offline
- Pridružio: 26 Avg 2007
- Poruke: 15
|
Još malo o Raduši:
Iz teksta o knjizi Boža Vukušića “HRB - Rat prije rata” objavljenog na sajtu Jutarnjeg
"... ... ...
No, dosta je uvjerljivo pokazao kako akciju “Feniks” ipak nije izravno organizirala Udba, što su ranije mnogi mislili, zavedeni time jer je akcija silno naškodila svakoj hrvatskoj opoziciji, budući da je u svijetu potpuno anulirala po Titov režim nepovoljan politički efekt represije partijskih reformista na početku sedmadesetih godina. Poslije bugojanske akcije, zapadni su državnici stisnuli zube - bolje i takav Titov režim, nego luđaci koji ubijaju po selima, klasični teroristi koji destabiliziraju tu donekle pristojnu komunističku državu, jedinu pukotinu u monolitu svjetskog boljševizma. Je li ipak moguće da su Udbini provokatori ideju da je došao čas za akciju nekako stavili u glavu australskim ustašama, ekstremistima emigrantske skupine u kojoj je upravo bilo došlo do smjene generacija?
Deplasirana ideja
Srećka Rovera, Pavelićeva nasljednika, kojega je udbaška propaganda u domaćoj štampi prikazivala kao zločinački veleum, iako je zapravo bio patetičan, boležljiv i preoprezan starčić, zamijenili su neki mlađi, neprovjereni bombasti s idejama koje vode do akcije imenovane po plemenitoj ptici što dospije u vatru, ali ne završi kao purica, nego doživi fantastičnu regeneraciju... Kakve su bile šanse da se tako nešto ostvari?
Akcija “Feniks” bila je stupidno zamišljena. Osnovna politička pretpostavka da je režim iznutra uzdrman, pokazala se posve neosnovanom. Sedmo desetljeće dvadesetog stoljeća donosi u Jugoslaviji veliki uspon investicija, te rast blagostanja širokih slojeva, pa će kriza nastupiti tek u idućem desetljeću. Drugo, ideja da bi zapadne demokracije mogle sa simpatijama gledati na ovakvu “oslobodilačku” akciju, bila je podjednako deplasirana jer su one u tom času i same bile izložene terorističkoj ofenzivi radikalnih skupina poput RAF-a, palestinskih fedajina, katoličkih fundamentalista Irske republikanske armije te mnogih drugih “nacionalnih osloboditelja” koje je na globalnoj skali sponzorirao KGB. Što su, dakle, trebali postići devetnaestorica ljudi naoružani većinom automatskim oružjem za blisku borbu i pištoljima, i čemu su se nadali dok su polazili u vojni pohod na težak teren? Ako Udba akciju nije zamislila, nije isključeno da ju je potakla preko svojih emigrantskih spin-doktora. Stvar se inače čini previše blesavom...
“Feniksovci” su namjeravali uspostaviti “gerilsku bazu” na Vran-planini u Bosni. Okupili su se u Salzburgu, u stanu jednog od sudionika akcije i po grupama prebacili na slabo čuvanu austrijsko-jugoslavensku granicu, pa je prešli pregazivši rječicu i prošavši kroz šumu. Zatim su oteli jedan kamion “Radenske”, smjestili se među gajbe mineralne vode pa natjerali vozača da ih prebaci u Gornji Vakuf, blizu rodnog sela jednog od vođa akcije. Koliko je u bivšoj državi vladao strog represivni režim, pokazuje to što nitko nije pridavao značenje izvješću graničara da su opazili neke muškarce u zelenim uniformama s opasačima - pretpostavljalo se da je riječ o skupina obijesnih, možda pijanih skauta, šumara ili lovaca.
Tek kad je oteti vozač digao uzbunu, pokrenuo se tromi stroj službe sigurnosti, iako “bezbednjaci” šoferu isprva baš nisu povjerovali, kao ni njegova vlastita žena... Prošlo je tjedan dana dok nisu došli do zaključka kako se kod Bugojna zbilja nalaze naoružani teroristi, pa je pokrenuta mobilizacija.
Bivša Jugoslavija, naime, nije raspolagala nikakvim vojnim specijalcima, komandosima, nabildanim delta-force profesionalcima, nego se, u skladu s doktrinom “svenarodne obrane”, oslanjala isključivo na “naoružani narod”, mobilizirane pripadnike “teritorijalne obrane”, te na bijedno obučene vojnike na odsluženju vojnog roka (čini se da se svaka armija priprema za prethodni rat, pa se tako i JNA ponovo spremala u partizaniju).
Po naređenju štaba 7. armije u Sarajevu prikupljeno je po kasarnama 350 remaca, ročnika, od toga 150 vojnih policajaca, koji su se od ostalih razlikovali po bijelim nazuvcima na rukavima, te oko 300 pripadnika redovne milicije, murjaka-plavaca, a dignuti su i lokalni teritorijalci, njih čak tri i pol tisuće. Pozivani su s reda, tako da se pokupilo i mjesne župnike, koji su također bili normalni vojni obveznici.
Nesretni kapetan
Zatim se krenulo u pročešljavanje terena u skupinama od po 30 ljudi, po dvadeset ročnika vojnih policajaca i deset milicajaca u svakoj skupini. Jedna takva grupa koju je vodio kapetan I. klase Miloš Popović, naletjela je na “diverzantsku grupu”, manju skupinu “feniksovaca”, pa su razmijenili vatru. Nesretni kapetan odmah je zaginuo, kao i još jedan nedužni vojnik, dok su još dvojica ranjeni, pa su se svi ostali razbježali jer su, poslije pogibije svog zapovjednika, kako to navodi potonje izvješće Kontraobavještajne službe JNA što ga je vrijedni Bože nabavio, “odmah izgubili smjelost, odlučnost, inicijativu i nužnu hrabrost”. No, prethodno su ipak ubili vođu terorista, glavnog inspiratora cijelog pothvata, Adolfa Andrića, pa su se i “feniksovci” raspršili, tako da su sutradan još trojica uhvaćeni u zasjedama. Na sastanku Predsjedništva SFRJ drug Tito napomenuo je da ih svakako treba ostaviti na životu, vodeći računa o svjetskom javnom mnijenju: “Oni koji su mrtvi, mrtvi su, a onima koji su živi - njima ćemo suditi kako treba i zna se kakav treba biti rezultat toga!”
Brojne zasjede
Ostaci grupe “Feniks” povlače se dotle u smjeru Ramskog jezera. U štabu združenog stožera operativne akcije “Raduša”, kako se zvala antiteroristička akcija vojske i službi sigurnosti, prilično su osupnuti gubicima i slabošću vojne formacije u prvom sukobu. Odlučeno je da se vojna policija i ostali pripadnici JNA potpuno povuku, kao dokazano inferioran oružani sastav, pa u borbama upotrebe samo teritorijalci. Oni su pak slabo opremljeni, loše naoružani i posve neuvježbani, pa kad su okružili “feniksovce” i krenuli u napad (izvodilo ga je deset četa, manje od tisuću ljudi) došlo je do kaosa. Konfuzni pokreti i besmisleno puškaranje završilo je bijegom terorista iz okruženja, te presretanjem jedne zaostale grupe pripadnika Teritorijalne obrane - u kratkom boju, pobili su osmoricu. I jedan njihov čovjek pritom je zarobljen te, čini se, zatim likvidiran.
“Feniksovci” su se pak u boju raspršili, pa počeli tražiti sklonište kod lokalnog stanovništva koje ih je, međutim, predavalo miliciji. Tko poznaje taj kraj s miješanim pučanstvom, razumjet će da je akcija “Feniks” pretrpjela neuspjeh u ključnoj nakani - da se Hrvate pridobije za otpor ili pomaganje teroristima, i tako pokrene spirala interkomunalnog nasilja, izazove rasulo poretka, politička i nacionalna diferencijacija.
No, tada su čak i pojedini svećenici prijavljivali teroriste koji su se pokušavali sakriti po župnim dvorovima (primjerice fra Alojzije Ivan Bošnjak, kojega Bože Vukušić stoga proglašuje Udbinim suradnikom). Znači, pokazalo se da koncept teritorijalne obrane u sukobu s “unutrašnjim neprijateljom” zaista funkcionira.
Pošto su u Bosni pretrpjeli neuspjeh, razbijeni pripadnici grupe “Feniks” prebacuju se u Hrvatsku, kod Sinja i Imotskog. I tu dočekani okruženjem i zasjedama, ubijani su i zarobljavani, jedan po jedan ili po dvojica-trojica, kako su se već kretali po terenu, dok svih devetnaestorica nisu neutralizirani - petnaestorica su poginula, a četvorica zarobljeni i izvedeni na sud u Sarajevu. Već 21. prosinca 1972. presuđena im je smrt strijeljanjem.Jedino je Ludvigu Pavloviću kazna zamijenjena za dvadeset godina robije, jer je bio maloljetan. Najviša instancija zasjedala je pod predsjedanjem samoga druga Tita.
Strijeljanje četvorice terorista izvršeno je u kasarni policijskih specijalaca kod Sarajeva. Vezani su za stabla, pred postrojenim odjeljenjem od osam milicionera, od kojih su samo četvorica imali oštro streljivo, a ostali slijepe naboje, s tim da bi se puške raspodjelile tako da nitko ne zna je li ispalio smrtonosni hitac. Leševi smaknutih odmah su tu i pokopani u neobilježene grobove.
Svi građani koji su sudjelovali u antiterorističkoj akciji, bilo kao aktivni pripadnici vojnog i policijskog sastava, rezervisti ili teritorijalci, dobili su pismena priznanja i pohvale, a obitelji poginulih i ranjenih značajne iznose u novcu, stanove ili kuće, zaposlenja za srodnike i stipendije za djecu. Kakva uređena država! Jako je zanimljiv politički epilog ovih zbivanja.
Austrijski predsjednik Franz Jonas, odmah se nacrtao kod druga Tita u privatni posjet, pa naglasio kako ne želi da ovaj nemio incident loše utječe na međusobne odlične odnose. Drug Tito zatražio je od njega da austrijska policija onemogući neprijateljske grupe koje vršljaju za granicom, a Jonas je odgovorio kako premijer Bruno Kreisky već na tome intenzivno radi. Iz Njemačke, hitno je doputovao u Beograd Hans Dietrich Genscher, ministar unutarnjih poslova i sa svoje strane obećao široku represiju hrvatskih političkih aktivista koji djeluju među iseljenicima. U Australiji, pala je laburistička vlada, jer se pokazalo da je državna tajna politička policija ASIO imala informacije o pripremama ovih sumnjivih likova u državi Victoria.
Bušićeva (film-za-odrasle)-oarhiva
Posljednjih dvjesto stranica svoje knjige, Bože Vukušić posvećuje različitim emigrantskim vedetama, pa pobraja suradnike Udbe i na svoj način interpretira obračune te naručena ubojstva iseljeničkih političkih aktivista. Pokušava etablirati svoju verziju povijesti emigracije, što je uzaludan posao. Tko bi mogao razvrstati te likove na udbaške paragone, zatim ljude koji su svjesno radili za jugoslavensku tajnu policiju i one koji su u sve upali jer su im namjestili igru, a bili su previše glupi da shvate što se događa?
I tko bi se udubljivao u moralnu filozofiju tih emigrantskih i udbaških korifeja, od samoga Bruna Bušića, teškog mucavca koji je bio lud za ženama i u svom stanu u Londonu prikupio kolekciju (film-za-odrasle)-ografskog materijala što je Scotland Yard prilikom uviđaja poslije njegova ubojstva, naveo na pomisao da je stradao u obračunu trgovaca bijelim robljem, do hadepeovaca na čelu sa Šuškom i njegovom vlastitom udbaškom historijom te prijateljima u podzemlju, pa do Mira Lace, sadašnjeg Bandićeva najbližeg suradnika, koji je zakuhao cijelu gospićku tragediju, te drugih likova ovog zločinačkog “student servisa”, među kojima je bilo i nekoliko bizarnih intelektualaca, poput samog Vukušića ili Mladena Schwartza..."
Na kraju i "jedna od dve poznate fotografije svih priprdnika Fenixa neposredno pred polazak u akciju" (mislim da je ona druga već postavljena na temi):
|
