Protivtenkovski top T-12 (2A19) - početak koncepta glatkocijevne artiljerije

• 10Ovo se svidja korisnicima: GnaeusDomitiusAhenobarbus, Metanoja, voja64, sevenino, stalker, Gargantua, tomigun, miodrag, Georgius, ray ban11
  
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Kod sovjeta je bilo formirano na stotine radnih timova za preuzimanje svih tehnologija i sve proizvodnje iz Reicha , tu nije bilo pardona jednostavno se svo znanje, do zadnjeg papira preuzimalo.

Imao sam čast da na faksu parne turbine učim na katedri profesora Kraft a, koji je kao pukovnik wermachta bio tehnički direktor AEG turbine Werke u Berlinu sve dok Vječaslav Holjevac kao Titov namjesnik u Jugoslavenskom dijelu Berlina odnosno Reicha nije Krafta sa obitelji i sve inženjere i tehničare sa stotinama majstora , i tisućama tona strojeva i opreme prebacio u svoj rodni grad Karlovac i tako stvorio Jugoturbinu.

Imao sam u rukama originalne nacrte parne turbine , odnosno turbopumpe rakete V2 pogonjene parom iz hladnog Waltherovog parogeneratora na vodikov peroksid.

Kod Rusa je to bilo sve daleko organiziranije i bolje planirano ali eto dogodilo se da im Veco marne cijelu tvornicu , kasnije su ruje ugovorili parne turnbine za svoje bojne brodove ( 13 komada ) .

Zavod Kapitalnih Stankov u Uljanovsku blizu Samare je izgrađen na bazi ogromnih glodalica i tokarilica koje su zajedno sa radnicima bili prebačeni na ledinu , taj zavod je napravio sve one velike Antonove iako su projektirani u Kijevu .

Malo sam u of u ali je vezano za naš top , zapravo je više vezano za njegovog prethodnika top D48.

Rusima je trebalo par godina da uvedu u proizvodnju linije koje su dofurali iz Reicha , tu prije svega mislim na čeličane i kovačke preše, a možda najvažnije ...da osvoje proizvodnju tvrdog metala za izradu noževa.

Taj tvrdi metal VI DIAmant je bila Krupova tajna kemija kojom je obrađivao kromom i niklom legirane čelike za topovske cijevi .

Da ne bi tih čelika legiranih sa Cr Ni Mo i Vidia noževa FF Petrov ne bi mogao napraviti cijev za top D48 , i tu je jedna zanimljiva igra , nakon što je top 1950 godine prošao usporedna ispitivanja sa PTP C6 iz biroa Grabina i bio kao bolji odabran i uveden u naoružanje Uralmaš ga nije mogao napraviti. Serijia nije išla , tako da je nakon godinu dana , prvu seriju od 50 komada 1954 godine uradio zavod u Jurgi.

Ja bih taj uspjeh Jurge pripisao čelićanama u Kemirovu i blizini Akademogoroda.

Ono što je bilo vjerojatno presudno za proizvodnju topa T12 je i to što je Petrov odabrao za svoj top zatvarač sa topa BL 3 tenkovska sotka , tako da su Afanasov i ekipa zapravo samo trebali neku škart cijev raširiti sa 85 mm odnosno 86 sa žljebovima na glatkih 100 mm .

Koliko je ta cijev u originalu bila predimenzionirana pokazuje i podatak da je i nakon razbušivanja ona i dalje bez problema podnosila radni tlak od 3350 bara .

Tu opet imamo jednu tajnu vezu sa sveučilištima u njemačkoj i ETH u Zurichu , i Akademogorodu. Veza je profesor Stepan Timošenko on je kao bjegunac iz Kijeva ( 1917 godine ) proveo desetak godina u Beogradu i Zagrebu ,i formirao katedre tehničke mehanike na ta dva sveučilišta , a kasnije povukao dosta svojih asistenata i studenata na ETH i Ameriku . Cijelo to vrijeme (i tokom rata ) je održavao vezu sa svojim prijateljima u Kijevu Beogradu i Zagrebu.

Tu moram spomenuti profesora Farmakovskog u Beogradu koji je bio iza rata direktor Mašinskog Instituta pri akademiji nauka Srbije , a taj je institut bio preteča Vojno Tehničkom Institutu ( VTI je nastao dekretom maršala 1974 godine ) .

Jedan od boljih studenata prof Timošenka je prije rata bio tehnički direktor tvornice topova u Kragujevcu Davorin Bazjanac . On je rat proveo na ETH baveći se čvrstoćom debelozidnih cijevi (topovskih cijevi) po povratku sa ETH preuzeo katedru na faksu i artiljerijskom učilištu koje je kasnije preraslo u vojno tehnički fakultet u Zagrebu.

Zašto to sve pišem... pa zbog Kijevske veze i proizvodnje topova i tenkova u Harkovu , a kako je taj zavod prebačen u Sverdlovsk i Tagil ( Uralmaš ) eto nam početnog elementa u uvođenju nove teorije čvrstoće topovskih cijevi i zatvarača.

• 6Ovo se svidja korisnicima: stalker, Gargantua, voja64, miodrag, dani.tomic, ray ban11
  
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Od vremena Galileja ljudi su pokušvali shvatiti zašto neka konstrukcija drži , a neka puca , a slične su na prvi pogled , i niz vrhunskih znanastvenika je ostavilo svoj trag u tom području , da samo spomenemn neke po kojim ase i zovu metode proračuna visoko opterećenih konstrukcija , Saint Venan , Coulomb.. pa na kraju do Hubera von Misess i na kraju Henckey a .

Tek ova trojica zadnjih su stvar postavili kako treba , a ako znamo da je Henckey 1929 godine još brljao po tome i mijenjao stavove ali konačno je negdje pred rat to postalo poznato kao HMH metoda , po početnim slovima njihovih prezimena. http://rudar.rgn.hr/~lfrgic/nids_lfrgic/PDF_OTPORN.....rstoce.pdf

I sad je jasna ta veza Petera Timošenka koji predaje teoriju elestičnosti na Stanford University , i piše svoju knjigu 1951 godine , ali se dopisuje sa svojim studentima sada već uvaženim znanstvenicima i šefovima katedri teorijske mehanike u Beogradu Zagrebu, Moskvi Kijevu , naravno i u Novosibirsku.

Netko je tamo dobro znao mehaniku loma , odnosno energetsku teoriju čvrstoće i bio prilično siguran u tome da se postojeća cijev može razbušiti na 100 mm .

Dalje je sve bilo lako ...... ili nije baš.

Pogledajmo malo energije gibanja projektila topa D48 , to je ona energija koju sa sobom ponese projektil kad napusti cijev , a ta ista energija ostaje u topu kao energija trzaja .

Jedna od granata ima masu 9,66 Kg i brzinu na ustima cijevi od 1040 m/s po onoj formuli za kinetičku energiju https://bs.wikipedia.org/wiki/Kineti%C4%8Dka_energija dobijemo energiju od cca 5 miliona J. Znači da se ta energija mora primiti na konstrukciju na HES i lafet topa mase oko 2350 Kg.

Možemo isto tako izračunati energiju topa T10 odnosno BS-3 koja iznosi oko 6,4 miliona J kod mase konstrukcije od 3650 kg.

I sad ekipa iz Jurge iz mase topa od 2350 Kg dobije na podkalibarnom koplju energiju od 7 milona J. .

Otuda i problemi sa lafetom u prvim modelima topa T12 koji je dat na trupna ispitivanja .Cijev i zatvarač se de fakto nisu mijenjali od prvog modela pa do kraja produkcije , ali je zato lafet morao biti pojaćan i otežan tako da je na kraju top imao masu od 2750 Kg.

Tadašnji matematički modeli i teorija HMH su davali dobre rezultate za cijev i zatvarač ali ostatak konstrukcije bi se tek suvremenim metodama konačnih elemenata i sa moćnim računalima mogao optimalizirati.

Problemi sa pucanjem lafeta su bili mala beba spram problema koje su još onako usput rješavali Afanasov i ekipa iz Jurge.

• 2Ovo se svidja korisnicima: voja64, ray ban11
  
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Kad smo kod lafeta, ilustracija iz knjige o MT-12. Obožavam te ruske knjige, koliko je samo truda trebalo da se sve te ilustracije i skice ručno naprave, a ne kao danas copy-paste.



Inače T-12 kojoj je GRAU dodijelio naziv Rapira je po jurginskom žargonu zvana Ritočka (predpostavljam-ona što se rita).
Intervju sa Serebrjanjinom, jednim od ''doseljenika'' u Jurgu i aktivnom članom ekipe koja je ovaj top zgotovila, ali po njima i započela iz nule. Malo o prekomandama i dolasku u Jurgu (mogu zamisliti šok dolaskom iz Lenjingrada u sibirsku zabit), malo o kolegama ( nije šefa spomenuo niti jednom ) a malo i o problemima i eksperimentima kako ih riješiti. Možda su i na cevki nekom takvom metodom provjeravali matematički račun.

• 3Ovo se svidja korisnicima: Gargantua, voja64, ray ban11
  
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Za komparaciju nekih od bitnijih dinamičkih dijelova MT-12 i D-48. Ista škola.

D-48







MT-12

• 1Ovo se svidja korisniku: voja64
  
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Šteta da nemamo presjek kroz cijev na T12 da možemo usporediti kako je legla čahura od D48 u tu cijev. Ekipa iz Uralmaša je iskoristila zatvarač i čahuru od BS-3 za svoj top, s tim da su čahuru u osnovi predviđenu za kalibar 100 mm dosta naglo suzili na kalibar 85 mm . Takve igre su česte pogotovo u fazi razvoja , tu se porođajne muke i vrijeme osvajanja skrate za koju godinu.

Ekipa iz Jurge je u prvim modelima koristila tu istu mesinganu čahuru bez sužavanja , ali su imali problema sa smještajem baruta nije bilo dovoljni mjesta za barut kod podkalibarnog projektila , čak mislim da je u prvim modelima metak bio dvodjelni sve dok nije osvojena proizvodnja dugačke čelične čahure.




I tu je tih 5-6 godina koliko se stvar kiselila po poligonima i konstrukcionim biroima , ta je čahura jednostavno bila predugačka za preše na kojima se izvlače ostale čahure i trebalo je razviti , napraviti preše snage oko 250 tona sa velikim hodom .

Mi smo željeli to proizvesti ali jednostavno nismo mogli potegnuti tako veliki hod. Mogli smo tek negdje 1985 kad je instalirana preša njemačke firme SMG specijalno projektirana za nas, a čim je nešto specijalno to onda i košta specijalno , ali nam tada top T 12 više nije bio zanimljiv.

Mislim da je ta čelična čahura kod ruja pokrenula jedan ciklus koji se preklopio sa proizvodnjom komora za raketu kalibra 122 mm Grad . Ne znam da li je u Tuli već ranije bilo proba izrade komora rakete dubokim izvlačenjem ili se sve poklopilo slučajno pa su jednim udarcem riješili i čahuru za T12 i komoru za Grada . Kasnije kad su se top T 12 i lanseri za Grada razmnožili i razmilili po svijetu trebalo je bar pet puta dići kapacitete, ali to je već neka druga priča.

Intervju kojeg vidimo gore dosta laički opisuje probleme sa izbacivanjem čahure , bilo je tu i čupanja kose i neprospavanih noći , to je dosta dugački cilindrični komad cijevi , i kad tu grune 3000 bara sve se napuše i zalijepi , a onda bude pomoz bog junaci . Tu opet nastupa te energetska teorija čvrstoće materijala , uslijed tog tlaka čahura se napuhne ali se pri tome materijal ojača i kad tlak padne ona ko da je zakaljena zvoni ko crkveno zvono i izleti sama van .

Taj efekt samo ojačavanja je izraženiji kod čelika u odnosu na mesing , ali se čelik daleko teže izvlači, i zahtjeva sasvim jedan drugi pristup od laboratorije , pa do proizvodnje i na kraju zaštite i skladištenja.

Jedan crtež koji pokazuje zorno sve elemente metka



Bilo je dosta frke oko te dugačke čahure , na kraju je ona kriva što taj top nije ugrađen u tenk T 55 i ostale tenkove koji su razvijani u SSSR u tih godina .

• 2Ovo se svidja korisnicima: voja64, miodrag
  
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Napisano: 23 Feb 2017 8:00

Raketas, mislim da je prva slika maketa eksperimentalnog 152mm, a ne 100mm.

Dopuna: 23 Feb 2017 8:06

raketaš ::Šteta da nemamo presjek kroz cijev na T12 da možemo usporediti kako je legla čahura od D48 u tu cijev. Ekipa iz Uralmaša je iskoristila zatvarač i čahuru od BS-3 za svoj top, s tim da su čahuru u osnovi predviđenu za kalibar 100 mm dosta naglo suzili na kalibar 85 mm . Takve igre su česte pogotovo u fazi razvoja , tu se porođajne muke i vrijeme osvajanja skrate za koju godinu. ....

Inace cela prica sa topom 85mm visoke balistike (V0 pancirnog zrna 1000m/s) pocinje nakon Kurska i prvih zaplenjenih 8.8cm PaK 43.
Tokom 2.s.r. proizvedeno je vise eksperimentalnih tenkovskih topova 85mm sa pocetnom brzinom ~1000m/s - LB-1, D-5-85BM, D-10-85 itd. Ni jedan nije zaziveo, zbog vise problema.
Zato i spomenuh D-48 kao PT top koji je "zakasnio" za rat.
Inace, razbusivanje 85mm D-48 na glatkocevni 100mm nije jedini takav primer, top 100m D-54 je razbusen na 115mm i tako nastao 2A20...

Dopuna: 23 Feb 2017 8:09

Inace tih '50ih i Ameri su radili na glatkocevnom topu 90mm, konstrukcija caure je bila prakticno ista kao kod T-12.

• 1Ovo se svidja korisniku: miodrag
  
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

@ bojank hvala ti na informacijama , sliku sam naveo samo kao primjer tog dvodjelnog metka , bio sam u dilemi da li staviti sliku dvodjelnog metka nekog suvremenog topa , ali to više nisu metalne čahure.

Bilo je pokušaja da se skrati ta čahura tako da se podebeli , naime volumen je morao ostati isti kako bi stala određena količina baruta , ali podebljanje promjera je unosilo još veće sile na zatvarač , pa to više ne bi bio klinasti zatvarač od topa 100 mm već neki veći vjerojatno od topa 122, koji je teži .

Kad smo već kod baruta i čahure , ekipa iz KB 07 Jurga je napravila ogroman iskorak u odnosu na ostale, tu prije svega mislim na KB Grabina i KB Petrova , ako je ovoj dvojici misaona imenica bila brzina metka od 1000 m/ s ili koji metar pride, Afanasov i njegovi su samo tako gurali 500 m/s brže.

Kad pogledamo Viki .. o Afanasovu skoro pa ništa , nešto tu debelo smrdi , nešto ne štima , ali budemo mi to već iskopali.

Kuriozitet kod tog projektila je da se on kreće kroz cijev skoro pa maksimalnom brzinom kojom se mogu kretati plinovi. Tu su bili pravi problemi, kako zapaliti tako veliku količinu baruta u malom prostoru , a da se sve ne razleti , a onda kako sa barutnim plinovima napuniti taj prostor kad projektil bježi takvom brzinom.

• 4Ovo se svidja korisnicima: raketaš, voja64, miodrag, dani.tomic
  
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Usporedba 3 topa, iz sličnog kuta su slikani pa se ovako jedan kraj drugog baš dobro vide sve sličnosti odnosno iste komponente.



Crtež ili fotografiju cijevi 100mm nemam, budem je našao negdje već. Top T-12 je zakasnio za tenkove jer su konstrukcijski već bili u poodmakloj fazi razrade i takva mrcina se nije mogla uklopiti u kupolu. Zato je nastao 115mm Molot i razbušena cijev od D-54 kako bojank reče. Ali koliko vidim nije to bilo ciljano nego je iz potreba jer potisak za zrno 100mm i skraćenu čauru nije bio dostatan pa se kalibar digao na 115mm.

Jedna slika topa T-12 ugrađenog u tenk.

• 2Ovo se svidja korisnicima: voja64, miodrag
  
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Sad nisam u prilici pisati nemam skice i fotke , ali budem pisao o tom problemu , ta debela čahura usprkost tome da je imala isti volumen kao i ona dugačka i usprkos tome da je bila ista kiličina baruta u obje nije davala istu početnu brzinu projketilu. Igra je u gasodinamici u brzinama strujanja , trebamo gladati taj prostor u čahuri kao raketni motor koji ima vrlo veliki promjer kritičnog otvora mlaznice , grlo čahure . A strujanje plinova je ispred te mlaznice podzvučno ( u čahuri) . Za taj tlak i temperaturu plinova je to cca 1000m/s , a iza mlaznice je strujanje nadzvučno i ako akspandira u vakuum onda bude oko 2000 m/s , Ovdje nema ekspanzije do vakuuma naravno već se ekspanzija odvija do tlaka od skoro tisuću bara .

Djeluje jako komplicirano .. pa i je , a nijedan krater na mjesecu se ne zove Afanasov ????

Kvaka je u tome da podkalibarni projektil ima svoj barut , on je sav umotan u barut , koji fizički nema veze sa onim barutom u čahuri , i on svoj barut ponese sa sobom ... sad zaista pravim lakrdiju od gasodinamike ali je ovako sve potpuno jasno . Taj barut je umotan oko projketila i zavezan nekom špagom koja izgori u prvoj tisičinke sekunde , ali dok špaga izgori to traje dovoljno dugo da taj gornji barut krene na put i izgara u cijevi.

Kad ne bi bilo tako, kad bi sav barut bio u čahuri i kad bi svi plinovi morali proći kroz grlo mlaznice onda bi tlak sve razvalio , ovako se to punjenje podijelilo .

Ima tu milion problema , dok smo osvajali municiju za tenk M 84 , nosio sam u naovčaniku, umjesto slike žene i djece, komadić te špage sa čvorom i onda bih u dugim putovanjima izvadio novčanik i gledao taj čvor i pokušavao shvatiti u čemu je kvaka , a imao sam u KB inženjera kojeg smo od milja zvali Dr. kanafa , taj je par godina vezao čvorove i motao špagu oko baruta bez rezultata.

Za podkalibarnu i kumulativnu municiju ruje nisu dali licencu , tako da mogu sa dosta ponosno reći da smo uspjeli osvojiti taj metak i da osim nas Izraela i Kineza ostatak svijeta kupuje licence od ruja ili Rheinmetala pa čak i oni tupi i glupi ameri.

• 6Ovo se svidja korisnicima: RJ, raketaš, stalker, voja64, miodrag, Georgius
  
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Napisano: 23 Feb 2017 11:24

Drug pukovnik ::...
Zato je nastao 115mm Molot i razbušena cijev od D-54 kako bojank reče. Ali koliko vidim nije to bilo ciljano nego je iz potreba jer potisak za zrno 100mm i skraćenu čauru nije bio dostatan pa se kalibar digao na 115mm.
...

Ne treba zaboraviti da je jedan od velikih razloga za 115mm umesto 100mm D-54 (obe varijante T-62 su bile usvojene u naoruzanje!) bila ne potkalibarna, vec kumulativna municija.
Naime Sovjeti (a i drugi, treba samo pogledati francusko resenje i americku epopeju sa 90mm T300/M431) su muku mucili sa tenkovskim kumulativnim projektilom koji bi bio ispaljen iz zljebljenog topa*. Tu upada ekipa koja vec radi sa glatkocevnim topovima i kojoj KZ radi kako treba...
D-54 je imao znatno bolje performanse potkalibarnog projektila, pogotovo na vecim daljinama (100mm - 115mm BM-4 - 115mm BM-3)
1000m - 310mm - 250mm - 300mm
2000m - 290mm - 200mm - 270mm
3000m - 270mm - 170mm - 240mm
Za ugao od 60 stepeni (30 po nasem) razlika je jos veca (100mm - 115mm BM-4 - 115mm BM-3):
1000m - 150mm - 120mm - 135mm
2000m - 140mm - 100mm - 110mm
3000m - 125mm - 80mm - 90mm
Razlika je doduse izmedju ostalog jer je isti bio radjen od legure volframa umesto celicnog kod BM-4 i celicnog sa vrhom od volfram-karbida kod BM-3.
Medjutim probojnost kumulativnog projektila je bila drasticno losija - 280mm protiv ~440-450mm za 115mm BK-4).

U sovjetskoj doktrini tih godina**, glavna protiv-tenkovska municija je bila kumulativna, potkalibarna je (iz vise razloga) trebala da se koristi na malim udaljenostima (originalno do 1000m) kada se nema vremena za pazljivo uzimanje svih elemenata za gadjanje - tu je niska linija putanje i malo vreme do cilja bilo ozbiljna prednost.
Sve to je odlucilo da je D-54 bezperspektivan i uvelo 115mm...
Citat:
Jedna slika topa T-12 ugrađenog u tenk...

Strogo gledano u pitanju je samohodno orudje i kao takvo je vodjeno kod Sovjeta. Bio je i pokusaj ugradnje na sasiju od 2S1, 2S15 "Norov" sa radarskim SUV-om!:



*Tek je 1961. usvojen efektivan projektil za zljebljene topove 100mm (BK-5M), a tada je vec bilo kasno. Zanimljivo je da su Sovjeti 100mm kumulativnu za D-10 izvezli arapima tek negde 1966-67 (Izraelci su 1967 zaplenili svega 200 komada, u poredjenju sa skoro deset hiljada komada TF i BR-412B pancirne), dok je partija istih (250 komada), da ista nije bila bas cesta ni 1973 (svega 4 granate po tenku kod Egipcana) a prodata je Jugoslaviji sa prvom isporukom T-54 tenkova, 1962, a takodje su i zemlje VP oko 1964-1965 uvele istu u kolicini od 9-12 komada po tenku. Takodje su dobili BM-8 potkalibarni projektil 1970-71, dok su ga Arapi dobili tek sredinom-krajem '70ih. Sve to je jedan od razloga zasto ni jedna zemlja VP (osim Bugara) nije nabavljala T-62...

**Kod originalnog BK topa T-12 je bio na 5 kumulativnih islo 3 potkalibarne i 2 TF. Originalni BK T-62 je bio 22 TF, 6 potkalibarnih i 12 kumulativnih. Ovo je dosta brzo promenjeno na 22 TF, 12 potkalibarnih i 6 kumulativnih.

Malo off-topic, ali valjda ne smeta...

Dopuna: 23 Feb 2017 11:29

raketaš ::...
Kad ne bi bilo tako, kad bi sav barut bio u čahuri i kad bi svi plinovi morali proći kroz grlo mlaznice onda bi tlak sve razvalio , ovako se to punjenje podijelilo .

Ovo su otkrili i Ameri u tim ranim pokusajima sa 90mm "Delta" topom.

Citat:
Za podkalibarnu i kumulativnu municiju ruje nisu dali licencu , tako da mogu sa dosta ponosno reći da smo uspjeli osvojiti taj metak i da osim nas Izraela i Kineza ostatak svijeta kupuje licence od ruja ili Rheinmetala pa čak i oni tupi i glupi ameri.

Ameri su kupili licencu za prvi potkalibarni projektil za 120mm, a posle su imali svoj razvoj (M829 seriju koja nema veze sa RhM-om). Ironija, taj prvi potkalibarni koji su uzeli od Nemaca je originalno izraelski razvoj i predstavlja uvecanu varijantu izraelskog 105mm M111 "Hetz-1" projektila.