offline
- nemosav1
- Počasni građanin
- Pridružio: 20 Mar 2012
- Poruke: 723
|
Uloga katoličke crkve
Katolička crkva dobila je od samog početka poseban tretman, s obzirom na svoj položaj i namijenjenu ulogu u NDH. Vrhovi crkve odmah su pokazali vidljiv interes za što konkretnijim definiranjem uloge crkve u okviru novog sistema, a isto zanimanje pokazalo je i ustaško vodstvo. Konkretni koraci, poduzeti s obje strane, u tom pogledu otkrivali su namjere da katolička crkva u sprezi s ustaškim režimom zadobije i što jači utjecaj u javnom političkom životu; obratno, režim je u crkvi nalazio jedan od glavnih oslonaca za svoje utemeljenje i stabilizaciju.
Zadovoljstvo visokog katoličkog klera zbog proglašenja NDH, zasnivalo se u mno-gočemu na nezadovoljstvu crkve sa svojom dotadašnjom pozicijom u Jugoslaviji. Glavno izvorište tog stanja i raspoloženja nalazilo se u samom stvaranju jugoslavenske države, pošto taj događaj u Vatikanu nije bio dobro primljen. Stvaranje jedne nove države, koja po vjerskoj pripadnosti svog stanovništva nije bila isključivo ili u prvom redu katolička, u mnogočemu je sužavalo dotadašnji utjecaj rimske kurije, što ga je ona uživala na ovom tlu u vrijeme Austro-Ugarske monarhije. Razumljivo, takav se stav odrazio i na držanje vodstva katoličkog klera u Jugoslaviji. Od te činjenice je polazilo i daljnje veće ili manje približavanje, podrška i naklonost prema onim političkim tendencijama koje su bile dezintegraciono uperene protiv jugoslavenske države. Pri tome vrhove katoličkog klera karakterizirala je žestoka vjerska netolerancija prema nekatoličkom stanovništvu, a prije svega prema pravoslavnom pučanstvu, Srbima. Katoličkom kleru pridavana je misionarska uloga za prodor i širenje katolicizma na istok. Stav crkvenog vodstva o hrvatsko-srpskim odnosima kao sukobu, koji se može riješiti jedino definitivnim odvajanjem Hrvata i Srba, davao je u godinama uoči sloma Jugoslavije posebnu težinu spomenutim gledištima.Jedan od glavnih zastupnika tih gledišta bio je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac. U povodu događaja 27. ožujka 1941. u Beogradu, Stepinac je, izražavajući veliko ogorčenje zbog tog događaja, između ostalog zapisao ovo u svom »Dnevniku«: »Sve u svemu Hrvati i Srbi dva su svijeta sjeverni i južni pol koji se nikad ne će približiti osim čudom Božjim. Shizma (tj. pravoslavlje) je najveće prokletstvo Evrope, skoro veće nego protestantizam. Tu nema morala, nema načela, nema istine, nema pravde, nema poštenja« U istom razdoblju, katolička štampa je otvoreno izražavala
naklonost nacionalističkim tendencijama i propagandi ideja novog evropskog poretka, u kojemu je smatrala da se nalazi budućnost hrvatskog naroda. Sve veće ispoljavanje tih tendencija u katoličkoj štampi, prvenstveno u Hrvatskoj straži Katoličkom listu i Hrvatskoj smotri, pokazivalo je da se vrhovi katoličke crkve nisu protivili takvoj aktivnosti.
Proglašenje NDH i zbivanja koja su slijedila u uspostavi ustaškog režima, naišla su na podršku u vrhovima katoličke crkve. Stepinac se požurio da posjeti Kvaternika i da mu čestita proglašenje NDH. Ustaška štampa označila je Stepinčeve posjete i Kvaterni-kovo uzvraćanje kao čin kojim je »uspostavljena uska suradn ja između ustaškog pokreta i najvećeg predstavnika rimokatoličke crkvene vlasti u državi Hrvatskoj«. To je ponovno, istim riječima, potvrđeno prigodom Stepinčeva posjeta Paveliću po dolasku ovoga u Zagreb. Držanje katoličke crkve ogledalo se u uključivanju katoličke štampe u široku ustašku propagandu veličanja uspostave NDH i ustaškog režima. U tom pogledu svakako je karakterističan opširan osvrt Katoličkog lista na prve dane proglašenja NDH, gdje se, uz prikaz događaja donose Hitlerovi i Mussolinijevi pozdravni telegrami Paveliću, zatim Pavelićev dekret o imenovanju vlade NDH i tekst njegove prisege. Nakon toga, uredništvo Katoličkog lista, koje je potpisalo ovaj opširni članak, zaključuje: »Država Hrvatska je dakle, činjenica. Nju su, kao ideal, stoljećima nosili u svojim dušama naši pređi, dok ju nije Svemoguća Providnost ostvarila u godini velikog narodnog jubileja. Katolička crkva, koja je kroz 1300 godina duhovno vodila hrvatski narod u svim njegovim teškim, bolnim i radosnim danima, prati s veseljem i radošću hrvatski narod u ovim danima njegova podizanja i obnavljanja državne nezavisnosti. Ona je uvjerena, da je navještanjem Kristove vjerske i ćudoredne nauke sačuvala hrvatskom narodu životnu snagu i žilavu otpornost. Da mu je dala moralnu snagu, te može podnijeti teška iskušenja, koja su ga konačno dovela do obnavljanja državne nezavisnosti. Kako je u teškim danima iskušenja vjerno stajala sa svojim svećenstvom u njegovoj duhovnoj službi, tako će mu u novom periodu državne nezavisnosti jednako vjerno stajati uz bok, da ga jača i krijepi, te u svojoj narodnoj državi može u što potpunijoj mjeri postići pravo, općenito blagostanje i svestrani napredak. Ona se moli Bogu, da svi članovi hrvatskog naroda u međusobnoj slozi nađu u državi Hrvatskoj ispunjenje svojih opravdanih aspiracija«.
Komentar Katoličkog lista otkrivao je aspiracije vodstva katoličkog klera u NDH. Ubrzo su te tendencije bile zvanično formulirane u poslanici nadbiskupa Stepinca, objavljenoj potkraj travnja 1941. U njoj se Stepinac obraća svom svećenstvu u NDH »kao predstavnik crkve« s pozivom »na uzvišeni rad oko čuvanja i unapređenja« NDH. On u poslanici dalje ističe: »Poznavajući muževe koji danas upravljaju sudbinom hrvatskog naroda mi smo duboko uvjereni, da će naš narod naići na puno razumijevanje i pomoć. Mi vjerujemo i očekujemo, da će Crkva u uskrsloj Državi Hrvatskoj moći u punoj slobodi naviještati neoborive principe vječne Istine i Pravde«. Izražavajući vjeru u božju providnost da Pavelića »napuni duhom mudrosti, kako bi uzvišenu i toliko odgovornu službu vršio Bogu na čast i narodu na spas u pravdi i istini«, Stepinac se obraćao svećenstvu s apelom da ispuni »svoju dužnost prema mladoj državi Hrvatskoj«. U povodu osnivanja NDH u poslanici se određuje da se 4. svibnja 1941, održi »svečani Te Deum po svim župnim crkvama«, na koji su osim vjernika bili pozivani i predstavnici mjesnih vlasti.
Stepinčeva poslanica bila je osnovica na kojoj se u daljnjoj politici mogla stvarati sprega interesa katoličke crkve i ustaškog režima. Izražavanje lojalne suradnje »legitimnih predstavnika« crkve u NDH prema tom režimu, bilo je u stvari smjernica katoličkom svećenstvu da se bez ograda uključuje u širu akciju crkve s vidljivim političkim obilježjem.
Pitanje priznanja NDH od strane Vatikana bilo je jedno od osnovnih i izazivalo je vrlo živo zanimanje ustaša. Konstatirana sprega između vrhova crkve u NDH i ustaškog režima upućivala je na zainteresiranost obiju strana da se to pitanje što povoljnije riješi. Glavni motiv crkvenih vrhova da Vatikan prizna NDH proistjecao je iz njihove težnje da
se ojačaju i učvrste vlastite pozicije. Širenje utjecaja crkve putem nove politike, inaugurirane od 10. travnja u NDH, za koju se počelo posebno isticati da je katolička država, moglo se, pod neposrednijim okriljem Vatikana, jače razmahati, a crkvi u NDH pomoći da dođe do značajnijih i efikasnijih rezultata. Ustaško vodstvo je bilo posebno zainteresirano da ih Vatikan prizna, kako bi se proširio krug država koje su potvrdile »suverenitet ustaške države«. NDH je naime, priznao manji broj zemalja, i to isključivo iz zaraćenog tabora na strani sila Osovine, pa se nastojalo probiti taj krug izvojevanjem priznanja i od poneke neutralne države. Računalo se da će ostvarivanjem te težnje doći do učvršćivanja međunarodne pozicije NDH, kao zaloga i jamstva njena opstanka. Zbog toga je ustašama Vatikan bio vrlo privlačan, a i računalo se gotovo sigurno da će biti brzo isposlovano priznanje Vatikana. Glavni argument za to bila je baš zdušna podrška koju su od samog početka vrhovi katoličke crkve dali ustaškom režimu. Ta je podrška odmah došla do izražaja i u konkretnoj preporuci Vatikanu da se prizna NDH. Stepinac je već krajem travnja 1941, upoznao Pavelića »daje poduzeo korake da dođe do prvog kontakta između Svete Stolice i Nezavisne Države Hrvatske«. Pio XII je s pažnjom primio tu preporuku dajući do znanja da »inicijativa za uspostavu diplomatskih odnosa« treba doći od vlade NDH. U svibnju je uslijedilo Pavelićevo pismo papi u kojemu izražava svoju duboku vjernost Svetoj stolici, te moli pomoć, koja treba da se prvenstveno ogleda u priznanju NDH,
Daljnji važniji korak u tom pogledu bila je Pavelićeva audijencija kod pape, prilikom njegova posjeta Rimu a povodom potpisivanja Rimskih ugovora. Karakterističan je komentar Katoličkog lista u povodu te audijencije, koju su u Vatikanu ocijenili kao »privatnu«: »Držimo, da se ne varamo, kad ovoj audijenciji pripisujemo veće značenje nego je samo čin vanjskog počitanja prema suverenu koji boravi u vatikanskom gradu. Na drugoj strani, topli primitak poglavnika i hrvatske državne delegacije kod Svetog Oca Pia XII pokazuje, koliko međunarodno značenje pridaje crkva predstavnicima naše narodne države, kad ih tako brzo i tako lijepo prima i dočekuje«.
Dolaskom papina legata opata Ramira Marconea u Zagreb, u kolovozu 1941, bila je uspostavljena prva neposredna veza između Vatikana i NDH. »Time je - kako bilježi Ste pinac u svom »Dnevniku« - Sveta Stolica 'de facto' priznala Nezavisnu Državu Hrvatsku, ali je 'de iure' još nije priznala«. Postavljanjem, dakle, svog predstavnika u Zagrebu s naslovom »legata«, a ne kao »nuncija«, koji bi i formalno bio član diplomatskog kora, Vatikan je »ostao u nekoj vrsti formalne rezerve«. Takav korak svakako nije u potpunosti ispunio Pavelićeva očekivanja, jer se on zasigurno nadao da će NDH biti odmah de iure priznata. Pavelićevo određeno iznenađenje zbog toga ubrzo je došlo do izražaja u specijalnoj misiji popa Kerubina Šegvića, koji je u rujnu 1941. boravio u Rimu, i tom ga je prilikom primio papa. Šegvić navodi kako je stekao dojam, »da bi Sv. Stolica odmah priznala i de iure Nezavisnu Državu Hrvatsku, čim bi to učinila koja neutralna, i to baš američka, latinska država«. Uskoro zatim, i vlada NDH je imenovala svog predstavnika u Rimu, kao »izvanrednog opunomoćenika«, za Vatikan. Najprije je to bio Nikola Rušinović, a nakon njega, od listopada 1942, Erwin Lobkovvicz.
Unatoč tome što je Vatikan priznao NDH samo de facto, odnosi i veze među njima pokazivali su da se radilo o stvarnom a ne formalnom priznanju. To se ogledalo u nizu različitih momenata i oblika suradnje. Riječi podrške NDH kao katoličkoj državi i izjave
izvanrednoj pažnji koja joj se poklanja u Vatikanu, i osobno od pape, davale su vidljiv pečat međusobnim odnosima, što se konstantno manifestiralo i u javnoj propagandi. Postavljanje Lobkovvicza za »izvanrednog opunomoćenika«, izvršeno je s posebnim razlogom, jer je on kao raniji tajni papinski komornik mogao lakše i češće dolaziti u neposredni dodir s papom, čime se nesmetano mogao zaobilaziti diplomatski protokol. Vatikan se pokazao spremnim da imenuje biskupe na pojedina upražnjena mjesta u NDH,
to čak u sporazumu s ustaškom vladom; to je prema riječima N. Rušinovića protumačeno kao »korak naprijed u odnosima između nas i Sv. Stolice«. Svi su ti momenti, a osobito ovaj posljednji, ukazivali da Vatikan izlazi iz svoga stava neutralnosti što je bilo vrlo simptomatično, budući da je Papinska država i dalje održavala odnose s jugoslavenskom vladom u emigraciji. Vatikan je, naime, na osnovu općepriznatih načela međunarodnog prava, i dalje de iure priznavao vladu Kraljevine Jugoslavije, kao što su to radile i druge neutralne države, ne priznavajući time promjene koje su nastale na teritoriju Jugoslavije. Prema tome, Vatikan je u odnosu na NDH prekršio principe neutralnosti, a neodržavanje formalnih diplomatskih veza sa NDH nije mijenjalo suštinu stvari. Vatikan je naime, stvarno priznao NDH.
Izrazi podrške Paveliću i NDH pravodobno su prispjeli i od drugih najviših predstavnika katoličke crkve. Izručujući Paveliću pozdrav »ispred cijele Nadbiskupije Vrhbosanske i crkvene pokrajine bosansko-hercegovačke«, sarajevski nadbiskup Ivan Šarić, naglašavao je da je s osnutkom NDH Pavelić »donio slobodu i nezavisnost« hrvatskom narodu Bosne i Hercegovine. Također je posebno podvlačio svoje veze s ustašama prije rata. Slične izjave podrške i raspoloženja uputili su Paveliću i splitski biskup dr. Klement Bonefačić, hvarski biskup Miho Pušić, krčki biskup dr. Josip Srebrenić, senjski biskup Viktor Burić i đakovački biskup dr. Antun Akšamović.
Biskupska konferencija u Zagrebu, lipnja 1941. predstavljala je završnicu tog deklarativnog izjašnjavanja visokog katoličkog klera za Pavelića i NDH. Na njoj su sudjelovali Stepinac, Šarić, Bonefačić, Pušić, Burić, Akšamović, zatim banjolučki biskup fra Jozo Garić, šibenski biskup dr Jeronim Mileta, te predstavnik križevačke biskupije i zastupnik mostarskog biskupa. Konferenciji je prisustvovao i beogradski nadbiskup dr Josip Ujčić. Sudionici konferencije na čelu sa Stepincem posjetili su Pavelića. U svojoj pozdravnoj riječi Stepinac je izjavio da ga biskupi posjećuju »kao legitimni predstavnici crkve božje u NDH« s ciljem da ga pozdrave »kao njezinog državnog Glavara s obećanjem (...) iskrene i lojalne suradnje za bolju budućnost naše domovine«.
Takvo držanje visokog klera, koje je značilo otvorenu podršku ustaškom režimu, presudno je utjecalo na držanje katoličke crkve u NDH kao cjeline. Čitava crkvena organizacija počela se uključivati u tekuću ustašku politiku kao jedinstveni mehanizam. Ideje o NDH kao katoličkoj državi, u kojoj, prema Stepinčevim riječima, treba da »ljubav prema vjeri i prema narodu izviru iz Božjeg bića kao jedinstvenog izvora«, činile su suštinu ideološko-političke osnovice držanja katoličkog svećenstva. Na toj osnovici se tražilo opravdanje podrške ustaškom režimu ili mirenja s njegovom politikom. Gledajući u cjelini, širi redovi katoličkog svećenstva u NDH u početku su u većoj mjeri razvijali aktivnost u skladu sa službenom politikom; manje je bilo znakova pasivnosti ili pak pri-krivenijeg odnosno otvorenijeg protivljenja postojećem stanju.
U okviru šire političke akcije katoličke crkve u NDH, osobitu su aktivnost ispoljile one vjerske organizacije, kojima su i prije 1941. rukovodili najizrazitiji klerikalni elementi. To su organizacije Križara (Veliko križarsko bratstvo i Veliko križarsko sestrinstvo) i Domagoja, koje su bile glavni stupovi pokreta Katoličke akcije, što se od sredine tridesetih godina razvila u zemljama Jugoslavije s katoličkim stanovništvom. One su postale glavni nosioci jačanja vjersko-političkog utjecaja katoličke crkve u državi, što se, dakako, odvijalo u sklopu cjelokupne politike Vatikana s tendencijom širenja vlastitih pozicija. Spomenute su organizacije okupljale katoličku omladinu, koja je trebalo da u NDH bude među glavnim udarnim snagama ustaštva. Članovi tih organizacija bili su i prvi utemeljitelji ustaških organizacija u NDH, tako da se u mnogočemu može govoriti o podudarnosti i jedinstvu političkih interesa jednih i drugih. Tako je predsjednik Velikog križarskog bratstva dr Feliks Niedzielskv postao zapovjednik Ustaške mladeži.
Funkcioneri iz katoličkih organizacija većinom su preuzeli vodstva ženskih organizacija Ustaške mladeži. Ove su organizacije razvile široku ustašku propagandu preko niza vlastitih listova. I pojedini katolički vjersko-odgojni zavodi i škole odigrali su određenu ulogu u političkom usmjeravanju te omladine u NDH.
Pojedini funkcioneri katoličke crkve osobito su se angažirali na strani ustaškog režima, i bili glavni nosioci njegove politike. Uz već spomenute intelektualce svećenike kao propagatore ideologije ustaštva, pojedinci su postali i ustaški funkcioneri; Božidar Bralo, župnik u Sarajevu, postao je Pavelićev povjerenik za Bosnu; dr Petar Berković, župnik u Drnišu, imenovan je ustaškim povjerenikom za kotar Knin; don Ilija Tomas, župnik u Klepcima kod Čapljine, bio je ustaški povjerenik u tom dijelu Hercegovine; dr Dragutim Kamber, župnik iz Doboja, postao je ustaški povjerenik za taj kotar; dr Radoslav Glavaš, franjevac iz samostana u Širokom Brijegu, postao je visoki funkcioner u Ministarstvu pravosuđa i bogoštovlja; fra Dionizije Juričev je postao predstojnik Vjerskog odsjeka u Državnom ravnateljstvu za ponovu i osobni Pavelićev kapelan; Vilim Cecelja, župnik iz Zagreba i Stipe Vučetić, župnik iz Ledenice, imenovani su za zamjenike Stepinca kao apostolskog vojnog vikara oružanih snaga NDH. Osim njih, isticali su se: fra Didak Čorić u Jaski, Vilim Nikšić, župnik u Ogulinu, Dragutin Marjanović, kapelan u Slav. Brodu, župnik Martin Gecina u Rečici (kotar Karlovac), don Mate Moguš u Udbini, Antun Žurić, župnik u Dvoru na Uni, Josip Astaloš, župnik u Dalju, fra Ivan Hrstić u Sinju, fra Stanko Milanović u Imotskom, don Jure Vrdoljak u Čapljini, fra Srećko Perić u Livnu, fra Velimir Šimić, Karlo Grbavac i Mijo Čuić u kotaru Duvno, pop Ante Klarić u kotaru Bosanski Samac, fra Emanuel Rajić u kotaru Gornji Vakuf, Ivan Miletić, župnik u Višegradu i dr.
Vidljiva pasivnost prema krvavom ustaškom teroru posebno je karakterizirala držanje katoličke crkve u NDH. Propaganda kršćanskog milosrđa i protivljenja nasilju potpuno je zatajila, tako da crkva nije smatrala potrebnim da se javno deklarira protiv masovnih ustaških pokolja i drugih oblika terora. Naprotiv, javna podrška katoličkog klera ustaškom režimu i oglušivanje o njegovu krvavu političku praksu, mogli su samo utjecati na stvaranje povoljnije atmosfere u tom pogledu za ustaše. I pojedini svećenici aktivno su se uključili u sprovođenje ustaškog terora nad Srbima i Židovima, a neki od njih, i izravno su sudjelovali u pokoljima, kao fratar Miroslav Filipović-Majstorović, jedan od
zapovjednika logora u Jasenovcu, zatim Srećko Perić, Ivan Hrstić, Josip Matijević, Stanko Milanović, Josip Bekman, Petar Pavić, Zvonimir Brekalo, Cvitan Čulina, Josip Vukelić, Josip Bujanović (pop Jole).
Katolička crkva imala je posebnog udjela kod prekrštavanja pravoslavnog stanovništva. Politika pokatoličavanja Srba ne samo da nije naišla na otpor crkve, nego je, dapače, bila u suglasju s gledištima vrhova klera, a što je evidentno iz već iznesenih Stepinčevih pogleda. Tako je u samoj praksi došlo do otvorene suradnje ustaških i crkvenih vlasti. Ulogu organizatora prekrštavanja preuzeli su biskupi, pa se ustaška vlada izravno obraćala njima. Ministarstvo pravosuđa svojim aktom od 14. srpnja 1941, upućenom svim »biskupskim ordinarijatima« tražilo je da »u povjerljivoj formi« obavijeste sve svoje župske urede »u pogledu primanja pravoslavnih u katoličku Crkvu«. Okružnica je dalje sadržavala ove smjernice: »Pravoslavnima se ne će ni u kojem slučaju dopustiti prelaze u grčko-katoličku crkvu. Intencije su Hrvatske Vlade, da se u katoličku
Crkvu ne primaju pravoslavni popovi, učitelji, zatim uopće inteligencija i napokon bogati sloj trgovaca, obrtnika i seljaka radi kasnijih eventualnih odredaba s obzirom na njih, da se ne bi izvrgavala neugodnostima vjera i ugled katolicizma«. Iako su te smjernice odrešito izražavale tendenciju terora, ipak nisu naišle na otpor kod vodstva crkve. Obratno, u praksi je crkva sprovodila te tendencije pod parolom da će prijelazom u rimokatoličku vjeru i dobivanjem »svjedodžbe čestitosti«, pravoslavni »moči ostati u svojim domovima« i »nesmetano unapređivati svoje gospodarstvo i odgajati svoju omladinu za Boga i državu Hrvatsku«.
U svakom slučaju, Katolička crkva bila je zaokupljena pokatoličavanjem Srba, a za taj je postupak bio direktno zainteresiran i Vatikan. Tako je Sveta kongregacija za Istočnu crkvu, uputila sredinom srpnja 1941, svoju odredbu Stepincu kao predsjedniku Biskupskih konferencija, u kojoj se sugerira »da rimokatolički župnici u Hrvatskoj budu potaknuti od svojih preuzvišenih biskupa (nadpastira), da u slučaju prijelaza nesjedinjenih (otpadnika) ne spriječe njihovo prirodno vraćanje u istočni obred kad se radi onima, koji su prije bili članovi Katoličke Crkve (zajednica) istočnog obreda, ali su pod prijetnjama i pritiskom pravoslavnih (ortodoksnih) odstupili od katoličke vjere. Ako Vaša Preuzvišenost predoči tu potrebu svojoj časnoj braći (biskupima) u Hrvatskoj, steći će ponovnu zaslugu tim svojim dragocjenim doprinosom za pravilan razvoj katolicizma, gdje postoje tolike nade za obraćenje nesjedinjenih«. Jasno je da se Vatikan nije protivio politici prekrštavanja, samo je sugerirao »blaži oblik«, tj. prijelaz na grko-katolički obred. Budući daje grko-katolička crkva bila organizaciono u okviru katoličke, takav je razvoj akcije mogao, s obzirom na interese Vatikana, biti uspješniji u ostvarivanju »vjerske unije« kao glavnog cilja. Pri tome se svakako računalo i na postojeće objektivne okolnosti kao što je bio pojačani ustaški teror. S obzirom na praksu i proklamiranu koncepciju, ustaškim vrhovima nije mogla u potpunosti odgovarati direktiva Vatikana, ali to nije moglo dovesti do nekog znatnijeg međusobnog nesporazuma. Sredinom listopada uslijedila je nova odredba Vatikana, koja je proširila pređašnje gledište. »Gdjegod već postoje organizirane grko-katoličke župe (župe grko-katoličkog obreda) - ističe se u toj odredbi -, neka se upute nesjedinjeni, koji se žele obratiti, na iste župe. Ipak u pretpostavci, ako isti odjeljeni nesjedinjeni ne će ili ne mogu održati svoj istočni obred, neka im se dade sloboda prihvatiti latinski obred«.
Rezolucija što je donesena na biskupskoj konferenciji u Zagrebu, 17. studenog 1941, pokazuje kako je reagirao hrvatski episkopat na te direktive. Episkopat »u cijelosti usvaja« spomenute odredbe Vatikana i posebno naglašava da ih prihvaća, »to više, što se one u glavnim crtama podudaraju s odredbom okružnice vlade NDH« od 30. srpnja 1941 .g. O gledanju episkopata na čitavu praksu pokatoličavanja, najrječitije govori ova formulacija u rezoluciji: »U katoličku crkvu mogu se primiti samo oni, koji bez svake sile potpuno slobodnom voljom prelaze iz unutarnjeg uvjerenja o istinitosti katoličke vjere
koji su u cijelosti udovoljili crkvenim propisima«. Ta formulacija nesumnjivo pokazuje da su vrhovi klera u NDH na praksu masovnog prekrštavanja, koja je poprimila apsurdne oblike, gledali kao na regularan čin, a ne kao akt nasilja, kojem su se mnogi podređivali, spašavajući vlastitu egzistenciju.
Slučaj sa stvaranjem Hrvatske pravoslavne crkve pokazao je da je daljnja Pavelićeva »vjerska politika« prema Srbima nailazila na povoljan odjek u Vatikanu. Izvještavajući o reagiranju Vatikana, Rušinović je početkom svibnja 1942. pisao Lorkoviću: »Priznanje pravoslavne crkve (...) primljeno je jako dobro. U tome Sv. Stolica gleda put k vjerskoj uniji i nestanak šizme u Hrvatskoj. To bi za njih bio »najdragocjeniji dar« koji Hrvatska može pokloniti Sv. Stolici. Da bi se to pospješilo, mišljenja su, da bi bilo po trebno osnivati grko-katoličke centre u krajevima gdje se nalaze pravoslavci i pustiti da na tome radi dr. Šimrak, za kojega tvrde ovdje, daje najbolji poznavaoc za vjerska pitanja na Balkanu. Neki od katoličkih predstavnika u Hrvatskoj neradim okom gledaju prelaze na istočni katolički obred, ali Vatikan, a i Stepinac slažu se u tome, jer da je to najlakši put, a i najbrži ka Uniji, što će nedvojbeno biti i od političke vrijednosti za N. D. Hrvatsku«.
Katolička crkva kao ustanova, neće ni s daljim razvojem događaja izvršiti bitnije promjene u svojoj politici. U propagandi glavnih ustaških ideologa, od kojih su mnogi nastupali iz redova crkve, i dalje je »ustaštvo i katolicizam« bilo jedna od bitnih parola. U tom pogledu politiku će visokog katoličkog klera sve više ispunjavati apeli na potrebu borbe protiv komunističke opasnosti. »Nezavisna Država Hrvatska - pisao je svećenik Ivo Guberina - je jedina država sa katoličkom većinom na Balkanu. Jedina vrata katolicizma na Balkanu. Ne samo to. Nezavisna Država Hrvatska je danas najjači bedem srednje Europe protiv boljševizma. (...) Hrvatski je katolicizam dužan za mnogo što da bude zahvalan Ustaškom pokretu. Tim više što se on svojim radom (Pokret, ne pojedinci!) ni svojim načelima nije nigde ogriešio o katolička načela. Njegov revolucionarni rad u najvećoj je harmoniji sa katoličkom moralom«.
Ipak, valja istaći da s razvojem događaja nastupaju vidljiviji znaci promjena u političkom raspoloženju širih redova katoličkog svećenstva, što se očitovalo prije svega u pasiviziranju znatnog broja pojedinaca. Tu pasivnost u prvom je redu obilježavala parola o nemiješanju u politiku, što se s jedne strane ogledalo u prešutnom protivljenju pojedinim postupcima ustaškog režima, poglavito teroru, a s druge strane u »neutralnosti« prema narodnooslobodilačkom pokretu. Sve je to stvaralo osjećaj neizvjesnosti u raspoloženju i ponašanju mnogobrojnih svećenika. Međutim, stanovit broj svećenika bio je i sam žrtva ustaškog terora, zbog osobne hrabrosti da ga osudi, dok je jedan dio svećenika našao svoju jasnu orijentaciju pristupanjem NOP-u.
|
