offline
- Loznicanin91
![Male](https://www.mycity-military.com/templates/simplified/images2/user-sex.gif)
- Zaslužni građanin
- Pridružio: 09 Feb 2010
- Poruke: 573
- Gde živiš: Prva desno
|
- Olovni vojnici -
Govor braniocima Beograda majora Dragutina Gavrilovića:
Tačno u tri časa neprijatelj se ima razbiti vašim silnim jurišom, razneti vašim bombama i bajonetima. Obraz Beograda, naše prestonice, ima da bude svetao.
Vojnici! Junaci!
Vrhovna Komanda izbrisala je naš puk iz svog brojnog stanja, naš puk je žrtvovan za čast Otadžbine i Beograda. Vi nemate više da brinete za vaše živote, koji više ne postoje. Zato napred u slavu! Za Kralja i Otadžbinu! Živeo Kralj! Živeo Beograd!
Ne znam gde sam, ležim u gluvoj mračnoj sobi,
ali znam da nisam mrtav, jer suviše me boli.
Kao krtica u rupi se oslanjam na dodir,
hladne čipke kreveta, na bolest smrdi frotir.
Cevčica iz ruke se završava u boci,
u panici shvatam, zavoj prekriva mi oči.
Skorela krv pod gazom nesnosno me svrbi,
valjda sam u bolnici, najgore slutim.
Dozivam u pomoć, nadam se da će me čuti,
vazduh napušta grudi, al' izostaju zvuci.
Da shvatim šta se događa uzalud se mučim,
u sećanjima tražim delić slagalice ključni.
Refren:
Izvučen nam je broj, mi više nismo bitni,
jurišamo u boj samo narod da preživi.
Složili smo korak, usmerili misli,
potreban je svaki borac kao bedem ofanzivi.
Predah od krvi, tišina grobna,
dužinom horizonta težak baruta oblak,
i kilometri žice, sat kaže da je zora,
život teče negde, ja izgubio sam korak.
Dugo padala je kiša, u kostima hladnoća,
kaljava voda spira zidove rova.
Novi zapis u dnevnik i opet me kopka,
da li su to možda moja poslednja slova.
Priča jednog voda, ljudi svakog soja,
u uniforme ista sve ih obukla je borba,
kroz bezumlje fronta, jedan drugom odan,
neodlučnost jednog za sve bi bila kobna.
Naredba ista svakog jutra se čeka,
oslobađamo mesta kojim ne pamtim imena.
Posle pogibeljnog juriša do poslednjeg metka,
sudbina je krvava na vrhu bajoneta.
Dolazim sebi, pokret istog časa,
gledam lica oko sebe, dobro poznata grimasa.
Oružje na gotovs, na mesto dnevnik stavljam,
artiljerijska vatra, našem jurišu je pratnja.
Prvi korak kroz blato, pod unakrsnom vatrom,
otežano disanje, pod zaštitnom maskom.
Osvajanje ničije zemlje, metar po metar,
miris baruta i krvi, koji nosi vetar.
Leševi i ranjenici, ne čuju se krici,
k'o strašila masakrirani, grče se na žici.
Topovsko meso, olovni vojnici,
ovo polje je tabla, mi figure u igri.
Nemam vremena da mislim dok proleću hici,
ni ne vidi se položaj do kojeg treba stići.
Dok života je u meni, ruke neću dići,
za viši cilj, mi uopšte nismo bitni.
Krvlju plaćamo cenu slobode.
Oprosti nam Gospode.
Jeza mi prolazi kroz kičmu od straha,
skidam masku, uspevam da dođem do daha.
Peku me oči od krvi što se sliva,
svi i dalje jure, nije stala ofanziva.
Ustajem polako, noga mi se grči,
osećaj se vraća i počinjem da trčim.
Zuji mi u ušima, al' ne vidim šta se događa,
počinjem da pucam, ne znam da li pogađam.
Probili smo liniju, neprijatelj se povlači,
uleteli u rov, više nego odlučni.
Da idemo do kraja, dugo čekao se pomak.
Oči u oči, bajonet u stomak.
Refren:
Izvučen nam je broj, mi više nismo bitni,
jurišamo u boj samo narod da preživi.
Složili smo korak, usmerili misli,
potreban je svaki borac kao bedem ofanzivi.
|