Kad već govorimo o tim azimutima i dometima , vidjelo smo na Scudu metodu nišanjenja po azimutu , vidjeli smo kako su brzim impulsima od 50 Hz okretali PIGA Integrator unatrag i kako su kod lansiranja puštali integrator da se okreče u naprijed sve dok ne da kontakt za gašenje motora , vidjeli smo da je giro horizont bio programiran da već nakon 3 sekunde počne raketu povijati i da je dalje sve do gašenja motora bila elevacija 45 stupnjeva .
Kod ovih večih i ozbiljnijih raketa koje su bile u prvom ešalonu i na neprekidnoj bojevoj dežuri , su azimuti bili unaprijed zadani , svaka od njih je imala svoj cilj i tu nije bilo kurblanja prije lansiranja , tu su i programske krivulje na girohorizontu bile fiksne , vertikalno do izlaska iz atmosfere , a onda opet pod 45 stupnjeva do gašenja motora .
U toku eksperimentiranja sa sustavima upravljanja za R 7 prvi put su sovjeti upotrebili elektrokemijske integratore brzine , i oni su bili redovna oprema R7 i svih raketa izvedenih iz nje osim ovih digitaliziranih Sojuza -Fregata .
Za raketu R12 sam siguran da su korišteni , a nisan našao podatke da li su ti elektrokemijski integratori korišteni i na R14 , ali ako su rakete bile sa unaprijed zadanim ciljevima po Evropi ili Americi onda nema razloga da ne budu i oni u igri.
Kod tih elektrokemijskih integratora , nosioc programa , odnosno zadane brzine, je bila jedna staklena ampula , nalik na onim lampma iz starih televizora i radioaparata. U njoj su bile dvije srebrne elektrode , s tim da je na jednoj bilo nataložena određena količina srebro clorida , sve je to bilo potopljeno u elektrolitu od kuhinjske soli .
Kod lansiranja i pojave ubrzanja jedan elektromehanički sklop je davao struju prporcionalnu ubrzanju , a ta struja je tekla i kroz taj elektrolit i skidala naslage srebro clorida , kad bi se skinulo zadnji atom srebro clorida sa srebra došlo je do promjene otpora tog galvanskog elementa i to je bio signal za gašenje motora.
Djeluje zastrašujuće , ali kad se uđe dublje u to stvar je genijalno jednostavna naspram digitalnih računala koja su se trudila pomnožiti ubrzanje sa vremenom i to prbrojiti izračunatoj brzini iz prethodnog perioda.
Pretpostavljam da su na tim lansirnim postajama imali kutiju sa tim ampulama i da je na jednoj pisalo Frankfurt , na drugoj Pariz, London itd. I da su lanseri iz drugog ešalona mogli po potrebi birati ciljeve, zamjenom ampula , ali naravno trebalo je kurblati i mijenjati azimute
- R-14 / 8K65 – Raketa srednjeg dometa koja se lansira sa nazemnog lansirnog postolja. Primljena u naoružanje 1961. Godine
- R-14U / 8K65U “Chusovaia” je unificirana nazemno-podzemna varijanta kompleksa. Razvoj standardizovane rakete za nazemno lansiranje i lansiranje iz podzemnog silosa počeo je 1960. godine. Testovi su počeli 12. januara 1962. godine na mestu lansiranja Kapustin Jar, lansiranjem sa nazemnog lansirnog postolja zemljišta i 11. februara 1962. lansiranjem iz podzemnog silosa. Raketa je primljena 15. jula 1963. godine, zajedno sa raketama R-12U i R-16U. Testovi završeni u oktobru 1963. godine, kompleks je usvojen i korišten do sredine 1980-ih. Lansiranje raketa R-14U moguće je i sa nazemnog lansirnog postolja na zemlji i sa lansirnog postolja koje se nalazi u podzemnom silosu.
*Organizaciona struktura:
- R-14 - Raketni divizion uključuje dve ili četiri lansirne baterije sa po 1 lanserom u svakoj; Raketni puk uključuje dva ili tri raketna diviziona.
- R-14U - 3 podzemna lansirna silosa (kompleks "Chusovaia") su deo raketne divizije. Raketni puk uključuje dva ili tri raketna diviziona (obično tri).
Slika 1: Raketa R-14U u na lansirnom postolju u podzemnom silosu
Eh, nađoh neke slike no Raketaš postavi šeme ali ipak evo kako bi ti elektrohemijski elementi mogli još izgledati uživo.
P.S. na stranici odakle su slike stoji doslovno:
Citat:
Первое известное сообщение в печати по дискретным интеграторам появилось в 1946 г., где описана разработанная на его основе схема интегрирования скорости в устройстве управления ракет «Фау-2».
Bravo Gargantua , još da iskopamo bolju sliku elektromehaničkog dijela akcelerometra , ako ne budemo ga nacrtali , a sam opis rada prepuštam nekom tko se kuži u te triode i pojačala .
stvar je u povratnoj vezi po poziciji , dva elektromagneta, dva namotaja , su zapravo jedna polovica Weastoneovog mosta koji je u ravnoteži , u nuli , ako je kotva jednako udaljena od oba .
Usljed ubrzanja kotva je bliža jednom namotu i raste otpor , što osjeti ona trioda i pojača struju u namotu koji podiže kotvu u nulto stanje .
Ta struja koja podiže kotvu prolazi i kroz elektrokemijski elemenat i otapa srebroklorid
Drug pukovnik ::Jedna interesantnost, Operacija ''K'' koja se u nekoliko faza provodila 1961-62.
Rakete R-12 su se pucale sa poligona Kapustin Jar prema Kazahstanu, nosile su atomske glave koje su aktivirane na visinama termosfere uglavnom, na 150km i 300km, zadnju su grunili ispod na 59km. Cilj je naravno bio da se vidi efekt takvih visinskih eksplozija, bili su tu uključeni i raketaši protivavionci i protivraketaši. Kaže rokalo se samo po danu da se zaštite oči ljudima, ludilo brale. A rokalo se i sa glavama od 300 kt (15 kt je na Hirošimu bačeno).
Eksplozija 300 kt glave na visini 290km je bila toliko moćna da je ometala radare na daljini od 1000km.
Kako je Pukovnik pomenuo Operaciju K valja dodati još ponešto. SSSR 1962 i SAD 1962. sprovodile su serije nuklearnih egzoatmosferskih testova sa detonacijama nuklearnih b/g, Sovjeti u opsegu od 59 do 300 km visine sa kilotonskim i megatonskim b/g. Starfiš prajm kao najpoznatiji test u nizu ispitivanje te a i ranijih godina je bila megatonska detonacija (1,4) na visini od 400 km. Cilj je bio proučavanje efekata detonacije i generisanja elektromagnetskog pulsa. Amerikanci su uspeli da „ugase“ deo Havaja i da registruju štetu na električnim uređajima oko 1500 km daleko od mesta detonacije. Sovjeti su kalklisali sa jačinama bojevih glava i visinama. Iako je Stafiš prajm generisao neočekivano snažan EMP sovjetska testiranja su pokazala da je važnije odrediti pravilno visinu detonacije da bi se „zajašilo“ zemljino magnetsko polje i napravila poprilična šteta ispod mesta same eksplozije. Nikada objavljeni u punoj zvaničnoj formi rezultati iznošeni na parče i izokola su pokazali da K 3 eksplozija, 300 kt detonirano na visini 290 km (planirano 300) ima značajan razarajući efekat na zemlji. Pored oslepljenih radara i PVO koje Pukovnik pomenu, podzemni energetski kabel od Celinograda do Alma Ate na dubini od 1m i u dužini od 1000 km je onesposobljen, dalekovodi su na više mesta prekinuti raspadanjem keramičkih izolatora, uključeni električni aparati su bili oštećeni izbijanjem kratkih spojeva do neupotrebljivosti. Kod Karagande je izbio požar na podzemnom električnom kablu. Nadzemna telefonska linija u dužini od 570 km je u potpunosti onesposobljena. Prekid radio-komunikacije u svim opsezima je trajao oko sat vremena u prečniku oko 500 km. Sve u svemu napravljen je popriličan cirkus u većem delu Kazahstana.
E, od tih testova u realnom vremenu i jednih i drugih prošlo je 56 godina. Za elektroniku znamo koliko je napredovala ali uz sve simulacije mi ne znamo koliki stepen razaranja bi zadesio tehnologije na današnjem stepenu razvoja. Ubeđen sam neuporedivo gore od najgoreg predviđanja.
Еvo jedan kratak ali dobar filmić o raketi R-14 tokom letnih ispitivanja. Od instalacije rakete, preko puska, starta motora, aktivnog leta, rada automata daljine i komande zaustavljanja rada motora, let po inerciji, komanda za odvajanje bojeve glave.....
Jedna iz ovog pregleda, interesantna u svakom slučaju...Ladoga, druga polovica 50-ih, početak 60-ih. Razrada dodjeljena permskom SKB-172, današnja Iskra.
Dva su modela testirana, prvo su se patili sa dvostepenom 3M2, da bi kasnije pokušali sa jednostepenom 3M2-5.
Sjećate se crtića Pušmipuli, ova 3M2 skoro da je na tom tragu, koji su to Baltazari bili tih vremena.
Ovdje zapravo mislim da nije tako, već baš dvostepena konstrukcija. U cilju većeg dometa sa odvajanjem glave se starta drugi motor, kraći domet odradi samo osnovni, glavni motor.
