offline
- Khaless
- Legendarni građanin
- Pridružio: 08 Sep 2005
- Poruke: 5738
|
Napisano: 03 Jan 2012 18:52
kljift ::Kada su pojedini preživjeli sa Sremskog fronta (konačno) ušli u Zagreb, grad je bio očuvan, izlozi puni robe iz Švajcarske. Osjećaj im je bio veoma gorak.
"Nakon nemačke kapitulacije, glavnina hrvatske vojske pod komandom generala Herenčića se predala britanskoj vojsci blizu Blajburga u Austriji, na granici sa Slovenijom.
Dana 15. maja 1945, britanski general Patrik Skot je izručio sve zarobljenike jugoslovenskim oružanim snagama, čiji je komandant bio Milan Basta, politički komesar 51. vojvođanske divizije."
Imali smo 800.000 boraca 1945. godine a da ne bi Britanaca otperjaše krvnici.
Citat:
lO.SVIBNJA: Dvaput su nam presjekli put njemački odredi na povlaćenju. Prvi put seje naš oklopni odred probio silom. Drugi put su naši izaslanici otišli na pregovore s njemačkim zapovjednikom i problem riješili dogovorno. Teško napredujući dohvatili smo se Slovengradca na putu prema Dravogradu. Pred nama se cestom i poljem uz cestu ispružila čitava kozačka divizija u sklopu njemačke vojske. Pred kozacima su zaustavljene brojne njemaćke jedinice koje su čekale da se kod Dravograda predaju i budu razoružane. Naša se kolona ne miče. Pitamo pridošlice, koliko namje duga kolona. Neki vele 40 kilometara, drugi kažu i možda 60 km. Načelo koloneje stigao gen. Boban koji se je pridružio zapovjedništvu.
Kozački časnici dolaze k nama na pregovore. Prema njihovim podatcima u Dravogradu se nalaze Bugari pod zapovjedništvom sovjetskog maršala Toljbuhina. Dravogradski most drže partizani i tamo razoružavaju. Kozaci se namjeravaju probiti oružjem do Engleza ili Amerikanaca, ili se dohvatiti neprohodnih njemaćkih šuma i tamo se raspršiti. Oni predlažu našim generalima zajednićku akciju.
Na Dravogradski most smo poslani General Metikoš i ja, da izvidimo prolaz. Tamo nađemo posadu slovenskih partizana od kojih zatražimo slobodan prolaz na temelju celjskog utanaćenja. Oni ga ne poznaju i nemaju nikakvih ovlasti.
Dok smo bili u razgovoru, dođe odred bugarske konjice, koji silovito istjsra Slovence i preuzme most.
Kozaci su međutim odlućili da odu dalje sami i pokušaju prodor.
U naš logor dođe skupina bugarskih časnika, koji nas upute u njihovo zapovjedništvo koje bi nam protiv omraženih Srba mogli pružiti zaštitu.
Bugarskom generalu, izložio je general Servatzy naš položaj i zatražio da nas kao politićke emigrante propuste kroz dio jugoslavenskog područja, ćasovito u bugarskim rukama. Bugarin simpatizira s Hrvatima ali mora se dogovoriti sa svojim saveznicima Englezima i Rusima.
Dobiii smo obavijest da če se slijedećeg dana sastati ruska boljševićka i engleska komisija, koja će primiti naše delegate da odluće o našoj sudbini.
Držanje Bugara prema namabiloje zacijelo uvjetovano njihovim neprijateljstvom prema partizanima o cemu nam svjedoći i Basta u svojoj knjizi, kad kaže, da je razgovarao s bugarskim generalom Atanasovom "da bi sprećio da vodi pregovore s neprijateljem na ćemu je on insistirao izjavljujući da bi se ustaše sigurno njima Bugarima predali lakše jer ne žele da se predaju jugoslavenskim partizanima s obziromnazakrvljenost u četvorogodišnjoj borbi". I nastavlja Basta: "General Atanasov mi je zatim rekao: Svi smo mi pod komandom crvene armije i na istočnom frontu rešila se sudbina sveta pa i Jugoslavije. Šta se vi tu mnogo pršite s vašom partizariskom borbom". A u vezi s time dodaje Basta:" O pregovorima izmedu predstavnika Pavelićeve vojske i Bugara detaljno piše u svojim uspomenama poznati ustaški ideolog i ustaški pukovnik Daniel Crljen, koji je sam učestvovao u pregovorima s bugarskim generalom".
Vodstvoje naše kolone izbilo do Slovengradca kad iznenada s brijega desno od našeg puta bijesno zaštekću strojnice. Ni ne vidimo odakle pucaju, ali u mnoštvu nastane uzbuna. Ljudi se žurno bacaju u jarke pokraj puta. Časnici pozivaju svoje vojnike da se sklone i pripreme oružje. Iz dubine našeg rasporeda dolazi odred konjice Poglavnikovih Tjelesnih Sdrugova i pridružuje seustaškim čarkarima, koji se već najuriš penju uz brijeg da potraže neprijateljske napadaće. Za njima sa svih strana dolaze skupine vojnika, koji se veru uz brdo da podupiru prve valove jurišnika. Ne vjerujemo svojim ušima: uz topot konja čuje se ustaška koraćnica: "Kroz pusta brda vodi nas uski put, dušmanska horda, pruža nam odpor ljut. Najuriš braćo, pa makar mrijet, hrvatski barjak vodi nas svet".
Nije prošlo nijedan sat kad se naši borci poćeše vraćati s brijega. Bili su to ranjenici, koje su vodili njihovi drugovi u kuću na cesti gdje seje smjestilo naše zapovjedništvo i organiziralo prihvatilište zateže ranjenike, kojihje moglo biti oko dvije stotine. Imali smo tamojednog ili dva lijećnika.
Iz kolone su bile užurbano pozvane pripadnice ustaške mladeži od kojih su bile improvizirane bolničarke. Na brijeguje ostalo 10-12 naših mrtvih, partizanaje poginulo blizu 50. Bilaje to posljedna bitka hrvatske vojske u tuđini. Kad su se vratili s brijega posljednijurišnici mnoštvo je nagrnulo na most. S druge strane nas je opet dočekala strojnička vatra. U blizini seje našao Boban i preuzeo zapovjednistvo nad topovskom bitnicom, koja je brzo razbila slabo gnijezdo neprijateljskih strojnica. S brijega su nam u dolinu dotrčali desetci naših vojnika koji su pripadali diviziji generala PerLića, koja je osiguravala lijevo krilo našeg rasporeda. Među njima je sišao i moj šogor Zvonko Hunjet, kojeg sam tamo vidio zadnji put u životu.
Drugog dana došao je u sjedište našeg stožera bugarski satnik Orlov, koji je izjavio da je njegov posjet privatnog karaktera, da bi nešto htio učiniti za našu djecu i žene. Bio je vrlo simptomatićan ovaj novi znak bugarske pažnje prema nama. Vojničko me je vodstvo uputilo na razgovor s Orlovom, kojemu sam razložio našu situaciju, dimenzije i smisao našeg povlaćenja, te našu čvrstu volju da se ne sukobimo s bugarskom vojskom. Budući da se je bugarska vojska nalazila pod vrhovnim zapovjedništvom sovjetskog maršala Toljbuhina, shvatio sam zašto satnik Orlov ne ulazi u razgovor o vojničkim problemima koje situacija postavlja. Živo se je međutim zanimao za zdravstveno i prehrambeno stanje naših civilnih izbjeglica ponudivši nam u tom pogledu pomoć Bugara. Rekao sam mu da naroćito oskudijevamo na mlijeku za djecu i na kruhu. Satnik Orlov nam je obećao, da u tom pogledu možemo sa sigurnošću računati na bugarsku pomoć.
Istog dana zapovjednik nase motorizirane predhodnice domobranski satnik Miro Kovaćić dopratioje u naš stožer partizanskog satnika i motoristu, koji ga je pratio donijevši generalu Herenćiću poruku 51. vojvodanske partizanske divizije, kojom seje tražila naša kapitulacija pod prijetnjom, da ćemo inaće svi biti stavljeni "Izvan zakona".
Tražio je našu bezuvjetnu predaju u roku od jednog sata. Ultimatum je naravno bio odbijen i popraćen protivultimatumom naših generala: "U koliko ta 51. vojvodanska divizija pokuša sprijećiti naš prelaz granice, mi ćemo si put prokrćiti silom, a vaša divizija će se izložiti najtetim represalijama s naše strane".
Partizan je bez protesta otišao svojoj jedinici. Od nekud se pojavi vojnik u engleskoj uniformi. On je hrvatskog podrietla iz okolice Zagreba, amerikanacje dodijeljen Englezima u Bleiburgu radi njegovog poznavanja hrvatskog jezika. Služit će našem izaslanstvu kao tumać kod engleskog generala. Primimo ga srdačno i zadržimo na skromnom rućku, nadajući se da bi nam taj neoćekivani susret mogao biti koristan.
Već smo pred Bleiburgom. Pred nama teće potoćić. Vojnik nam ga pokazakao granicu do koje smijemo napredovati. General-Herenćić pozivajednog domobranskog ćasnika, kojije znao engleski i pošalje ga u englesko zapovjedništvo, koje se je nalazilo u starinskom plemićkom dvorcu. Naše izbjeglićko mnoštvo rasplinulo se po polju. Naši su generali dali sazvati sve časnike na čelo kolone, a meni je povjereno sazivanje ustaških dužnosnika, koji su trebali sabirati svijet iz svojeg kraja.
Noć seje poćela spuštati kad seje naš časnik poslan u engleski stožer vratio i rekao nam da će nas engleski general Scott primiti sutradan u 10 sati ujutro. Polijegali smo po livadi gdjeje tko mogao. Rano smo ustali i generali su se brzo okupili na posljednji dogovor. Zakljućenoje da se engleskom generalu upute: zapovjednik hrvatske vojske na povlaCenju ustaški general Herenčić, ustaški general Servatzy i ustaški pukovnik Daniel Crljen.
Jutro je. Nas trojica ulazimo u kola. Ja svraćam do skupine ustaških dužnosnika i predajem brigu za njihovo daljnje prikupljanje ustaškom stožerniku Dubrovnika prof.Kaštelanu.
General Scott nas primi u svom uredu. Sjedne i ponudi Herenčiću sjedalo, koji odmah uze riječ: "Dolazimo po nalogu poglavara Nezavisne Države Hrvatske da se predamo i stavimo pod zaštitu engleskih oružanih snaga".
Englez uzvrati brzo i suho:"Prema savezničkim propisima sve neprijateljske jedinice moraju se predati onim savezničkim snagama protiv kojih su se borile. General Herenčić dobaci da su za Nezavisnu Državu Hrvatsku partizani razbojničke bande, našto ga engleski general presjeće: "Oni su naši saveznici".
U tom se času odlućim intervenirati. Preko tumaća upitam Engleza, dali smijem nešto reči. Ovaj mi kimne i pokaza mjesto do Herenčića: "Mi znademo da među saveznicima postoje utanačenja o izručenju vojnika. Medutim kod nas se ne radi samo o vojsci, nego i o mnoštvu građanskih osoba, koje su dobrovoljno napustile svoju zemlju, da bi se kao politički emigranti sklonili u inozemstvo. Obićaj je kulturnih zemalja da primaju i štite političke izbjeglice. Tu zaštitu i mi očekujemo od pobjedničkih sila Engleske i Sjedinjenih Američkih Država". Herenčić insistira: "Problemje međutim politićki,jer se radi o mnoštvu naroda, koji bježi pred komunizmom i mi molimo, da se zatraže od vaših političkih foruma upute za naš slučaj".
Englez odbija tvrdo: "Ja imam precizne naloge od generala Alexandera, koji je potrebne upute dobio od g. Churchila".
Ja se opet usuđujem ući u raspravu: "Milijunski bijeg Hrvata iz svoje domovine posljedicaje bezbrojnih partizanskih zločina vršenih po svim hrvatskim krajevima tokom cijelog rata, makar g. general ne zna za njih. Nema sumnje, generale, da će prij e ili kasnije izbiti rat između slobodnog svijeta i boljševizma, iza kojih će ostati ili slobodni svijet ili boljševizam. Mi Hrvati žalimo što smo došli prerano, da od slobodnog svijeta tražimo zaštitu protiv boljševizma, te će zbog toga hrvatski ,narod morati pretrpjeti najtežu katastrofu u svojoj povijesti".
Ove su moje riječi ostale bez uzvrata. Englez namje saobćio da ćemo u njegovom prisustvu razgovarati spartizanskim predstavnicima. Izišli smo u predsoblje zajedno sa Servatzyjem. Tamo smo zatekli generala Metikoša poslanog od vodstva da vidi zašto toliko kasnimo.
Nakon par minuta ulaze u generalov ured dva partizana. Engleski časnik pozove i dvojicu od nas radi pariteta za stolom pregovora. Ulazimo Herenčić ija. Nama nasuprot sjeda Milan Basta, Srbin iz Like, partizanski dopukovnik i politićki komesar.
Basta odmah uzima rijeć.
Opisavši na svoj način naše snage dodaje da nas vodi ustaški general Sudar (iako se nigdje nije pojavio), a zatim nam niže njihove uvjete: "Čim se vratite u Vaš logor morate izvjesiti bijele zastave i u roku odjednog sata izvršiti organiziranu predaju čitave vojske. Žene i djeca vraćaju se kućama, vojnici idu u zarobljeništvo, a časnici u našoj pratnji pred ratni sud u Maribor".
Hineći našu spremnost da se predamo Herenčić uzima rijeć i kaže: "Nema ni govora o tome da bi se predaja mogla izvršiti u 1 sat. Mi tražimo da nam se dadu 24 sata vremena. Basta kategorički odbija, a na to se oglasi engleski general, koji Basti predlaže da se rok predaje produlji na 2 sata. Basta odmah odreže: "Čak je i 1 sat previše".
Engleski general gubi strpljenje te da bi slomio hrvatski odpor pita preko tumaća: "Dali našim saveznicima treba još pomoći u oružju?". Basta oholo odgovara: "Zahvaljujem g. generalu, ali mislim da za sada neće biti potrebna daljnja pomoć". Razgovor je zaključen. Ja još zatražim da nam ultimativni sat počne teći tek kad se naša delegacija vrati našem zapovjedništvu. To je bila jedina Bastina koncesija. Ultimatum će početi teći tek za 20 minuta.
Ustajemo i razilazimo se bez pozdrava.
Žurno sjedamo u kola i vraćamo se k našim časnicima na čelo kolone. HerenLić prilazi generalima da ih informira. Ja prilazim ustaškim dužnosnicima koje vodi profesor Kaštelan ustaški stožernik Dubrovnika. Generali se uzbuđeno dogovaraju što će ućiniti. Domobranski general Tomašević govori:" Ja znam da se ustaški generali ne mogu predatijerimje sudbina zapečačena, nu mi drugi koji smo bili samo profesionalni vojnici bez veze s politikom, nalazimo se ipak pod zaštitom medunarodnog ratnog prava".
Ponukani ovim izlaganjem drugi su domobranci sugerirali da se uputi nova delegacija Englezima sastavljena iskljućivo od domobranskih Lasnika.
Predloženo je odmah da to izaslanstvo vodi general Štancer, ćasnik još iz doba Austrougarske, teški ratni invalid (bio je bez ruke) što je ovaj, i ako star, spremno prihvatio. Delegacija je odmah bila složena i upućena u englesko zapovjedništvo.
Ja sam dotle razgovarao s ustaškim dužnosnicima, kojima je glavna briga bila, dali će se predati ili nastaviti povlaćenje dublje u Austriju. Ja sam im rekao: "Moje je uvjerenje, da sam ja osobno obzirom na moj visoki ustaški čin sigurno osuđen, ali ne mogu znati što će se dogoditi s nižim ustaškim dužnostnicima, dali će biti svi pobijeni, ili će neki biti odvedeni u zarobljeništvo".
Ja sam odlučio pridružiti sejedinici ustaške Obrane koja seje nalazila u obližnjem šumarku. Zapovjedniku sam objasnio situaciju rekavši da se on i njegovi vojnici ni u kojem slučaju ne smiju predavati, te da se i ja njima pridružujem.
Dopuna: 03 Jan 2012 19:11
Citat: Basta je medutim nastavio prijetnjama: "Verovatno je Vaša vrhovna komanda već izdala ili će u naj skorije vreme izdati naredjenje u duhu zaključaka na pomenutim pregovorima. Ali bez obzira na to kakva ćete naredjenja i direktive dobiti i dali će oni uopšte biti izdati, naredjujem vam u imejugoslavenske armije da u roku odjednog časa prestane svaki pokušaj davanja otpora, da predate oružje i disciplinovano izvršite naša naredjenja. U koliko nas ne poslušate, gorko ćete se kajati. Mi ćemo vas uništiti. Mi vam pružamo posljednju šansu, pa ćete u koliko dodje do organizovane kapitulacije bitno olakšati vašu situaciju".
General Scott nije imao prilike ćuti ove srbske prijetnje. One su medjutim bile u skladu s nemilosrdnim stavom britanskih pobjednika. Među žrtvama Bleiburga posebno mjesto zauzima glasoviti lider crnogorskog naroda dr. Sekula Drljević, dugogodišnji politički suradnik dvaju povijesnih vodja hrvatskog naroda Stjepana Radića i Dra. Ante Pavelića. Vjeran prijatelj Hrvatske i zakleti neprijatelj Srbije stoljetnog zavojevaća i Hrvatske i Crne Gore. Pošavši na tragični put zajedno s hrvatskim narodom mučenička smrtje zatekla njega i njegovu suprugu od četničke ruke.
Srbokomunistički zavjet za uništenje Nezavisne Države Hrvatske Našao je stanoviti broj pristaša i u samoj Hrvatskoj. Svi su Hrvati osjetili u dubini duše tragediju hrvatskog poraza, ali je nisu svi jednako doživljavali.
Neprijatelji Ustaškog Pokreta vidjeli su u samom njegovom postojanju krivicu zbog stvaranja hrvatske države, dok su drugi osudjivali njezino proglašenje;jedni su opet htjeli obteretiti Poglavnika zbog njegovog lošeg izbora saveznika, drugimaje opet kriv idejni blok, za koji seje mlada država opredijelila, treći su okrivljivali loše stratege ili nedorasle generale. Najgori su bili oni, koji su objeručke prihvatili I državu i njezim režim, i poglavara države i njegove ministre, da bi u pogodnom času sve to skupa odbacili na smetište povijesti i zaronili u fantaziju neostvarive budućnosti, ni ne sluteći, da heroji već niču u zemlji Hrvata.
Naši generali, bilo ustaški, bilo domobranski, odvedeni su u Beograd, i tamo suđeni na smrt, jer za vojničke neprijatelje Srbije nije mogla postojati druga kazna. Zarobljeno mnoštvo hrvatskih vojnika i dobar dio građanskih izbjeglica svrstano je u zarobljeničke kolone izložene sustavnom pokolju, tokom beskrajnog križnog puta, koji je punio bezdane jame poput Jazovke. Oni koji su preživjeli, platili su desetcima godina robije neoprostivi zločin, jer su se rodili kao Hrvati.
[Link mogu videti samo ulogovani korisnici]
|
