offline
- Gerilac

- Građanin
- Pridružio: 28 Apr 2010
- Poruke: 227
- Gde živiš: Niksic
|
Srđan Cvetković, istoričar: Arhiv krije dokumenta koja bi uzbudila duhove
Istoričar Srđan Cvetković, saradnik Instituta za savremenu istoriju, kaže da se u svim društvima koja su imala periode totalitarnog režima pokreću četri procesa: rehabilitacije, otvaranje arhiva, denacionalizacije i lustracije, dok je kod nas započet samo proces rehabilitacije.
- Kod nas je bilo tek nekoliko pojedinačnih pokušaja istraživanja zločina dok, na primer, u Sloveniji, istoričar Mitja Ferenc rukovodi nacionalnom komisijom i u saradnji sa državom već nekoliko godina nastoji da obeleži sve masovne grobnice, u kojima se procenjuje da ima od 80.000 do 100.000 žrtava. Među njima je oko 20.000 Srba, koji su pripadali raznim vojnim formacijama. Kod nas, nažalost, nema ni značajne javne diskusije o tome - priča Cvetković.
Hrvati su otvorili svoje arhive OZNA, a pretpostavlja se da se većina dokumenata krije upravo u Beogradu.
- Iako su po zakonu dostupni svi podaci o događajima do 1958.godine, oni se pozivaju na interni pravilnik, po kome treba da se traži odobrenje od institucije koja je arhivu predala građu. To su sve izgovori. Sama činjenica da građa nije dostupna govori o tome da bi ona prilično uzbudila javnost - kaže Cvetković.
Jedan od najmonstruoznijih zločina odigrao se tokom 3. i 4. marta u Golobrđu, na Divljakuši i u Mekoj Grudi, kada partizani streljaju 41 osobu. U Lastvi su streljali braću Petra i Ivana Saičića, kojima su kao otežavajuću okolnost uzeli što su bili dobrovoljci na Solunskom frontu. U selu Brajićevići streljali su 12 starijih ljudi. Posle obilnog ručka, pred masom sveta, Drapšin je uperio pištolj u Milana Zirojevića, rekavši: „Ovoga gađam u oko". Ipak je promašio, pa je nesrećnika, koji je govorio da ništa nije kriv, dotukao partizan Slavko Kocka. Utom je rodbina osuđenih, do tada u neverici, stala da leleče, dok su partizani započeli pesmu i šenlučenje, terajući rodbinu da im se pridruži. „Ta stravična mešavina pesme i leleka ostavljala je poražavajući utisak na sve prisutne, izuzimajući organizatore i izvršioce tog groznog čina", piše u svojim sećanjima Savo Skoko.
Partizansko kolo, nad još toplim leševima (bukvalno), vilo se i u Jasenku. Drapšin je tu izjavio: „Moramo ubijati i nevine zajedno sa kvislinzima da ne bi nas oni ubijali". Na igrankama oko ubijenih u selima Mala i Velika Gareva i Dobrelje partizani su pevali svoju novu pesmu: ''Što ne valja ubićemo, komunizam širićemo''. U Dobreljima su streljali dva starca i jednog 13-godišnjeg dečaka, Obrena Nikolića.
Drapšina, potonjeg komandanta jedne od komunističkih armija, Savo Skoko opisuje kao „psihički nestabilnu ličnost", uz napomenu da se ova nestabilnost „graničila sa ludilom". Neposredno posle rata, u trenucima psihičkog rastrojstva, Drapšin je izvršio samoubistvo, što su komunisti, kao i njegove zločine, decenijama skrivali.
Za Pavla Kovačevića, partijskog rukovodioca Operativnog štaba za Hercegovinu, Skoko kaže da je bio još gori i da se njegov ekstremizam graničio „sa nekom vrstom mentalne poremećenosti". Kovačević je lično učestvovao u suđenju i ubistvu svog oca Petra, 8. marta 1942. u Grahovu. Kada mu je sutradan u kancelariju došla majka i pitala da li može videti muža, sin joj je hladnokrvno odgovorio: „Ne možeš, ubili smo ga noćas".
Samo u zborniku dokumenata Nedićeve uprave, koja su sami komunisti odabrali i objavili 1965. godine, navedeno je oko 1.000 imena njihovih žrtava (civila) u „Nedićevoj Srbiji", pre jeseni 1944. godine. Samo jedna dopuna spiska žrtava komunizma iz 1941. godine sadrži 76 imena zemljoradnika, činovnika, domaćica, sveštenika, zanatlija. Nedićeve vlasti nastavile su da beleže ubistva i narednih godina. Avgusta 1942. godine nedićevci su evidentirali 18 slučajeva ubistava civila. Na primer: „Trećeg avgusta u selu Negrišori (Guča) ubijen je od strane partizana Milomir Davidović, koji je ranije bio u partizanskim redovima, pa je odrekao saradnju komunistima". Ili: „Tridesetog avgusta od strane komunista ubijen je u Stragarima (srez Orašački) Miron Đurić, arhimandrit".
Novi veliki talas zločina pokreće se krajem 1943, kada su partizani otpočeli sa pokušajima povratka u Srbiju. Među najzverskijim bila je likvidacija porodice Radić u selu Mali Požarevac, koju su izvršili partizani iz Kosmajskog odreda, pod komandom Marka Nikezića. Stradali su glava porodice Nikola, njegova žena Novka, sinovi Živorad i Milorad i snaja Mileva (Živoradova žena). U ovom selu ubili su ukupno 34 osobe, u obližnjem Malom Popoviću 22, itd. Lakoću s kojom su ubijali vidimo i u dnevniku 1. čete Kosmajskog odreda: „Rad u četi: Čitanje 'Proletera' sa diskusijom. Brijanje. Uveče je četa izvršila likvidaciju jedne izdajnice iz Kusatka", zapisano je za 20. jul 1943. A ovo je zapis za 21. jul: „...Individualno čitanje. Uveče četa je izvršila likvidaciju jednog narodnog izdajnika u Kusatku".
A, onda je stiglo oslobođenje... Prava prilika za izvođenje „druge faze revolucije" ukazala se, iza tenkova Crvene armije, oktobra 1944. godine. U oduševljenju što su se dočepali glavnog grada, komunisti su se teško obuzdavali u javnim istupima. „Srbiji nije dovoljno pušteno krvi", rekao je Milovan Đilas u prvoj izjavi iz „oslobođenog" Beograda. „Srbija nema čemu da se nada. Za nju neće biti milosti", rekao je J. B. Tito u govoru na Banjici novembra meseca. Prva izjava „poludivljeg" Slobodana Penezića Krcuna, kako ga naziva pisac knjige „Na strašnom sudu" dr Radoje Vukčević, glasila je: „Premnogo vas je ostalo u životu, ali još imamo vremena da tu grešku ispravimo".
Ovakav nastup komunista u Srbiji potvrđuju i hrvatski izvori. Prema izjavi Dušana Bilandžića, na sednici Politbiroa Komunističke partije deset dana po zauzimanju Beograda J. B. Tito je rekao: „Mi se u Srbiji moramo ponašati kao u zemlji koju smo okupirali". (Bilandžić je zabeležio i Titovu izjavu iz 1974, povodom optužbi da novim ustavom Srbiju želi da svede na Beogradski pašaluk. „Pa to i hoću", rekao je.)
Stojan Pribićeveić izvestio je jedan američki list 27. januara 1945. godine da se „posle oslobođenja Beograda... čitavu nedelju dana civili nisu usuđivali da izađu na ulicu". Bila je to posledica strahovitog terora. Prema podacima američkog ministarstva vojske, komunisti su u Beogradu streljali „između 13.000 i 30.000 ljudi".
Mnogo godina kasnije, major OZNA Milan Trešnjić svedočio je da je u kvartu kojim je on komandovao ubijeno 800 civila. A Beograd je imao 16 kvartova. Kada su otkrivena dokumenta OZNA u Zagrebu, ispostavilo se da su komunisti više ljudi ubili u jednom beogradskom kvartu nego u celoj hrvatskoj prestonici.
Pripadnik KNOJ-a, Mija Petrović iz sela Badnjevac kod Kragujevca, stražario je šest meseci ispod Avale, gledajući kako OZNA svake noći strelja civile dovezene kamionima iz Beograda. Dovozili su ih oko 9-10 časova uveče, sakupljali ih u podrumima kuća beogradskih trgovaca sa leve strane kragujevačkog druma, a onda svlačili i izvodili na streljanje. „Slušao sam i plač i jauk tih žrtava dok su ih ti beogradski oznaši tukli, rukama, nogama i kundacima, jer su se oni jedva kretali, a jaka zima, oni jadnici goli", svedočio je Petrović. On je takođe pokazao masovnu grobnicu, odnosno nekadašnji nemački rov za stojeći stav dug oko kilometar i po, od skretanja za Ralju prema Beogradu, tik iznad druma. Kako je koja grupa streljana, rov je zatrpavan, a i danas se vide kasnije nastala ulegnuća. „Za onih šest meseci dok sam ja bio po stražama, verujem da je pobijeno najmanje 10.000. A koliko je u novembru i decembru, pa i u oktobru 1944. postreljano, ne znam, ali sam slušao od drugih da su za ta dva-tri meseca streljali masovnije", kaže Mija Petrović.
Druga masovna grobnica nalazi se u negdašnjim Belimarkovićevim voćnjacima na Banjici. Ovde je tokom rata bilo najveće nemačko podzemno skladište benzina na Balkanu. Komunisti su celo skladište napunili leševima, pa su pored kopali nove masovne grobnice, kao i u Lisičjem potoku, u Železničkoj koloniji i na mnogim drugim mestima. Istovremeno, koncentracioni logor na Banjici nije prestao da radi, samo je promenio čuvare.
Sudbinu prestonice, u odgovarajućoj srazmeri, doživeli su i svi drugi gradovi u Srbiji. U Nišu, zloglasni koncentracioni logor na Bubnju nastavio je da radi. Nišlije i meštani okolnih sela i varošica ubijani su na brdu Bubanj, iza zidina Kaznenog zavoda, kao i na mestima gde su danas teniski tereni i rov iza tvrđave. Jedno od najvećih stratišta bilo je u selu Krupac kod Aleksinca, gde su seljaci, mnogo godina kasnije, prilikom oranja otkopavali ljudske kosti. Prema minimalnoj proceni istoričara Aleksandra Dinčića, u Aleksincu i okolini komunisti su ubili preko 600 osoba.
Zasad najdetaljniji popis žrtava komunista sačinili su istoričari Goran Davidović i Miloš Timotijević za čačanski kraj. Sakupili su imena 1.341 žrtve, s tim što za 735 osoba nije bilo moguće utvrditi od koga su stradale, ali pouzdano se zna da je reč o protivnicima komunizma. Ovde treba dodati još preko 1.000 mladića koje su komunisti nasilno mobilisali i smišljeno odvodili pred nemačke cevi na Sremskom i drugim frontovima toga doba. Inicijativa da se otkopa jedna od masovnih grobnica, na pomoćnom igralištu FK ''Borac'', uvek je propadala.
Izvor:http://blog.b92.net/text/8971/Partizanski-zlocini/
Partizani kakve mi poznajemo iz filmova (Sutjeska,Neretva,Kozara...) ovo nijesu radili.Mozda su to bili oni zapusteni,masni,prljavi i sa nozem u zubima -cetnici ??
|