|
Kada je moj stari nekada služio vojsku išao je kao svršeni zanatlija. Dvije ili tri godine godine je bio šegrt, a godinu dana kalfa. Primao je za to platu, ćutao, gledao i ubacivao se u posao.
Kad je došao u vojsku isto je ćutao, gledao i obučavao se. I u civilistvu i u vojsci bio je naučen da sluša. Nikakvi psiho testovi, nikakve ankete, nikakve inteligencije.
Posle osnovne obuke poslali ga u Tehničku službu, gdje je vodnik slovenačke nacionalnosti organizovao rad ko u Švajcarskoj. Izgradili su pola kasarne, išli na kondicione vožnje po čitavoj istočnoj Srbiji (sporednim putevima) i davali vojničke dužnosti.
Moj stari je tada imao 18 godina i vojni rok mu je trajao 18 mjeseci. Od uslova su imali zajednički oval iz koga su grupno zahvatali kašikom, šinjel, repetirku M 48 i spavaonu od nekadašnje konjušnice. I čitavo to "akanje" su smatrali privilegijom, dužnošću, dijelom života. Na slikama sređeni ko iz legije stranaca.
Deda je imao još krutije mišljenje. Vojnik je tu da sluša i drži stražu. Ništa više , ništa manje.
Kad bolje razmislim, ako ima ko da se sluša, možda je bolje tako.
|
