U Pretisu je bilo više Leifield strojeva za valjanje komora raketnih motora .
Prvi je instaliran 1975 godine i on je proizvodio komore prvenstveno za Ognja , a kasnije i za Grad i Plamen A i Plamen 2. ( kalibri do 128 mm )
Drugi je instaliran desetak godina kasnije za potrebe valjanja komora Orkana i Groma ( kalibar do 300 mm )
Treći stroj je bio najveći ( raketa VERA) i on je instaliran pred rat ( 1990 godine ) i o tom se stroju govori u prethodnim postovima, ali to nisu njegove fotke , niti su to fotke iz Pretisovih hala. Velike kranove tog raspona je imala jedino tvornica mašina u Vogošći.
Osim ovih strojeva za valjanje komora bio je i jedan stroj za valjanje aluminijske oplate za Orkan i jedan manji koji je valjao bakar za kumulativne lijevke .
cetvrti.musketir ::raketas kad vec pominjes titove posjete preduzecu sa njegovim imenom. jedna takva posjeta je ovjekovjecena za sva vremena.
slike su sa sajta Muzej Istorije Jugoslavije (MIJ)
MIJ
po tom sajtu posjeta je trebala biti 02.12.1968. interesantno bas te cuvene '68.
nego da ne znas koliki je bio predratni kapacitet dnevne proizvodnje granata 152 mm. to pitam radi usporedbe sa danasnjim dnevnim kapacitetom proizvodnje od 90-120 granata 155 mm.
Cigaretu.. dudu varalicu .. u nekim je pogonima bilo dozvoljeno pušenje , a u nekima ne. Tada nije bilo ograničenja za pušaće. Koliko se sjećam u tom je pogonu zbog korištenja white spirita ( vrsta kerozina ) za pranje čahura bilo zabranjeno pušenje, strastveni pušači su najčešće držali dudu u ustima .
Fotka je snimljena u četvorki -čaurnici , na nekim fotkama vidimo cilindrične čahure skoro kompletno završene osim što su prošle sužavanje usta . Na konkretnoj fotki čahura je upravo izašla iz preše za sužavanje usta i radnici je krpama brišu od podmaza , rukavice su bile obavezne kod te operacije , a nakon te operacije i pranja nije bilo šanse da bi netko primio čahuru golim prstima ili prljavim rukavicama, zbog kiseline i korozije koju ona izaziva na čahuri.
Pretis poznat po kvalitetnoj čahuri sada proizvodi municiju bez klasične čahure 155 i 125 mm jer su obje linije rastepene , Stara linija je mogla proizvesti čahuru za njemački mornarički top 127 mm ili ruski top 122mm, naravno i tenkovsku stotku , a nova linija je mogla proizvesti čahure za 130 152 i Noru.
Na slici je čahura i granata za top 122 mm dugo je to bio ponos naše vojne industrije sve dok nije proizvedena čahura za Noru.
Na ovom filmu na 1.00 vidimo kako dva radnika ručno ubacuju košuljicu u prešu ( Guštanj iz ratne reparacije) za sužavanje , na 1.10 vidimo kako se gornja matrica zatvara sa donjom i time sužava usta košuljice . na 1.21 vidimo indukcijski karusel kako zagrijava gornji dio granate prije sužavanja . Na 1.15 vidimo hidrokopirni stroj za obradu košuljice izvana pripremu za sužavanje . Na 2,38 vidimo strojeve Hasse Vrede iz njemačke ratne reparacije kako obrađuju košuljice 155 mm , a dotle najmoderniji CNC strojevi trunu na Palama ili ne rade negdje u Srbiji, jer da rade ne vjerujem da se propagandni odjel VS ne bi pohvalio sa time.
Na ovom filmu iz Pretisa u jednoj sekundi na 1.23 se vidi jedan od Leifield strojeva i to mislim da je onaj prvi Orkanov , a lijevo od njega bi trebao biti onaj Ognjev iz 1975 godine , mislim da treći Leifild Verin kojeg smo spominjali iako je plaćen nije vraćen u Pretis zbog tog sudskog procesa .
Ne znam koliko je plaćen ali su se spominjale milionske cifre , a onih 1200 KM to je bio sitniš za kavu dat Ž.T. za uslugu
Dopuna: 05 Apr 2016 9:09
Stotine najmodernijih strojeva sa NC ili CNC je odveženo na Pale i tamo upropašteno nebrigom i javašlukom. Ovo na ćemo ovi ljudi proizvode municiju 155 mm je šaka jada , ali proizvode. Tu je bilo jedinstvenih, specijalno rađenih i plaćenih CNC strojeva koji su te dugačke i teške komade obrađivali istovremeno sa tri noža tako da su se sile noževa poništavale i vrijeme obrade skraćivalo tri puta .
Analizom filmova vidio sam možda jedan ili dva klasićna univerzalna CNC i to u liniji proizvodnje podkalibarne municije 125 mm , koliko znam to je bila donacija iz Turske.
Vidimo na stolu poređana tijela , a na sredini stola stoje vertikalno ulošci od folframa penetratori. Prije rata je bila instalirana specijalna više udarna preša ( Echels ) koja je krilca za taj projektil kovala na toplo iz više udaraca na konačnu mjeru
Mislim da se tada nije razmišljalo o ponovnoj proizvodnji trenutno fugasne municije jer u Pirotehnici ( KONES ) više nije bilo mogućnosti klasičnog naljevanja TNT u košuljice , a nije bilo ni mjesta za izgradnju nove livnice, naime već je ranije donešena odluka o prelasku na sovjetsku tehnologiju punjenja košuljica sa polutećnim TNT postupkom Šnekovanja. Bile su dvije linije , dvije šneke "stara" i "nova" obje iz Češke , nova je instalirana negdje 1977-78 i to je onda bila definitivna odluka o dugoročnom prelasku na sovjetske kalibre i šnekovanje jer se ne bi investiralo u tako velik kapacitet za jednu seriju municije.
zar se ovdje ne radi o opremi iz Francuske, potpuno automatizovana oprema za livenje eksploziva i bušenje rupe za upaljač, miješanje eksploziva, transfer eksploziva vakuumom iz glavnog "kazana" do potrošača?
Dopuna: 14 Apr 2016 20:58
raketaš ::
@Voja
O tome da Pretis lifra municiju na obje strane se pričalo i u Vogošći , ali su to samo priče . Mi smo imali samo jednog kupca JNA , a što je radila JNA sa tom municijom odnosno Savezna Direkcija to sam bog zna , a da su nas obilazili kojekakvi veletrgovci jesu , i nudili koješta za uslugu.. ali pravila su bila jasna , ništa mimo SDPR a .
nema mi logike ovo da je samo JNA bila kupac. Zašto su onda kompozicije gotovih proizvoda išle direktno iz tvornice ka luci Ploče, a ne ka skladištima JNA?, tu je zatim način obilježavanja na proizvodima (latinica/ćirilica). A i jedan visokopozicionirani član tadašnjeg radničkog savjeta (sadašnji pandan je nadzorni odbor, znači čovjek je upućen u materiju) mi je potvrdio da je postojao ugovor i sa Irakom i sa Iranom na deset godina, neograničena proizvodnja. A naravno da nije išlo mimo SDPR-a
Malo sam ispao neprecizan kad sam govorio o ponovnom pokretanju proizvodnje haubićke municije 105 mm, u Pretisu 1980 i neke godine, a nakon što se uvelo u pogon dvije linije šnekovanja po sovjetskoj licenci .
Postoji nekoliko procesa laboracije municije sa TNT
1. Klasični kad se iz velikog lonca ručno ili nekim sustavom doziranja u zagrijanu košuljicu nalije tečni TNT ( 88 C ) i onda se polagano košuljica izvana hladi, vodom ili zrakom , pri tome se talina TNT kristalizira pravo na hladnijim površinama košuljice , a onda polako po slojevima ka centru . Uslijed skrućivanja TNT mijenja volumen i nastaje šupljina -kaverna u centru , i dosta lunkera unutar mase , što se izbjegava povremenim miješanjem drvenim štapićem i dodavanjem tečnog TNT sa malom žlicom .
Postupak je spor, dosadan i daje dosta škarta, skoro da treba 8 sati rada i muvanja da se nalije i ohladi jedna šarža , granate su u gajbama poput gajbi pive , a radnici stalno to premeću mrdaju i dolijevaju.
Postupak je ipak jeftin jer su investicije minimalne , a uz dosta pažnje se može dobiti dobra kvaliteta čak i mješavine Heksogena i TNT a .
Postupak je i opasan što dokazuje 26 mrtvih i 66 ranjenih u Pretisu kad je roknulo 1500 kilograma mase u kazanu i u nalivenim košuljicama .
2. Metoda vrućih štapova .. sve vrlo slično kao u prethodnom postupku , samo se umjesto drvenog štapića za miješanje u košuljicu uroni štap grijan vodenom parom , a da radnik ne bi sa žlicom i lončićem išao okolo na košuljicama su našarafani mesingani lijevci u koje se nalije TNT .
Postupak je do neke mjere automatiziran i daje kvalitetniji odljevak , i manje škarta, te je i manja opasnost po radnike , iako na kraju to voli pući kod odvrtanja lijevka ili frezovanja eksploziva radi čišćenja i izrade ležišta detonatora.
3. Metoda gravitacijske koncentracije heksogena u tečnom TNT u .. sve isto kao u prethodnom primjeru samo se košuljica izvana zagrijava vrelom vodom kako bi se heksogen kao teži nataložio u košuljici , a čisti TNT ostao u lijevku .
4. Šnekovanje municije gdje se u potpuno automatskom ciklusu košuljica puni pod tlakom od nekoliko stotina bara sa TNT u plastičnoj fazi ( kao plastelin ili glina ) ,
5 .Prešanje eksploziva pod tlakom od nekoliko hiljada bara .
Svi su ti postupci bili zastupljeni u OOUR KONES ( pirotehnika ) ali za laboraciju nalijevanjem municije 105 mm odnosno 155 mm se trebalo nešto napraviti usavršiti jer se defakto nije maklo od onog što je bio ratni plijen od švaba, metoda broj 1.
Za metodu pod brojem 3 je kupljena od francuza kompletna livnica za potrebe programa OSA , ali je ona bila zauzeta sa kumulativnom municijom.
Šnekovanje ne daje iste osobine eksploziva kao lijevanje , ne postiže se ista gustoća , niti ista detonaciona brzina , masa granate rađene šnekovanjem nije ista kao one livene , tako da se ne mogu ispoštovati tablice gađanja.
Tek je negdje 1987-88 kupljena francuska livnica sa vrućim štapovima za projekat 155 mm kad se u suradnji sa SRC om prešlo na NATO kalibre i tehnologije.
O ozbiljnosti problematike dovoljno govori jedna informacija koja je bila kao radni materijal dostavljena i radničkom savjetu, na odobravanje.
Po pitanju informiranosti članova radničkog savjeta , ne mogu ništa reći , jer nisam bio član , ali ulazimo u jedan vrlo zamršen sustav odlučivanja i upravljanja koji je na kraju i doveo do sloma ekonomije u Jugi.
Prvo samo ime kaže to su bili (nasumice) izabrani predstavnici radnika , nisu morali biti ni članovi partije ni oficiri pod prisegom , nisu bili ni za šta odgovorni , a odlučivali su o svemu.
Kao u ovom gornjem primjeru , direktor je s jedne strane odgovarao kao oficir višoj komandi koja je tražila komade i rokove , s druge strane ga je prčila partija sa tim radničkim samo upravljanjem , a on je kao inženjer trebao voditi računa o tehnologiji i ekonomiji proizvodnje. Sve su to suprotnosti koje su na kraju dovodile do toga da se na užem kolegiju direktora ( poslovodni odbor ) dogovarala jedna realna poslovna politika i odgovornost prema SSNO u , a onda na bazi toga pripremale informacije za Radnički Savjet , koji je trebao glasovanjem usvojiti kupovinu linije sa vrućim štapovima umjesto da se lova podijeli u stanove ili plaću .
Kolega, kada spominjes probleme prilikom metode br.2, da li mislis na mix heksogen-TNT ili na cist TNT? Za ovo zadnje mi nema neke logike posto je to cudo nenormalno inertno. Dok sa druge strane znam za nekoliko slucajeva kada su sredstva laborisana heksolitom dreknula prilikom delaboracije, konkretno odvrtanja upaljaca.
Onih 26 mrtvih je iz 1953 godine kad se lijevalo TNT /heksogen 60/40 po prvoj metodi , tada je rađena kumulativna municija 76 mm, osim 6 kratera u betonskom podu od objekta ( 500 m2 ) nije ostalo ništa . Komisija koja je istraživala tu nesreću je nešto morala napisati , pa je tako nesreća pripisana struganju ostataka eksploziva sa kazana komadima stakla i mesinganim strugaćima , nakon toga više u Pretisu nisi mogao ni sok u boci popiti sve do pojave PET ambalaže.
Hexogen ( heksolit ) voli dunut ako uđe u navoje , znači kod odvrtanja lijevka ili kod vađenja lijevka , voli dunuti i u granati kod ispaljivanja ako ima lunker pa se počne drobiti zbog ubrzanja
Ok, pretpostavio sam da je u pitanju heksolit. Poznat mi je slucaj jednog Svedjanina EOD tehnicara koji je otisao Bogu na stinu prilikom pokusaja delaborisanja TKM M-60. Znam inace, za te lunkere koje spominjes, sjecam se nekog starog teksta u strucnoj literaturi da je bilo razletanja cijevi kod art orudja pri opaljenju, i to nezavisno od tipa eksploziva koji je naliven.
cetvrti.musketir ::@raketas
a koju metodu lijevanja eksploziva u granatu koristi ovaj na 0:37? meni se cini da se radi o granatama 122 mm.
Totalno prva metoda, iz velikog kazana se grabi i sa lončetom naljeva tečni TNT. Onaj komad neofarban koji stoji između zelenih košuljica 122mm i neofarbanih košuljica mina je kontrolna košuljica istih dimenzija i iste mase , ali rasječena , tako da se nakon nalijevanja i razbijanja TNT može vidjeti izgled odljevka.
Evo jedna fotka malo modernijom metodom ( vodenim mlazom ) presječena granata 122 mm , lijepo se vide koncentrični krugovi ,kao kod drveta godovi .
Granata je rađena šnekovanjem i to tako da je šneka bila duboko uronjena u granatu , a onda nakon što je košuljica popunjena sa magmom TNT šneka se postupno vadi , točno se pozna taj promjer šneke po boji eksploziva.
Meni je osobno u nekoliko navrata došlo do deflagracije odnosno eksplozije loše nalivenog TNT a u košuljice mina 82 mm , ne u samoj cijevi jer je tamo malo ubrzanje , već kod gađanja laborisanih mina sa inertnim upaljačem u brdo zemlje. Vršio sam neka unutrašnje balistička ispitivanja i za to sam koristio škart odljevke , što zbog brzine što zbog lijenosti , a bile su i lude devedesete pa se nisu baš poštivale sve procedure ... i stvar je dunula u brdu desetak metara od usta cijevi i ekipe sa instrumentima za mjerenje.
Bilo je u RH nekoliko nesreća kod čišćenja navoja ili odvrtanja štitnika navoja , a radilo se sa čistim TNT , jedan mrtav u krugu Prvomajske , dva mrtva u krugu Rapida iz Virovitice , i ne znam više kako je bilo u Đuri Đakoviću kad je dunuo čisti TNT u navoju ( bio sam u komisiji tamo ali se više ne sjećam detalja )
