Orkan se pojavilo cijelo čudo problema i tu je došlo do strahovite interakcije rakete i lansera jedno na drugo utiče i komplicira stvari i Vučur se tu virtuozno izvukao , ali da je bilo čupanja za kosu bilo je ha ha .
Već kod starta kod izbora kalibra za raketu Vučur je morao voditi računa o cijevima koje postoje i koje se mogu nabaviti i možemo reći da je raketu koncipirao na bazi cijevi koje se koriste kao zaštitne kolone kod bušenja za vađenje nafte.
Tu je imao izbor za vanjski promjer laku cijev 267 mm ili tešku cijev 273, od obje je mogao oguliti komoru kalibra 262 mm sa rupom od 255 mm , i tako smo mi počeli sa raketama fazu modela i probnih komada , bilo je bitno na nečemu ispitati pojedine sustave , a onda kad se vidjelo da stvar radi išlo se u kredite i nabavljena je oprema za proizvodnju komora , tako da mi nismo ovisili od naftne industrije. Osim toga nama je bilo lakše jer je već u startu odlučeno da se raketa koncipira na bazi dvije komore spojene po sredini navojem , dok Mr. Majevica nacrta te komore marš motora bude sve jasnije.
Kod lansera je bila teža situaciija dužina u jednom komadu od 6m boli glava , ne od dužine već od promjera , prije Orkana su od dugačkih stvari rađeni topovi 100 mm za tenk , a od debelih haubice 155, ali su one upola kraće . Kod Orkana je bilo i dugačko i debelo.. u startu se odustalo od bušenja cijevi iz punog komada jer bi taj trupac bio preskup, 4 tone čelika bi trebalo guliti da se dobije cijev teška 400 kilograma.
Opet je pala odluka da s iskoriste naftaške cijevi i tu se opet nudio teški ( 323,9 mm ) i laki ( 318 mm) red cijevi , čak mislim da je mogućnost nabavke cijevi za lanser Vučura opredjelila za kalibar 262 mm. Te naftaške cijevi su rađene postupkom Mannesman i moguće ih je bez problema dobiti kod niza dobavljača u Evropi ili svijetu u dužini 6 ili 12 m, za domaću industriju je to bio preveliki zalogaj.
Te se cijevi proizvode od raznih čelika , a onaj koji je bio najbliži Vučurovom omiljenom čeliku ( Č 4734 ) je imao naftašku oznaku P105 što bi bio nekim ekvivalent našem čeliku Č 4731 odnosno po DIN u 34CrMo4 sa 1,o5% Croma i 0,22 Molibdena to je bilo na donjoj granici Vučurovog ukusa, ali se sa time moglo nešto započeti bio je to čelik dovoljno žilav da podnese -30 C , ali i dva puta slabiji od Č 4734 .
Na kraju je zbog tih cevki , a i ostaloga onaj FAP to sve teško nosio 32 tone po šumskim putevima .... boli glava.
Kad se lanser radi od već formirane cijevi , to i nije baš lak posao , čovjek bi rekao pa eto već imaš rupu , ali od rupe mala vajda ona niti je okrugla niti je cijev ravna , za razliku od toga kad se buši cijev za top u puni materijal i kad kod kvalitetnog stroja i alata i naravno posade stroja cijev ispadne sama od sebe i okrugla i ravna u par desetinki milimetra , kod naftaških cijevi je to sve u par milimetara .
Sirova naftaška cijev se prvo oguli izvana na neku grubu mjeru, objeli se kako to kažu majstori u žargonu , i naprave se oni "prstenovi " za linete , na kojima se cijev podupire da ne visi.
Stroj koji prvi napada cijev iznutra ima alat kao na slici http://www.algi-plus.de/files/media/leistungen/tieflochbohren/img/MG_1178.jpg.
Specifikum tog alta je da nož obrađuje cijev iznutra , a njega vodi odnosno pridržava u toj cijevi površina cijevi koju je on prethodno obradio. Pod velikim tlakom ( stotinjak bara ) se dovodi ulje na oštricu noža koje trga i odbacuje špenu od noža kako se nebi dogodilo da se špena podmota pod vodilicu i sve potrga .
Do konačne mjere se ne dolazi odjednom . već se cijev postepeno guli izvana i iznutra kako bi se naponska stanja u njoj stabilizirala .
Negdje u pola tog ciklusa ima i postupak toplinske obrade , nakon čega je taj čelik već težak za obradu , pa se nastoji to poboljšanje ( kaljenje ) obaviti što kasnije , ali opet ne na kraju .
Nakon cca 200 sati rada cijev je spremna za najteži dio posla , izradu žljebova
.
Za razliku od već prikazane fotke " vanjskog žljeba" i glatke cijevi iznutra na Uraganu ( a isto je tako i na Gradu i Smerču ) Vučur još od vremen Plamena A vuče filozofiju žljebova - kanala, u cijevi .
Ima puno razloga za i protiv te koncepcije. Prvo tehnologija cvili i j.be sve po spisku konstruktoru , onaj koji to sve plaća koluta očima kad dobije račun , a onaj koji to sve koristi bude zadovoljan jer ti žljebovi utiču pozitivno na preciznost rakete .
Kad pogledamo Orkanovu cijev iznutra malo toga je ostalo od prethodno glatke cijevi , vidimo da je većina materijala izvađena i da raketa kroz lanser pići na 4 uske trakice , plus ona dva žljeba koji joj daju rotaciju
|
