offline
- Gavrilo Milentijević
- Komandir stanice milicije Gornje Polje
- Pridružio: 12 Feb 2005
- Poruke: 36013
- Gde živiš: ovalni kabinet
|
Sirius ::Ron Jeremy ::samir82 ::Sto se tice oruzja najjaca puska na svjetu je AK47 mislim da ce se svi sloziti samnom svagdje se koristi sto se tice tenka AMX30 imao sam priliku se susresti s njime i imao sam neku vrstu obuke kadsam sluzio vojni rok u OS BiH i nije nes mislim da je po meni bolji T 55
Da dopunim tekst sa 23-će stranice što sam pisao o AMX-30 - evo slika konzerviranih i očigledno rashodovanih 30-ica VBiH
http://i202.photobucket.com/albums/aa15/mrzli321/AMX-30_01.jpg
http://i202.photobucket.com/albums/aa15/mrzli321/AMX-30_02.jpg
http://i202.photobucket.com/albums/aa15/mrzli321/AMX-30_03.jpg
http://i202.photobucket.com/albums/aa15/mrzli321/AMX-30_04.jpg
Rone, ne otvaraju se ove slikice...
U pravu si - tamo gde sam pronašao ovo slike su nažalost uklonjene
Dopuna: 16 Mar 2008 20:20
Stanje stvari u HV-
Citat:
OPERACIJA ČIŠĆENJA
Ivica ĐIKIĆ
23. siječnja, 2008.
Sanaderovoj je administraciji priličan problem što bi u postupku pridruživanja NATO savezu trebala ukinuti radna mjesta za oko tisuću i pol djelatnih vojnih osoba, te približno tri tisuće civilnih službenika koji su zaposleni u Oružanim snagama i u administraciji Ministarstva obrane; utoliko su netočni glasovi koji stižu iz državnoga vrha i koji sugeriraju da je Hrvatska ispunila većinu političkih i tehničkih uvjeta za pristupanje NATO-u: napravljeno je toliko da se s puta ne može skrenuti, ali stizanje do cilja iziskuje golema proračunska sredstva i teške kadrovske sječe
Ivo Sanader i Stipe Mesić zajednički uzgajaju iskreno (i, čini se, dosta realno) ufanje da će ova zemlja u travnju primiti poziv da postane članicom Sjevernoatlantskog saveza kojemu bi se, bude li sve išlo u skladu sa željama i planovima, trebala priključiti najkasnije do početka 2010. godine. Državni novac neće se trošiti na referendum o pristupanju, nego će biti usmjeren u marketinške aktivnosti čiji će cilj biti da se građanstvo uvjeri u blagodati koje donosi NATO. Marketinška ulaganja, međutim, tek su kap u financijskome vodopadu što će se odliti pod firmom prilagodbe ovdašnjeg obrambenog sistema standardima i zahtjevima trenutačno jedinog relevantnog globalnog saveza u oblasti militarizma. Sanaderovoj administraciji još je veći problem što bi onaj vodopad trebao odnijeti još oko tisuću i pol djelatnih vojnih osoba, te približno tri tisuće civilnih službenika koji su zaposleni u Oružanim snagama i u administraciji Ministarstva obrane: problem je još i veći ako se ima u vidu dokazana nevoljkost HDZ-ove Vlade da obrambeni sektor svede u okvire koji su zacrtani temeljnim dokumentima vojne strategije.
Veliki odziv
"U samoj MORH-ovoj administraciji sigurno ima viška ljudi i o tome treba razmisliti", kazala je u utorak nova potpredsjednica Vlade za unutarnju politiku Đurđa Adlešič i dodala da će se ministar obrane Branko Vukelić u tom smislu "sigurno morati pozabaviti nekim poslovima koji nisu ugodni". Vrhovni zapovjednik Stipe Mesić također je, u nedavnom radijskom intervjuu, negodovao zbog evidentne disproporcije u dinamici smanjivanja broja aktivnih vojnih osoba i smanjivanja broja državnih službenika, to jest civila, zaposlenih u obrambenom sustavu. No, čini se da skora NATO-pozivnica neće ostaviti mjesta za daljnje prolongiranje masovnog otpuštanja u Ministarstvu obrane, što je dosad bila omiljena metoda Sanaderove Vlade za suočavanje s potencijalnim socijalnim bombama: NATO, naime, u svome okrilju želi hrvatske Oružane snage u kojima će biti šesnaest hiljada profesionalnih vojnika, dvije hiljade državnih službenika i namještenika, najviše dvije hiljade dobrovoljnih regruta i šest hiljada ugovornih pripadnika rezervnog sastava.
Ozbiljno kresanje broja zaposlenih u resoru obrane započelo je tek potkraj 2002. godine, u mandatu SDP-ove ministrice Željke Antunović: prema podacima kojima raspolaže Feral, tada je pod Ministarstvom obrane bilo blizu četrdeset tisuća zaposlenika. Od toga je bilo oko trideset tisuća djelatnih vojnih osoba i približno devet tisuća civilnih službenika raspoređenih po Oružanim snagama i obrambenom ministarstvu.
Godinu dana kasnije – kad se, dakle, na vlast vratio HDZ – broj zaposlenih bio je manji za gotovo deset tisuća, no smanjenje se dominantno odnosilo na aktivna vojna lica: tadašnja koalicijska Vlada provodila je mjere koje su vojnike poticale na odlazak u povlaštenu mirovinu praćenu nezanemarivim otpremninama. Odziv je bio iznad svih očekivanja, a tumačenja upućenih kažu da je razlog ležao u ovome: vojnim redovima vladao je strah od najobičnijih otkaza, jer je postojala svijest o neodrživoj glomaznosti aparata, pa su vojnici mislili da im je mudrije odmah iskoristiti državne pogodnosti kojih kasnije možda neće biti. Odlazilo se isključivo dobrovoljno i, za razliku od nekih drugih ministarstava, nije se dogodila nijedna nemila situacija: nije osobito vjerojatno da će tako biti i ubuduće.
"Glavni razlog značajnog odlaska djelatnih vojnih osoba iz državne službe bio je u tome što se tu, ipak, nije radilo o otpuštanju nego o umirovljenju, uz dodatne otpremnine, jer je država za vojnike pronašla model po kojemu su, prema posebnim uvjetima, mogli otići u mirovinu", kaže predsjednik Sindikata vojnih službenika i namještenika Radomir Delić. "Takvog modela, međutim, nije bilo kad su posrijedi državni službenici, odnosno civili, zaposleni u obrambenom sustavu: broj onih koji pripadaju toj kategoriju mogao se smanjivati jedino redovnim umirovljenjima ili slanjem ljudi na ulicu, pa je onda i logično da su civili u osjetno manjoj mjeri napuštali zaposlenja u Ministarstvu obrane i Oružanim snagama."
Vremenski kriterij
U svakom slučaju, početkom 2004., kad je Sanader zagospodario Banskim dvorima a Berislav Rončević Krešimirovim trgom, Ministarstvo obrane zapošljavalo je nešto više od dvadeset hiljada aktivnih vojnika i blizu osam i pol tisuća civilnih službenika. Četiri godine kasnije, broj zaposlenih djelatnih vojnih osoba zaustavio se na sedamnaest tisuća i petsto (tisuću i petsto više od željene veličine profesionalnog sastava), dok je državnih službenika i namještenika nešto više od pet tisuća (dakle, najmanje tri tisuće ljudi viška). To znači da je u proteklom mandatu Sanaderove Vlade iz resora obrane otišlo ukupno oko sedam i pol tisuća ljudi, što je nezanemarivo manje od broja zaposlenika koji su otišli samo tokom 2003. godine: aktivni vojnici državnu su službu napuštali, uglavnom, u skladu s ispunjavanjem vremenskih kriterija za dobivanje posebne mirovine, dok civilnim službenicima nije ponuđen nikakav iole poticajan model za napuštanje radnog mjesta, niti su im hladno dijeljeni otkazi. Model ne postoji ni danas, jer nitko u Vladi nije našao uputnim da ga osmisli, ali sva je prilika da će se sad hitno morati prionuti rečenoj aktivnosti: zahtjevi iz NATO-a sasvim su jasni i ne ostavljaju prostor za reformsko otezanje koje se zdušno prakticira u ostatku državne uprave.
"Očekuju nas razgovori s potpredsjednicom Vlade Đurđom Adlešič i ministrom obrane Vukelićem", kaže sindikalist Delić, "i nadam se da ćemo u narednih godinu-dvije naći prihvatljivo rješenje za višak zaposlenika u Ministarstvu obrane i Oružanim snagama. Naš je prijedlog da se te ljude, osim otpremninama koje su propisane kolektivnim ugovorom, stimulira i dodatnim iznosima, koliko god da stoji kako čovjeku koji ima 45 godina i koji mora otići na ulicu ne znači previše svota od sto tisuća kuna." Delić naglašava da bi MORH-ov program "Spectra", koji je pokrenut da bi se ljudima što izlaze iz vojske pomoglo u tzv. samozapošljavanju, trebalo značajnije prilagoditi civilima iz MORH-a, jer je sada ponajprije okrenut djelatnim vojnim osobama, jednako kao što smatra da bi državna kontrola nad potrošnjom novca iz rečenog programa morala biti puno sustavnija i stroža. Prema našim sugovornicima s nižih razina Ministarstva obrane, mnogo bi sustavniji morao biti i pristup selekcioniranju civilnih kadrova koje valja zadržati među one dvije tisuće zaposlenika što su predviđeni za ostanak u vojnom segmentu državnog aparata: u tom smislu, kao i u pogledu traganja za modelom smanjenja broja službenika, prošle su četiri godine bačene u vjetar.
Netočni glasovi
Utoliko su netočni glasovi koji stižu iz državnoga vrha i koji sugeriraju da je Hrvatska ispunila većinu političkih i tehničkih uvjeta za pristupanje NATO-u: ova je zemlja prevalila komad – možda generalno pogrešnog, ali službeno neupitnog – puta prema NATO-u, i to komad koji više ne dopušta odustajanje i povratak konceptu individualne obrane, no do žuđenog pristupanja u članstvo valja zadovoljiti još čitavu seriju izuzetno skupih i delikatnih briselskih zahtjeva o kojima državni vodstvo nerado govori, e kako javnost ne bi počela postavljati neugodna pitanja. Jest, vojska je lišena utjecaja na politička kretanja; da, uspostavljena je relativno seriozna civilna kontrola nad Oružanim snagama; da, broj zaposlenika gotovo je prepolovljen i ostvarene su prilične uštede u obrambenom budžetu; da, osposobljeno je i opremljeno nekoliko manjih jedinica koje sudjeluju u mirovnim misijama; jest, ukinuto je služenje vojnog roka, što će dovesti do daljnjih ušteda, i da, usvojeni su osnovni strateški dokumenti za preustroj vojske u skladu s potrebama NATO-a i konceptom kolektivne obrane. Napravljeno je toliko da se s puta ne može skrenuti, a da stizanje do cilja iziskuje golema proračunska sredstva i teške kadrovske sječe.
Izuzmemo li stotine milijuna kuna što će trebati za rješavanje opisanog viška od blizu pet tisuća radnika u MORH-u i Oružanim snagama, a tih milijuna u proračunu nema, Hrvatsku tek čekaju prve ozbiljne nabavke oružja i vojnih sredstava, koje su preduvjet za obimnije sudjelovanje u savezničkim operacijama diljem svijeta. Krenulo se u postupak kupovine stotinjak borbenih oklopnih vozila od finskog proizvođača "Patrie": unatoč tome što će se jedan dio proizvodnje odvijati u "Đuri Đakoviću", posao je težak nepunih milijardu kuna. Napravljeni su prvi koraci u nabavci dvanaest novih borbenih zrakoplova. Na ugovor otvoreno pretendiraju proizvođači iz Švedske, Sjedinjenih Država i Francuske, a tko god bude odabran, suma koja će biti izdvojena za avione neće biti manja od pet milijardi kuna.
Planira se izgradnja i opremanje četiriju izvanobalnih ophodnih brodova za potrebe Obalne straže i Ratne mornarice, što je obrambena investicija koja će se, također, mjeriti u stotinama milijuna kuna. Od velikih ulaganja svakako još valja istaknuti i uvođenje novog modela jurišne puške koja će biti prilagođena NATO-standardima i kojom će biti naoružane specijalne jedinice, te udarne snage Kopnene vojske - oklopno-mehanizirana gardijska brigada uglavnom stacionirana u Vinkovcima i okolici, i motorizirana gardijska brigada s glavnim sjedištem u Kninu.
Virtualne brigade
Unosni posao razvoja i proizvodnje jurišne puške povjeren je karlovačkoj firmi "HS Produkt", a dok ne krene domaća proizvodnja, za potrebe hrvatskog sudjelovanja u NATO-avanturama nabavljaju se njemačke puške "Heckler & Koch".
Spomenute dvije brigade, inače, još uvijek postoje samo u planovima, jednako kao što samo u planovima i centralnim obrambenim dokumentima postoji nova organizacijska struktura Glavnog stožera, koja podrazumijeva operativniji i tehnološki napredniji sistem zapovijedanja što bi pritom bio uklopljen u NATO-doktrinu združenog vođenja operacija. Isto se odnosi i na stožere Kopnene vojske, Ratne mornarice i Ratnog zrakoplovstva. Papirnata je i sposobnost udarnih kopnenih trupa da se brzo prebacuju na krizna područja izvan zemlje, a po više je linija, izuzeci postoje, upitna i sposobnost hrvatskih časnika da sudjeluju u zapovijedanju multinacionalnim snagama: dostizanje željene strukture i edukacija kadrova posisat će dodatne desetine milijuna budžetskih kuna. Deset milijardi kuna – pri čemu ne računamo cijenu otpuštanja viška sadašnjih zaposlenika MORH-a – realna je svota koja će u iduće dvije-tri godine biti izdvojena u vidu ulaznice u NATO. Hrvatski državni vrh o troškovima uporno ne želi govoriti, jer nisu u suglasju s afirmativnim marketinškim kampanjama: valjda žele da se misli kako navodna sigurnost zapravo i nema cijenu.
izvor-
http://feral.mediaturtle.com/
|
Vi ste izabrali to sto ste izabrali i sad nema tu kukanja. Nego kako mama kaze 
