offline
- raketaš
- Stručni saradnik foruma
- Pridružio: 07 Nov 2013
- Poruke: 5445
|
Napisano: 26 Feb 2014 8:48
Metanoja ::raketaš
jel može nešto o projektu VERA,o tome je moguće uhvatiti samo neke segmente između redova,ako neki inženjer VTI-ja na Partneru bude razgovorljiv  ,čini mi se da bi ste vi mogli da nam opišete o čemu i kako se radilo,očigledno su iračani bili više nego zadovoljni sa Orkanom kada su krenuli sa nama ponovo u projekat,i koje nove tehnologije je bilo potrebno tada osvajati?
VERA je kao i sve žene ostala zagonetna , i samozatajna  a puno se pričalo o njoj i maštalo , a ponešto i napravilo.
Sve je počelo prethodnom analizom Artiljerijsko Raketnog Sustava dometa 120 km ( ARS -120 ) koja je rađena na VTI tokom 1976 godine , a predana generalštabu početkom 1977 godine , da podsjetim to je godina kad je službeno uveden u naoružanje OGANJ , dakle malo je bilo preambiciozno išta pisati o dometu 120 km , a još se nije imalo ni nultu seriju OGNJA u rukama .
Ali dobro kroz tu PA se pokazalo kojim putem treba ići , a to je bio u prvoj fazi raketni sustav ORKAN , kojim bi se osvojilo sve elemente. Vozilo , lanser, veliku komoru motora, veliki blok dvobaznog raketnog baruta, u prvoj fazi , kompozitno raketno gorivo u drugoj fazi, kompozitna komora izgaraja u drugoj fazi, ablativna termoizolacija , grafitni materijali , kasetna BG sa više modifikacija.
Ono najvažnije na tom dometu se bez nekog sustava vođenja nije moglo ništa pogoditi , tu više nije mogla pomoći kasetna BG .
Sa ove vremenske distance , mislim da je Vučur već kroz neke rane razvojne faze ORKANA počeo rješavati probleme ARS 120, to je normalno i čovjek njegovog potencijala i moći je mogao i morao gledati tako dalekovido.
Ta dalekovidost je bila i u tome da sustav koncipira na Vozilu kamionu koje još nije postojalo , koje još nije imalo razvijen motor potrebne snage , ali se razvijalo u FAP-FAMOS koncernu , dakle Vučur odnosno njegov tim inženjera se osim samom raketom morao baviti i prohodnošću vozila , hidrauličkim sustavima vozila itd, što je razvlačilo snage i trošilo dragocjeno vrijeme
Već u koncipiranju lansera za ORKAN , centralni stup oko kojeg se nalaze dvije grupe cijevi vidi se tendencija da se oko tog centralnog stupa jednog dana postave dvije grupe po dvije cijevi neke veće rakete , odnosno dvije cijevi neke još veće rakete.
Dužina vozila i nosivost vozila su limitirali i dužinu lansera i naravno dužinu rakete , bilo je jasno u startu da za neku klasičnu raketu većeg dometa taj lanser treba biti dva put duži od vozila , što gubi smisao, i zato je već u naslovu prethodne analize stajalo Vođena raketa z-z dometa 120 km .
Govoriti o vođenim raketama 1976 godine je bilo dosta ambiciozno ali se već tada imalo iskustva u tome , to je bio period intenzivnog rada na raketi GROM vazduh -zemlja gdje je VTI napravio veliki iskorak, bez obzira što je ta raketa slična nekoj ruskoj raketi , ali i sve su rakete slične jedna drugoj zar ne.
Kroz raketu GROM je u PRETISU osvojena tehnologija izrade velikih čeličnih komora, ali je to bila pojedinačna proizvodnja , tek osvajanjem serijske proizvodnje komora ORKANA moglo se govoriti da je ta tehnologija osvojena, ali već tada 1977 godine Slavko Divac sa VTI dokazuje Vučuru i onima generalima iz Nemanjine da je budučnost u kompozitnim komorama i ablativnim slojevima , a ne u tonama čelika.
Tako da se od 1977 od te početne studije mogu pratiti dva pravca sa istim ciljem Vučur i dio ekipe fura svoj film i nas u PRETISU naganja sa čeličnim komorama i dijelovima za KOL-15 kako se zvao projekat , a pukovnik Slavko Divac naganja slovence u DONIT u koji motaju neke cijevi od stakloplastike , a baš i ne kuže čemu to služi.
Taj DONIT jer zanimljiva firma i o njima ču još pisati kad uhvatim vremena ali za sada ostanimo na konstataciji da su oni pred raspad države imali u rukama tehnologiju izrade izotenzoidne komore raketnog motora promjera 500 mm dužine 2,5 metara u koju stane 300 kilograma kompozitnog raketnog goriva .
Ciljani potisak tog motora je bio oko 5 tona , a ciljano vrijeme rada je bilo 15 sekundi.
A u pol metra promjera stane zaista puno toga , a to su trebale preuzeti one Ganičeve studentica ha ha , a o tom drugom prilikom.
Dopuna: 28 Feb 2014 8:45
[Link mogu videti samo ulogovani korisnici]
Za nastavak priče o VERI može poslužit ova skica koja skoro da doslovce pokazuje strukturu njenog raketnog motora. Znači govorimo o "rezervoaru" promjera pol metra dugačkom 2,5 m koji na krajevima ima polarne otvore promjera 350 mm , kroz polarne otvore se vadi trna na kojem se vršilo namatanje rezervoara , a kasnije se kroz te polarne otvore lijeva kompozitno raketno gorivo oko centralnog trna oblika 9 krake zvjezde.
Taj odnos promjera 500 /350 definira kut namatanja i debljinu stjenke kompozitnog materijala komore , a s druge strane razlikom (500-350 )/2 = dobijamo debljinu raketnog goriva od 75 mm što je za neku standardnu brzinu izgaranja od 5 mm /s davalo vrijeme rada motora od 15 s.
Ovako napisano je sve logično i sve štima , ali je tu iza tih par brojeva stajao ogroman trud i veliko znanje
Konstruktori raketnog motora su zamislili da radni tlak bude 40 bara i sa faktorom sigurnosti 1,3 je to iznosilo cca 50 bara , za taj tlak i za taj promjer predviđeno je namatanje 2,5 mm spiralnog namota i 1,3 mm radijalnog , ukupno manje od 4 mm što je za promjer komore od 508 mm davalo jako jako elastičnu konstrukciju , toliko elastičnu da se pod tlakom napuhavala ko balon , ali je durala tlak. Bilo jasno da se sa staklenim vlaknima te ne bude moglo ništa napraviti , a karbonska su u to vrijeme bila još na nekoj embargo listi.
Jedno od rješenja problema je bilo da se razradi tehnološki postupak ljepljenja samog raketnog goriva za tu tanku ljusku , a da se razvije kompozitno raketno gorivo koje bez poteškoća i bez loma prati deformacije , napuhavanje , komore.
Kroz sve te godine se postupno širio krug znanstvenika uključenih u projekat tako da je to sve više postajao opće jugoslavenski znanstveni projekat , a sve manje strogo voji odnosno VTI .
To otvaranje prema van u čisto znanstvenom smislu je dovelo do toga da su pojedine velike firme van vojne branše vidjele svoj interes da se ubace u prazan prostor i da osvajanjem pojedinih vitalnih komoponenti jednog takvog borbenog sustava osiguraju sebi posao i izvoz.
S druge strane unutar ZINVOJ a je bilo jasno da taj kalibar i posao stoljeća, po dogovoru pripada PRETISu , ali bilo je i raznih spekulacija i kombinacija sa željom da se taj posao prebaci nekom drugom.
E tu sad nastupa Dr. Ganić sa svojim"studenticama". Beogradski student mašinstva , nakon magisterija uz Fulbrajtovu stipendiju nastavlja školovanje u SAD , doktorira tamo i zaista piše knjige i predaje toplinsku grupu predmeta, i gradi jednu blistavu karijeru znanstvenika na MIT .
Ganić na poziv ( ili po nalogu ) Abaza Deronje direktora sarajevskog UNIS napušta ameriku i formira UNIS institut sa jedinim zadatkom ARS-120.
A Abaz nije bilo tko da mu se može samo tako suprotstaviti i reći neću , pa Abaz ga je i poslao na studije u Ameriku. Titov general , predratni komunist , prvoborac , oficir KNOJ a i direktor PRETISa , čovjek koji je bio tamo na Slunjskom poligonu 1971 godine kad je Tito nakon plotuna 192 rakete PLAMEN naredio Vučuru da poveća domet i otvorio tu liniju PLAMEN-OGANJ-ORKAN -VERA
A Abaz je bio dalekovid, već tada 1971 godine shvatio je da sa Nikolom Kršićem i hrpom tehničara u konstrukciji PRETIS a neće daleko dogurati . To su bili iskusni tehničari mahom svi iz Kragujevaćke škole , bilo je tu i oficira tehničke službe, ali falilo je inženjera , a sarajevski je fakultet bio tek u povojima nedovoljan da podmiri potrebe ni civilnog sektora.
Kako i zašto je pala odluka da se mimo VTI a i mimo vojnog mašinstva u Beogradu formira novi vojno tehnički fakultet u Zagrebu , i da se dobre tehničare ili oficire iz industrije tamo obrazuje , to ne znam ali znam da se tamo u jednom trenutku mislim 1974 godine stvorilo znanstveno jezgro, koj je bilo protuteža VTI i da je državna politika bila postupno razbijanje monopola kojeg je imao VTI.
Uostalom taj VTI je bio protiv tenka pa ga je na kraju izgurala " civilna idustrija " na čelu sa Antunom Milovićem direktorom Đure Đakovića
Isto tako je bilo i sa ARS-120 kad su sjeli za stol Abaz Deronja( UNIS ) i Dragutin Kosovac ( Energoinvest) i potpisali dekret o zajedničkom radu na ARS-120 , a iza njih je je stajalo cca 1oo hiljada radnika i ogroman kapital i znanstvena moć , dovoljna za realizaciju projekta.
|
