offline
- kljift
- Legendarni građanin
- Pridružio: 11 Okt 2009
- Poruke: 7211
|
Poljaci su fundamentalni katolici no kroz istoriju to opet nije služilo ničemu, pri ulasku u EU tražili su garancije da neće biti promjena granica jer su to više sovjetske granice nego poljske. Bilo je i ovdje ljudi koji su vjerovali da dok su sovjetski tenkovi u Germaniji i mi smo mirni. Nekako tako i bi (iako smo voljeli da se prsimo svojim standardom i načinima).
Što se tiče Rusa i 9. čete valjalo bi da postupe kao Ameri u slučaju "redova Rajana" i onog čuda od Band of Brothers. Rat u Avganistanu nije bio opšti rat SSSR, statistički vodila ga je relatvno mala grupa ljudi -"ograničeni kontigent". Bio je i daleko od evropskog dijela SSSR, daleko od očiju, daleko od srca (sem onima kojima se zalomio).
A opet, tih 85 - 120.000 ljudi na godišnjem nivou koliko ih je odrađivalo "internacionalni dug" u Demokratskoj Republici Avganistan jedna su nevjerovatna epopeja i slika i prilika jednog SSSR, njegovih naroda, običaja, mentaliteta te državne mašine koja je tom ratu davala smisao.
Snimljeni su dokumentarci ali ako bi Rusi da vaspitavaju široke narodne mase trebali bi da daju pare svim tim Mos, Lenj i kojim li već studijima da metodično i kvalitetno odglume ono što se dešavalo u tim sekvencama 1978 - 83, 84 - 86, 87 - 89, 89 - 92. Sve je to još freško, aktuelno uz svakojaka mutiranja tokom trajanja tog sukoba, odnosno tokom trajanja Sovjeta u Avganistanu. I za razliku od rata u Vijetnamu koji je po meni neuporediv sa avganistanskim, rat u Avganistanu imao je sve ambicije da se prelije, odnosno izveze u jednom vrlo zapetljanom obliku.
Da ne pričam o atraktivnosti sa pozicije dopadljivosti svega onoga što se dešavalo u Avganistanu, a vezano je za taj sukob, osamdesete, specnazovce, kgb, padobrance, nespretne pukove, danas poznate ličnosti koje su tada bile na dužnostima (neki po dva turnusa), planine, doline, klance, pustinje, ono malo puteva sa mnogo karaula, panama šešire taškentskog kombinata, sovjetske adidas patike, kasetofone, baze, tunele, opsjednute gradove, mutirane kalašnjikove, mine gladne ruku i nogu, helikoptere, kamile, izloge u Kabulu na ruskom, tifusu te o felingu običnog sovjetskog vojnika kada ga posle 18 mjeseci čitavog vrate sa užarene i upucane goleti na picnuti taškentski aerodrom gdje ga čeka sovjetski automat sa neograničenom količinom gazirane vode.
Inače je i ova potonja dobitnica Nobela iz književnosti, Bjeloruskinja Svetlana Aleksijevič napisala knjigu o Avganistanu - "Dečaci od cinka" - Цинковые мальчики (pocinkovani sanduci u kojima su ispraćali mrtve).
Svetlana u Kabulu 1988.
PS
Gospođa je inače prilično anti - putinovski i anti - sovjetski "raspoložena" sa raznoraznim profitabilnim mantrama o slobodi, demokratiji i Marku Kraljeviću. Čak kao da je "tempirana" za "demokratske promjene" u Ukrajini, Bjelorusiji, vjerovatno i ka Moskvi. No srećom ostadoše i Minsk i Moskva, pa i Ukrajina bez demokratskog cunamija, a ona eto zakuči nagradu. Zdravo je trošila svijetla Svetlana.
|