offline
- nemosav1
- Počasni građanin
- Pridružio: 20 Mar 2012
- Poruke: 723
|
1.U gore postavljenim novinskim stupcima, nigde se ne vidi na osnovu cega autor to tvrdi.Balkan nije bio u sferi americkog interesa, nego britanskog; americki oficiri su se pojavili kod Mihailovica kao clanovi Britanske misije; tek 1944 nakon povlacenja britanske vojne misije , amerikanci salju svoju samostalnu misiju
2. iskrcavanje na Balkanu je najobicnija ratna varka, koja je bila podgrejavana puno puta, da bi skrenula nemacka vojna razmisljanja na iskrcavanje u Francuskoj
3. Nakon zavrsetka borbi u Africi, saveznici su mogli u teoriji da se iskrcaju u Grckoj , Jugoslaviji, Italiji, Francuskoj.Cak i onda iskrcavanje na Balkanu je bila ratna varka
4. Mit o iskrcavanju na Balkanu je bio deo "operacije bodyguard" (decepcija za Overlord)
5. Churchill je 1944 da predlog za dve operacije iskrcavanja "Armpit" (iskrcavanje u Istri) , i "Gelignit" (severna Dalamacija i Istra).Obe operacije je Britanski Generalstab ocenio kao nerelane, tako da nisu ni dosle u fazu ozbiljnijeg planiranja
6.Citat:Samo dubokim prodorom u centar Evrope i ovladavanjem ključnim energetskim i industrijskim središtima mogla se skršiti silna moć njemačke ratne mašine. Ovo se nije moglo postići otkidanjem vanjskih zona osiguranja. Za postizanje ovog rezultata trebalo je izvršiti prodor iz dva jedino moguća pravca. Jedan je bio s istoka preko Poljske, a drugi sa zapada bilo preko Francuske, Nizozemske ili sjeverozapadne Njemačke. Crvena armija odabrala je svoj pravac napredovanja, što joj je diktirala geografija, i krčila sebi put prema Berlinu najkraćim pravcem. Ukoliko su zapadni saveznici Velika Britanija i Sjedinjene Države željele sudjelovati u pobjedi nad Njemačkom, i nisu htjele ostaviti SSSR-u slavu pobjede i mogućnosti da ubere lavlji dio koristi koja bi proistekla iz pobjede, morale su, sa svoje strane, krenuti zapadnim pravcem koji je vodio od Atlantske obale u srce Reicha. Druge mogućnosti nije bilo. Zauzimanje Skandinavije ili Italije mogli su biti, više ili manje, bolni gubici za njemački Vermacht, ali nikako odlučujući. Ovo se odnosi i na Balkan koji leži još dalje i perifernije od samog centra njemačke moći.
Prije razmatranja političkih i strateških slabosti ili prednosti iskrcavanja na Balkanu, trebalo bi stvoriti jasnu predodžbu o logističkim problemima što bi ih takav manevar donio. Prije je bilo riječi o velikom broju vojnika i milijunima tona ratnog materijala koji je trebalo ukrcati, prenijeti i opet iskrcati za operaciju "Overlord". S tim da je jedanput iskrcana vojska zavisna o dovozu hrane, streljiva i ostalog materijala potrebnog za vođenje rata, koji joj treba dostaviti svakog dana. Radi se, dakle, o jednoj dugotrajnijoj akciji stalnog dovoženja prijeko potrebne robe, pojačanja u novim vojnim jedinicama, koja se ne smije ni smanjivati, a još manje prekidati. Udaljenost između južnih obala Engleske i normandijskih plaža, gdje je iskrcavanje izvršeno, procijenjena je na otprilike 150 kilometara. Udaljenost od te iste južne obale Engleske do južne obale Grčke ili do Jadranskog mora jest oko 4.500 kilometara ili trideset puta duža. Engleska se mora uzeti kao ishodište svake veće vojne operacije britanske i američke vojske, jer se tamo nalazi ne samo sjedište moćne britanske industrije već i skladišta robe dopremljene iz Sjedinjenih Država
za vođenje rata u Evropi. Samo vrsni stručnjaci za pomorski transport mogu izračunati koliko bi teretnih brodova bilo potrebno da se prenesu iste količine robe i vojnika na trideset puta veću udaljenost. Rečeno je da su brodovi u tijeku "Overlorda" preko noči stigli do Normandije i da su se, poslije iskrcavanja, mogli opet u istom roku vratiti. Pretpostavimo da je jedan brod mogao za tjedan dana dva puta dovoziti teret iz Engleske u Francusku. Ako se uzme prosječna brzina jednog suvremenog teretnog broda od oko 30 kilometara na sat ili 700 kilometara za dvadeset četiri sata, izlazi da bi brod za put iz Engleske do Jadrana trebao najmanje tjedan dana. Ako je ova računica i samo približno točna, jedan brod bi uz najpovoljnije uvjete plovidbe mogao za mjesec dana obaviti dva putovanja, dok bi na putu za Normandiju mogao obaviti najmanje četiri puta veći promet. Za iskrcavanje na Balkanu trebalo bi najmanje četiri puta više brodova. Ovo razmišljanje odnosi se samo na problem udaljenosti. Međutim, u ratu se mora računati i na reakciju neprijatelja. Dok manja distanca može do određene mjere čestim patroliranjem vlastite ratne mornarice i zračnih snaga osigurati sigurnost plovidbe, to je sasvim isključeno kod distanca kao što je Engleska - istočno Sredozemlje. Njemačka ratna mornarica imala je ne samo brojna uporišta u francuskim atlantskim lukama, već i u Španjolskoj, da ne govorimo u Italiji i Grčkoj. Neprekidna plovidba savezničkih brodskih konvoja pored Biskajskog zaljeva, pa kroz cijelu dužinu Sredozemnog mora pružali bi idealne ciljeve za njemačke podmornice, koje bi bile u stanju načiniti pravi masakr nezaštićenih teretnih brodova. Ovaj put plovidbe s nužnim prolazom kroz Gibraltarski tjesnac bio je unutar domašaja njemačkih bombardera. Bio bi, dakle, neprekidno izložen zračnim napadima. Gubici ovih zamišljenih konvoja bili bi strahoviti, a vrlo vjerojatno toliki da bi onemogućili čitav pothvat.
Svim ovim negativnim okolnostima koje su same po sebi dovoljne da odvrate svakog realističkog stratega od poduzimanja takvog riskantnog i vrlo štetnog plana, moramo dodati još jednu presudnu, nepovoljnu okolnost. Otkada vojskovođe teoretiziraju o uvjetima za najpovoljnije izvršavanje vojnog napada na neprijatelja, prvenstveno mjesto pripada trenutku iznenađenja. Kad je neprijatelju nepoznato vrijeme i mjesto napada, on nije u stanju pripremiti obranu. Nije moguće dovoljno istaknuti važnost iznenadenja za pobjedonosno svladavanje neprijateljskog otpora.Iz povijesti prošlog rata poznato je koliko su se saveznici trudili da sakriju pred Nijemcima vrijeme i mjesto planiranog iskrcavanja. Koristili su razne mjere zavaravanja kako bi uvjerili Nijemce da će se iskrcati na francusku obalu u najužem dijelu Kanala LaManche, da bi prikrili svoj istinski cilj, sjevernu obalu Normandije. Radi toga je i bilo potrebno da brodovi namijenjeni za desant stignu na svoj cilj u jednoj jedinoj noći, kad ih njemačko izviđačko zrakoplovstvo nije moglo otkriti. Sedam dana i sedam noći dugo putovanje kroz Gibraltar i čitavo Sredozemlje ni na koji način se ne bi moglo prikriti, pa bi neprijatelj bio na vrijeme obaviješten ne samo o vremenu već i o mjestu namjeravanog desanta.
Svi mogući pokazatelji upućuju na to da bi izvršenje jednog masovnog desanta na obalu udaljenu preko četiri tisuće kilometara od glavne baze snabdijevanja, a kroz prostore dostupne neprijateljskoj ratnoj mornarici i zrakoplovstvu, bilo bezumno. Ono ne bi zahtijevalo samo goleme gubitke u brodovima, vojnicima i ratnoj spremi, već bi, po svoj prilici, završilo potpunim neuspjehom i porazom.
Sukladno ovim razmišljanjem djelovao je i saveznički kombinirani generalštab, a i britanski imperijalni generalštab. Ni jedan ni drugi od ovih visoko stručnih i odgovornih štabova nije ni pomišljao da uvrsti u svoje najrazličitije varijacije ratnih planova plan o izvršenju desanta na Balkanu. Takva pomisao nije se nikada pojavila, premda su pravljeni planovi za mnoge situacije koje bi se mogle pojaviti za vrijeme vođenja rata da bi se odgovorilo na neprijateljske poteze. Vojni stručnjaci najvišega ranga nisu se na takvu mogućnost uopće obazirali, a ipak je ova ideja bila vrlo prisutna, ne samo među saveznicima već i kod Hitlera kao i kod mnogih političkih vođa na Balkanu.
Savezničko iskrcavanje na Siciliji i kasnije u Italiji nije u suprotnosti s onim što je prije rečeno. Mora se imati u vidu da su saveznici u lipnju 1943. godine imali velike zalihe ratnog materijala, kao i priličan broj svježih, odmorenih i u bojevima u sjevernoj Africi već očeličenih divizija sakupljenih u Tunisu i Libiji. Njih nije trebalo tek dovesti iz Engleske, one su već bile u sredozemnom području koncentrirane nasuprot Siciliji. Njemačka i talijanska vojska upravo su pretrpjele vrlo velike gu bitke u žestokim bitkama u Libiji, a osobito u Tunisu. Time je bila ogoljena obrana južne Italije gdje je ostao mali broj za borbu sposobnih vojnih jedinica. Kod talijanskih vojnika bila je borbena spremnost, a naročito moral, na veoma niskoj razini, što ih je skoro posve obezvrijedilo kao ozbiljnog protivnika.
Saveznički napad na Italiju nije ni imao namjeru postići odlučujuću pobjedu nad vojnim snagama Osovine, već je njegov cilj bio samo da iz rata izbaci slabog i iznemoglog saveznika njemačkog Reicha, Mussolinijevu Italiju. Za ovu svrhu bio je potpuno dovoljan broj vojnika kojim su saveznici u tom odsudnom trenutku raspolagali u sjevernoj Africi. Za ovaj ratni manevar nije bio moment iznenađenja toliko važan faktor, zato što je talijanska vojska bila na kraju svojih snaga, a Nijemci poslije vrlo teških i osjetnih gubitaka u Tunisu, naprosto nisu imali raspoloživih divizija u Italiji.
Saveznici su sve ovo znali i vrlo su umješno iskoristili ovu veliku prednost.
citirano iz ; Velebit: "Tajne i zamke Drugog svjetskog rata"
|
