offline
- apostata
- Ugledni građanin
- Pridružio: 13 Jan 2012
- Poruke: 402
|
Bio sam kum na nekoj svadbi u HR pa zato tek tek sada (poslije 13 stranica) odgovaram korisniku victoria
Citat:Opet me maltretira "compatibility view" pa ne vidim ko je sve postavio priloge ali mogu primetiti da je jedna od tema i korist SSSR-a od podele Poljske ,septembra 1939-e.
-Dakle,u trenutku napada SSSR-a na Poljsku 17.09.1939,vojska poljska je bila teško tučena ali daleko od uništene.Još uvek je imala 600-700.000 vojnika pod oružjem i čvrsto držala tzv rumunski mostobran,odnosno otvorenu granicu sa Rumunijom i pruge(još uvek se odvijao železnički saobraćaj,čak i dnevni, na približno jednoj trećini teritorije Poljske.Tom linijom je očekivala pomoć u tenkovima,avionima i ostaloj vojnoj opremi koju je uputila Francuska čiji su brodovi već bili uplovili u luku Galac u Rumuniji.Još nekoliko brodova je bilo na putu.Sama Rumunija je imala blagonaklon stav prema Poljskoj i podozriv prema Nemačkoj i Mađarskoj.
Oklopne divizije Vermahta su u tom trenutku bile zastale,što zbog snažnog otpora Poljaka,što zbog potrebe za popunjavanjem gorivom,municijom,remontom(gusenice na tenkovima su se u to vreme mnogo brže habale i smatralo se da je oklopnoj diviziji nakon pređenih 400 km potreban zastanak i mali servis)
-Pitanje glasi:Da je umesto napada na Poljake(sa svim "specijalitetima" NKVD-a pride,ubistvima,hapšenjima ,mučenjima,deportacijama . . .itd.)Staljin naredio Crvenoj Armiji da jednostavno pređe granicu,sa ili bez saglasnosti Poljaka,i upusti se u borbu sa Vermahtom da li bi kasnije poginulo 20-27 miliona Sovjeta ?Da li bi Hitler dočekao živ 1940-u,ako imamo u vidu odnos snaga na evropskom vojištu a bogme i unutar samog Vermahta ?Hitlerov rat na dva fronta su skoro svi generali smatrali ludošću i feldmaršal Bek bi bez po muke našao odlučne saučesnike u uklanjanju firera sa vlasti,verovatno i iz života.
-Koja bi se država usudila da se priključi Nemačkoj ?Ne zaboravite da je u to vreme Nemačka bila sama.
To da je SSSR trebao da jednostavno pređe granicu, sa ili bez saglasnosti Poljaka i upusti se u borbu sa Vermahtom je otprilike ono što je i bila osnovna intencija diplomatije zapadnih demokratija, a takođe i ono što su sovjeti nastojali na svaki način da izbjegnu.
Lord Halifax je nakon sjednice vlade od 3. aprila '39. (nakon još jednog odbijanja ponude saveza sa SSSR-om) uputio Litvinovu pismo u kojem ga je bez stida otvoreno pitao da li je SSSR „spreman da izda jednostranu deklaraciju o tome da će on pružiti pomoć Poljskoj i Rumuniji u ono vrijeme i onoj formi koja bi bila prihvatljiva za te dvije države“.
Ko god imalo zna o tadačnjim diplomatskim namjerama SSSR-a, ne može a da ne zaključi da je ovo i uvredljivo i bezobrazno.
I uopšte interesantno je zašto se takva pitanja postavljaju samo kada je riječ o augustovsko-septembaskom ponašanju SSSR-a?
Zašto se prije toga ne daju odgovori na ponašanje V. Britanije i Francuske u periodu '38-39?
Zašto npr. u toku njemačke kampanje u Poljskoj, V.B. i Fra. ne daju ni promil nade da eventualnu borbu sa Njemačkom SSSR neće voditi sam?
Staljin daleko od toga da je bio glup čovjek i ako je Čerčil shvatio da je Staljin shvatio da su
„Minhen i mnoge druge stvari ubijedili sovjetsku vladu, da se ni Engleska, a ni Francuska neće boriti dok ne budu napadnute i da čak i u tom slučaju od njih neće biti velike koristi.
o čemu mi onda ovde govorimo?
V.B.i Fr. nisu prstom mrdnuli da spasu Č-S, koja je bila mezimac Versajskog sistema i ako su to uradili sa svojim najvjernijim saveznikom, šta se onda moglo očekivati da će uraditi za „evropsku hijenu“ - osim deklarativnog (za PR upotrebu) objavljivanja rata.
Sovjetsko rukovodstvo je takođe sasvim opravdano (odnosno na osnovu svega onoga što se do tada izdešavalo) moglo pretpostaviti da će nakon pada Poljske rat vrlo brzo biti završen.
Iako se već govori o šansama - kakvu li su tek Francuzi i Englezi šansu propustili '39?
Na zapadnom frontu ispred njih nije tada bilo ni jednog tenka .., a oni šta rade – oni npr. od 3-27. septembra Njemačku „bombarduju“ sa lecima, čiji je naziv bio Pismo njemačkom narodu. Baćeno je 18 miliona tih letaka.
Maršal avijacije Artur Haris kasnije je rekao da je jedina posljedica te akcije bilo to da su u tom periodu Njemačku snabdjeli petogodišnjom zalihom toalet papira.
E i za to vrijeme SSSR je trebao ratovati.
Ja sam već ranije napisao da se SSSR stalno razmatra sa nekakvih etičkih pozicija, kojima mjesta u politici nema.
Ja lično npr. ne osuđujem V.B i Fr. zato što je Minhenski sporazum nemoralan (osim kada treba parirati takvim optužbama za Dogovor ...), ja ih osuđujem zbog totalno neadekvatnih poteza.
SSSR je trebao '39. u septembru da krene protiv svega što je Hitler imao i onaj „mali nepismeni krvolok koji je gledao američke mafijaške filmove“ kriv je što nije shvatio kakvu šansu ima, a Čembrlen i Daladje to nisu .., iako su protiv sebe imali samo otprilike 10% njemačkih snaga.
Otvoreno se postavlja pitanje – čija je odluka u ovom slučaju donesena na osnovu procjene momentalnog stanja na terenu, a čija je opet izraz politike?
I ko se i prije ponašao na osnovu političkih procjena?
Čerčil kaže da je, u vremenu Minhena, kada je nasuprot Francuskih 100-tinjak divizija stajalo 13 njemačkih (samo 5 od njih je bilo redovnih), dopušteno da se bez metka izgubi i 40-tak Č-S divizija i zavodi Škoda - e to je ono što je po meni apsolutno nedopustivo.
Mada je (gledano sa pozicija postulata ovog mojeg zanata) i takvo sagledavanje o suštini jedno krajnje jalovo gubljenje vremena. Svaka rasprava o mogućnostima koje se nisu desile za nauku su potpuno bezvrijedna.
One su uvijek posljedica današnjeg rakursa, a uslov plauzibilne analize, odnosno uslov validnog istorijskog prožimanja jednog događaja je pokušati biti u onom vremenu.
To ne znači da su npr. (gore pomenuti) etički parametri potpuno nebitni, to samo znači da oni ne mogu biti dominantni prilikom donošenja konačne ocjene.
Kod ponašanja V.B. Fr. i SSSR-a treba imati u vidu elementarno, a to je da niko od njih nije posjedovao čarobnu kuglu.
Main Kampf smrdi na leševe, ali čak ni Jevreji, čija je budućnost u njemu najcrenje skicirana, nisu u njega vjerovali i Čerčil ne vrišti zbog Jevreja i njemačkih planova genocidnog širenja na istok, nego zbog straha za imperiju.
Kao što niko nije mogao predpostaviti da će Poljska pasti u nekoliko sedmica i kao što niko nije mogao sanjati ni u najcrnjim snovima da će Francuske nestati, tako niko nije razmišljao ni o tome da može biti nekakav holokaust, a ni o tome da neko može napraviti Generalplan Ost.
Grubo gledano situacija je krajem 30-tih izgledala ovako – svi su znali da će biti rat, potencijalni učesnici tog rata djelili su se na tri grupe. Prva su Francuska i V. Britanija (u perspektivi SAD), druga je Njemačka sa svojim saveznicima, dok je u trećoj bio sam SSSR.
Iz te konstalacije je slijedilo da će se neke dvije od tih grupa boriti protiv one preostale treće.
U takvim uslovima glavni zadatak sovjetskog rukovodstva je bio izbjeći tu opciju, paradoksalno je da mu je to upravo omogućio jedan od njegovih najvećih protivnika – Poljska.
Sklapanjem Dogovora ... SSSR je izbjegao tu najgoru za njega varijantu – da protiv njega „blokiraju“ one prve dvije grupe. Umjesto toga V.B. i Fr. su počele rat sa Njemačkom, što je značilo da on neće morati ratovati sa jednima i drugima istovremeno.
Ruska istoričarka diplomatije Natalija Naročnickaja (daleko od toga da je prosovjetski orjentisana, kooautor je apologetskog filma o Nikolaju II) kaže da je Dogovor ... jedan od najvećih poraza u istoriji engleske diplomatije (zato se tako sistematski i demonizira), a sigurno je njezin najveći poraz u XX vijeku.
Međutim on nije bio i najveća pobjeda sovjetske diplomatije. Sovjetska diplomatija nije uspjela da postigne svoj glavni cilj – stvaranje anglo-franko-sovjetskog saveza. Dogovor ... jeste neka vrsta pobjede, s obzirom na to da je anulirao gore pomenuto „blokiranje“, ali je i u suštini najbolja od gorih varijanata koje su stajale pred SSSR-om.
Zato i ovo ne stoji
Citat:-Vreme koje navodno kupio Staljin sporazumom sa Hitlerom je mnogo bolje iskoristio ovaj drugi.Posle propasti Poljske usledio je pad skoro cele Evrope pod njegovu šapu.1940-e(u drugoj polovini) je cela Evropa radila na naoružavanju Vermahta:Škoda,Ursus,Reno,Pežo,Sitroen,Fiat,Filips,danska ,mađarska,i holandska poljoprivreda,norveško ribarstvo,švedske rude,švajcarska industrija naoružanja,rumunska i mađarska naftna industrija . . .itd.
Pa,kakva je to onda "kupovina vremena" ? Ko je kupio to vreme ?
Ne stoji prvo zbog nepostojanja one gore pomenute čarobne kugle – jednostavno ne da niko nije mogao to znati, nego niko nije ni pomišljao da će se sve to dogoditi.
A kao drugo vrijeme je kupljeno i ne samo ono.
Kada se govori o Dogovoru ... onda se kao po pravilu zaboravlja Japan.
Engleski ambasador u Tokiju Robert Krejgi u svom izvještaju engleskom MIP-u piše da je Dogovor „bio za Japance strašan udarac“.
Japanski premijer Kitiro Haranumi je Dogovor ... komentarisao samo sa jednom riječju –„Neshvatljivo!“, da bi zatim nakon sedam dana dao ostavku.
U Japanu je ovaj njemački potez shvaćen kao prevara, jer po odredbama Antikominterna pakta nijedna država potpisnica nije smjela „bez saglasnosti ostalih članica da potpisuje sa SSSR-om bilo-kakav politički dogovor“.
Prije nego što jeotišao u ostavku Haranumi je izjavio kako nova situacija čini neophodnim da se odredi „sasvim nova orijentacija japanske vanjske politike“.
Posljedica Dogovora ... i ostavke Harunamija je bilo postepeno preuzimanje svih mehanizama vlasti u Japanu od strane pristalice tzv. Morske partije, odnosno Južne opcije, a oni su smatrali da su jug i jugoistok prirodni pravci ekspanzije Japana .., e a to je značilo rat sa V.B. i SAD.
Da se odmah nešto promjenilo vidilo se i iz prve izjave nove vlade od 4. sept. u kojoj se kaže da Japan nema namjeru da se ni u kakvoj formi mješa u konflikt u Evropi.
Tako da su SSSR i Staljin krivi i zbog japanskog napada na Perl Harbur.
Osim ovoga sa Japanom, što je bez ikakve sumnje kapitalni dobitak. Ogromnu korist je SSSR postigao i kroz ekonomsku saradnju sa Njemačkom.
Sovjeti su od Njemaca „dobili“ (ovo dobili je uslovno rečeno – dobili su mogućnost da kupe i kupili su) krstaricu Lucov, u VMF SSSR-a ona je dobila naziv Petropavlovsk, a kasnije Talin.
„Dobili“ su između ostalog i 88 mm topove za podmornice, projektne nacrte za brodske kupole sa topovima od 406 mm i brodske kupole sa trostrukim 280 mm topovima.
„Dobili“ su dvije baterije teških haubica od 211 mm i bateriju protivavionskih topova od 105 mm, jedan PzKW III, 3 polugusjeničara tegljača, kostime za protuhemijsku zaštitu, kamione za degazaciju, sisteme za regeneraciju kisika u skloništima, portabilni pribor za opredjeljivanje vrste gasa, antikorozivne boje, boje za brodove ...
Takođe su dobili od 2 do 6 primjeraka tipova aviona Me-109E, Me-110, Ju–88, Ju-207 He-100, Do– 215, Bi–133, Bi–131, i FW-58.
Osim toga nabavljeno je i 7 dizel motora G7Z52/70 i trinest motora tipa G7V74.
Švabe su im prodale visinometre, sisteme za opskrbu kisikom na velikim visinama, avionske kamere, avionske radiostanice, akumulatore, nekoliko vrsta avionskih bombi i još 50-tak proizvoda avio-industrije.
Prodali su im i npr. brodske motore, akumulatore za podmornice, periskope, optičke instrumente, brodske pekare, brodske praonice, ventilatore, hidroakustičnu aparaturu, kompase, teodolite, pet tipova podvodnih mina, reflektore ... itd, itd.
I ovo što sam nabrojao samo je manji dio, jer najveće su bile isporuke razno-raznih mašina, naročito alatnih, rudarske opreme, opreme za naftnu industriju, medicinske aparature itd.
Samo je alatnih mašina u periodu ’40-’41. isporućeno 6430 kom.
A u svojoj knjizi Njemačka kopnena vojska 1933-1945, njemački general Miler-Gilerbrand piše o stanju njemačke vojne ekonomije u periodu ljeto ’40. - ljeto ’41. ovo:
„Kao posljedica nedovoljne pripreme ekonomije za mobilizaciju, situacija sa alatnim mašinama je i dalje bila nezadovoljavajuća. Neke tipove alatnih mašina uspjelo se nabaviti preko neutralnih zemalja. Zbog ovog problema morali su se na nivou vojne industrije formirati organi, čiji je zadatak bio raspodjela mašinske opreme.“
I da (što je od ogromnog značaja) - sovjetske delegacije su bez ikakvih problema obišle sve željene fabrike avio i tenkovske industrije. Njihovi stručnjaci su provodili sedmice u neometanom razgledanju i organizacije proizvodnje i sredstava za proizvodnju.
U prvoj od tih mnogobrojnih delegacija nalazio se i konstruktor aviona Jakovljev
Njemački istoričar fon Štrandman u svojoj knjizi o njemačko-sovjetskim ekonomskim odnosima kaže da je:“Paradoks cijele situacije bio u tome da su u konačnici obje strane radi borbe jedne sa drugom, jedna drugu snažile.“
A na pitanje ko je iz svega toga izvukao veću korist, ruski istoričar Sipols (takođe pisac knjige o njemačko-sovjetskim ekonomskim odnosima) daje jednostavan odgovor – „ ... onaj ko je u ratu pobijedio.“
Sem toga nikako ne treba zaboraviti i to da je vremenski interval od septembra '39. do juna 41. i period u kojem je ili završena ili je i počela i završena konstrukcija i proizvodnja svega onoga što se danas zove „oružjem pobjede“.
Citat:-A sada da se malo osvrnemo i na Zimski rat.
(A o ovome sutra ... umoran sam kao pas.)
|
