offline
- Pridružio: 16 Apr 2014
- Poruke: 18557
|
"Genocid Srba na krsnu slavu u Hercegovini sastavni je dio genocida nad Srbima i pravoslavnim narodima u cjelini, a koji vjekovima vrše vatikanske klerikalne struje za koje u ovom poslednjem ratu veliki dio "prljavog posla" obavljaju fundamentalisti islamiste Alije Izetbegovića.
Procesi katoličenja i islamizacije, kao oblici uništavanja Srba, na prostorima Hercegovine, djedovine Svetog Save, datiraju nekoliko vjekova, a nažalost i danas traju, možda intenzivnije i beskrupuloznije nego ikada. Zanimljivo je istaći da do 1914. godine i katolici i pravoslavci u Hercegovini slave krsnu slavu i to najčešće zajedno, jer su i običaji slavljenja bili potpuno identični. To govori da su oni u Hercegovini ne tako davno bili jedan narod – Srbi, koji su imali – slavu kao obred jedne manje organizacije, plemena , porodice. [1] Ti katolici su znali kada su prešli sa pravoslavlja i postali konvertiti. Godine 1914. katolička crkva je u Austrougarskoj zabranila da katolici slave krsnu slavu, pogotovo zajedno sa pravoslavcima i tako ubrzala proces razdvajanja jednog istog naroda. Konvertite su odvojili od srpskog porijekla i svojih rođaka. Slijed burnih istorijskih događaja, I. i II. svjetski rat, kao i ovaj posljednji pokazali su da su upravo oni bili najstrašniji ustaški koljači, koji kao da su se svetili svojoj donedavnoj braći zbog činjenice da su i jedni i drugi znali da su oni dali "vjeru za večeru".
I austrougarska vlast i katolička crkva su znali da je krsna slava onaj dio hrišćanstva, koji bitno utiče na sprječavanje vjerske homogenosti i to one apsolutne koja je karakteristična za rimokatolicizam. I ako se može u nečemu tražiti korijen tradicionalne srpske ne nesloge, nego neke vrste labavog vjerskog i nacionalnog jedinstva, poređeno sa totalitarnom monolitnošću savremenih zapadnih nacija, njegov je znak upravo krsna slava. Ona ima svoj značaj u objedinjavanju plemena i bratstva, kao oblika zajednice, ali isto tako onemogućava jače i jedinstvenije stvaranje germanski homogene nacije.
Poseban oblik genocida nad Srbima u II. svjetskom ratu, kao i u ovom, je ubijanje na krsnu slavu. U toku II. svjetskog rata ustaše i muslimani, kao i Cigani organizovano su vršili istrebljenje Srba u Hercegovini, Bosni, Krajini, Lici, Kordunu, Baniji. Međutim njima nije bilo dovoljno fizička likvidacija, nego je njihov zločin išao do te preciznosti da su birali i vrijeme kada će to učiniti, a da Srbinu bude što teže. Srbi jedini na svijetu slave krsnu slavu; ona je za Srbina pravoslavca najveći i najdraži praznik pored Vaskrsa i Božića. Tog dana je gazda-domaćin na nogama, jer poziva sveštenika i sebi najdraže goste i prijatelje da sa njima obilježi veliki praznik, kroz koji drugi poznaju i njega i njegovu porodicu kroz vjekove, a on se kroz njega sjeća svojih predaka i svog porijekla.
Početak II. svjetskog rata u Hercegovini znači i početak ustaškog genocida u najsvetijoj srpskoj zemlji; kamenoj kolijevci srpstva i pravoslavlja: unište li se tu Srbi, neće ih biti više nigdje.
Prvih dana rata, od aprila 1941. godine pa do početka marta 1942. godine, srpski narod u Hercegovini je jedinstven oslobodilački korpus u borbi protiv ustaškog pokreta Ante Pavelića i Nezavisne Države Hrvatske, protiv ustaškog zločina i klanja. Tih dana, kao i danas, u Hercegovini su na jednoj strani ostaci nezaklanog srpskog naroda, koji spašava svoju nejač, žene i starce, a na drugoj strani su ustaše: Hrvati, njihovo "cvijeće" muslimani, kao i jedan broj Cigana koji procentualno nijesu na prvom mjestu po zločinima, ali po metodama u njihovom vršenju ne zaostaju za drugima.
Ustaše kreću u svoju zločinačku misiju po Hercegovini, ali ne zato, kako reče veliki Dučić "što su hrabri, nego zato što stida nemaju". Najveći pokolji i zločini u Hercegovini počinjeni su u veoma kratkom roku, od maja 1941. do jula 1942. godine. U tom periodu nosioci ustaške vlasti i ustaška krvoločna rulja natrpali su živim i ubijenim Srbima mnoga rječna korita i virove, mnoge logore, kao i bezbroj jama, pećina, rupa, prla i drugih stratišta.
Trebinje i njegova okolina doživljava Golgotu, veću od one kada su od strane Austrijanaca u samom gradu 1914. godine ubijena 82 najuglednija Srbina ovog grada. Ustaše 1941. godine najuglednijim Srbima pune jame Pridvoricu, Ržanji Do, Bivolje Brdo, Kapavicu, a selo Čavaš biva prostor na kome je izvršen apsolutni genocid, ubijeno je 108 Srba, tačno onoliko koliko ih je to selo i imalo. Zatim ustaše pune Srbima jame u Vidovom Polju, Pješivcu, Gavranici; Srbi se zvjerski ubijaju i bacaju u jamu kraj sela Šurmanci, zvanu Golubinka, dubokoj preko 100 metara.
Ustaše dolaze na Ilindan 2. avgusta i blokiraju selo, kad se Srbi spremaju da proslave ovaj veliki praznik. U osnovnoj školi hapse učiteljicu, Srpkinju Stanu Arnautović, i njih 12 krvoloka, zločinaca, siluju je pred 120 učenika. Zatim su u školu doveli najljepše djevojke iz sela i sve ih silovali pred djecom. Poslije toga ustaše odvode nejač, žene i starce nad jamu, gdje naređuju majkama da svoju djecu pobacaju u nju. Ustaški obruč je bio svakog trena uži, pa su mnogi mučenici skakali živi. Od običnog genocida i zločina, ovaj se umnogome razlikuje, jer žrtva doživljava posebna psihička stanja, koja dugo traju, a koja prethode strašnoj smrti, na blagi dan i u slavu Svetog Ilije. Ustaše – zločinci konvertiti dolaze na dan Svetog Proroka Ilije, kada učiteljica sa učenicima pjeva tropar svetitelju u kojem se kaže "Danas se slavi anđeo u tijelu, osnov proroka, drugi preteča dolaska Hristova, slavni Ilija, koji je odozgo poslao Jeliseju blagodat da goni bolest i da čisti prokažene: zato on i onima koji ga poštuju šalje u izobilju iscjeljenja". Većina biva pobacana i ubijena, a i ako neko preživi, Svetog Ilije se sjeća po zločinu nad njegovim najdražima. Ustaše, posavjetovani fašistoidnim katoličkim sveštenicima to rade smišljeno ne ubijajući samo Srbe kao ljude, nego i kao pravoslavce. U tom trenutku ubija se ona duhovna vertikala u jednom narodu, ubija se vjera, kao jedan od osnovnih temelja jednog naroda.
Ustaško "etničko čišćenje" sela Stara Gabela na samoj granici prema Dalmaciji izvršeno je u jednom naletu: o Vidovdanu, jednom od najvećih srpskih praznika. Tog dana su ubijena 148 Srbina – muškarca, tačno onoliko koliko ih je i bilo u tom selu prije pokolja.
U svojoj nevelikoj knjizi "Stradanje Srba u Hercegovini za vreme Nezavisne Države Hrvatske", Danilo Tunguz-Perović između ostalog opisuje i strašno stradanje Srba u selu Pridvorica u srezu Nevesinje.
"Komandir ustaške stanice Marjan Benovac, kao i domaće komšije Bajro i Mehmed Huko, Ćamil i Avdija Čolpa stalno su uvjeravale Srbe Pridvoričane da se ni od čega ne plaše jer ih oni štite i paze. Međutim, na sami pravoslavni Božić, 7. januara 1942. godine u zoru na svaku pravoslavnu kuću udarila je jaka grupa naoružanih ustaša predvođena narednikom Marijanom Banovcem. Ne nadajući se napadu, nego se pripremajući za praznik Srbi su pružili slab otpor. Ustaše su povezale sve Srbe muškarce i odveli ih u selo Donja Pridvorica. Neke su strijeljali, neke smlatili maljevima i kocima. Biljka Hadžića, Gavrila Nosovića, Ćetka, Gojka i Radovana Skoka ispekli su na ražnjevima. Dok su jedne ustaše završavale posao sa muškarcima, drugi su hvatali žene, djecu i starce, doveli ih među leševe u štale i sve ih zajedno zapalili. Hvatajući po selu srpski ženski svijet, ustaše su izdvojile djevojke udavače i mlade nevjeste i odveli ih u pećinu više sela Pridvorica, gdje su 20 dana dolazile ustaše i silovale ih, a pošto su ih izmrcvarili, onda su ih pobili. Od Pridvorčana su ostali živi samo oni koji se tog dana nijesu zatekli u selu. Muslimani su kasnije spalili crkvu, koju su mještani od svog priloga izgradili 1937. godine, da bi na njenim temeljima izgradili džamiju."
Za neke istoričare je epska pjesma najbolja fusnota za srpsku istoriju. Da je to stvarno tako najbolje govore neke pjesme o stradanju u II. svjetskom ratu. Tako narodni pjesnik iz Gacka Obrad Govedarica u svojoj epskoj pjesmi "Pokolj u Pridvorici", kaže:
"Na red dođe Pridvorica
neđe ispred same zore,
navališe "polaznici"
i na vrata i prozore.
Šta je srebro, šta je zlato
kad Srbina treba klati,
šta je džihad Nikola je
još odavno trebo znati.
Epski pjesnik, poput svjedoka opisuje zločin ustaško-muslimanske ekspedicije nad nedužnim ženama, pa kaže:
"Ja sam dolje u potoku
Bojanine probo sise
i provuko pletenice
da niz grudi tako vise,
Onda sam je razapeo
kao što je Pilat Hrista,
da se tako obnažena,
na božićnom jutru blista."
Na osnovu kazivanja, kao i istorijskih činjenica, pjesnik prati gipkim stihom hronologiju zločina i kaže:
"Pripremite sada malje
ostavite bajonete,
Vrijeme je da oružje
oprobamo još i ovo
Ante ga je u Zagrebu
za genocid srpski kovo.
...............................................
Što života tu izgore
niko živi ne zna broja
na Božić je osvanula
Pridvorica pusta moja.
................................................
Pridvorica nije jedna
da je bogdo taman tako,
naš bi narod ovu ranu
prebolio i nekako.
No, primjera takvih ima
na stotine i još više
koje pamti srpski narod
i u svojoj duši piše.
Opis genocida kod istoričara i epskog pjesnika se razlikuje u formi kazivanja, ali su redoslijed činjenica i tačnost podataka potpuno isti. S tim što pjesnik mnogo plastičnije opisuje zločin ustaša, kao i patnje žrtava i "pakuje" ga u jednu jezičku formu koja se brže i bolje pamti, a i duže traje u kolektivnom sjećanju. "
http://www.rastko.rs/filosofija/jagnje/tihomir_burzanovic.html
|
