@raketaš
Ja priznajem da sam se pogubio.
Sad sam malo pod utjecajem C2H5OH pa neću puno filozofirati, ali mi nije baš jasno kako ste došli do tog potrebnog prirasta brzine oslobađanja za brzi let ako je pusk iz orbite (onda je jednostepena to stoji) i kako to da u tom slučaju letjelica i dalje ubrzava i da je kočenje toliko.
Morat ću ipak malo dublje nos zarovati u knjižurine.
Logično mi je da je međuplanetarni let efikasniji sa orbite na orbitu a ne sa površine na površinu. Od površine do orbite (i obrnuto) mora hemija, bar za sad.
Ali zaista, šta je sa VASIMR i ovim "običnim" jonskim motorima? Kako bi izgledala računica ako imamo konstantno ubrzanje, do pola puta pozitivno a drugu polovinu negativno (kočenje)? To bi možda i za posadu bilo ugodnije jer bi imali kakvu-takvu zamenu za graviitaciju. Ne znam koliki bi to G bio, ovako, bez računanja, ne mogu da pogodim čak ni red veličine.
Na VASIMRu taj osecaj G sile je potrebno ubrzanje da ima non stop pola puta, a drugu polovinu da koci non stop.
Sto opet znaci konstantno snabdevanje goriva za pogon koji sve vreme ubrzava
Pa I da nije ceo G nego recimo 0.3G stigao bi bas brzo do Marsa. Daleko je to od sadasnjosti 😭
Čini mi se da bi bilo mnogo manje od 0.3G no koliko god da je, ne bi bilo loše. A sam pogon ne troši puno.
Jedino... taj reaktor koji treba vući, a bogami i podići sa Zemlje...
Неки јонски мотори троше 7kW, а дају погон од целих 5N.
Да би гурао 10 тона са G убрзања требало би, ако нисам погрешио, 100kN.
Са два мотора од 5N и имао убрзање од неких 1мм/с2. Са 10цм би објекат падао 10с. Сила теже десет хиљада пута мања. Као да имаш 10г уместо 100кг.
Koliko se secam jedan od testiranih motora mogao je da postigne brzinu od 100 km/h za samo 4 dana tako da sami mozete da izracunate koliko je bila G sila.
Za putovanja do Marsa po ovim brzim putanjama koje analiziram potrebne su brzine isticanja od 20 do 60 km / s . Po opčoj teoriji raketnog pogona kad je tražena brzina rakete ista kao brzina isticanja maza onda je jednostepena raketa u prednosti nad višestepenom. Brzina od 20 -30 km se može postiči sa vodikom koji se zagrijava u nekom reaktoru , bitno je da u toj priči nema kisika .
Brzina isticanja je za neke konstantne parametre raketnog motora kao što su tlak i temperatura definirana molekularnom masom ispušnih plinova. Kod motora vodik kisik je ispušni plin vodena para sa molekularnom masom od 18 i tada je brzina isticanja cca 4500m/s , ako zagrijavamo sam vodik onda je molna masa 2 i pod uvjetima iste temperature u atomskom motoru imali bi brzinu isticanja 9 puta veću , ali se ne može postići temperatura od 3000 C jer se topi sama izotopska jezgra . Ali sa nekih razumnih 2000 C i vodikom se postižu brzine od 20 do 30 km/s .
Uzmimo da taj hipotetski motor radi sa vodikom i da daje brzinu isticanja od 30 km /s i pogledajmo ponovno što daje Ciolkovski
Assume an exhaust velocity of 4,500 meters per second (15,000 ft/s) and a {\displaystyle \Delta v}\Delta v of 9,700 meters per second (32,000 ft/s) (Earth to LEO, including {\displaystyle \Delta v}\Delta v to overcome gravity and aerodynamic drag).
Single-stage-to-orbit rocket: {\displaystyle 1-e^{-9.7/4.5}}1-e^{{-9.7/4.5}} = 0.884, therefore 88.4% of the initial total mass has to be propellant. The remaining 11.6% is for the engines, the tank, and the payload.
umjesto 9,7 km/ s uvrstimo 31 , a umjesto 4,5 km/s uvrstimo 31.. dobijemo 1-e na -1, što nam daje -0.63... odnosno u toj raketi je dovoljno da je 63 posto gorivo , a ostalo su rezervoari i korisni teret.
Uzmimo proizvoljno da je cijeli ansambl težak 1000 tona od toga je 630 tona goriva 370 tona željeza aluminija ljudi klope i cuge.
Možemo se sada proizvoljno igrati sa masom kapsule odnosno zvjezdoleta.
Sasvim proizvoljno mogu zamisliti zvezdolet ukupne mase 300 tona sa 190 tona vodika u tankovima i 110 tona ostatka broda. Takav bi motor trošio kilogram vodika u sekundi , razvijao 3 tone potiska i davao ubrzanje od 0,01 g.
Zaista se možemo igrati sa time kako hočemo kad imamo brzinu isticanja od 30 km /s
Opisani nuklerani motor u varijanti Ram Yeta več postoji , to je ona nuklearna energetičeskaja ustanovka, na hipersoničnoj bespilotnoj letjelici , sa kojom se Putin kurćio prije par godina.
Naime kod tih brzina se zrak na ulaznom dijelu motora zagrijava od vlastite kompresije na 2000C , i potrebno ga je dogrijati do 3000 C kako bi se na bazi tih 1000 C ostvario potreban potisak , taj motor koristi kao medij za pogon zrak sa molekularnom masom 27 što je loše u odnosu na vodenu paru sa 18 ili čisti vodik sa masom 2. Činjenica da to čudo leti i to hipersonično, neograničen dugo vremena , daje nam osnova za konstataciju da bi to čudo sa vodikom, ili vodom , radilo puno bolje i da smo na tragu pogona za neku buduču marsijansku misiju u režiji Roskosmosa.
Naravno da taj motor ostavlja iza sebe nuklearni trag što za nuklearnu krstareču raketu nije bitno , jer kad jednom poleti takva raketa nije bitno što ostaje za nje, a ostaje ništa , pustoš.
Takav se motor ne može koristiti na zemlji , sa par tona potiska nije u stanju podići ni samog sebe , ali u svemiru za ove relativno bliske planete nema boljeg.
VASIMIR pogon je pogrešan kolosjek , to nas vodi i sfere putovanja do marsa od par godina , kod tog pogona svemirsko brod treba napraviti bar 5 krugova oko zemlje ,odnosno kružiti 5 godina da se ubrza dovoljno da krene dalje u otvoreni svemir.
Evo nesto zanimljivo sto je otkrio i predložio drugi covek na Mesecu Baz Oldrin. Kako stici do Marsa i nazad bez pogona. Pogon bi bio potreban za postavljanje broda u odgovarajucu orbitu posle cega bi brod redovno putovao izmedju Marsa i Zemlje skoro bez utroska energije koristeci gravitaciju zahvaljuci cinjenici da njegova trajektorija periodicno preseca orbite Zemlje i Marsa. Prevod i animacija ovog nacina putovanja sa stranice posvecene Oldrinu.
Citat:
Početkom 1980-ih, Buzz je počeo razmišljati o primeni svoje orbitalne eksperimentalne ekspertize na sistemu lunarne svemirske letelice koji će izvoditi neprestane biciklističke orbite između Zemlje i Meseca koristeći relativne gravitacione sile ova dva tela za održavanje orbite, trošeći tako vrlo malo gorivo. Jedini problem je bio u tome što je trebalo duže vreme do Meseca, a za tako kratku udaljenost četverodnevnog putovanja biciklistički pristup nije bio dovoljno povoljan.
Na preporuku Tome Pejna (bivšeg NASA-inog administratora za vreme sletanja na Apolon Mesec), Buzz je počeo da prilagođava koncept biciklističke orbite mnogo složenijim ciljem ljudskih misija na Mars. Buzzove precizne procene relativnih kretanja i položaja Zemlje i Marsa kako bi odredili gravitacione putanje i orbitalnu rutu neprestano biciklističke svemirske letelice za višekratnu upotrebu, kao što se vidi u njegovim brojnim crtežima ruku, verifikovali su inženjeri u Laboratoriji za mlazni pogon (JPL ). Njegov koncept je funkcionisao i okrivljen je "Aldrin Cicler."
Oldrin svemirski bicikl
Oldrinov sistem biciklističkih svemirskih letjelica omogućava putovanje Marsom upotrebom daleko manje pogonskog goriva nego konvencionalna sredstva, sa očekivanim pet i pol mjeseci putovanja od Zemlje do Marsa i povratnim putovanjem na Zemlju približno istog trajanja dvostrukim poluciklistom . Dizajn Oldrinovog Cicler-a odlikuje se laganom rotacijom svemirskog broda kako bi se stvorila veštačka gravitacija kako bi se izbegla opasnost od gubitka kostiju i mišića od bestežinskog stanja na putovanjima koja su dugotrajna. U svakom ciklusu kada putanja Oldrinov Cicler zakreta zemljom, manji svemirski brod koji odlazi i odlazi od njega, prevozi posadu i teret do svemirske letjelice Cicler. Konačno, sistem prevoza Oldrin Cicler nudi način da se putovanje na Mars održi na duži rok, za razliku od kratkih izleta na Mesec tokom šest sletanja Apolona u Lunu od 1969. do 1972. godine.
Lijepi primjer "Perpetum Mobila" , i tako taj satelit kruži oko zemlje i marsa u nedogled , dok je svijeta i vijeka .
Ali nema ni u babe đabe , kako kaže narodna , da bi se na taj satelit dodao kilogram tereta ili skinuo kilogram tereta opet treba neka energija ista ona koja treba i bez tog satelita .
Ako zamislimo taj satelit kao ful opreljen apartman sa tuš kabinom i teretanom opremljen za boravak astronauta od 150 dana do Marsa i povratak od 150 dana ekipe sa Marsa na zemlju to je ok.
To je identičan slučaj sa svemirskom postajom , jednom kad je digneš u orbitu , ona "vječno " kruži oko zemlje ili po putanji zemlja mjesec ili zemlja mars , ali da bi se nakaćio na nju ili skinuo s nje trebaš energiju.
