offline
- Jim Goose
- Zaslužni građanin
- Pridružio: 09 Jan 2009
- Poruke: 668
|
Kratak osvrt samo da odgovorim padobrancu75 na njegov post i osvrt na bombardiranje Splita ...-Mada, u gradu u kojem su još uvek Nemci i ustaše, ne mogu da zamislim scenu: "mahale plahtama i rubljem kličući: 'Naši! To su naši! Živila Amerika!'"... - Naime Split i okolica su bili osovina partizanskog pokreta i Split je uvijek slovio za slobodarski grad i bit ću slobodan i reći da je 90 posto stanovništa (ostalih 10 posto su talijanski stanovnici ustaško četničko rukovodstvo i okupator) bili na partitzanskoj strani unatoč tome što je izadjnički prodan i bio pod okupacijom Italije ,narod je znao ko su saveznici samo eto dogodilo se neizbeježno no ratu nesmijemo tražiti neke logičnosti i pravocrtne postupke jer je rat apsurdan i kontradiktoran sam po sebi.
Da dopunim temu sa člankom Tvrtka Jakovine http://hr.wikipedia.org/wiki/Tvrtko_Jakovina koji je izašao u listu Globus 2009,Članak se odnosi na Bombardiranje Zadra
Uz Split i Slavonski Brod stradao je najviše od naših gradova. Najviše poginulih bilo je u Brodu, Zagrebu i Splitu. U Zadru su poginula 422 građanina, ali su materijalna razaranja bila golema
Na Valentinovo 1942. britansko je Ministarstvo zrakoplovstva odlučilo odustati od preciznog, usmjerenog bombardiranja vojnih ciljeva u Njemačkoj. Nijemci su već 1940. učinili isto, jer je London bombardiran kao da je sve vojni cilj. Kraljevsko je zrakoplovstvo, RAF, odlučilo bombardirati sve. Svaki uništeni vodovod, električna centrala ili pošta morali su biti udar ratnom naporu neprijatelja.
“Odlučeno je da glavni cilj vaših operacija sada treba biti usmjeren na moral civilnog stanovništva neprijatelja, posebice radnika u industriji. S ovim ciljem na umu, prilažemo listu područja”, rečeno je u zapovijedi. Britanski su vojni krugovi tako s njemačkim gradovima trebali učiniti ono što se dogodilo Rotterdamu, Varšavi ili Beogradu.
Šef RAF-a od veljače 1942. bio je maršal Arthur Harris. Energičan i bezobziran, samouvjeren i grub, Harris se brinuo za posade i bio frustriran što u prvim godinama rata britansko zrakoplovstvo nije učinilo dovoljno. Navigacijski su instrumenti bili slabi, piloti nedovoljno obučeni, bombe su često “rasturale” i promašivale ciljeve.
Plovidba u hladnim letjelicama, opasnost od rušenja sa zemlje ili u borbama u zraku, stalno podsjećanje na statistiku koja je preživljavanju davala male izglede, pilote je učinila čvršćima i brutalnijima nego prije. Bombardiranje danju bilo je rizično, pa su piloti stradavali. Američki su planeri još bili za dnevne, precizne napade, postavivši se na taj način moralno iznad Britanaca.
Arthur Harris nije imao dvojbi, pa se strategija promijenila. Noćno bombardiranje umanjivalo je gubitke, a povećavalo one na zemlji. Napadi iz zraka, smatrao je, humaniji su od pomorske blokade. Smrt je bila vidljivija i izravnija, ali nikako ne i okrutnija od polaganog umiranja zbog gladi, kako je to bio slučaj tijekom Prvog svjetskog rata.
Britanskoj je ratno zapovjedništvo stoga predložilo koncentraciju napada na obalne gradove. Do njih se lakše i sigurnije plovilo. Plamen zgrada koji će se razviti nakon prvog vala napada trebao je usmjeravati drugi val bombardera. Tako je patentiran dvostruki udar kao model uništavanja.
Kaos koji se stvarao dok su stanovnici na zemlji pokušavali plamen ugasiti, dok su padale bombe drugog udara, s gledišta lomljenja morala bio je neprocjenjiv. Grad na kojem se novi pristup uništavanju prvo primijenio bio je Lübeck. Krajem ožujka 1942. godine 234 bombardera i nekoliko stotina tona eksploziva uništilo je trećinu ukupne površine baltičkoga grada. Spaljena je katedrala iz 1173. Poginulo je oko 320 ljudi, a 16.000 ostalo je bez domova. Britanski su gubici bili minimalni.
Ratna su se pravila, očito, dramatično promijenila. Njemačke su se Luftwaffe tada još mogle osvećivati, pa je bombardiran engleski Bath. Bijesan, Hitler je tražio da se u osveti udara na kulturna središta, mjesta gdje će “napadi imati najveći upliv na civilno stanovništvo”. Kako je rat odmicao, njemačke osvete više nije bilo.
Krajem srpnja 1943. Hamburg su, po danu i uz minimalni uspjeh, gađajući rubove grada, najprije bombardirali Amerikanci. Onda je 27. srpnja 787 letjelica krenulo prema Hamburgu koristeći se “prozorom”. Njemačke su radarske postaje na zemlji bile zbunjene jer su avioni izbacivali tisuće listića metalne folije koja je polako padala, stvarajući zvuk koji je gušio radarske postaje i stvorio kaos.
Nacistički su radaristi posvuda vidjeli tisuće britanskih aviona, piloti su uzalud po nebu tražili neprijatelja. Cilj je te večeri bio samo jedan. Čak 2326 tona eksploziva trebalo je baciti na dva milijuna stanovnika Hamburga. Posebne su bile i fosforne bombe, koje su izazivale plamen osobito visokih temperatura. Ako su do sada ljudski gubici bili minimalni, Hamburg je pokazao kako se stvari mogu promijeniti.
Tisuće su se Nijemaca ondje ugušile ugljičnim monoksidom. Dva je dana trebalo da se najteže pogođene četvrti ohlade kako bi spasioci mogli uopće ući, potražiti eventualno preživjele. Ugušeni, a to su bili svi, i dalje su izgledali kao da spavaju, rumenih obraza. “Hamburg je hamburgeriran”, vrištale su britanske novinske naslovnice, ironizirajući njemačko “koventriranje” grada Coventryja na početku rata.
Pošto su Sovjeti prošli Poljsku i umarširali u istočne dijelove Njemačke, zračno zapovjedništvo britanskih i američkih snaga odlučilo je iskoristiti strah koji su izazivali izvještaji o sovjetskim vojnicima. Zračne udare trebalo je pojačati, napadati Berlin, Leipzig i Dresden, stvoriti kaos, ali i ponovo pokazati Sovjetima kako je ratno savezništvo čvrsto.
Najteže su tada napadnuti Berlin i, bez primjera, Dresden. Arthur Harris, posve sigurno, ponovno je bio jedan od ključnih presuditelja, ali nijedna odluka nikada nije bila bez blagoslova s vrha. Grad su sutradan bombardirali Amerikanci. U ožujku 1945. strateška su bombardiranja Europe uglavnom zaustavljena. Simbol rušenja 90% grada i smrt između 20 i 40 tisuća ljudi bila je luteranska Frauenkirche, čije su ostatke, kamenje, vlasti DDR-a ostavile na mjestu zgarišta. Krajem rata Dresden se bojao Sovjeta, koji su nadirali s Istoka. Smrt i potpuno uništenje “Firence na Elbi” došlo je iz zraka, sa zapada.
Njemačka je u savezničkim bombardiranjima prošla najgore, ali bombardirani su mnogi. Stradavala su rumunjska naftna polja, komunikacijska središta u Grčkoj i Srbiji, niz gradova na prostoru NDH, ali i onih koje su držali Nijemci. Zadar je od Prvoga svjetskog rata bio središte 94. pokrajine Kraljevine Italije. Preko na Ugljanu bilo je administrativno središte za Kraljevine Jugoslavije.
Uz Split i Slavonski Brod stradao je najviše od naših gradova. Najviše poginulih bilo je u Brodu, Zagrebu i Splitu. U Zadru su poginula 422 građanina, ali su materijalna razaranja bila golema. Zadar je iz zraka prvi put u povijesti napadnut u travnju 1941. Tri zrakoplova Kraljevine Jugoslavije, tijekom uzaludnog i mlakog otpora, poletjela su iz Mostara i napala jezgru grada. Izbacili su tek nekoliko bombi, najviše na Jazine. Šteta je u vojnom smislu bila zanemariva, ali se vidjelo da je Zadar iz zraka izložen, da je svaki udar bombe u gusto naseljeni, uskim uličicama i visokim zgradama ograđeni prostor koban.
Od Rijeke do Boke kotorske Zadar je bio ne samo političko središte talijanskog područja, nego i najveće vojno uporište. Kapitulacija Mussolinijeve Italije u rujnu 1943. stratešku je važnost grada samo naglasila. Nijemci, koji su zamijenili Talijane, u Zadru su stvorili središnju opskrbnu luku, koja je trebala nositi otpor očekivanom savezničkom iskrcavanju iz Italije.
Luka je bila gotovo u centru, točno nasuprot gradu. Kako je u unutrašnjosti jačala gerilska, partizanska borba, tako su saveznički planeri smatrali da bi se, kao Sovjetima napadima u Njemačkoj, savezništvo s partizanima najbolje moglo pokazati bombardiranjem Nijemaca. Nacisti su se tako neprestano držali napetima, u očekivanju invazije.
Zadar je tijekom rata, od prvog savezničkog napada 2. studenoga 1943., napadan još pedesetak puta. Glavna su se razaranja dogodila do ožujka 1944. Grad je, napose središnji dio Poluotoka, preko kojega su prolazili letački koridori, posve srušen. Požari i bijeg stanovništva onemogućili su život. Tijela su trunula, u gradu je ostalo jedva stotinjak ljudi. Stanovništvo je živjelo životom “spiljskog čovjeka“, pisala su onodobna izvješća. Talijanske su izbjeglice u Trstu, unatoč bijedi progonstva, 16. siječnja 1944. rekle kako “imamo jednu neobičnu sreću, da su bombe Anglosjevero-Američana učinile od Zadra ogromnu lomaču, a to je ono što su naši otčevi željeli učiniti godine 1920., za slučaj da naš grad ne bi ostao Italiji”. Zadar je prije rata imao 35.000 stanovnika. Na kraju rata u gradu je ostalo oko 7000 ljudi. Uništeno je oko 60% urbanog tkiva, uglavnom onog srednjovjekovnog, najmanje novih zgrada iz vremena Mussolinija.
Bombardiranja su još tijekom rata izazivala dvojbe, rasprave. Baš kako nigdje, pa ni u Britaniji ili Sjedinjenim Državama, kritike nisu išle u javnost kako se ne bi slabio borbeni moral. Mnogi su se ipak pitali je li doista bombardiranje iz zraka i zapaljivim bombama baš posve jednako pomorskoj blokadi, koja je, neki su tvrdili, u Dresdenu tijekom Velikog rata ubila više ljudi no famozni zračni napad na kraju Drugoga svjetskog rata. “Ne moramo se baš uspoređivati s vragom”, prigovarali su šefu RAF-a Harrisu još 1943., kada je govorio o etičnosti zračnih udara.
Pravo je pitanje bilo jesu li bombardiranja gradova, a onda i smrt nedužnih, žena i djece, imala bilo kakav značajniji utjecaj na tijek ratnih operacija. Jesu li sva društva podjednako osjetljiva na nemogućnost vlasti da ih zaštite od napada iz zraka, osiguraju struju i vodu? Sasvim je sigurno da je sve povećavalo nezadovoljstvo Nijemaca prema Hitleru i Göringu, ali su neusporedivo omraženiji bili Britanci.
Britanci su nakon rata pokazivali određenu nelagodu zbog brzog započinjanja projekta istraživanja britanskog sudjelovanja u ratu. Već 1946. sir James Butler postao je koordinator pisanja povijesti uvjetujući to otvaranjem svih arhiva. Uskoro se pokazalo da je tijekom rata bilo svađa treba li napadati gradove ili se koncentrirati na industrijska postrojenja. Kad je 1959. knjiga o zračnim napadima RAF-a na Njemačku trebala biti tiskana, Ministarstvo zrakoplovstva protestiralo je, držalo da će svađe i neodlučnost u procesu donošenja odluka štetiti ugledu vojnih snaga.
Više od moralne odgovornosti bila je dvojba jesu li tisuće zrakoplova i tone eksploziva, industrija koja ih je podupirala, bili pravilno usmjereni ili su mogli biti iskorišteni za druga bojišta, koja su ratnom naporu doista mogla pomoći. Britanske su vlasti odlučile knjige pustiti u javnost. Posao je povjesničara, smatrali su, pomoći budućim donositeljima važnih i teških odluka. Konzervativni su mediji osporavali ono što je Noble Frankland napisao. Napadan da nije bio iznad Njemačke, da je uvrijedio sve pilote i njihove obitelji, da je čitav kraj rata proglasio nepotrebnim gubitkom života i nepotrebnim naporom, povjesničar je ostao pri svome.
Na kraju se pokazalo da je istina bila potrebnija, čak i politički, od lakiranja britanske povijesti. Nakon 1990. pokrenuta je međunarodna inicijativa da se dresdenska Frauenkirche obnovi. Do 2005., uglavnom donacijama, u velikoj mjeri i britanskima, crkva je podignuta. Postala je simbol završetka jednog od najneugodnijih poglavlja u Drugom svjetskom ratu, ali i mjesto okupljanja neonacista. Njima je Dresden, slično kako su to interpretirale komunističke vlasti DDR-a, simbol zračnog holokausta nad Nijemcima, dokaz prijetvornosti Angloamerikanaca.
Pitanje savezničkog bombardiranja hrvatskih prostora padom Berlinskoga zida dobilo je novi prostor za interpretacije. Knjige Kažimira Pribilovića o bombardiranju Zadra i Marice Karakaš-Obradov o anglo-američkim bombardiranjima NDH u Drugom svjetskom ratu pokazali su što treba učiniti da se opiše i kontekstualizira kontroverzna tema. U mnogočemu su to gotovo pionirski pothvati. Kada je rat završio, Zadar je bio mrtav grad. Starosjedilaca jedva da je bilo. Stanovništvo Zadra došlo je iz drugih krajeva, s otoka i iz zaleđa.
Bilo je novo, i to Zadar i danas čini rijetkom sredinom u Hrvatskoj gdje se “stranci“ lakše asimiliraju. Izbjegli Talijani iz Zadra neprestano dokazuju da grad nije imao nikakvu stratešku važnost, da je napadan bez prave potrebe. Više su ipak ljuti na “Slavene“ koji u Zadru danas žive. Dio onih koji danas, barem jednom godišnje, znaju proći s ustaškim simbolima Kalelargom, tom se ulicom, osim s putovnicom u ruci, nikada ne bi šetali da partizani nisu grad zauzeli. Partizanske su jedinice bile saveznice onih koji su grad, vjerojatno i bez posebne vojne potrebe, žestoko bombardirali.
Onima koji su stradali, osiromašili ili poginuli, nikakvi veliki razlozi ne mogu to učiniti razumljivim ili prihvatljivim. Svi drugi trebali bi ono što je bilo pokušati shvatiti i ostaviti ondje gdje se dogodilo. Bombardiranje Zadra, baš kao ni Coventryja, Londona ili Dresdena, nije bilo pravedno. U Drugom je svjetskom ratu stradalo 50 milijuna ljudi, uništeni su brojni gradovi. Stvoren je ipak novi svijet koji je doista bolji od prijašnjeg. Šteta što je dio njegovih temelja postavljen na ruševinama i krvi.
|
