offline
- Swan
- Građanin
- Pridružio: 28 Jul 2007
- Poruke: 99
|
Zanimljiv članak na sajtu borenje.info u prevodu Aleksandra Vukosava. Tiče se pre svega tehnologije kovanja mačeva Evropi tokom kasne Antike i srednjeg veka.
Veliki dvoručni mač - Bacanje svjetla po pitanju težine
Journal of Western Martial Art
Oktobar 2004
by Anthony Shore
Godinama sam slušao predavanja vezana za težinu velikog dvoručnog mača. Naslušao sam se beskonačnih priča kako je ovo veličanstveno oružje premašivalo težinu od preko 9 kg (20 funti), s takvim opravdanjima kao što je: „Treba da je težak kako bi probio oklop ili skinuo viteza s konja tokom bitke“. Drugi argumenti uključuju takve tvrdnje kao što je: „Oni (srednjevjekovni evropljani) nisu posjedovali tehnologiju proizvodnje laganog, kvalitetnog čeličnog oružja". Ova vrsta izjava obično uključuje pojednine reference na japanski rad sa presavijenim čelikom.
Svrha ovog članka je da rastjera pojedine mitove i netačne informacije koje kruže po renesansnim sajmovima i gorštačkim igrama u pogledu velikog dvoručnog mača u pogledu težine, dostupnih tehnologija, njegove upotrebe, šta ili za šta nije bio ustanju učiniti. Pošto nisam stručnjak na tom polju, ipak znam kako i kome da postavim pitanja. Tokom perioda od 2,5 do 3 mjeseca, dopisivao sam se s različitim muzejima i oružarnicama iz Evrope i Engleske, vezano za predmet velikog dvoručnog mača. Ovaj je čalanak kompilacija podataka baziranih na pojedinim odgovorima koje sam dobio kao i informacijama iz drugih članaka i knjiga na ovu temu.
Pitanje težina! Koliko je stvarno bilo teško istorijsko oružje poznato kao veliki dvoručni mač?
Uputio sam ovo pitanje na brojne evropske muzeje i oružarnice i, od onih koji su mi odgovorili saznao sam podosta stvari. Robert C. Woosnam-Savage iz kraljevske oružarnice u Lidsu piše: "Borbeni dvoručni mač, težio je (u prosjeku) između 2,3 – 3,1 kg (5-7 lbs.). Dajem slijedeća 3 primjera, nasumično izabrana iz naše kolekcije, za kojemislim da su adekvatani da se objasni:
• dvoručni mač, njemački, god..1550 (IX.926) težina: 7 lb 6oz.
• dvoručni mač, njemački, god 1529 (IX.991) težina: 5 lb 1oz.
• dvoručni mač, škotski, sredina 16-tog vijeka, (IX.926) težina: 5 lb 10oz.
(Znam za jedan od ovih, posljednji modela, nalazi se u muzeju u Glazgovu, koji teži tačno 5 lbs!)."
U korespondenciji e-mailom sa G. David Edge-om, Wallace Collection iz Londona, G. Edge iznosi,
"Orginalno oružje je doista daleko lakše nego što to većina ljudi shvata. 3lbs za “prosjek” kasnog srednjevjekovnog “cross-hilt” mača, recimo , i 7-8 lbs za Landsknecht dvoručni mač, da bih dao samo par primjera za oružja iz ove kolekcije. Ceremonijalni dvoručni mačevi su obično teži, istina, ali rijetko preko 10 lbs. Najteži i najveći mač iz naše cijele oružarnice teži samo 14 lbs i najvjerovatnije je ceremonijalni."
David Edge [upravnik konzervacije, i kurator/konservator oružarnice]
Henrik Andersson, knjižničar u arhivu u „Royal Armoury of Stockholm“, ponudio je detaljno kategorizovanu listu djela njihove kolekcije. Dole se nalaze pojedini primjerci iz kolekcije oružarnice dvoručnih oružja, njihove težine i dimenzije i približno gdje su i kada npravljeni ili obično korišteni.
Photo: Livrustkammaren, Sweden. All rights reserved. dvoručni mač
(Njemačka) XV-ti vijek.
Dužina: 1375 mm (54.21 inches)
Sječivo: 920 mm (36.2 inches)
Težina: 1600 gr (3.5 lbs)
dvoručni mač
(Njemačka) 1475-1525-a godina
Dužina: 1382 mm (54.40 inches)
Sječivo: 1055 mm (41.53 inches)
Težina: 1550 gr (3.41 lbs)
(Slika na lijevoj strani)
dvoručni mač
(Njemačka) kraj XV-tog vijeka.
Dužina: 1473 mm (58 inches)
Sječivo: 1066 mm (41.97 inches)
Težina: 2720 gr (5.99 lbs)
Ceremonijalni dvoručni mač
(Minhen) 1575-a godina
Dužina: 1643 mm (64.69 inches)
Blade: 964 mm (37.95 inches)
Težina: 3500 gr (7.72 lbs)
Ceremonijalni dvoručni mač
(Njemačka) kraj XVI-og vijeka.
Length: 1817 mm (71.53 inches)
Blade: 1240 mm (48.81 inches)
Težina: 3970 gr (8.75 lbs)
Slika: Livrustkammaren, Sweden. All rights reserved. Ceremonijalni dvoručni mač (Njemačka) kraj XVI-og vijeka
Dužina: 1893 mm (74.52 inches)
Sječivo: 1313 mm (51.69 inches)
Težina: 4830 gr (10.64 lbs)
Ceremonijalni dvoručni mač
(Njemačka) kraj XVI-og vijeka.
Dužina: 1422 mm (55.98 inches)
Sječivo: 1029 mm (40.51 inches)
Težina: 2700 gr (5.95 lbs)
(Slika na lijevoj strani)
Ceremonijalni dvoručni mač
(Njemačka) cca. 1600 godina
Dužina: 1275 mm (50.19 inches)
Sječivo: 1000 mm (39.37 inches)
Težina: 2330 gr (5.1 lbs)
One-and -a-half-handed mač
(Njemačka) cca. 1475-1525 godina
Dužina: 1153 mm (45.39 inches)
Sječivo: 932 mm (36.69 inches)
Težina: 1320 gr (2.91 lbs)
Two-handed sword
(Njemačka) cca. 1500 godina
Length: 1340 mm (52.75 inches)
Blade: 955 mm (37.6 inches)
Težina: 1390 gr (3.06 lbs)
Pitanje tehnologije – Koje su tehnologije postojale u pogledu kovanja mačeva i gdje su evropljana sposobnih da proizvedu čelik koji je lagan i fleksibilan?
Kada se čuju argumenti da Evropljani nisu posjedovali tehnologiju izrade lakih, felksibilnih oružja od čelika, upitao bih gdje postoje dokazi koji potkrepljuju te tvrdnje. Počeo sam da istražujem i naišao sam na obilje dokaza koji tvrde suprotno. Tehnika kovanja nazvana spajanje uzoraka korištena je kod Vikinga u 6-tom vijeku n.e. Tehnika spajanja uzoraka je u prirodi slična japanskom procesu presavijanja čelika, razlikuje se ipak u tome da spajanje uzoraka uključuje uzimanje nekoliko traka od _meta_la (čelika) različitog kvaliteta i, zajedničkim uvijanjem prije ubacivanja u peć. Ovo obično rezultuje lakim, snažnim i fleksibilnim sječivima.
Slika 1. Zmijoliko Damascus Uzorak, Jim Hrisoulas
Sječiva spojenih uzoraka datira skoro od najranijeg vremena od otkrića čelika. Rani kovači su naučili d akombinuju čelik i željezo u različite umjetničke uzorke. Ova je tehnologija dostigla svoj vrhunac kod Vikinga, koji su kovali složene uzorke u svoje mačeve najranije 500-te godine n.e. U isto doba u Indiji, djelovima Kine i Srednjem Istoku, slična tehnologija za proizvodnju odlivaka čelika nazvanog Wootz je stvorena. Drugi tip spojenih uzoraka nazvan Damascus je takođe čest.
U filmovima i drugim medijima često nam se servira utisak da su evrospki kovači mačeva bili grmalji, koji takođe nisu bili baš najbistriji i da su jedino bili u stanju da proizvedu gruba željezna sječiva. Ova greška bi mogla da proizilazi da se često brka izraz kovanje mačeva (swordsmithing) sa kovanjem (blacksmithing), koji je sličan, ali ne posve ista stvar. Kovači mačeva tog doba su bili vrlo inteligentni, učeni ljudi koji su odvajali puno vremena učeći o svojstvima _meta_la i kako oni djeluju na temperaturu i u kombinaciji s ostalim _meta_lima. Kovanje dobrog mača je obično bio zajednički napor grupe ljudi ili oružarskog esnafa, a ne samog pojedinca. Svaki je čovjek imao svoje specifično zaduženje u tvaranju oružja. Postojala su cijela sela ili gradovi u cijeloj Evropi kao što su Passau ili Solingen, Njemačka, ili Toledo u Španiji, koja su bila posvećena izradi i kovanju oružja i oklopa.
Šta sve ovo znači?
Znači da ne samo da je tehnologija postojala, postojala je nekoliko stotina godina prije nego što je veliki mač postao uobičajeno oružje. Mada veliki mač nije uključivao spajanje uzoraka u tehnologiji kovanja, postojale su stanovite druge dostupne tehnike koje su omogućavale izradu podjednako laganih i fleksibilnih oružja. To takođe znači da evropski kovači mačeva nisu bili „krkani“ i neznalice kako ih mediji opisuju nego su često bili vrlo obrazovani i sposobni da iskuju čelik izuzetne kvalitete
U pogledu japasnkog čelika - Mit protiv stvarnosti i kovanje tehnika kovanja presavijanjem
Figure 2. Visible temper line (hamon) as a result of
Japanese heat-treating and polishing
courtesy of PardiniStudios.com
Japanski process presavijanja čelika kao dijela procesa kovanja, kao što je bilo pomenuto, je slično ostalim tehnologijama prisutnim u evropskim zemljama. Stvar koja se treba pomenuti je, japanci nisu počeli d akoriste ovaj process do negdje 8-mog vijeka n.e., skoro 200 godina pošto su Vikinzi počeli da koriste tehniki spajanje uzoraka. Japanski čelik je veoma dobr čelik ali nema ništa magično u njemu. Tehnika kovanja japanskih sječiva proizvodi sječiva izuzetne kvalitete kada se o njima vodi briga i postoje muzejki primjerci koji su preživjeli stotine godina i koji su, vrlo je moguće, još uvijek upotrebljivi u borbi. Mada je kovanje presavijanjem izvrstan process, ne može da proizvede sječiva koja mogu da presjeku cjev automatske puške napola ili da sjeku kroj oklop tenka! Japanski čelik je dobar ali je čelik ipak čelik, i tako će id a se ponaša. Tehnika kovanja presavijanjem je dizajnirana da bi se kreiralo ječivo sa ujednačenim sadržajem karbona cijelom dužinom sječiva. Sječivo je rigidni pokrov od čelika omotan oko centra od mekšeg čelika ili gvožđa, lošije kvalitetete radi otpornosti i visoko okaljenog ruba koji “drži” oštrinu i koji je poslije spojen (da spojen) s glavnim sječivom. Japanska oštrica je veoma efikasna alatka za sječenje ali nije neuništiva i ako se neispravno koristi, lako se ošteti.
Napomena: savijajući oštricu samo 10 puta, stvara oštricu sa više od 100 slojev čelika.
A šta je s oklopom?
Ponovo, zbog nerazumjevanja ne samo mača, već takođe i oklopa, često čujemo argumente kako mač treba da bude težak da probije ili rasiječe kroz oklop. Oružari i vitezovi su shvatili da je pokušaj da se sječe kroz oklop budalaština. Često će se više štete nanijeti maču nego što će se probiti kroz oklop. Proći između ploča oklopa s oružjem koje je bilo dizajnirano kako za sječenje tako i ubadanje, bilo je daleko lakše i efikasnije nego da se prosijeca kroz oklop. Bilo je daleko boljih alta za to kao što je sjekira, koja je dobro sjekla i imala dobro upijanje udarca i daleko veću otpornost na udarce koji bi na maču iziskivali vrlo skupu opravku
Odakle svi ovi mitovi i dezinformacije?
Previše čsto čujemo i vidimo takve fantastične priče o masivnim i teškim oružjima kojima vitlaju herkulovski ratnici, ali odakle sve to dolazi? Ovo je ono što nam mediji predstavljaju, i za pojedine je lakše da povjeruju onome što vide na filmu i da to prihvate kao činjenicu. Ali takođe, ovo je ono što očekujemo od heroja. Heroj s nadljudskim sposobnostima zahtijeva jednako moćno oružje. Realnost i mit se čsto sukobljavaju dok se istina gudi iz priče.
Zaključci
Možemo da vidimo iz dokaza od akademskih profesora i drugih izvora predstavljenih u ovom eseju, da je veliki dvoručni mač iz Evrope nije bio gruba, tupa motka kao što je bio. Da li je ovo teško oružje? Da! Ali ne preteško kako bi neko pomislio. Mada je značajno teže u poređenju s njegovim manjim rođacima, u stvari, agilno, lagano oružje i ako se ispravno kroisti, nevjerovatno smrtonosna alatka kako za blisku borbu a tako i za okršaje na bojnom polju.
Ovo oružje je bilo veoma efikasna alatka za obračun sa potpuno oklopljenim vitezovima ali ne na način na koji se misli. Borba s oklopom je uvijek bila izazov, ali pokušavati da se siječe ili razbije puni oklop s mačem bilo koje veličine je nefikasnom, zato je napravljeno oružje koje ili može da ubode kroz ili između oklopnih ploča.
Tehnologij akovanja čelika je bila prisutna stoljećima kao i obrazovan kovač koji je mogao iskovati lagano, fleksibilno čelično sječivo koje radi svoj posoa izuzetno dobro u rukama treniranog ratnika. Što se tiče Japanaca; našavši dizajn koji odlično radi za stil borenja koji su oni upražnjavali i za kulturu koja se doslovno nije vjekovima mjenjala, osnovni dizajn oružja se je takođe ostao neizmjenjen. Ali tehnika za unapređenje kvaliteta i efektivnosti sječiva jeste. Ponovo, ne poistoji ništa magično u vezi s japanskim sječivima! Ona su izuzetna u svom dizajnu, kvalitetu i funkcionalnosti na njihov namjeravani način upotrebe, ali iznad svegam čelik je samo čelik
[Link mogu videti samo ulogovani korisnici]
Oktobar 2004
Dopuna: 12 Mar 2010 14:54
Drugi članak, otkriva tajnu Damaskog mača, odnosno sablje, na ovdašnjim prostorima poznate kao Dimiskija.
Predočeni deo, je u sklopu većeg članka o fizici nanomaterijala.
Mačevi i bodeži iz Damaska
Za vrijeme križarskih ratova do Evrope su stigle vijesti o iznimno kvalitetnim mačevima, prozvanim mačevi iz Damaska (''Damascus blade''), te su se pojavili mnogi mitovi i priče o vezi tih mačeva. Jadnu takvu priču opisao je Walter Scott u knjizi ''Talisman'' gdje opisuje scenu iz 1192. g. kada su se sreli kralj Rikard Lavjeg Srca i Saladin Saracenski s ciljem da okončaju treći križarski rat: ''…Rikard je nosio tipičan engleski široki mač, dok je Saladin imao zakrivljenu orijentalnu sablju, uske oštrice, koja se nije sjajila kao obični mačevi već je naprotiv bila zagasito plave boje, ukrašena s bezbroj zakrivljenih linija…''.
Najvjerojatnije proizvodnja mačeva datira od oko 500 g. prije Krista, a proizvodili su se iz posebne vrste željeza (ustvari neke vrste čelika), koji se nabavljao iz Indije i zvao se ''wootz''. Masovna proizvodnja sablji prestala je u 14. stoljeću kada je Damask osvojen i devastiran. Navodno su osvajači pokupili sve sablje i poveli sa sobom preživjele kovače, koji nisu mogli nastaviti proizvodnju uslijed nedostatka ''wootza''.
Istraživač i sakupljač umjetnina Henri Moser uspio je sakupiti oko 2000 bodeža i sablji (primjer bodeža je na slici 10-30) te je iz te zbirke već 1924. g. izdvojio dva bodeža i 4 sablje za znanstvena istraživanja, koja su se nastavila i početkom 21. stoljeća, jer nije bilo zadovoljavajućih znanstvenih objašnjenja. Tek primjenom visoko razlučujuće transmisijske elektronske mikroskopije, pomoću koje su u čeliku mačeva uočene ugljične nanocjevčice (slika 10-31) i nanožice cementita (cementit je naziv za željezni karbid Fe3C) moglo se donekle proniknuti u tajne mačeva iz Damaska. Napomenimo da je Moserova kolekcija sada izložena u povijesnom muzeju grada Berna i Švicarskoj.
Vrlo sažeto rezultati istraživanja su slijedeći:
Mačevi su se kovali direktno iz malih briketa čelika, kasnije zvanog ''wootz'', koji se proizvodio u Indiji iz tamošnje željezne rudače, u kojoj su bili, osim relativno velikog postotka ugljika (do 1.5 masenih%) i elementi vanadij, krom, kobalt , nikel, molibden, niobij, sumpor, …. Smatra se da su vanadij i molibden bili odlučujući elementi za stvaranje cementitnih nanožica koje su bile ovijene uglikovim nanocijevčicama, što je davalo izuzetnu čvrstoću mačevima. Kovači iz tadašnjeg Damaska su očito pogodili optimalno termičke postupke i kovanje za izradu kvalitetnih mačeva.
Na osnovi kemijske analize i uočene strukture uspjelo se sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća ponovo iskovati ''mač iz Damaska'', te je praktički slučajno uočeno da je vanadij odlučujuća primjesa za proizvodnju čelika sličnom ''wootzu''.
10-12
Fizika nanomaterijala 10. POSEBNI, NOVI, NANOMATERIJALI I NJIHOVA SVOJSTVA
10-13
Na osnovi iznesenog možemo zaključiti zašto je proizvodnja ''mačeva iz Damaska'' odjednom nestala krajem osamnaestog stoljeća iako se smatra da su evropski kovači znali za recept ali nisu mogli proizvesti dovoljno kvalitetne mačeve. Recept proizvodnje se prenosio generacijama unutar pojedinih obitelji kovača, koji nisu bili svjesni da je osnova recepta posjedovanje indijskog čelika wootz u kojem su male količine vanadija i visoki postotak ugljika bili od primarne važnosti. Tokom stoljeća nalazišta željezne rude u Indiji s pravim sastojcima su se iscrpila, čelik se počeo nabavljati iz drugih izvora i recept proizvodnje odjednom više nije bio dobar. Nakon što su zadnji kovači, koji su znali recept, umrli, nove generacije kovača, ako su i naišli na dobar čelik, to im nije pomoglo jer je recept bio zaboravljen.
M. Reibold et al., Carbon nanotubes in an ancient Damascus sabre, Nature 444 (2006) 286.
J. D. Verhoeven, A. H. Pendray, W. E. Dauksch, The key role of impurities in ancient damascus steel blades, Journal of Metals-JOM 50 (1998) 58-64.
Ivana Delija, Primjena nanomaterijala u stara vremena, Seminarski radiz kolegija Fizika metala i slitina, Zagreb, 2007.
|
