offline
- Jim Goose
- Zaslužni građanin
- Pridružio: 09 Jan 2009
- Poruke: 668
|
Da u nas i nakon 65 godina ne vrijedi ništa nego crveni i crni i ko je više mrtvih ostavija iza sebe vi ste imali Jasenovac mi smo imali Bleiburg i oko toga se sve vrti, i na žalost po tom principu sve funkcionira nikakav politički program ti ne treba samo reci na kojoj ti se strani dida borija i sve je riješeno i zbog takvih amo reć zatucanih ali na prvom mjestu opasnih mozgova nikako da nam svane
I kratka disertacija podatci o broju poginulih po istraživanju Sveučilišta u Zagrebu Filozofski Fakultet odjel za Sociologiju prof. Milan Škrbić
Podaci o žrtvama drugoga svjetskoga rata u Hrvatskoj u srpskim i hrvatskim izvorima
Sažetak
Drugi svjetski rat je odnio, po današnjim procjenama, negdje oko milijun života na području bivše Jugoslavije. Taj broj je još podložan iskorištavanju u propagandne svrhe. Posebno je kontroverzno pitanje dvaju najvećih stratišta u drugom svjetskom ratu, Jasenovca i Bleiburga. Bulajić i Pečarić, predstavnici radikalnih nacionalnih teorija, ne samo da se ne slažu u broju poginulih već se i međusobno blate. Komunističkoj Jugoslaviji je bilo bitno da se pokaže što veći broj žrtava te su podaci, prikazani Međunarodnoj reparacijskoj komisiji u Parizu od 1.7 milijuna ljudi, odraz te tendencije. Iznesen je podatak i o 305 tisuća žrtava u partizanima. Prema suvremenim izvorima riječ je također o preuveličanoj brojci (Žerjavić 1992:43). Danas je u većini radova procjena žrtava negdje oko 60% onog broja predočenog komisiji u Parizu. Tako Vladimir Žerjavić smatra da broj izgubljenih života na području ondašnje Jugoslavije iznosi 1.027.000 (Žerjavić 1992:43), a srpski povjesničar Bogoljub Kočović smatra da taj broj iznosi 1.014.000 ljudi (Žerjavić 1992:44). Ljudi koji se bave tom problematikom se neće toliko sporiti oko ukupnog broja žrtava, već o broju žrtava pojedine narodnosti.
Ključne riječ: ideologija, hrvatski i srpski ekspanzionizam, genocid, ksenofobija, antisemitizam
Uvod
Temu sam odabrao zato jer je nerijetko takav način razmišljanja prisutan i u današnjem prikazivanju društvenih pitanja i hrvatske stvarnosti. Knjige Ive Omrčanina, Milana Bulajića, Josipa Pečarića i autorskog dvojca Dedijer-Miletić sam uzeo kao primjer ideologiziranja žrtava drugoga svjetskoga rata i njihovog samog broja.
Drugi svjetski rat je bio golema nesreća za narode ondašnje Jugoslavije. Nakon rata kojeg su dobile antifašističke (kako komunističke, tako i demokratske) snage postavilo se pitanje broja žrtava na ovim prostorima. Brojku je trebalo preuveličati iz više razloga od kojih su najvažniji visina odštete i ideologija. Broj žrtava donesen pred Međunarodnu reparacijsku komisiju u Parizu 1946. godine je oko 70% viši od najvjerojatnijeg broja žrtava da bi odšteta koju bi FNRJ dobila bila veća. Drugi razlog je čisto na temelju želje novonastale elite da se prikaže kao velika žrtva i pred očima svijeta i pred očima samih Jugoslavena. Veliki broj žrtava je trebao biti alibi za vršenje komunističkog terora koji će uslijediti neposredno nakon rata. Tako je već prvo podrobnije istraživanje žrtava rata bilo iskorišteno u nečiju svrhu, a čini se da se veo ideologije i osobnih interesa još ne diže s ovog pitanja. Ovim se radom nastoji ukazati na činjenicu da i naizgled objektivni podaci, kakvi su statistički, podliježu različitim povijesnim i političkim interpretacijama te da ovise o tome tko tu povijest piše.
Prva istraživanja
Prvo podrobnije istraživanje žrtava drugoga svjetskoga rata je izvršeno u režiji Zavoda za statistiku u Beogradu. Reparacijska komisija sa sjedištem u Parizu je htjela od vlade FNRJ dobiti potvrdu brojke od 1.706.000 žrtava drugoga svjetskoga rata na području Jugoslavije i potvrdu brojke od 305.000 poginulih partizana. Poziv Pariške komisije je Beograd dobio u svibnju 1947. godine. Vlada FNRJ je povjerila taj zadatak direktoru Zavoda Slovencu Dolfi Vogelniku. Ni on ni njegovi pomoćnici (Slovenac Alojz Debevc i Srbin Dragomir Tasić) se nisu htjeli prihvatiti zadatka zbog toga što nije bio proveden popis stanovništva (koji je uslijedio 1948. godine). Posao su prepustili 20-godišnjem studentu matematike Vladeti Vučkoviću koji je dobio u zadatak da u dva tjedna dođe do brojke žrtava drugoga svjetskoga rata u Jugoslaviji. Vučković kasnije objašnjava kako se broj od 1.700.000 ljudi odnosio na demografske gubitke a ne na ratne žrtve. Edvard Kardelj je Pariškoj komisiji tako predao broj od 1.7 milijuna žrtava rata.
Nakon popisa stanovništva 15. ožujka 1948. godine Dolfe Vogelnik izračunava demografske gubitke na području Jugoslavije u rasponu od 2.900.000 do 3.250.000 ljudi. Dragomir Tasić demografski gubitak procjenjuje na 2.428.000 ljudi. Ivo Lah iznosi prvu kritiku rezultata Beogradskog zavoda za statistiku. On demografski gubitak procjenjuje na 2.073.000 ljudi. S tim istraživanjima i različitim procjenama se javnost nije mogla baviti već je za cijelo vrijeme komunističke Jugoslavije ostala ona brojka od 1.706.000 ljudi (poslana Međunarodnoj reparacijskoj komisiji u Parizu i Međunarodnom vojnom sudu u Nürnbergu) kao općeprihvaćena istina. Ta istraživanja s početka 50-tih godina su uzeta tek u obzir 10.7.1964. kad je vlada FNRJ potakla na ponovljeno istraživanje broja žrtava rata. Istraživanje je pokazalo da je broj žrtava negdje oko 950.000. Prilično je izvjesno da su ti rezultati predočeni kancelaru SR Njemačke Ludwigu Erhardu. Osim ta dva istraživanja koja su predočena međunarodnim čimbenicima napravljeno je i istraživanje 1950. godine. To istraživanje je pokrenuto na inicijativu GO SUBNOR-a (Glavni odbor Saveza udruženja boraca Narodnog oslobodilačkog rata). Po tom istraživanju na području SR Hrvatske je poginulo 46.000 partizana i 110.000 civila. Procjena broja vojno aktivnih hrvatskih partizana je 137.000. Od ukupno 155.000 ljudi (civila i partizana) poginulo je 84.000 Srba, 55.000 Hrvata, 6.000 Židova, 5.000 Roma i 5.000 pripadnika ostalih narodnosti (Rupić 2001:14).
Jasenovac
Jasenovac je ustaški logor oko kojeg se plete najviše kontroverzi. Logor Jasenovac je formiran u kolovozu 1941. godine, a prvi zatvorenici su došli 20. kolovoza. Po Vladimiru Žerjaviću, broj jasenovačkih žrtava je negdje oko 80.000 ljudi (po narodnostima: Srbi 45-52 tisuće, Hrvati i Muslimani 12 tisuća, Židovi 13 tisuća i Romi 10 tisuća) (Žerjavić 1992:72). Najveći dio Srba je bio uhvaćen nakon bitke na Kozari. Njih je bilo oko 18 tisuća ili 35-40% od ukupnog broja Srba u logoru. Josip Pečarić nam donosi 49.874 ljudi kao broj žrtava Jasenovca na temelju istraživanja Mayersa i Campbella (Pečarić 1998:198). Franjo Tuđman drži da broj Srba u Jasenovcu nikako nije bio veći od 30.000.
Zagovornik teorije da su Hrvati bili najveće žrtve drugoga svjetskoga rata na području Jugoslavije Ivo Omrčanin, predstavnik radikalnog hrvatskog nacionalizma, smatra da u NDH nije ubijen nijedan nevini Židov ni Srbalj (kako on naziva Srbe) te da je od Jasenovca židovska udruga Bnai Birth napravila spektakl kojemu je svrha blaćenje hrvatskog naroda. Kaže kako su »ćivuti« napravili od Jasenovca Hollywood. Naravno, nakon prohrvatskih tekstova punih blaćenja (u tome se ističu Pečarić i Omrčanin) dolaze prosrpski tekstovi istog diskursa. Radomir Bulatović nam tako podastire brojku od 1.110.929 ljudi. Bulatović svoj rad naziva »istorijsko-sociološkom i antropološkom studijom«. Bulatović istraživanje o Jasenovcu završava sa tezom Friedricha Engelsa (1820-1895) o tome kako zločin raste upravo sa razvojem sistema industrijske revolucije. Navodi se i postojanje tvornice sapuna u logoru koje je »dokazano« postojanjem saponificiranih ljudskih tkiva (Žerjavić 1992:5 . O postojanju čeličnih kazana u kojima su se kuhali zatvorenici svjedoče neki ljudi iz Bosanske Dubice (Žerjavić 1992:59). Autorski dvojac Vladimir Dedijer i Antun Miletić prihvaćaju pod utjecajem Milana Bulajića broj od 700.000 žrtava (Dedijer, Miletić 1989:45).
Bleiburg
Bleiburg je malo mjesto u južnoj Austriji koje je poznato po pokolju pretežno hrvatske vojske i hrvatskih civila, ali i pripadnika drugih narodnosti. Među ideološki obojene procjene broja bleiburških žrtava ubraja se ona Ive Omrčanina koji broj hrvatskih žrtava procjenjuje na oko 550 tisuća ljudi (Omrčanin 1988:336). Od tog broja 300 tisuća otpada na hrvatske vojnike, a 250 tisuća na hrvatske civile. Tu visoku brojku pribraja brojci od 50 tisuća Hrvata koji su po njemu poginuli do tada te zaključuje da je 600 tisuća Hrvata poginulo u drugom svjetskom ratu, a od toga broja 550 tisuća (91.7%) na Bleiburgu i »križnom putu«. Vladimir Žerjavić smatra da je broj žrtava na Bleiburgu nešto veći od 50 tisuća (Žerjavić 1992:77). Po njemu je poginulo 36 tisuća Hrvata, Slovenaca 8 do 10 tisuća, Muslimana 5 tisuća te četnika (srpskih i crnogorskih) 2 tisuće. Nikolai Tolstoy u djelu »Otvoreni dossier Starta-Bleiburg« iz 1990. tvrdi da je 5. britanski korpus NOV-u od 21. do 29. svibnja 1945. godine izručio 26.339 ljudi, a od toga 12.196 Hrvata, 5.480 Srba, 8.263 Slovenca i 400 Crnogoraca.
Židovi
Židovi su doživljavali posebno tešku sudbinu na prostorima ondašnje Jugoslavije. Židova je na području NDH bilo oko 39 tisuća prije drugoga svjetskoga rata. Od tog broja poginulo je 31 tisuća Židova (80% ukupnog broja) (Goldstein 2001:17). Pečarić drži da je poginulo 75% Židova od ukupnog broja Židova u NDH, a 94% Židova u Srbiji (Pečarić 1998:174). Goldstein smanjuje postotak ubijenih Židova u Srbiji te nam iznosi podatak da je od 12.500 Židova poginulo 11.000 (oko 88%) (Goldstein 2001:17). U Zagrebu je živjelo prije drugoga svjetskoga rata 12.500 Židova. Ako uzmemo za činjenicu da je stanovništvo Zagreba prije rata iznosilo 250.000 stanovnika, dobit ćemo da je čak svaki dvadeseti stanovnik Zagreba bio Židov (Goldstein 2001:26). Od tog broja zagrebačkih Židova preživjelo je tek nešto preko 2 tisuće ljudi. Goldstein smatra da je u Jasenovcu poginulo oko 5 tisuća zagrebačkih Židova te 12 tisuća Židova iz ostalih krajeva NDH. Po Ivi Goldsteinu u Jasenovcu je poginulo 17 tisuća Židova (Goldstein 2001:343), a po Vladimiru Žerjaviću oko 13 tisuća Židova (Žerjavić 1992:73). To genocidno decimiranje Židova je bilo u skladu sa službenim politikama hrvatskog i srpskog režima koji su surađivali sa silama Osovine, a čiji su čelnici bili Ante Pavelić i Milan Nedić.
Milan Bulajić nam ukazuje na vezu rimokatoličkih župnika i biskupa koji su pripomogli u formiranju ideologije opravdanja genocida. Ljudi iz crkve su osim huškačkih govora bili i izravni sudionici pokolja (neki su čak bili u samom vrhu uprave logorskih sustava). Ljudi poput žičkog episkopa Nikolaja Velimirovića (kojega je Adolf Hitler odlikovao 1934. godine) i Dimitrija Ljotića (vođa pokreta »Zbor«) na srpskoj strani te Kerubina Šegvića (1869-1945) i Stjepana Buća na hrvatskoj strani su bili odgovorni za formiranje mišljenja o opravdanosti genocida nad Židovima. Dakle, taj antisemitizam nije bio tek nametnut Srbima i Hrvatima od Trećeg Reicha, već su mnogi ugledni ljudi i intelektualci zagovarali genocid nad Židovima.
Židovi su na karikaturama bili prikazivani kao tamnoputiji, pretili ljudi s velikim nosevima. Napadalo ih se sa svih strana, bili su krivi za sva zla. Bili su optuženi i za »masonski boljševizam«, ali i za »masonski kapitalizam«. Pod posebnom porugom Nedićeve Srbije je bio židovski izdavač Geca Kohn (1873-1941) koji je djelovao u Beogradu te bio pod organiziranom harangom i prije drugoga svjetskoga rata.
Ostala stratišta
Prvi koncentracioni logor na području NDH bio je »Danica« kraj Koprivnice koji je ustrojen 28. travnja 1941. godine, 18 dana nakon što je Slavko Kvaternik proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku. Upravitelji logora bili su Martin Nemec i Nikola Herman. Logor je ukinut u jesen 1942. godine. Po Vladimiru Žerjaviću kroz njega je prošlo 3.000 zatočenika (Žerjavić 1992:269), a po Dedijeru oko 5.000 zatočenika (Dedijer, Miletić 1989:379).
Logor u dvorcu Kerestinec je ustrojen 19. svibnja 1941. godine, a prvi zatvorenici su došli tri dana kasnije. Logor je poznat po strijeljanju glasovitih hrvatskih komunista (Božidar Adžija, Ognjen Prica, Otokar Keršovani, Ivan Korski, Zvonimir Richtmann…) te po pokušaju bijega 14. srpnja 1941. godine u kojem se od 89 logoraša bjegunaca samo 14 uspjelo pridružiti partizanim. 75 bjegunaca je poginulo. Sustav logora Slana na Pagu je bio podijeljen na ženski i muški dio u kojem su bili Srbi i Židovi. Don Joso Felicinović (1889-1984) je bio na sastanku na kojem je odlučeno osnivanje paškog logora. Dedijer drži da je kroz taj logor prošlo oko 16.000 ljudi (Dedijer, Miletić 1989:3. Bulajić govori o 18.000 žrtava paškog logora (Bulajić 1988:242-sv.1). Logor Tenje kraj Osijeka je formiran u lipnju 1942. godine. 18. lipnja 1941. je formiran logor u Gospiću u čijem je sustavu bilo i poznato stratište na Jadovnu. Logor Jadovno je bio 6 km udaljen od najbližeg naselja, a upravitelj logora je bio Stjepan Rubinić. Navodno je ubijeno oko 35.000 ljudi (Žerjavić 1992:269 i Bulajić 1988:237-sv.1).Logor Kruščica kod Viteza je organiziran već za vrijeme Banovine Hrvatske sa banom Ivanom Šubašićem na čelu. Služio je za utamničenje hrvatskih radikalnih nacionalista i komunista. Za vrijeme NDH je tu, po Goldsteinu, bilo oko 4 tisuće ljudi (od toga broja oko 3.500 Židovi, a 500 Srbi) (Goldstein 2001:301). Druga procjena govori o oko 3.000 zatvorenika, uglavnom Židova (Dedijer, Miletić 1989:3. Voditelj logora u Loborgradu je bio Božidar Gregl, po ocu Folksdojčer, po majci Židov. Po Goldsteinu je tu bilo 1.700 Židova i 300 Srba (radi se o ženama i djeci) (Goldstein 2001:346). Žerjavić nam daje procjenu od oko 1.300 Židova (Žerjavić 1992:269).
Formiran je logor i u Đakovu. I tu su, kao i u Loborgradu, bili smješteni uglavnom Židovi (i to žene i djeca). Đakovački logor je rasformiran u lipnju 1942. godine, a onaj u Loborgradu u kolovozu iste godine. Zatvorenici iz Loborgrada su opremljeni u najveće stratište drugoga svjetskoga rata Auschwitz (Oswieczim) u Poljskoj, a zatvorenici iz Đakova u Jasenovac. Procjene su od 2.000 ljudi u Đakovu (Žerjavić 1992:269) do 3.800 (Goldstein 2001:360).
Logor Jastrebarsko formiran je 19. kolovoza 1941. godine. Taj logor je bio smješten u kompleksu imanja Erdedijevih. Tu je bilo smješteno 1.300 logoraša (Dedijer, Miletić 1989:42): Dječji logor Jastrebarsko osnovan je 12. lipnja 1942., a kroz logor je prošlo 3.336 djece (Dedijer, Miletić 1989:42).
Logor Lepoglava je osnovan još za vrijeme Austro-Ugarske monarhije. Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije služio je za konfinaciju komunista. Banovina Hrvatska je tu zatočila radikalne hrvatske nacionaliste i komuniste. Po Dedijeru tamo je poginulo oko 1.300 ljudi (Dedijer, Miletić 1989:40). Logor je po Vladimiru Žerjaviću uzeo oko 1.000 žrtava (Žerjavić 1992:270). Zapovjednici lepoglavskog logora su bili Ljubo Miloš, Mirko Matijević i Nikola Gadžić.
Partizani
Mnogim Židovima je jedina prilika za ostajanje na životu bio odlazak u partizane. Partizani su bili gerilci i antifasišti sa službenim imenom NOV (Narodnooslobodilačka vojska). Možda najpoznatiji Židov u partizanima je bio Pavle Pap (1914-1941). Najviše Židova je otišlo u partizane iz koncentracionog logora u Rabu nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943. godine. Od ukupno 1.339 partizana iz rapskog logora 243 ih je formiralo glasoviti rapski židovski bataljon (18.1%) (Goldstein 2000:520). Sa područja NDH se 2.339 Židova priključilo partizanima u njihove vojne jedinice, a od tog broja poginulo ih je 804 (34.4%). Ukupno je partizana poginulo oko 237.000, a kolaboracionista i kvislinga oko 209.000 (Žerjavić 1992:214). U vojnoj enciklopediji i leksikonu NOR-a se donosi podatak o 447.000 poginulih kolaboracionista i kvislinga i 305.000 vojnika NOV-a.
Na području SR Hrvatske je, po Vladimiru Žerjaviću, poginulo oko 66.000 partizana i 52.000 vojnika sila Osovine, SR BIH 72.000 partizana i 70.000 »Osovinaca«, SR Srbija (sa Vojvodinom i Kosovom) 58.000 partizana i 69.000 »Osovinaca«, SR Crna Gora 15.000 partizana i 7.000 »Osovinaca«, SR Makedonija 14.000 partizana i 1.000 »Osovinaca« te SR Slovenija 12.000 partizana i 10.000 »Osovinaca« (Žerjavić 1992:214). Leksikon NOR-a nam donosi kretanje okupatorskih i kvislinških vojnih formacija kroz godine rata: 1941. godine je bilo 702.000 vojnika Osovine (586.000 okupatora i 116.000 kvislinga), 1942. 849.000 (629.000 okupatora i 220.000 kvislinga), 1943. 650.000 (400.000 okupatora i 250.000 kvislinga), 1944. 530.000 (350.000 okupatora i 180.000 kvislinga) i 1945. 433.000 (263.000 okupatora i 170.000 kvislinga). Isti izvor nam daje ove brojke za NOV-u :1941. 80.000, 1942. 150.000, 1943. 320.000, 1944. 500.000 i 1945. godine 800.000 vojnika. Kolaboracionističke snage koje su djelovale pod direktnom komandom okupatora su: 1) SS dobrovoljačka divizija »Prinz Eugen« od pripadnika njemačke narodnosti, 2) SS divizija »Handžar« od Muslimana iz Bosne i Hercegovine i jednog dijela Albanije, 3) SS divizija »Skenderbeg« od Albanaca s Kosova i iz Albanije, 4) legionarske divizije NDH u sastavu Wermachta, tzv. »Vražja«, »Tigar« i »Plava« divizija i 5) Ruski zaštitni korpus, koji su formirali Nijemci od dobrovoljaca iz redova ruske emigracije. Te kolaboracionističke snage su brojale najviše 50.000 vojnika i ne zna se da li su u Leksikonu NOR-a uvršteni u kvislinške ili okupatorske snage (Žerjavić 1992:197).
Zaključak
Pitanje odnosa hrvatske i srpske historiografije je uvijek aktualno pitanje jer rad svakog povjesničara obilježava u većoj ili manjoj mjeri društvo odnosno država. Pripadnici hrvatskog ili srpskog historiografskog milieua žele dotjerati istinu i napraviti je onakvom da služi nacionalnoj ideologiji. Čini se da se izgubio pijetet prema civilnim žrtvama i sa srpske i sa hrvatske strane. Djela Omrčanina i Bulajića najjasnije pokazuju težnju visoko obrazovanih ljudi da podmetnu tezu o Srbima odnosno o Hrvatima kao genocidnom narodu. Ti ljudi opće ne pokušavaju sakriti ideološku notu u svojim radovima već otvoreno kažu da su pripadnici katoličke (pravoslavne) vjere i hrvatske (srpske) narodnosti lanac osovine zla. Bulajić i Omrčanin kao pripadnici radikalnog i ekskluzivnog nacionalizma se utapaju u aktualnoj situaciji i umjesto da nam pričaju o žrtvama drugoga svjetskoga rata velik dio njihovih djela se bazira na događajima iz osamdesetih (npr. Bulajićev odnos prema ukazanju u Međugorju) i devedesetih (npr. Pečarićevo kritiziranje Vuka Draškovića i Jelene Lovrić).
Literatura
1. Goldstein, Ivo: Holokaust u Zagrebu, Novi Liber, Zagreb, 2001.
2. Bulajić, Milan: Ustaški zločini genocida 1 , Rad, Beograd, 1988.
3. Bulajić, Milan: Ustaški zločini genocida 2 , Rad, Beograd, 1988.
4. Dedijer, Vladimir i Miletić, Antun: Proterivanje Srba sa ognjišta 1941-1944, Prosveta, Beograd, 1989.
5. Omrčanin, Ivo: Hrvatska 1941-1945, Samizdat, Newark, 1988.
6. Pečarić, Josip: Srpski mit o Jasenovcu, Dom i svijet, Zagreb, 1998.
7. Žerjavić, Vladimir: Opsesije i megalomanije oko Jasenovca i Bleiburga, Globus, Zagreb, 1992.
8. Rupić, Mate: Ljudski gubici u Hrvatskoj u Drugom svjetskom ratu prema popisu iz 1950. godine, Časopis za suvremenu povijest 1, Zagreb, 2001.
|
Našao grešku, fali crtica između brojki 4 i 5. Znači tekst treba ići: "Srbi iz Hrvatske, pak, koji su
