offline
- Pridružio: 25 Nov 2006
- Poruke: 102
|
friško skinuto sa : arhitekturarata.makeforum.org/top-secret-zr.....-t164.html
ŽELJAVA
Željava je selo u Hrvatskoj na samoj granici Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Nalazi se na 44 stupnja, 51 minut i 17 sekundi sjeverne geografske širine i na 15 stupnjeva, 44 minuta i 24 sekunde južne geografske dužine . Sam aerodrome (poletnoi, sletne pista) nalazi se na 44 stupnje, 50 minuta i 3 sekunde sjeverne geografske širine i 15 stupnjeva, 47 minuta i 44 sekunde južne geografske dužine. Nadmorska visina je 337 metara, odnosno 1099 stopa. Georeferentna pozicija prema tadašnjem vojnom kodu bila je PIAQ5454. To je selo sa pretežno srpskim stanovništvom. Susedno, južnije, hrvatsko selo Baljevac bilo je raseljeno prije gradnje aerodroma. Posle Drugog svetskog rata, mnoga mesta na granicama novostvorenih republika nisu imala riješen granični status, tako da je pravi uvid u poziciju pojedinih mijesta mogao da se učini samo uz pomoć knjiga iz katastarskih općina. Tako je po jednoj verziji granica između dvije republike išla samim hrbatom planine Lička Plješevica (najviši vrh Gola Plješevica /GP/, 1650 mnv) pa je kompletan aerodrom pripadao SR BiH, odnosno općini Bihać, dok je radarska stanica na vrhu GP pripadala općini Titova Korenica u Hrvatskoj. Po drugoj verziji, sada zvaničnoj, radarska stanica na Ličkoj Plješevici, podzemni deo i četiri piste pripadaju Republici Hrvatskoj, opštini Korenica (županija Primorsko-goranska). Peta pista pripada općtini Bihać koja se nalazi u Prvom kantonu (Unsko-sanskom) u Federaciji. Samo selo nalazi se u sjevernom podnožju planine, a presječeno je i dijelom iseljeno pa je tu napravljen aerodrom, dok je jedan deo kuća bio u krugu aerodroma. Od kasarne (zrakoplovnog kompleksa zgrada) vodi asfaltirani put do pista I podzemenog objekta (podzemne baze) koji se zove Klek (tajnog /kodnog imena 0-505).
Položaj kompleks (svih popratnih čvrstih objektata) objekata izabran je posle opsežnih studija pri čemu se vodilo najviše računa o njegovom geostrateškom značaju. Osnovni zahtijev bio je da se mora nalaziti u našoj geostrateškoj osnovi; dovoljno daleko u dubini teritorije koja se može dugotrajno i uspiješno braniti, a ravnomjerno udaljen od najvažnijih i najunosnijih strateških ciljeva i objekata, kako u zemlji, tako i van nje. Prilikom izbora lokacije idejnim tvorcima i projektantima išlo je na ruku to što se upravo u tako projektovanom pojasu nalazilo nekoliko veoma povoljno situiranih planina. Izbor je pao na Ličku Plješevicu /LP/ koja u ambijentu podseća na ogroman nosač aviona. Njen geomorfološki sastav bio je idealan za takvu vrstu objekata, što je pak, s druge strane, pred graditelje postavilo veoma teške, ali i ostvarive zadatke i terenske radove što se kasnije i potvrdilo. Ukupna tadašnja vojno-politička i društvena situacija, kao i razvoj taktičkog i strateškog naoružanja i oružnih sistema u potpunosti su opravdavali ovakav izbor. Ogromno ratno iskustvo, provereni ljudski resursi i nesumnjivo veliko stručno znanje dali su za pravo projektantima i graditeljima da se poduhvate ogromnog stručnog, vojnog, a time i političkog izazova. Jugoslavija je imala veliko iskustvo u gradnji takvih objekata i njih je bilo širom zemlje (nabrojat ću samo neke ATOMSKE RATNE KOMANDE /ARK/ pet u Hrvatskoj, tri u Sloveniji, sedam u Srbiji,12 u BiH, tri u Crnoj Gori i dva u Makedoniji). Četrdesetak a vjerojatno i više objekata strateške namene gradjenih sve do ’90. godina, koštali su tadašnju državu oko 90 milijardi US dolara. Procjena kaže da bi, bez takvih vojnih ulaganja, Jugoslavija već oko 1970. godine mogla imati standard susjedne, visoko razvijene, Austrije. Trebalo je da kompleks grupa objekata – ŽELJAV/O-505 bude takav da služi u narednim desetljećima bez većih prepravljanja i tako opravda ideju nastanka i ogromna uložena novčana sredstva (oko 4.000.000.000 US $ prema jednim, odnosno 8.500.000.000 US$ prema drugim izvorima). Uzimajući u obzir pravilno procenjene geostrateške karakteristike, veoma povoljnu logističku bazu, blizinu pomoćnih aerodrome /Udbina/, objekata i ostalih resursa, može se reći da je i vojni značaj objekta bio ogroman, kako u miru tako i u ratu. Sama planina /LP/ predstavljala je idealnu prepreku bilo kakvom iznenadnom i razarajućem napadu, a njen položaj u taktičkom smislu omogućavao je korisniku taktičko iznenađenje: avioni su sigurno mogli poletjeti i sletjeti iz radarske sjene planine (LP), neprimjećeni iz očekivanih pravaca osmatranja sa zapada. Taj položaj isključivao je iznenadni napad na objekat; u odnosu na sjeverne i sjeveroistočne pravce osmatranja situacija je bila još povoljnija jer je prostrana Panonska nizijna onemogućavala bilo kakvo prikriveno prilaženje i djelovanje po objektu.
Projektiranje, odnosno razrada osnovne ideje, konkretizira se godine 1954. posle odluke političkog i vojnog vrha o izgradnji. U delegaciji na čelu sa generalom Z. Ulepićem, koja je posjetila Švedsku, ... ( i ko zna šta još..tad je špijunaža bila jaka)) da bi se upoznala sa njenim inzvanrednim iskustvima u gradnji složenih, specificnih i netipčnih vojnih (podzemnih gradnji) objekata, nalazio se i inžinjer Dragoslav Sobotka. Godinu dana kasnije komanda ratnog vazduhoplovstva formirala je komisiju koja je, razmotrivši taktičko-tehničke uslove, predložila izradu projektnog programa i projektne dokumentacije. Zadatak je predviđao smeštaj dve do tri pojačane eksadrile lovačke avijacije sa svim pripadajućim i neophodnim pratećim prostorima. Glavni projekat proširen je zahtevom za izgradnjom još tri objekta koji bi služili za smeštaj LAP (lovačko-avijacijskog puka), sastava tri do pet eskadrila , komforno posjedanje, kontrolu letenja i meteorološku stanicu i rad u uslovima klasičnog i nuklearnog rata.
Izgradnja je bila uslovljena sastavom zemljišta, sa povoljnom morfološkom slikom – prirodnim uvalama za ulaze i grebenima koji ih razdvajaju. U toku izgradnje angažirani su i speleolozi radi premošćavanja prslina, pukotina i curkova vode. Najveći problem predstavljale su špilje koje su zahvatale cijeo profil galerije po dubini, širini i visini. Aerodrom je gradjen do 1968. godine kada je ubrzano, zbog Češke krize, pušten u rad. Na gradnji tog zrakoplovnog kompleksa/baze je radio, u najvecoj mogućoj tajnosti, veliki broj izvođača i podizvođaca. Tokom narednih godina stalno je dorađivan i moderniziran, a građen je 12 godina.
Taktičko-tehnicke osobine bile su viš nego impresivne: tri galerije za smeštaj 58 aviona međusobno su bile povezane u obliku slova M sa produženim srednjim krakom za reglament i dodatnom galerijom sa strane, svodastog oblika sa oporcima širine 15,40 metara pri dnu i visine u “tjemenu” oko 10 metara. Njihov slobodni profil podešen je prema dimenzijama aviona koje su date od strane investitora. Na prodorima galerija visina je povećavana za dva metra. Ostale prostorije raznih namena, kao i hodnici, bili su širine od tri do 12 metara. Ukupna dužina podzemnog tunela (galerija i pomoćnih prostorija) iznosila je 3500 metara. Galerije su bile dužine 400, 500 i 350 metara, svaka visine osam metara i širine 20 metara. Pored brojnih glavnih i pomoćnih prostorija za smeštaj i rad ljudstva, postojali su centar veze i operativni centri od kojih je jedan bio smješten iznad samih ulaza na visini cca 30 metara od tla kao osmatrački kontrolni toranj. Objekat je posjedovao vlastitu dizel-elektricnu /agregatnu stanicu/ centralu, skladište goriva i druge manje objekte. Vanjski/čeoni dio objekta – aerodrom, sastojao se od pet pista (dve poletno-sletne i tri poletne) i /bočno/ kasarna/vojarna u blizini Ličkog Petrovog sela, koja je, ujedno, bila i logistička baza. Baza je opskrbljivana kezorinom pomoću valstitog cjevovoda iz vojnog skladišta na brdu Pokoj kod Bihaća; cjevovod je bio dug preko deset kilometara i bio je kompletno inžinjerijski i borbeno obezbjeđen. Avioni su se unutar objekta razmještali elektoakomulatorskim tegljačima. Svako mjesto za parkiranje imalo je svoj istakač za punjenje aviona. Predviđeni su životni i radni uslovi za namjensko korišćenje objekta s punom autonomijom do 30 dana (možda i više jer to je teško procijenit tj. ovisi o stanju nukleranog, .. rata); električna, vodovodna i kanalizacijska mreža, dvije rezervne dizel-električne centrale (jedna od 1000 Kw/A a druga od 625 kW/A), skladišta svih vrsta, te prostor za dekontaminaciju sredstava. U podzemnom objektu (KLEK/O-505) Postojalo je 13 klima-komora sa specijalnim zašticenim ventilacijskim šahtovima, koji su ujedno služili i kao rezervni izlazi na površinu terena. Postojali su i šahtovi za otpadni zrak i za ispišne plinove agregata, akumulatorska stanica, ambulanta,, spavaonice, protivpožarni sistem, itd. itd. Prostorije u unutrašnjosti podzemnog objekta bile su povezane s 56 teških pancirnih vrata (od kojih neka imaju i 100 tona). Projektiran, izveden i korišćen je poseban razglasni sistem. Prvi put je kod nas primenjen ’’aqua sistem’’ za skladištenje mlaznog goriva na vodenim jastucima u pet cilindričnih čeličnih rezervoara, svaki kapaciteta po sto tona. Otvor za promatranje/osmatranje iz kontrolnog tornja bio je također posebno osiguran. Teška sto tona hermetička armirano betonska vrata bila su smeštena u zasebnim nišama sa strane galerija i imala su ugrađene protivudarne ventile. Otvarala su se ručno ili električnim putem, a zatvarala uz pomoć gravitacijske sile (genijalno). Klimatski uslovi bili su idealni, s tim što je temperatura iz praktičnih i ekonomskih razloga bila snižena na 18 stupnjeva C. Na vrhu planine LP nalazio se impresivan radarski položaj i meteorološka stanica, a radari su bili uvezani u jedinstven sistem VOJIN koji je djelovao u sklopu RV i PVO JNA.
Bazu je posjedao 117. lap (lovacko-avijacijski puk) sa 124. i 125. eskadrilom, naoružan tada najsuvremenijim avionima MiG-21 različitih verzija i namena. Treća eskadrila bila je detaširana u Puli i služila je za obuku pilota. Oni bi po završenoj doobuci bili raspoređivani u elitne jedinice supersonične avijacije. Na Željavi je takođe bila bazirana 352. izviđacka eskadrila koja nije bila u sastavu 117. lap. Zbog svoje strateške namjene bila je direktno potčinjena Komandi RV i PVO. Komanda puka i izviđačke eskadrile bila je smeštena u podzemnom dijelu objekta. Komandant 117. lap bio je po formaciji potpukovnik ili pukovnik, a izviđačke eskadrile major ili potpukovnik. U sastavu aerodroma bila je Vazduhoplovna baza (ranga puka) koja je imala jedinice nižeg ranga; one su obavljale pozadinsko, odnosno logističko osiguranje i druge pomoćne i prateće poslove. Komanda baze i pripadajuće jedinice bile su smeštene u kasarni koja je bila udaljena tri kilometra od pista. Za potrebe PZO (protiv-zračne odbrane) objekta kao samostalna jedinica bazirao se u kasarni puk lap. Komandant je po formaciji bio potpukovnik ili pukovnik. Kao samostalna jedinica u kasarni nalazio se i 51.bataljon VOJIN. Imao je u sastavu oko 120 starešina/zapovijednika od kojih su neki po specijalnosti i činu bili viši od komandanta. Bataljon VOJIN je bazu koristio samo kao lokaciju, a u operativnom smislu bio je podređen komandi petog puka VOJIN u Zagrebu. Takođe je u objektu Klek imao svoj OC. U mirnodopskoj upotrebi koja se nije razlikovala od ratne, svi avioni su uvijek bili pod planinom (u sviše nego sigurnom podzemnom objektu). Kada je bio letački dan, izlazili su samo angažirani avioni i dežurni par (dežurna para) koji je bio uvijek spreman i naoružan za polijetanje. Baza nije bila školskog tipa niti su se u njoj stijecale specijalnosti i druga zvanja, već jedinica prve borbene linije. Napredovalo se u službi redovno ili vanredno, u skladu sa PS. Međutim, baza je bila elitna u svakom smislu te riječi i služba u njoj smatrana je čašću i veoma značajnim mjestom u biografiji/životopisu svakog ko je tamo bio. Samo najbolji su stizali na Željavu koja je, kao i Batajnica, bila aerodrom dežurnog tipa, sa 24 satnim radom. Status pilota i osoblja nije se formalno razlikovo od ostalih kolega sa drugih aerodroma, a oznake su bile kao u ostalim jedinicama. Piloti su samo u letu imali svoj poseban identifikacijski broj i iskusan poznavalac situacije u zraku mogao je da po radio-saobraćaju zaključi koji avion je sa kog aerodroma. Svi pripadnici objekta stanovali su sa svojim porodicama u Bihaću gde je jedan gradski kvart (’’Harmani’’) bio napravljen za potrebe aerodroma. Svi pripadnici baze imali su odgovarajuće riješeno stambeno pitanje.
Kao kompleks objekata i jedinice prve borbene linije bili su u prilici da svoj profesionalizam, stručnost i patriotizam provjeravaju svakodnevno, a posebno u periodima međunarodnih kriza, kakve su bile 1968. godine (okupacija Čehoslovačke), krize u svezi sa Osimskim sporazumima 1973. kao i u drugim prilikama.
Kada se vojno-politička i sigurnosna situacija toliko pogoršala da je bilo očigledno da će se aerodrom naći u beznadnom okruženju, sa realnom opasnošću da padne u neželjene ruke i bude iskorišćen protiv onoga ko ga je do tada koristio, donešana je odluka da se on uništi. To je učinjeno 16. maja/svibnja 1992. godine u 05:30:00 sati, sa cca. 58 tona eksploziva. Piste su minirane na rastojanju od 50 do 100 metara, često u cik-cak rasporedu. Rušenje podzemnog objekta bio je znak da se konačno urušava i čitava država jer je njegovo definitivno napuštanje i totalno uništenje značilo da se odustaje od postojece geostrateške osnovice, odnosno da dotadašnja država (Yugoslavija) nepovratno mijenja svoj izgled.
U toku najveće krize, koja je prethodila ratnim sukobima, sa ovog aerodroma više puta je djelovano. Tako su 17.VIII 1991. godine dežurni avioni presreli helikoptere hrvatskog MUP RH koji su krenuli na intervenciju u Knin. Kasnije, 7.X 1991. godine borbeni avioni borbano djelovali po televizijskom tornju na Sljemenu iznad Zagreba kao i po tadašnjem sjedištu Hrvatske Vlade u zagrebačkom Gornjem gradu, poznatom kao ’’Banski dvori’’ ( tada je predsjednik Hr zajedno sa članovima Valade bio u ARKZ (ATOMSKOJ RATNOJ KOMADNI ZAGREB). Za javnost najpoznatiji incident dogodio se kada je pilot Emir Šišić srušio dva helikoptera Ujedinjenih nacija (UN), u kojima su se nalazili Italijani i Francuzi. U ovom periodu aktivna je bila radarska stanica koja je bila u sastavu 51. bataljona VOJIN. Kada se JNA povukla, bataljon je premešten u Banja Luku. Ljudstvo je ostalo oko šest meseci na Ličkoj Plješevici kako bi obućilo pripadnike VRSK i predalo im objakat na stalnu upotebu. U tom cilju ljudstvo je iz Banja Luke u policijskim uniformama (zbog ogranicenja po odredbama koji se pridržavao UNPROFOR) odlazilo na vrh. Posle zaključka da obučavano ljudstvo neće moći da obavlja efikasno svoje zadatke i da tome nisu dorasli, odlučeno je da radarska stanica (GP) ostane u sastavu 51. b. VOJIN na teriotiriji RSK. Sa vrha Gola Plješevica borbeno je djelovano po Bihaću i okolici, a i obratno u manjoj meri. Radarski položaj bio je aktivan do augusta/kolovoza 1995. godine kada su, pri povlačenju, vojnici VRSK uništili položaje i opremu. Kasarna u selu Željava (pokraj sela Ličko Petrovo selo) služila je VRSK i u njoj je redovno služen vojni rok.
Rušenjem i devastacijom kompleks grupa objekata (posebno se to odnosi na podzemni objekt KLEK) načinjena je neprocenjiva materijalna i velika ekološka šteta pa je svaka ideja o rekonstrukciji bilo kog obima ograničena nedostatkom potrebnih materijalnih sredstava. U neposrednoj blizini aerodroma nalazila se i linija razdvajanja pa je celo područje gusto minirano, sama kasarna/vojarna u selu Željava je pod nadzorom HV., HR granične policije. Najprije je (tokom 2004./2005.) bilo planirano otvaranja centra za azilante pa se od te ideje odustalo, a sada (tokom 2005./2006.) aktuelni su planovi da ona uđe u sastav vojnog poligona ’’Eugen Kvarternik’’ kod Slunja, kao i kasarna u Udbini….22.rujna 2007. na sastanku u Bihaću načelnik glavnog stožera Oružanih snaga Rh general zbora Josip Lucić i načelnik zajedničkog stožera Oružanih snaga BiH general-pukovnik Sifet Hodžić izjavili su da vojni objekt/kompleks nije više zanimljiv za vojne svrhe i da treba dobiti drugu namijenu. Općina Bihać pokrenula je inicijativu da se pista na njenoj teritoriji iskoristi za otvaranje lokalnog aerodroma.
27.03.2005. Ron Jeremy pokreće na forumu mycity.rs/Vojno-tehnicka-dostignuca/
temu Enigma-JNA podzemni aerodrome Željava mycity.rs/Vojno-tehnicka-dostignuca/Eni.....ljava.html
…01. mj. 2007. nekolicina /4/ avanturista/istraživača uputila se u Željavu i provjerila kako stvari stoje ... (odlična expedicija koja je snimila i zanimljiv dokumentarac)
Otkrivanje tajne Željave više nego zaslužan je FirewareHR koji je ujedno (bio viš puta na i u Željavi) i otvorio internet stranicu gdje opisuje aktualnosti u svezi Željave.
Otkrivanje tajne Željave više nego zaslužan je i LupusREBEL koji je samostalno istražio Kontrolni toranj Željave 09. mj. 2007…..LupusREBEL-ov čin postavljanje male solarne svjetiljke na kontrolnom tornju (iako simbolično) pa možemo reć da je postavio prvo svjetlo na Željavi (točnije na KT) nakon ratnih operacija…i dugogodišne vojne uporabe kompleksa objekata (solarna lampa je ubrzo ukradena)… LupusRABEL nije istražio tj. ni ušao u podzemni objekt (Klek O-505).
15.-17. 02.2008. INVENTARIZACIJA, ANALIZA, RADNA, ISTRAŽIVAČKA EXPEDICIJA (Na i u kompleks grupi objekata ŽELJAVA/O-505) NACIONALNE UDRUGE ZA FORTIFIKACIJE-PULA (NUF-PULA).
Prilikom te Radne Istraživačke Expedicije napravljena je detaljnija analiza, INVENTARIZACIJA svega onoga što je prostalo od opreme, uređaja, …, svih čvrstih stacionarnih objekata fortfikacijske i vojne arhitekture kompleksa (zrakoplovne baze) ŽELJAVA. ..čiščenje metlom (iako više nego simbolično) podzemnog kompleksa, podmazivanje jednog sistema za otvaranje 100 tonskih pancirno-hermtičkih armirano-betonskih kliznih varata (“klizna stijena”), ..čiščenje i zaključavanje jedinog nedevastiranog čvrstog /zgrada zapovijedništva/ objekta za stanovanje u vojarni (komandi zrakoplovne baze) Željava, …. Više nego uspiješna i odlična istraživačka expedicija (12 istraživača od kojih je 4 aktivista iz NUF-PULA) koja je snimila i zanimljiv dokumentarac (za prikazivanje, educiranje i informiranje javnosti trenutačnog zatečenog stanja kompleksa objekata Željave), ..te veći broj digitalnih materijala/fotografija…koje vjerno svijedoće stanje zapuštenosti, zanemarenosti, devastacija, pokradenosti, … kasarne/vojarne (komanda baze), pista, podzemnog objekta (KLEK / O-505), i KONTROLNOG TORNJA – ŽELJAVE.
S ljubaznošću BUNKERMAN
ps. većim dijelom koristio sam se Lupusovim dostavljenim tekstom (kojeg sam preveo sa srpskog na hrvatski) te nadopunio sa frikšim podacima...
|
