offline
- blake
- Počasni građanin
- Pridružio: 27 Nov 2006
- Poruke: 976
- Gde živiš: HR
|
Jimmy Lyggett, crnac na čelu boksačke reprezentacije NDH
Neobično ali istinito: u mračna vremena terora nad pripadnicima drugih nacija i rasa, u Zagrebu je kut nacionalnog boksačkog ringa držao američki profesionalac crne boje kože
ZAGREB - Direktima i krošeima na pod je poslao stotine protivnika, u potrazi za slavom potegnuo je preko Atlantika, gdje je ukrstio šake s najjačim boksačima svog vremena, a u vihoru Drugog svjetskog rata zasjeo je na stolicu izbornika šakačkog predstavništva, kako su u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj zvali boksačku reprezentaciju.
Svojom tehnikom i znanjem lomio je sve protivnike i stekao mnoge obožavatelje u zemlji. Hrvatski je tek natucao, jer bio je - američki crnac.
Jimmy Lyggett u Americi je osvojio titulu prvaka u teškoj kategoriji, no samo u crnačkoj federaciji jer je tada bilo zabranjeno održavati mečeve između bijelaca i afričkih Amerikanaca. Silno se želio potvrditi kao najbolji na svijetu.
Mečevi sa Schmelingom
Pospremio je ono malo stvari koje je imao, sjeo na brod i doplovio u Europu. Godinama se borio s najboljim borcima Starog kontinenta, a dva puta se u njemačkom ringu susreo i s Maxom Schmelingom, profesionalnim prvakom Europe i svijeta. U prvoj borbi bio je diskvalificiran, a drugu su suci proglasili neriješenom.
Borio se u različitim kategorijama po Engleskoj, Italiji, Francuskoj, Njemačkoj, a nastupao je i u Zagrebu.
Vještinu i snagu okušao je s Jurom Modrićem, povratnikom iz Amerike. Ta je borba također završila neriješeno.
U Beču je upoznao Hrvaticu Rozu. Planula je ljubav koja je dovela do braka.
Vjerojatno na nagovor svoje supruge, 30-ih godina prošlog stoljeća, za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, došli su živjeti u Zagreb, gdje je Jimmy u svojoj 33. godini o klin objesio rukavice za profesionalne borbe i odlučio se okušati kao trener.
U tom razdoblju bio je učitelj mladim boksačima u gotovo svim klubovima koji su postojali u Zagrebu. Počeo je u Croatiji Zagreb, a prošao je kroz Herkules, Makabi i Radnik.
Kad je osnovana NDH, preuzeo je vođenje reprezentacije na nagovor Miška Zebića, alfe i omege za sport u tadašnjoj državi, koja se nije mogla pohvaliti tolerancijom prema pripadnicima drugih nacija i rasa.
- Jimmy je pričao smiješnom mješavinom engleskog, njemačkog i hrvatskog. Bilo je to prilično simpatično za prosječnog promatrača, no on se uvijek trudio usavršiti jezik. Na treningu se uvelike koristio mimikom, gestikulacijom kako bi bolje i preciznije objasnio što želi. Često je i direktno demonstrirao boksačke stavove i kretnje, čime je zaokupljao potpunu pozornost mladih boksača, svojih učenika - precizno i s velikim žarom objašnjavao nam je Zvonimir Bušić, autor knjige “Šampioni hrvatskog i svjetskog boksa”.
Lyggett je u Zagrebu stanovao sa suprugom Rozom na raskrižju Klaićeve i Kačićeve, a ubrzo nakon dolaska otvorio je privatnu boksačku školu u Ilici iznad knjižare Kugli, na broju 30.
Ring u Preradovićevoj
Uskoro je upoznao ugostitelja Bednjanca, koji je imao lokal na križanju Frankopanske i Varšavske, gdje se danas nalazi gostionica Zagorcu. Tu je došlo do velike i pozitivne promjene. Naime, Bednjanec mlađi obožavao je boks, a pokazivao je i veliku sklonost profesionalizmu. Kao dobar otac, Bednjanec stariji ustupio je svoje skladište robe u Preradovićevoj, koja se uskoro pretvorila u dvoranu za treninge s ringom i cijelom opremom. Odaziv mladeži na treninge bio je fantastičan.
- Sve vrijeme koje nije provodio pokraj ringa i u dvoranama Jimmy Lyggett je provodio sa svojom ženom. Svaki slobodan trenutak posvećivao je njoj. Kada je već “išao van”, najčešće se družio s boksačkim i sportskim djelatnicima, boksačkim trenerima i sucima te drugim sportskim dužnosnicima. Odlazili bi Bednjancu u gostionicu, ali Lyggett nije baš pio. U toj gostionici uvijek se moglo naći nekog iz tadašnjeg boksačkog svijeta - objašnjava Bušić način života tamnoputog trenera.
Lyggett nikada nije povisio ton na boksače ili svoje učenike. Djelovao je prilično smireno, tvrdi Bušić. Zbog njegova poznavanja šakačkog sporta, svestranosti i trenerske sposobnosti svi su ga željeli imati u kutu za vrijeme borbi. Uvijek je promatrao protivnike, proučavao njihov stil do najsitnijih detalja, a za vrijeme pauze između rundi objašnjavao bi svom boksaču kako treba nastavljati borbu - kaže Bušić.
Strah od komunista
- Mogao je svakog nagovoriti da dâ sve od sebe u meču. Kroz njegove je ruke prošlo između 60 i 70 ozbiljnih sportaša i nebrojeno mnogo početnika. Bio je fascinantan čovjek i boksač. Kada ga ne bi bilo u kutu, nitko nije bio zadovoljan, ni boksač ni tadašnji funkcionari koji su promatrali borbe. Gledajte, tada su se održavale i međunarodne borbe, među ostalim, s Nijemcima, Mađarima, Talijanima, Slovacima i Rumunjima. Dvorane su uvijek bile krcate, tražila se karta više, kako na gostujućim mečevima, tako i na domaćim. Ljudi se varaju ako misle da u vrijeme NDH nije bilo interesa za sport i natjecanja - tvrdi Bušić, koji je u vrijeme razgovora radio na svojoj novoj knjizi.
Kao posvećeni sportaš, Lyggett se u turbulentno vrijeme Drugog svjetskog rata uopće nije bavio dnevnom politikom. Jednostavno, nije ga zanimala. Vodio je boksače i to je bio njegov život. No, nije volio komunizam i komuniste. Stoga je i njegovu životu u Hrvatskoj, kako se približavao svršetak rata, došao kraj.
U NDH ga nitko nije dirao, nije imao nikakvih problema s vlastima, no kako je bilo sve očitije da država neće još dugo opstati, Lyggett se zabrinuo. Strah od komunista postajao je sve jači te je pred kraj rata prihvatio poziv svog brata i odlučio se vratiti u Ameriku.
Bijeg u Ameriku
Nagovorio je svoju suprugu Rozu da zajedno krenu na put u Ameriku. Nije ga pokolebalo ni to što su mu svi tada govorili da ostane, da nema razloga da napusti Hrvatsku te da će, bez obzira na sve, i dalje moći trenirati nove naraštaje boksača.
Jimmy i Roza otisnuli su se 1945. na put u Ameriku preko Italije. U Milanu su mjesecima čekali brod koji će ih odvesti, kako je vjerovao, na sigurno. No, Roza se naglo razboljela i nije dočekala kraj putovanja. Umrla je u Milanu, a Jimmy je sam nastavio put, slomljena srca. Prema nekim podacima, umro je u Americi 1955. godine.
Bio im je čudan, ali ga nisu vrijeđali
- Ako hoćete najuspješnijeg boksača, onda je to Krizmanić; ako hoćete najoriginalnijeg, onda je to Vuzem; no samo je jedan stvarno najbolji - Jozić. Tako su novinari u NDH opisivali danas jednog od posljednjih Lyggettovih živućih pulena, Mladena Jozića. Ima tehniku, brzinu i kondiciju, a kad udara, to je brzo i precizno. Odlično trpi udarce, pobrojali su njegove vrline.
Mladen Jozić bio je amaterski prvak NDH i Jugoslavije, boksao je u više od 220 borbi, a njih 40 završio je nokautirajući protivnika. Zanimljivo, kao tinejdžer htio se baviti samo gimnastikom.
Zvali su ga Glista
Listamo stare albume u prostranom dnevnom boravku u središtu Zagreba. Mladen je za svoje godine vitalan i neobično brz na jeziku. Kvrgavim boksačkim prstima prelazi po crnobijelim fotografijama.
- Ušao sam u jednu dvoranu za koju su mi rekli da je gimnastička. Priđe mi trener i kaže: ‘Ovdje se samo boksa’. Ja kažem: ‘Dobro, svejedno, onda me upišite na boks’. Je, kaj sam mogel? Počel sam trenirati i skužili su da imam talenta. Bacili su me kao juniora u teške borbe da vide dal bum isplival. Bome sam tada dobival batina. Ali, isplival sam i - ostal na nogama. Tak je sve krenulo - prisjeća se.
Rođen je 1925. u Zagrebu, a boksačke rukavice navukao je sa 16 godina. Trenirao ga je i Jimmy Lyggett. Zvali su ga Glista, njegove kategorije bile su prvo muha i bantam, a poslije laka.
- Čujte, on vam je bil jako dobar trener, sav u sportu. Dok je bil u Endehaziji, nije imal nikakvih problema. Majke bi se zaustavljale na cesti i svojoj djeci pokazivale na čudnog crnog čovjeka, ali nitko ga, koliko se sjećam, nije vrijeđao. Živio je za boks - kaže Mladen.
Na jednog fotografiji stoji Lyggett okružen mladim boksačkim, ili kako su ih onda zvali - šakačkim nadama.
- Pogledajte, samo smo Vjeko Jakopović i ja od ovih na slici još živi. A i on je teško bolestan. Ne ustaje iz kreveta. Svi su drugi mrtvi - tvrdi. Najveći rival mu je bio šakač iz Subotice.
Živio za boks
- Je da, Šovljanski je bio opasan. Par puta smo se potukli, svaki put bi drugi pobijedio. A bio je jedan od najvećih tada. Boksao sam i s Nelom Barbadorom, strašnim Talijanom. Sliku mi je potpisao i Max Schmelling, profesionalni prvak Europe i svijeta. Lijepa vremena, ali su prošla.
U novinama ovako opisuju njegovu borbu s češkim šakačem Mastikom: Dugo ga je Jozić čekao, a onda i dočekao. Mastik je krenuo, zamahnuo, a Jozić ga je pogodio direktno u bradu. Čeh je pao kao pokošen. Danas više nemamo zamjene za Jozića.
Dok čitamo izvatke iz novina, oči mu se pune suzama.
- Bili su to dani slave. Od boksa se nije dalo živjeti, ali živio sam za boks. Dvaput sam se ženio, ali mi je i druga supruga preminula. Svi su otišli... ( Tomislav Novak)
Dva puta bio u ringu s Maxom Schmelingom
Jimmy Lyggett rođen je 1897. godine u crnačkoj četvrti Philadelphije. Boksačke je rukavice prvi put navukao sa 17, a već sa 20 godina postao je profesionalni prvak crne rase u Americi.
Godinu dana poslije u 19. je rundi nokautirao Eddieja Palmera i preuzeo titulu svjetskog prvaka u crnačkoj konkurenciji. U Europi je dvaput boksao s Maxom Schmelingom, a nakon tih borbi jedno mu je vrijeme bio i sparing-partner. U NDH je pripremao boksače za Olimpijske igre, no one zbog rata nisu održane. Miško Zebić, koji je odredio da on bude izbornik šakačkog predstavništva, nakon rata je, kao ustaški funkcionar, osuđen na 20 godina robije. Nikad nije izašao na slobodu. U novom režimu boksači su mahom odlazili u Beograd gdje je tradicionalno vladao profesionalizam u tom sportu. Nepodobni u novom režimu, mnogi su boksački profesionalci lišeni slobode.
(Ovaj je tekst preuzet s internetskog izdanja "Jutarnjeg lista" od 07.02.2010. Gotovo istovjetan tekst objavljen je u "Večernjem listu" od 10.07.2017.)
|
